Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/parliament

Marketing

Kad sam sebi kupim za Valentinovo dvije ploce iz 1966.

Ovaj grad je velik i skup
Ja sam u njemu mali i glup
Ne znam koja ulica vodi do tebe
Ne znam ni gdje se ovdje kupuje cvijece

Izgubljen sam u vremenu
Nikako da isfuram svoju romantiku
Kako da ti kazem koliko te volim
Kad su oko nas ljudi sa neostvarenim snovima

Ovaj grad je velik i skup
I ja sam u njemu strasno ljut
Zovem vatrogasce, pravim laznu uzbunu
Sa vrha nebodera skocicu

Izgubljen sam u vremenu
Nikako da isfuram svoju filozofiju
Kako da ti kazem koliko te volim
Kad su oko nas ljudi sa krcecim crijevima





Ova pjesma je moje objasnjenje zasto zeni nisam kupio cvijece za Rudolf Valentinovo. Nesto kao trash-isprika. Ali, zato sam sebi kupio dvije vinilske longplejke. Obadvije imam u CD formatu, ali gusti su merak. Igla, brazde i opleti. U oba slucaja se radi o plocama iz 1966., a to je mozda i najvaznija godina u povijesti popularne muzike. Beatles "Revolver", Bob Dylan "Blonde On Blonde", Rolling Stones "Aftermath", The Byrds "Fifth Dimension" i Beach Boys "Pet Sounds".
The Byrds "Fifth Dimension" je najnovija ploca koju sam narucio preko Sundazed-kataloga. Blesava "2-4-2 Fox Trot (The Lear Jet Song)" koja zatvara album je snimak iz avionskog kokpita kojeg prati ludo izdrkavanje na gitari. Najkasnije u ovom trenutku je svim folkerima moralo postati jasno koliku im uvredu ovom plocom nanose Byrdsi. Umjesto prica o preriji, usamljenim gay kaubojima i divljim konjima, Byrds su servirali price o svemiru i nekim nejasnim dimenzijama. "Hey Mr.Spaceman, won't you please take me along/ I won't do anything wrong" su stihovi koji svjedoce kako su: Roger McGuinn, David Crosby, Gene Clark i ostali dobro stimulirani opijajucim sredstvima imali u glavi vizije o kojima George Lucas moze samo sanjati u svom thx-kinu sa vrecicom pop-korna u ruci i nekoj od "Star Wars" epizoda na filmskom platnu. I to sve prije nego sto je covjek odletio na mjesec. I to sve u mono-tehnici. Osim "Spacemana" na ovoj ploci se nalazi junkie-fantazija "5D" sa Van Dyke Parksom na orguljama, prekrasna folk-pjesma "Wild Mountain Thyme", pa "I See You" koja je i hommage Coltraneovom hipnotickoj kompoziciji "India", a koju je on snimio sa svojim kvartetom (Eric Dolphy, Reggie Worman) u Njujorskom Village Vanguard klubu. Slijede Crosbyjeva prekrasno zbunjujuca "What's Happening" i "Eight Miles High" o kojoj se zna manje-vise sve, a Crosbyjevo otkrice "Hey Joe" kasnije ce proslaviti i jednog drugog glazbenika. Sve u svemu jedna izvrsna, luda i bizarna ploca.

"Smile" od Beach Boysa je ploca o kojoj je najvise legendi i prica ispricano. Nestali album ili tzv. paralelni svijet rock and rolla. David Thomas (Pere Ubu) je svojevremeno u napadu lucidnosti rekao kako je "Smile" idealno umjetnicko djelo pop-kulture, jer ustvari ne postoji, ali je prisutnije i zivotnije nego bilo koje drugo. OK, Brian Wilson (koji inace u slobodno vrijeme cuje glasove sto postoje samo u njegovoj glavi) je prije dvije godine okupio grupu mladih muzicara i rekonstruirao "Smile" i samim tim napravio i najbolju plocu u 2004. Koliko je Wilson cudan tip svjedoci njegovo proslogodisnje izdanje "What I Really Want For Christmas" koje je izaslo neposredno pred Bozic i predstavlja nam Wilsona u ulozi djeda mraza. Ovaj bozicni kolaz je negdje na pola puta izmedju izvrsnog i zalosnog. Kada je Wilson 1965. smisljao koncept za novu BB plocu imao je pred ocima "Rubber Soul" od Beatlesa kao uzor. To bi trebalo znaciti napraviti plocu bez slabe tocke. Ideja vodilja je bila ljubav. A ljubav je i ovisnost, strah, magija i sumnja. I sve je to prisutno na albumu koji su nazvali "Pet Sounds". "Pet Sounds" je imao problem sto nikako nije mogao iskociti iz sjene "Smile" i kao album nije ni funkcionirao najbolje, jer mu se uvijek prilazilo sa predrasudama, ali ako zaboravimo citavu pricu o "Smile", a pjesme poput: "God Only Knows", "Caroline No", "Sloop John B.", "Wouldn't It Be Nice", "Don't Talk (Put Your Head On My Shoulder)", poslusamo izvan bilo kojeg koncepta, shvaticemo kako se radi o grandioznim stvarima.
Cinjenice govore da su Beach Boys u januaru 1966. usli u studio da snime "Pet Sounds" kao vesela surf-druzina, a u travnju iste godine napustili studio kao dusevno slomljeni mladi ljudi. "Pet Sounds" ih je toliko psihicki slomio, da je trebalo proci dosta vremena kako bi se ponovno poceli smijati. Ako bi od mene netko trazio da mu napisem razloge zbog kojih je ovo jedan od najboljih albuma svih vremena, mislim da bi bilo dovoljno kao objasnjenje poslati prazan list papira.








Post je objavljen 17.02.2006. u 19:21 sati.