Posljednje proljeće

Nasumce je odabrala jedan od 3 kljuca, ali je tek zadnjim uspijela otvoriti vrata. Provirila je u stan kao da ocekuje da ce je nesto zaskociti cim uđe.
Stan je bio zacudno cist, sve na svome mjestu. Police bez trunke prasine. Cvijece je cak bilo svijeze u vazi.
"Ovo nije stvarnost."
Trgla se. Tek je sad shvatila da se trese od straha. Zazmirila je. Umor je radio svoje, nikad prije nije halucinirala. Kad je usla u stan jednostavno joj se ukljucio obrambeni mehanizam i vidjela je ono sto je htijela vidjeti. Sad se trudila da taj mehanizam ugasi.
Otvorila je oci. Stan je bio u rusevinama oko nje. Razbijene slike. Knjige pobacane sa polica. Ladice izvađene, polomljene. Odjeca na sve strane razbacana. Razbijeno posuđe, case.
Stakla je bilo posvuda, a ona je u soku, izmorena, izgubljena, nesvjesno hodala po njemu. Poput mjesecara, ne obaziruci se na nista.
Oci su joj se staklasto caklile kao u vrucici, dok se trudila savladat umor i ne bijezat u mastu, pokusavajuci stvoriti liniju kojom bi ju odjelila od stvarnosti, pokusavajuci ne zapeti u polusnu.