parliament

četvrtak, 23.02.2006.

Woodoo Bosna

Dok je pricao sa mnom bio je jos uvijek onaj stari koji nije puno mogao da bira u zivotu, jer su mu roditelji bili siromašni i nisu mu davali da kupuje gramofonske ploce.
Jednog dana sam vidio kako visi na ogradi od balkona. Bio je to jedan od onih napada. Dok su ga pripadnici dobrovoljnog vatrogasnog drustva skidali, uzvikivao je kako je jos uvijek spreman da visi za dom. Kasnije mi je pokazivao tajne nacrte intraficijalnog optickog kabela kojeg je konstruirao u suradnji sa ing. Najama Rodrigez Mishimom iz Mazde. Citav projekat je propao kada je ministar za razvoj u japanskoj vladi ustanovio neracionalnost upotrebe intraficijalnog optickog kabela.

U bolnici je zrak smrdio na betaisodonu i gnoj iz amputiranih udova. To je bilo vrijeme kada smo mislili kako mozemo izaci s tim na kraj. Edi je lezao na svom krevetu. Posteljina mu je bila cisca nego kod ostalih ludjaka o kojima nitko nije vodio posebnu brigu.
"Gledaj gdje su nas premjestili. Ovdje je nekad bio ginekoloski odjel, a sada je ludnica, a dole u podrumu gdje je bila ludnica sada su smjestili ranjenike. Po nama mogu piciti granatama. Jebes ludjake. Pogledaj ovog mog cimera! On ti je parkinsonovac. Ovdje ga svi zovu Parkinson, iako mu je pravo ime Meho. Jesi li ikada malo bolje pogledao covjeka koji boluje od parkinsonove bolesti dok spava? Zubi mu cvokocu kao kastanjete. Ti ces o parkinsonovcu razmisljati na medicinski nacin, a to ti je skroz pogresno razmisljanje o zivotu. Ti si jos mlad i moci ces da prezivis ovo sranje ako budes dobro guzio. Tko dobro guzi prezivljava rat, jesi li znao za to? I da se vratim na Parkinsona, njegov rukopis vise lici na ispisani EKG nego na slova. Ponekad ne moze ni da drzi olovku. Ne opterecujmo se tim bolestima, mi smo jos mladi i ima vremena da napravimo nešto veliko …, sta ja znam … recimo muziku za neki mjuzikl, "Briljantin 2" ili slicno. Ako hoces ispricati cu ti pricu o svojoj tetki ciji je zarucnik poginuo u drugom svjetskom ratu kao vojnik u vojsci kralja Petra. Tetka je poslije rata spremila peceno pile i krenula za Ameriku. Sjela je na vlak i zaljubila se u konduktera koji je prezivio rat. A zasto ga je prezivio? Zato sto je guzio kao singerica i kao ona masinica za cvikanje putnih karata. I ti ces prezivjeti ovo sranje znam ja to. A ja sam okruzen ovim bolesnicima i ne znam koliko bi trebalo tu da ostanem. To ti je citava vjecnost. To ti je kao da si iz cetvrte brzine ubacio u prvu. Sve je popucalo u mojoj glavi. Veliki prasak u mom mikrokozmosu iz kojeg ce nastati nesto veliko, kao "Briljantin 2". Ti se sad smijes, a znam kad smo prvi put isli u kradju kukuruza da si drhtao kao svecenik pred prvu misu, kao umjetnik koji iz bijesa stvara svoje djelo. To ti je umjetnost, malo talenta, a puno energije. Sto me gledas kao da sam idiot? Jucer sam zaustavio citav konvoj UNCHR-a ili su to bili medicinari bez granica ili je to bio UNPROFOR ili UNICEF ili UFO ili ubojice bez granica ili vegetarijanci bez granica ili medicinari koji znaju svirati sve pjesme Beatlesa bez granica? Uglavnom, tako neka organizacija. Stao sam ispred prvog kamiona i rekao vozacu da ne pere kamion pet dana.
Sjecam se onog dana kada sam osjetio da me djecaci privlace vise od djevojcica. Ali to je kratko trajalo, jer sam brzo upoznao nju. Bila je tako lijepa. Cini mi se da je i sada volim. Mirisala je na kisu. Tada sam mislio da je to miris romantike, a ne nevolje. Ne, ona nije bila alibi jednom homoseksualcu. Uz nju sam bio najbolji ljubavnik na svijetu. Kad sam otisao u vojsku, rekla mi je da ce me cekati, da cemo poslije zajedno studirati, stanovati i slicne lazi. I onda me je prevarila, ali ne samo to. Otisla je i kod nekog hodze i on je napravio zapis koji me je unistio. Znam, mozda ti je to smijesno, ni ja nisam u svasta vjerovao, ali ovaj njen hodza je bio zao i ona je to znala. To ti je woodoo. Ja sam poludio, ali je u meni ostalo dovoljno razuma da i sam pronadjem hodzu koji je novi zapis napisao i zato joj sada gori Zepce.

