Posljednje proljeće

Sisla je sa autobusa noseci svoju putnu torbu na ramenu. Noc je bila mlaka, jedna u nizu proljetnih. Vjetar je puhao sa Drave noseci miris ceste ka njoj. Asfalt joj je svakim korakom klizio pod nogama i ulicna rasvjeta se gasila za njom kao da je prati i sustize je i ugasi se. Mracna noc, sa tek blagim naznakama zime koja je prosla, podsjetila ju je na nekoga.
"Nitko vazan, sve u svemu."-zamucala je.
Stajuci zbunjena, uhvacena nespremna rijecima koje su joj odbijale poslusnost.
"Dobro, nitko nevazan."-ispravila se. Nikad nije znala lagati pa ni samoj sebi.
Osjek je bio ohladan u ovo doba godine, ponajvise zbog vjetra, a onda zbog nekih drugih razloga.
Bila je nedjelja kad je krenula, kad je autobus krenuo u noc. Sluzbeno je bio ponedjeljak, ali za nju su se ta dva dana stopila u jedan.
Hodala je ka stanu, cinilo se da vjetar jenjava...