Bio sam u Kajtazovoj kući. Ta golema, depresivna kuća raspadala se pred mojim očima. Glazba drvenih podova pratila me cijelim putem u sobama gornjeg kata. Bilo je tamo nešto poetsko. Gore, na hodniku, prozori su umjesto stakala bili zatvoreni bijelim plahtama koje su plesale prostorom na predvečernjoj buri. Čovjek koji tu živi pričao mi je o posudama sa mirisima starima više od stotinu godina, a ja sam se sjetio Žene koja je držala alabastrenu posudu stojeći pod križem na jeruzalemskoj Golgoti.
Iako su već odavno nestali, osjećao sam tragove tih mirisa u teksturi rezbarenog cedra i nježnoj, krhkoj tkanini otomanskih divana. Da je sada ovdje, Gjalski bi zaplakao nad ovom oronulom palačom jednako kao nad samotnim zagorskim kurijama.
Post je objavljen 11.11.2006. u 12:32 sati.