I na kraju sva ova moja poezija je bezvrijedna, jer ako ne znam pisati znam citati. Svidja mi se ona misao da ako sam paranoik, ne znaci da me ne proganjaju, jer ja sam paranoik kojeg proganjaju iredentisti. I ovaj rat je prljava iredentisticka igra. Bas da bi se svima cinilo kako ja stradam realno, jer se u ratu tako i stradava. Tko bi, bogati, povjerovao jednom sizofreniku da ga iredenta proganja. Ovako ce ispasti da sam stradao od srpske granate. Iredentisti ne prastaju nikome.
Dan je bio lijep, iako je sve mirisalo na kisu. Tada sam mislio da miris kise dolazi iz moje uniforme u cijem se dzepu nalazilo njeno pismo. Bio sam desetar vojne policije. Trebalo je sprovesti Iljuija koji je bio povezan sa albanskom iredentom u vojni zatvor u Nis. Bio je uhvacen u okolici Pirota dok je pokusao preci bugarsku granicu. Moja desetina ga je trebala vlakom iz vojnog pritvora u Pirotu sprovesti u vojni zatvor u Nisu. Iljui je zatrazio cigaretu, a Marko, vojnik iz pratnje, je krenuo da mu je dadne. Sjetio sam se jednog americkog filma i trika sa cigaretom i rekao da je pusenje zabranjeno. Iljui me je pogledao cudno, a ja u tom pogledu nisam odmah prepoznao sve svoje buduce nevolje, nego samo vuka. Zato ja patim sve ove godine, cak me i sunceva svjetlost udara sakom u glavu. Osjecas li to? Osjecas li kako me Iljuji prati kao indijanac u Lunow Magnus stripu, citajuci tragove.
Bosna je cudna. Ovdje ljudi prilagodjavaju ratove sebi i svojoj konstituciji. Nikakvo materijalno dobro i duhovna vrijednost ne zavrjedjuju postedu.
Nekad sam i ja volio plavo cvijece.
Sjecam se da me je kao dijete cesto budila grmljavina koja je dolazila sa Vlasica. Uzegli oblaci iznad Travnika pravili su strasnu buku koja je odjekivala odbijajuci se od brda koja su poput ogromnog rezonatora okruzila ove ljude. Tada mi se ta buka cinila kao da je stvaraju ogromne stijene koje se kotrljaju sa Vlasica i uskoro ce se niz Basbunar spustiti i srusiti grad. Ponekad me je ta buka zbunjivala, jer sam mislio da je mozda neka neprijateljska avijacija iznenada napala eSeFeRJot, a stravicne detonacije odjekuju kotlinom. Jutros me je ta ista grmljavina probudila i iako se Travnik vec mjesecima granatira odmah sam znao da to nisu granate sa Vlasica nego obicna grmljavina uzeglih oblaka iznad Bosne."


"Edi, ja sad idem i necemo se dugo, dugo vremena vise vidjeti."
"Gdje ides Toni?"
"Idem u Ameriku, dobio sam vizu, tamo cu nastaviti sa studiranjem."
"O.K. stari, vidimo se onda u Stokholmu."


Edi pise poeziju, povremeno ga se moze sresti na psihijatrijskom odjelu travnicke bolnice gdje je zavarao trag. Toni je specijalizirao neurokirurske stereotakticke zahvate u univerzitetskoj bolnici u Orlandu, a uza specijalnost mu je lijecenje parkinsonove bolesti uz pomoc stereotaktickog implantiranja specijalnih sondi u predjelu hipokampusa. Ing. Najama Rodrigez Mishima iz Mazde je uvjeren da je konjukturalna kriza u Japanu s kraja dvadesetog i pocetka dvadeset i prvog stoljeca direktna posljedica odbijanja njegovog i Edijevog izuma od strane japanske vlade.

srijeda, 22.02.2006.

