Posljednje proljeće

Ljudi,službeno se ispričavam što više neću moći pisati,nadam se da ćete mi oprostiti...
U potpisu:Black
Možda sunce nije ono što sam tražio...

Nalaktila se na jastuk i pogledala u njega.
"Bi li ti smetalo da ti ispricam pricu?"-pitala ga je.
"Sutnja znaci slaganje."-rekla je nakon par sekundi tisine, kao da je ocekivala odgovor.
"Znaci, gdje smo stali zadnji put? Dakle, bili smo u..."-stala je.
"Nismo nigdje stali? Pa zar ti nisam vec... Da, njemu kod kuce sam to vec pricala, znas, dosta ste slicni."-govorila je gotovo djetinje.
"Eto, onda da te upoznam sa likovima. Ukratko. On se zove Kristijan i pise pjesme. Drugi lik sam ja... Ako te ne zanima mogu ja stat? Ne treba? Slusa ti se? Osjecam se kao na ispovjedi, ali dobro. Dakle, zadnji put sam se ispovjedala prije, pa, ima sigurno dvije godine, mozda i tri, da, zapravo tri. Poslao mi je jedan dan poruku i nekako smo zavrsili na kavi, mislim da je bio 12. mjesec.
Ponasao se je... Ne znam kako se to kaze. Ali vidjelo se da mu je bilo cudno, mozda cak i neugodno.

Odgovor je bio logican:"Ona."
Uspravila se, naslonila na zid, podigla nogu, pogledala taban.
Bio je krvav, pun posjekotina i zabijenih komadica stakla.
Otisla je u svoj stan. Bol nije osjetila. Ostavila je torbe kraj stola i otisla do kupatila, sa jedne police uzela vate, a iz ormarica 2 zavoja i medicinski alkohol u bocici od mineralne vode.
U kuhinji je iz jednog ormarica izvadila pribor za sivanje koji ju je mama natjerala da ponese, sad joj je bilo jasno koji je bio jedan od razloga da ga ponese.
Sjela je na kravet i uzela iglu, komadic vate natopila je alkoholom.
Jedan po jedan vadila je komadice stakla zaprljanje krvlju, crvene kao rubine, iz rana slijevala se krv, vata ju je zedno upijala.
Kad je izvadila zadnji komadic molila se da osjeti bol, da osjeti bilo sto.
Legla je potrbuske na krevet i htijela spavat, ali san nije dolazio, umjesto njega dolazila su sjecanja.

"Pa, susjeda nije bila bosa."-prisjecala se.
"A, ni ne bi ju odvezli u bolnicu bosu da ne moraju."
Brzo je odustala od razmisljanja o tome.
"Sigurno mi se ponovo pricinjava."
Trazeci podsvjesnu simboliku tih otisaka.
"Predstavljaju njen napor da nekome otkrije njenu sramotu."-bio je prvi zakljucak, ali joj je bilo nejasno zasto bi ih ona vidjela.
"Ili pak predsatvljaju moju bezvoljnost da pomognem i proklinjanje samog tog pomaganja?"-to joj se ucinilo logicnije.
Dok je spremala stvari mumljala je te svoje filozofije. Kad je spremila sve sto je smatrala najosnovnijim podigla je te dvije torbe i izasla iz stana. Zakljucala vrata zasobom i pitala se sto da napravi s kljucevima.
Iskreno, nije se htijela susresti sa susjedom pogotovo ne nakon onog nacina na koji ju je pogledao iz policijskog automobila. Odlucila se za staru, svima poznatu i vec odavno otrcanu foru. Skinula je privjesak sa njih i ostavila ih pod otiracem.
Ostavljajuci kljuceve primjetila je da krvavi otisci vode nazad do susjedinog stana i to joj je bilo cudno.
"Mozda su ipak stvarni?"-pitala se.

Brzo je prevrtala po stvarima zeleci zavrsiti s time sto prije. U jednom ormaru nasla je neku staru torbu i u nju spremala neke najneophodnije stvari.
Istina, bilo joj je neugodno, ali se stavila u takvu situaciju da nije bilo druge, kad se vec uvukla u ovo odlucila je to i provesti do kraja.
Nije mogla sve spremiti u jednu torbu, a drugu nije nasla. Otisla je na brzinu do svog stana. Ni u njemu nije nasla ni jednu torbu do one koju je ostavila do kreveta. Otvorila ju je i istresla stvari na krevet. U ostalim pretincima nije bilo nicega.
Krenula je nazad do susjedinog stana misleci kako joj ta aktivnost pomaze da ne zaspe. Tamanje zakljucala svoj stan ponovo i pogledala niz hodnik prema susjedinom stanu. Od njega su ka njoj vodili krvavi otisci stopala.
"Kako ih prije nisam primjetila?"-zacudila se, gledajuci kako otisci vode u njen stan.
"A bas sam mislila da sam prestala sanjariti."

Zbog mentalne nestabilnosti uzrokovane totalnim gubitkom vremena i nedostatkom spavanja (zvuci poznato?) nisam bio u stanju nista napisat... ocekujte sutra dvije stranice...

