Posljednje proljeće

Kraj nje strujao je ustajali zrak iz stana u kojem nije bila 5 dana i polako se u njega usuljavala svjezina noci.
Pogled je bio tuzan, sumorne grane drhtale su pod svijetlom mjesecine kao da u strahu cekaju pod neonskim svijetlima neke cekaonice.
I padao je na njih mrak, mjeseceva svijetlost bivala je sve slabija da bi je na istoku zamjenila nova. Nebo se polako pocelo crveniti. Sunce je bilo taman iza obzora i cekalo da zapocne svoj uspon i pad. Oblaci u daljini su se zlatili, njihove crveno narancaste boje se preljevajuci.
I, polako izvirilo je sunce, prve zrake smijesile su joj se, a ona ih je docekivala hladnim, snenim ocima. Dodirvale su joj blijedu kozu i obasjavale fine crte njenog lica, ledeno plave oci i umor koji je cuvala ispod njih.
Sunce se je sve vise uspinjalo na obzoru.
Odmakla se od prozora. Sjela na krevet.
Glava joj je utonila u ruke, koje je naslonila na koljena, i prekrila dlanovima oci. Disanje joj se usporilo, broj otkucaja srca smanjio. Skoro je zaspala...