Rat nije balet

Ovaj rat je pored mene prosao gotovo necujno. Jedva da sam ga registrirao. Kao snajperski metak kad promasi. Opet kad se sjetim svega osjetim hladnocu u kostima. Nekad mi se cini da sam samo ukljucio auto-pilota koji me je vodio kroz ratne godine. Tako sam i prezivio. Kod nekih se ljudi desi da se auto-pilot zajebe pa poginu. Vecinu nas kroz rat vodi instikt za prezivljavanjem i mozak nam obnasa samo one funkcije koje su neophodne za odrzavanje na zivotu. Oni ljudi koji u ratnim vremenima intezivno razmisljaju vjerojatno postanu ratni profiteri. Takva je bila majka Hrabrost, a takav je i Brzi.
Necete mi vjerovati, ali mene su odredili da budem snajperista. Jebiga, negdje su pronasli u vojnoj dokumentaciji da sam duzio poluautomatsku, snajpersku pusku u JNA, iako sam stvarno bio samo radio-telegrafista. Teta iz vojnog odsjeka je bila alkoholicarka i skrojila mi perverznu sudbinu da postanem snajperista.
Kad malo bolje razmislim to je za Muslimane sa one strane rijeke bilo najbolje rjesenje. Mislim da su oni i upratili kad je moja smjena. Brzi je dosao i rekao mi: "Evo ti snajper, tamo ti je soliter, vamo su balije i rokaj, samo nemoj da se zajebavas, jer cu ja tebe da roknem.". I rokao sam. Po fasadama, po drvecu, po asfaltu. Jebiga, moras ispucati svoju dozu od trideset metaka po smjeni. A ona dvojica sto su imali druge dvije smjene pucali su, uglavnom, u meso.
Brzo se proculo za mene, kako sa njihove tako i sa nase strane. Tamo su se djeca igrala lopte kad bih ja imao smjenu.
Naravno i Brzi je cuo za to i jednog dana je dosao da me rokne kako je i obecao. Rekao mi je da imam jedan metak i da moram upucati nekoga, jer ce u protivnom on upucati mene.
Uzeo sam pusku u ruku, pogledao kroz optiku, trazio cilj.
Djeca su se igrala lopte, starica u dimijama je sjedila na zidicu i mljela kavu. Starica i djeca, kakve mete. Starica sa mlinom za kavu u ruci. Djeca! Starica, djeca,
starica,
djeca,
starica,
djeca,
Brzi,
Brzi?
Buum!!!
Starica je pala sa zidica.
Pogodio sam je ravno u oko.
Nemojte me pitati kako sam vidio, ali evo i sad vidim to oko kako eksplodira i metak koji sijeva u orbiti.
Jos uvijek se pitam zasto Brzog nisam upucao.
Valjda me uplasio njegov nadimak.

ponedjeljak, 20.02.2006.

Zyklon B Zombies

Ovo nije fotografija neke razuzdane i ocajne kucanice, vec Genesis P-Orridgea, masterminda britanskih industrial pionira Throbbing Gristle. Citav asortiman industrial bendova i shock-rockera crpi inspiraciju iz njihove zaostavstine. Marilyn Manson, Nine Inch Nails, Laibach, Rammstein, Einstürzende Neubauten i bezbroj bendova izmedju metala i elektro glazbe su samo benigni nasljednici ideja koje su pokrenuli Throbbing Gristle. U sest godina postojanja (1975-1981.) ovaj bend je izdao 5 albuma, prodao stotinjak tisuca ploca i odrzao samo 25 koncerata.
10.11.1980. u frankfurtskoj Städel-Kunsthochschule dvorani odrzali su koncert koji je zapoceo sa projekciom kratkog filma “After A Cease To Exist” u kojem su prikazane scene strasnijeg sadrzaja od normalnog kirurskog zahvata. Gitaristkinja Throbbing Gristle-Cosey Fanni Tutti je uvela svog kolegu iz benda Chris Cartera u praznu sobu, svezala ga i onda ga bezosjecajno pocela stimulirati. Nakon te scene je do u detalje prikazana i scena kastriranja. Nakon filma, na binu je izasao pjevac Genesis P-Orridge u vojnoj uniformi, blistave obrijane glave i obrva i poceo na sav glas vikati i ponavljati: “I need discipline” i istovremeno udarati glavom u jedan stub dok mu nije potekla krv iz cela. Bend je za to vrijeme poceo sa cekicanjem i skikom. U citavom wall of soundu, koji se je i tjelesno mogao osjetiti, culi su se pjesma kitova, tibetanski puhacki instrumenti, metal on metal, najdublji bass na svijetu koji je pumpao u grudima i sve je zvucalo kao napad izvanzemaljaca na etabliranu pop-tradiciju. Nakon dvadesetak minuta buke, jedan ojadjeni posjetilac koncerta je skocio na binu i po elektronici ispraznio bocu vina. Koncert je nakon toga prekinut.
Kako sami clanovi TG-a kazu, najveci nesporazum oko ovog benda je bilo njihovo koketiranje sa fasizmom. Pjesma “Zyklon B Zombie”, military look, tekstovi u kojima je nasilje top-tema i prije svega logo Industrial Recordsa (stilizirana fotografija krematorija iz Auschwitza) bili su razlozi zbog koji je ovaj bend slavljen i medju “Blood and Honour” pripadnicima. Cosey Fanni Tutti koja je radila i kao porno model u jednom intervju je rekla da Throbbing Gristle svojim perfomansom samo zele prikazati stvari koje bi ljudi radije izbrisali iz pamcenja i da ljudi koji samo gledaju Disneyeve filmove tesko mogu imati realnu predstavu o zivotu.
TG su se prije dvije godine ponovno okupili. U Berlinu su za Novu godinu odrzali dva koncerta (31.12.2005. i 1.1.2006.) cije snimke trebaju uskoro izaci i na CD-u, a berlinska Kunst-Werke galerija je napravila izlozbu pod nazivom “The Annual Industrial Report” posvecenu ovom bendu na kojoj su predstavljene fotografije, omoti ploca, filmovi i video-instalacije iz Throbbing Gristle produkcije. Na berlinskom koncertu Genesis P-Orridge je predstavio svoj najnoviji hermafroditski image. Izasao je na binu u crvenom topu ispod kojeg se jasno vide velike silikonske sise. Dok je u slow motionu pjevao: “I pull out your baby, I cheww his hand off with my teeth.”, u rukama je drzao imaginarnu bebu, hranio je svojim umjetnim sisama i kezeci pokazivao svoje metalne zube. Ako nekoga zanima zivot ovog covjeka preporucujem biografiju “Painful But Fabulous: The Life And Art Of Genesis P-Orridge".