Nasumce je odabrala jedan od 3 kljuca, ali je tek zadnjim uspijela otvoriti vrata. Provirila je u stan kao da ocekuje da ce je nesto zaskociti cim uđe.
Stan je bio zacudno cist, sve na svome mjestu. Police bez trunke prasine. Cvijece je cak bilo svijeze u vazi.
"Ovo nije stvarnost."
Trgla se. Tek je sad shvatila da se trese od straha. Zazmirila je. Umor je radio svoje, nikad prije nije halucinirala. Kad je usla u stan jednostavno joj se ukljucio obrambeni mehanizam i vidjela je ono sto je htijela vidjeti. Sad se trudila da taj mehanizam ugasi.
Otvorila je oci. Stan je bio u rusevinama oko nje. Razbijene slike. Knjige pobacane sa polica. Ladice izvađene, polomljene. Odjeca na sve strane razbacana. Razbijeno posuđe, case.
Stakla je bilo posvuda, a ona je u soku, izmorena, izgubljena, nesvjesno hodala po njemu. Poput mjesecara, ne obaziruci se na nista.
Oci su joj se staklasto caklile kao u vrucici, dok se trudila savladat umor i ne bijezat u mastu, pokusavajuci stvoriti liniju kojom bi ju odjelila od stvarnosti, pokusavajuci ne zapeti u polusnu.

A onda je shvatila da se to pitanje odnosi na previse stvari.
Pokusala je rastjerati misli, ostati prazna ploca. Nije uspijela, pa se bazirala na ove nedavne; na mekan jastuk pod glavom, iako je i to probudilo nezeljene misli ostala je na sadasnjem, na spavanju:
"Samo da sam se pravila gluha mogla sam spavati sad. Ne bi mi tesko palo."
Razmislila je malo o tome sto joj se motalo po glavi, te rijeci su joj se cinile tako okrutnima, pustiti nekoga da prebije svoju zenu i dok ju tuce ti se pravis da spavas, kao sto su ostali susjedi vjerojatno i napravili.
"Ali, sto sam promjenila?"
"Nista."-shvatila je.
To se ipak dogodilo, policija ga nije sprijecila da ju istuce, dosli su na gotov cin, cak nisu ni pozvali hitnu.
Ustala je nevoljko i bosa krenula do vrata stana, usput je svoju putnu torbu, koju jos nije raspakirala, bacila do kreveta. Otvorila je vrata. Zakoracila na hladan kamen u kodniku zgrade, zakljucala zasobom, napravila jos par koraka drzeci u ruci kljuceve sa kamenim privjeskom.

"Samo malo"-rekla je Ivana.
"Ostavite mi kljuceve i kad zavrse sa pregledima dođite kod mene."
Samo je kimnula glavom i pruzila joj kljuceve.
Primila ih je i spremila u dzep.
Kad su otisli razmisljala je o tome da prilegne. Rastegla se i zjevnula. Pogledala krevet i bacila se na njega, glava joj je pala na jastuk. Da je bilo ista drugacije sad bi lezala tako i spavala, ovako ju je u dzepu zuljao privjesak od kljuceva. Posegla je rukom u dzep i izvadila kljuceve. Pogledala je privjesak. Bio je to okrugao odlijev, od cega, nije znala sigurno, mozda gipsa, lakiran, sa jednoj strani pisalo je u glagoljici "SRECA", a na suprotnij "LJUBAV".
"Zanimljivo."-mislila je dok ga je ironicno gledala podsmjehujuci se.
"Pojednostavljeni kamen mudrosti. Vjerojatno su negdje u njemu alkemicari sakrili formulu kako iz olova dobivati zlato."
Bezvoljno je udahnula i isto tako izdahnula. To ju je podsjetilo na ustajanje kad bi isla ujutro u skolu. Kad bi otkucavalo kobnih 15 do 6.
"Zasto sam to napravila"-upitala je samu sebe, i zidove koji su je okruzivali.

Susjeda je usla u njen stan. Iza nje je brzo zatvorila vrata.
"Ivana, nisi to trebala napraviti..."
Nije odgovarala, otisla je u kuhinju i iz frizidera, koji je tek sad shvatila da je prazan, sastrugala sa frizera nesto leda u krpu i odnjela joj.
"Zasto si ih zvala?"
Ponovo nije odgovarala, iz neke ladice izvadila je ogledalce i pruzila joj ga. Primila ga je i pogledala se.
Ispalo joj je iz ruku, ali se nije razbilo, i briznula je u plac.
Dotle je Ivana otisla ponovo do telefona i nazvala hitnu.
Ostavila im je adresu i podatke i nadodala:
"Ne palite sirenu."-to joj se tad ucinilo ispravno.
I stvarno, za deset minuta pred zgradom se culo lupanje vratima, koraci na stepenistu, i kucanje, ovaj put na njenim vratima.
Pogledala je kroz spijunku, ponovo, pred vratima su stajala 2 bolnicara.
Otvorila je vrata i pustila ih unutra, u tisini.
Pregledali su joj susjedu, i odlucili je odvesti na pregled u bolnicu.

...je kod vas..."-tu je zastao, valjda je primjetio nesto, ili nekoga.
"Uhiceni ste zbog..."
Pokrila je rukama usi da ih ne slusa. Sva ta formalnost, hladnokrvnost.
"Tko zna kakvih su se gadarija nagledali u tom poslu da im je ovo sitnica."
Slusala je udisanje, izdisanje, misli su joj se cinile glasnije. Primakla se prozoru. U policijskom autu njen susjed je bijesnim pogledom pretrazivao prozore, a onda je vidio nju i samo se zlobno nacerio. Nepomicno je stojala i gledala kako ga auto odvozi. Kad vise nije mogla vidjeti auto prosla ju je jeza.
Par minuta kasnije jos uvijek je stojala na prozoru kad je netko zakucao. Dosla je od vrata i pogledala kroz spijunku, bila je to njena susjeda.
Otvorila je vrata i sad je tek vidjela kako, kako treba, sto joj se dogodilo.
Cijelo lijevo oko joj je nateklo i zatvorilo se. Modrice po licu, ispucale usne, na celu posjekotina iz koje je tekla krv.
"Uđite.. Brzo..."-rekla joj je.

Bez rijeci... Umiru sami...