Posljednje proljeće

...ali je nesto na ovom svijetu bilo protiv toga.
Iz susjednog stana culo se lupanje vratima koje ju je trglo iz drijemeza.
"Susjed se ponovo vratio kuci pijan."-mislila je.
"Dobro da ga nisam srela na ulici."
Bezvoljno je ustala jer znala je da nema koristi od ovoga sto ce napraviti, glava joj je jos brzvoljnije stajala na ramenima, kao pijancu, negnuta prema naprijed, a oci nesposobne se otvoriti vise od koje cetvrtine. Krenula je prema telefonu teturajuci, ne gledajuci kamo staje, spoticuci se o torbu koju je ostavila da lezi onako kako ju je bacila, udarajuci prstima tocno u nesto tvrdo u torbi. Bol ju je malo razbudila, dovoljno da vidi brojeve na telefonu dok zove policiju.
Cijelo to vrijeme iz susjednog stana dopirala je buka, zvuci razbijanja, njegovo izderavanje, njeno vristanje i plakanje. I tako slijedecih desetak minuta, a onda je nastupila neugodna tisina.
Pet minuta kasnije jos uvijek tisina. Vani se culo zaustavljanje auta i lupanje vratima, netom kasnije i koraci na stepenistu, kucanje na vratima i rijeci:
"Dobro jutro gospodine, primili smo prijavu da...

Kraj nje strujao je ustajali zrak iz stana u kojem nije bila 5 dana i polako se u njega usuljavala svjezina noci.
Pogled je bio tuzan, sumorne grane drhtale su pod svijetlom mjesecine kao da u strahu cekaju pod neonskim svijetlima neke cekaonice.
I padao je na njih mrak, mjeseceva svijetlost bivala je sve slabija da bi je na istoku zamjenila nova. Nebo se polako pocelo crveniti. Sunce je bilo taman iza obzora i cekalo da zapocne svoj uspon i pad. Oblaci u daljini su se zlatili, njihove crveno narancaste boje se preljevajuci.
I, polako izvirilo je sunce, prve zrake smijesile su joj se, a ona ih je docekivala hladnim, snenim ocima. Dodirvale su joj blijedu kozu i obasjavale fine crte njenog lica, ledeno plave oci i umor koji je cuvala ispod njih.
Sunce se je sve vise uspinjalo na obzoru.
Odmakla se od prozora. Sjela na krevet.
Glava joj je utonila u ruke, koje je naslonila na koljena, i prekrila dlanovima oci. Disanje joj se usporilo, broj otkucaja srca smanjio. Skoro je zaspala...

Pogledala je na sat, bilo je 04:23 ujutro, prebacila putnu torbu sa lijevog na desno rame naginjuci se blago pod njenom tezinom.
Ulice su bile prazne, djelila ih je tek sa pokojim psom ili mackom lutalicom.
Osjecala se iscrpljeno, torba joj se cinila teza nego sto je, a put do stana sve duzi.
Misli su joj se vrtile oko jedne, glavne, ideje: Odlazak...
Ovi izleti kuci su bili igra, stalno je bilo premalo vremena da se zaigra kako treba. Nedostajali su joj prijatelji, izlasci, zabave i glupiranja.
Penjala se uz stepenice...
"Kada sam se zadnji put vidjela sa svima njima? Nova Godina? Bozic? Ne... Nisu bili svi tamo..."
Otkljucala je vrata i usla u stan.
"Znate li da mi nedostajete?"
Zatvorila je vrata, zakljucala ih. Bacila torbu na pod. Skinula jaknu i objesila ju na vjesalicu. Cijelo vrijeme nesto je mumljala.
Napokon, otvorila je prozor i nalaktila se, gledajuci sa svog treceg kata rekla:
"Ne znate."-i zasutila.

Sisla je sa autobusa noseci svoju putnu torbu na ramenu. Noc je bila mlaka, jedna u nizu proljetnih. Vjetar je puhao sa Drave noseci miris ceste ka njoj. Asfalt joj je svakim korakom klizio pod nogama i ulicna rasvjeta se gasila za njom kao da je prati i sustize je i ugasi se. Mracna noc, sa tek blagim naznakama zime koja je prosla, podsjetila ju je na nekoga.
"Nitko vazan, sve u svemu."-zamucala je.
Stajuci zbunjena, uhvacena nespremna rijecima koje su joj odbijale poslusnost.
"Dobro, nitko nevazan."-ispravila se. Nikad nije znala lagati pa ni samoj sebi.
Osjek je bio ohladan u ovo doba godine, ponajvise zbog vjetra, a onda zbog nekih drugih razloga.
Bila je nedjelja kad je krenula, kad je autobus krenuo u noc. Sluzbeno je bio ponedjeljak, ali za nju su se ta dva dana stopila u jedan.
Hodala je ka stanu, cinilo se da vjetar jenjava...

"Oprosti mi, sagrijesio sam protiv tebe. Okaljao uspomenu na tebe usnama drugih. Mozda sam kasno shvatio, mozda krivo, kad si rekla: 'Biti ce jos gore.' nisi mislila ne mene.Oprosti mi sto sam bio sebican, sve se okretalo oko mene. I u svoj toj vrtnji i boli nisam vidio sto zapravo osjecas za mene. I mislim da je smjesno koliko je zapravo tuzno da samo nas dvoje sutimo. Samo nas dvoje ne pozdravlja jedno drugo.
I dok namjestam sjecanja da meni odgovaraju pitam se cini li te to sretnom ili tuznom?"

Sjedila je i sutila, nije mogla procitati mu u ocima da se kaje...