petak, 17.02.2006.

Kad sam sebi kupim za Valentinovo dvije ploce iz 1966.

Ovaj grad je velik i skup
Ja sam u njemu mali i glup
Ne znam koja ulica vodi do tebe
Ne znam ni gdje se ovdje kupuje cvijece

Izgubljen sam u vremenu
Nikako da isfuram svoju romantiku
Kako da ti kazem koliko te volim
Kad su oko nas ljudi sa neostvarenim snovima

Ovaj grad je velik i skup
I ja sam u njemu strasno ljut
Zovem vatrogasce, pravim laznu uzbunu
Sa vrha nebodera skocicu

Izgubljen sam u vremenu
Nikako da isfuram svoju filozofiju
Kako da ti kazem koliko te volim
Kad su oko nas ljudi sa krcecim crijevima





Ova pjesma je moje objasnjenje zasto zeni nisam kupio cvijece za Rudolf Valentinovo. Nesto kao trash-isprika. Ali, zato sam sebi kupio dvije vinilske longplejke. Obadvije imam u CD formatu, ali gusti su merak. Igla, brazde i opleti. U oba slucaja se radi o plocama iz 1966., a to je mozda i najvaznija godina u povijesti popularne muzike. Beatles "Revolver", Bob Dylan "Blonde On Blonde", Rolling Stones "Aftermath", The Byrds "Fifth Dimension" i Beach Boys "Pet Sounds".
The Byrds "Fifth Dimension" je najnovija ploca koju sam narucio preko Sundazed-kataloga. Blesava "2-4-2 Fox Trot (The Lear Jet Song)" koja zatvara album je snimak iz avionskog kokpita kojeg prati ludo izdrkavanje na gitari. Najkasnije u ovom trenutku je svim folkerima moralo postati jasno koliku im uvredu ovom plocom nanose Byrdsi. Umjesto prica o preriji, usamljenim gay kaubojima i divljim konjima, Byrds su servirali price o svemiru i nekim nejasnim dimenzijama. "Hey Mr.Spaceman, won't you please take me along/ I won't do anything wrong" su stihovi koji svjedoce kako su: Roger McGuinn, David Crosby, Gene Clark i ostali dobro stimulirani opijajucim sredstvima imali u glavi vizije o kojima George Lucas moze samo sanjati u svom thx-kinu sa vrecicom pop-korna u ruci i nekoj od "Star Wars" epizoda na filmskom platnu. I to sve prije nego sto je covjek odletio na mjesec. I to sve u mono-tehnici. Osim "Spacemana" na ovoj ploci se nalazi junkie-fantazija "5D" sa Van Dyke Parksom na orguljama, prekrasna folk-pjesma "Wild Mountain Thyme", pa "I See You" koja je i hommage Coltraneovom hipnotickoj kompoziciji "India", a koju je on snimio sa svojim kvartetom (Eric Dolphy, Reggie Worman) u Njujorskom Village Vanguard klubu. Slijede Crosbyjeva prekrasno zbunjujuca "What's Happening" i "Eight Miles High" o kojoj se zna manje-vise sve, a Crosbyjevo otkrice "Hey Joe" kasnije ce proslaviti i jednog drugog glazbenika. Sve u svemu jedna izvrsna, luda i bizarna ploca.

"Smile" od Beach Boysa je ploca o kojoj je najvise legendi i prica ispricano. Nestali album ili tzv. paralelni svijet rock and rolla. David Thomas (Pere Ubu) je svojevremeno u napadu lucidnosti rekao kako je "Smile" idealno umjetnicko djelo pop-kulture, jer ustvari ne postoji, ali je prisutnije i zivotnije nego bilo koje drugo. OK, Brian Wilson (koji inace u slobodno vrijeme cuje glasove sto postoje samo u njegovoj glavi) je prije dvije godine okupio grupu mladih muzicara i rekonstruirao "Smile" i samim tim napravio i najbolju plocu u 2004. Koliko je Wilson cudan tip svjedoci njegovo proslogodisnje izdanje "What I Really Want For Christmas" koje je izaslo neposredno pred Bozic i predstavlja nam Wilsona u ulozi djeda mraza. Ovaj bozicni kolaz je negdje na pola puta izmedju izvrsnog i zalosnog. Kada je Wilson 1965. smisljao koncept za novu BB plocu imao je pred ocima "Rubber Soul" od Beatlesa kao uzor. To bi trebalo znaciti napraviti plocu bez slabe tocke. Ideja vodilja je bila ljubav. A ljubav je i ovisnost, strah, magija i sumnja. I sve je to prisutno na albumu koji su nazvali "Pet Sounds". "Pet Sounds" je imao problem sto nikako nije mogao iskociti iz sjene "Smile" i kao album nije ni funkcionirao najbolje, jer mu se uvijek prilazilo sa predrasudama, ali ako zaboravimo citavu pricu o "Smile", a pjesme poput: "God Only Knows", "Caroline No", "Sloop John B.", "Wouldn't It Be Nice", "Don't Talk (Put Your Head On My Shoulder)", poslusamo izvan bilo kojeg koncepta, shvaticemo kako se radi o grandioznim stvarima.
Cinjenice govore da su Beach Boys u januaru 1966. usli u studio da snime "Pet Sounds" kao vesela surf-druzina, a u travnju iste godine napustili studio kao dusevno slomljeni mladi ljudi. "Pet Sounds" ih je toliko psihicki slomio, da je trebalo proci dosta vremena kako bi se ponovno poceli smijati. Ako bi od mene netko trazio da mu napisem razloge zbog kojih je ovo jedan od najboljih albuma svih vremena, mislim da bi bilo dovoljno kao objasnjenje poslati prazan list papira.

ponedjeljak, 13.02.2006.

Automobilska guma

Gledam slike ljudi oboljelih od AIDS-a ili nekih jos gorih neizljecivih bolesti, recimo Glioblastoma. Gledam slike izgladnjelih ljudi u Africi. Gledam sve te ratove na TV-u. Gledam George Busha, Adolfa Hitlera, Mahmouda Ahmadinejada-konduktera. Prizor koji me ipak najvise rastuzi je kad ponekad vozim nasim cestama i pored puta vidim bacenu automobilsku gumu. Ta guma koja je godinama vjerno sluzila i bez pogovora obavljala svoju duznost, bezdusno ostavljena/bacena kao neki nepotrebni spomenik-krajputaš.

Moja generacija je odrasla fakticki na granici izmedju analognog i digitalnog doba. U proslim stoljecima ljudi su imali vise analognu predstavu svijeta oko sebe. To je sve funkcioniralo na principu vinilne ploce. Ljudi su bili gramofonska igla i upadali u sudbinske brazde zivota. Zivot se je vrtio, okretao i mijenjao kao ploca, a ljudi su radili i borili se sa svim tim promjenama punim nepredvidivih avantura. Danas zivimo vise digitalno i zivot funkcionira kao CD. Pritiskom na dugme dolazimo do vrhunca. Za ono sto nam se ne svidja postoji “skip” dugme, pa to i preskocimo. Ako obratimo paznju na poruke iz reklama u vecernjem programu, primjeticemo citavu poplavu zivotnih slika. Svaka marka nam pokazuje drugaciji put kojim mozemo pobjeci iz nase svakodnevnice. Bilo de se radi o ciscenju, kuhanju, marendanju ili postavljanju parketa, sve nam je prikazano kao izvanredna, nenadjebiva avantura. Svaka igra, svaka dobija. Na kraju ostajemo zbunjeni svim mogucnostima koje nam zivot pruza, zauvijek zavaljeni u fotelju. Zene i muskarci do dvadesete godine idu istim putevima. Nakon dvadesete, zene probavaju mutirati u superzenu. Prekrasnu majku iz Knorr-reklama, ljubavnicu iz svedske Lätta-reklame i hrabru poslovnu zenu iz Hawlett-Packard reklame. Muskarci se u bijegu od odgoja djece (kao posljednje analogne zivotne avanture) fiksiraju na biro i pivo u birtiji. A djeca? Da li je za djecu bolje odrastati sa novom generacijom roditelja, tim vjecito mladim, modno svjesnim i izgubljenim ljudima ili djeca traze autoritet, ozbiljnost i staracku mudrost? Mi muskarci u tridesetim smo zbunjeni. Da li zene stvarno vole ono sto im servira David Beckham. Heteroseksualac, feminiziranog izgleda, koji se igra sa svojom djecom, koji je savrsen ljubavnik, a na radnom mjestu prolijeva i krv ako treba? Mi vise ne znamo ni trebali zeni pricuvati kaput u restoranu ili to pripada onom bivsem izumrlom muzjaku.

subota, 11.02.2006.

MOZALINI

Nakon sto je prije dvije godine ponovno porobio Englesku, kao onda kad je "uletio" u kraljicinu palacu, a Queen ga docekala rijecima. "Eh I know you, and you cannot sing", a on spremno odgovorio:"That´s nothing, you should hear me playing piano", sada je otkrio i italijanski senzualizam, a u Rimu spremio svoju novu plocu ciji klonovi vec i prije datuma objave kruze internetom. Da li Mozov odlazak u Rim ima veze sa njegovim legendarnim kvazi-papistickim refrenom sa prosle ploce, "I Have Forgiven Jesus" ili mu je talijanski nogomet postao drag, pa u iznajmljenom studiju za "Neve" konzolom sjedi zamisljen u dresu sa desetkom na ledjima i Mozalini aplikacijom. Nakon sto se je iz kako rece ksenofobicne Engleske preselio u Ameriku, a iz Amerike u Spanjolsku (gdje mu se ustvari i svidjalo, ali je pobjegao glavom bez obzira kad je vidio kako se tamo odnose prema zivotinjama), smjestio se kod Viscontia, Italo-Britanca koji je poznat kao producent nekih od najboljih Bowie i T-Rex ploca. Navodno je Tony Visconti bio u igri i za produkciju Mozovog glam-rock albuma "Your Arsenal" iz 1992., ali je taj posao odradio jos jedan iz plejade Bowie sound dizajnera, Mick Ronson. Kakva li ce biti ova suradnja, ostaje da se cuje.
Meni, konkretno, su The Smiths nekad jako puno znacili. Danas volim tu i tamo reci kako to i nije bio neki boguhvalevrijedan (kako volim ove njemacke konstrukcije) bend, a poslije toga se osjecam kao da serem po dijelu svoje bolje proslosti. Omot albuma "The Queen is Dead" sa ispruzenim Alain Delonom ima nesto Botticellijevsko u sebi, iako kad se ploca stavi na gramofon, citav mediteranski flair nestane u onom cinicnom i samocom opijenom pjevanju: "I Know Is Over", "Cemetery Gates", "Never Had No One Ever", te provokativnom stihoklepstvu u "Frankly Mr. Shankly", "Vicar In A Tutu" i "Some Girls Are Bigger Than Others". To su bili vjerojatno najbolji tekstovi u osamdesetim, popraceni predivnom Marrovom muzikom. Andy Rourke, koji je u Smithsima svirao bas-gitaru je u jednom intervjuu rekao kako ne moze podnijeti vise okus jaja, jer ih je do iznemoglosti morao jesti na vegetarijanskim turnejama The Smiths, a Moz ga je jednom dok je Andy jeo sendvic od mortadele pogledao kao da je sugav i napustio prostoriju u kojoj su doruckovali. Unutar Smithsa je od Morrisseya dugo skrivana cinjenica da je Rourke konzumirao heroin. Kad je Moz to doznao, na brisace Andyjevog auta je stavio poruku: "Ti si od danas napustio bend". Gotovo je nevjerojatno da su pored svadja Smiths uspjeli snimiti plocu poput "The Queen Is Dead" i malo je vjerojatno da danas netko u Engleskoj snimi pjesmu sa stihovima poput:"And now I know how Joan of Arc felt as the flames rose to her roman nose/ and her hearing aid started to melt" i da takva jos postane i hit. Novi Mozov album se zove "Ringleader Of The Tormentors" i Morrissey ga vec najavljuje kao najbolji dosad. Jedan rock-kriticar je rekao da bi bilo najbolje da Morrissey sam pise kritike svojih ploca. Bez obzira na svo Morrisseyev neuroticno vegetarijanstvo i neke nepromisljene poteze u karijeri, ja iskreno volim ploce poput: "Southpaw Grammar", "Meladjusted" i "You Are The Quarry". Neke ploce su mu uspjele, neke propale, neke prekrasno lose, ali je cinjenica da mu nikad vise nece uspjeti pasti na pamet oni ludi stihovi kao sto je gorenavedena replika kraljici sa "The Queen Is Dead". Nikad njegove stihove nece pratiti tako osvajajuca melodija kao Marrova "Some Girls Are Bigger Than Others", nijedna fotografija nece biti tako vrijedna kao ona The Smiths ispred Salford Lads Cluba i nijedan vinil tako zelen kao onaj od "The Queen Is Dead". Ironija je da The Smiths vec odavno vise ne postoje, a kraljica je jos uvijek ziva. Mozova solo-karijera me sjeca na stihove iz "The Boy With The Thorn In His Side" gdje mladi Moz pita:"And when you want to Live/ How do you start?".

petak, 10.02.2006.

Pisa-istrazivanja i Cooderov "Paris, Texas"

Ne znam koliko su kod nas u Hrvatskoj poznata Pisa-istrazivanja. To je jedna vrsta testa koji se provodi nad ucenicima osnovnih i srednjih skola, a kojim se zeli utvrditi stvarni kvalitet skolstva u pojedinim drzavama. Unazad desetak godina njemacko skolstvo dobija, uglavnom, vruce pljuske od ovih istrazivanja i gotovo redovito zauzima srednje i nize pozicije u okviru EU. Pod pritiskom medija i javnosti, ministarstvo za obrazovanje pokusava napraviti reformu skolstva koja, sudeci, po Pisa-istrazivanjima jos ne daje zadovoljavajuce rezultate. A zbog cega njemacku javnost toliko uzrujavaju rezultati istrazivanja? Zabrinjavajuci rezultati osim u matematici i jezicima su i u npr. seksualnom odgoju, gdje prilicno veliki procenat mladih drzi, recimo, tampon za sredstvo od zastite protiv nezeljene trudnoce, anti-baby pilulu kao zastitu od AIDS-a, a kondom smatraju spolnom bolescu. Kod pitanja iz glazbenog odgoja nisu rijetki odgovori (skoro 40%) da je jedan generalbass isto sto i sub-woofer, a na multiple-choice testu 30% ih drzi saksofon za vrstu mobitela, dok svaki deseti izjednacava pojam saksofona sa telefon-seksom. Kod testa gdje se imenu nekog glazbenika dodaje odgovarajuci pojam, Roy Blacku (njemacki slager-pjevac) se prisiva black music, a Louis Armstrongu Tour de France.




Ry Cooder „Paris, Texas“

Ry Cooder je americki slide-gitarista, poznatiji kao producent “Buena Vista Social Club”. Osim ove produkcije Cooder je poznat i po vracanju iz “mrtvih” jednog Ali Farka Tourea, po skladanju glazbe za neke od Hillovih filmova, a i po suradnji sa njemackim reziserom Wim Wendersom na jednom od njegovih najboljih filmova “Paris, Texas”. Meni je nemoguce i zamisliti ovaj film bez Cooderove muzike. Bez svih tih prekrasnih pasaza na slide-gitari i svega onoga sto ova suptilna i umirujuca svirka doprinosi filmskim slikama. “Paris, Texas” je jedna od onih bezvremenskih gitaristickih ploca. Deset kompozicija sa ovog sountracka su najljepsi primjer kako se sa reduciranom virtuoznoscu moze na gitari postici maksimalna emocionalnost. CD sa ovom glazbom ima naprosto fantastican zvuk, jer se i radi o savrseno snimljenom i masteriziranom materijalu koji na cd-u, kao mediju doseze potpunu kristalnu cistocu i briljantnost.

nedjelja, 05.02.2006.

...

I love Godard movies, and I´ve never seen that one. It´s impossible to find.

Kada sanjam, uvijek sam tako mlad. Svijet gledam ocima djeteta. To je moja perspektiva u snu. Zbog toga se i mora spavati, jer spavanje formira dusu.

petak, 03.02.2006.

"A Hard Day´s Night"

Ja sam vjerojatno kao vecina ljudi ploce poceo slusati tako sto sam nekad dosao na ideju da zavirim u tatinu fonoteku. Tamo sam izmedju par Fats Domino, The Platters i Ray Charles ploca pronasao i „A Hard Day`s Night” od Beatles. Igra sudbine ili sto, ali eto poceo sam sa najboljom plocom koja je ikada snimljena u povijesti pop-glazbe. Kada pisu i pricaju o Beatlesima, kriticari i diskofili najcesce preferiraju onu kasniju fazu ove grupe, pa se ovisno o afinitetima kao najbolji albumi spominju: „Sgt. Pepper`s…“, „White Album“, „Abbey Road“ ili „Revolver“. Meni, osobno je najdraza ipak „A Hard Day`s Night”. Ova ploca je sve ono sto cini pop-glazbu. Istovremeno je i zabavna i romanticna, naelektrizirana i buntovna. Snimljena za nekoliko sati, bez Martinovih tehnickih zackoljica sa kasnijih Beatles ploca. Autenticni Beatles zvuk. Onako kako su zvucali i u klubu u to vrijeme. Cesto imitiran, ali nikad dosegnut album. Najcesce ga povezujemo sa istoimenim filmom, jer je ideja producenata bila da se jeftinom produkcijom napravi film koji ce pomoci u prodaji najnovijih Beatles hitova. U filmu se moze cuti samo 7 pjesama sa prve strane ploce, dok ce se strana 2 otkriti tek pri kupovini ploce. Medjutim, upravo je ta strana 2 najbolje sto su Beatlas ikad snimili. U filmu, koji se sedamdesetih i osamdesetih godina cesto mogao vidjeti na TV-u u jutarnjem obrazovnom programu, su cetvorka iz Liverpula prikazani kao John buntovnik, Paul sarmantni romantik, George tihi filozof i Ringo zajebant. Od tada vise nitko nece zaboraviti njihova imena i ostace jedini bend na svijetu cije clanove svatko zna nabrojati. U filmu su svi obuceni u ista ili slicna crno-bijela odijela. Beatles kao nepobjedivi tim. Album ce etablirati Lennona kao bendlidera (kasnije ce ovu funkciju preuzeti narednik Biber) koji je ujedno i autor 2/3 materijala na ploci. Naravno i McCartney ne igra sporednu ulogu nego sa “And I Love Her”, “Can`t Buy Me Love” i “Things We Said Today” (meni najbolja Beatles pjesma) liferuje tri klasika za sva vremena.
Prva strana pocinje grandiozno. Deeeeng, gitarski akord kao uvod u “A Hard Day´s Night”. Kad se jednom ovaj akord ureze u usi, vise se ne zaboravlja, a ne zaboravlja se ni ono sto slijedi: „I Should Have Known Better“, „If I Fell“, „And I Love Her“ i „Can’t Buy Me Love“. Pravo cudo dolazi tek kada se okrene ploca, jer je album koncipiran poput velike kuce, gdje se u primacoj sobi sviraju veliki hitovi, a u garazi, daleko od ociju svijeta odrzava predstava za svoju dusu. Nakon sto je Roger McGuinn u filmu vidio George Harrisonov Rickenbacker, kupio si je isti takav. Nakon sto je poslusao drugu stranu ove ploce, odlucio je osnovati The Byrds. A Byrds je najbolji Beatles nusprodukt svih vremena. Prva pjesma na strani 2 je „Any Time At All“, koja je mladji brat naslovne otvarajuce stvari. Odlicno Johnovo pjevanje praceno Paulovim kontrirajucim drugim glasom. U sljedecim pjesmam se osjeti u kojem ce pravcu u narednim godinama ici razvoj Beatlesa. „I’ll Cry Instead“ je country parodija, „Things We Said Today” Paulovo remek-djelo koje ce postaviti sasvim nove kriterije u songwritingu (kako unutar samih Beatles, tako i opcenito). Nakon lagano disharmonicno pjevane “When I Get Home“ slijedi jos jedan vrhunac: Johnova „You Can’t Do That“ gdje se na Georgeovoj gitari osjeti sto je sve prezivjela u proteklim godinama na svirkama po Hamburgu i Liverpulu, ali i kakve je avanture tek ocekuju. Plocu zatvara “I`ll Be Back Again”, dakle nama razloga za plakanje, We`ll back again. Tri godine kasnije Beatles ce obuci neka nova, sarena odijela. A to ce biti pocetak kraja.
Tko jos zbog ironije sudbine nema ovu plocu treba da si je kupi, jer je to odlicna investicija za buducnost. Prvo cete sebe jako razveseliti, a kasnije i svoju djecu.

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv