Ratnik paorskog srca

Nije beba. Tojest jest beba al nije naša. nije ljudska. ukratko, stigao na je novi mačak. Zove se Lucifer. što zbog toga što je crn što zbog najboljeg animiranog mačka-onog iz pepeljuge.

U početku je bio malo zbunjen, ali se vrlo brzo oslobodio. Sad teško podnosi da je bez društva. A kako ga uglavnom držimo u biblioteci, kad sam ja navečer na kompu, stalno se mota oko mene, uz nogu mi se popne pa mi bude u krilu. Ali da barem miruje. nego stalno nešto traži, grebe, penje mi se na rame pa me liže po vratu, gricka prste.
Petar ga je već usvojio i viče da je njegov. samo se boji panđdžica pa stalno viče da ga je lucifel ogrebao.
Svi smo pukli na njega, osim Đure. Đuro frkće, hoće ga tći, ali nije pobjegao od kuće, kako smo se bojali. Koegzistiraju u odvojenim prostorijama, za sada. nadam se da će se kroz koji tjedan uspjeti prilagoditi jedan drugom.

A boja mu je fora. U biti, crn je, ali se nazire da je isprugan. tako da ima crnu i crnju

I lud je za tipkovnicom. kad god mi je u krilu za kompom, stalno bi se penjao na tipkovnicu i nešto pritiskao. mačak informatičar

Nevjerojatni su naši ljudi. ne moraju se niti dočepati moći, dovoljno je da si umisle da imaju nekakvu moć pa da postanu nepodnošljivi.
Jutros sam došao biciklom na posao. Jedva sam dočekao lijepo jutro, vikend je i ne moram Petra voditi u vrtuić, pa sam napumpao gume na zelenku i krenuo. Sve je bilo lijepo dok nisam došao do ulaza u bolnicu. kao što ulaztim kad idem autom, provezao sam se kroz kapiju. I za sobom začuo "Ej! ne može s biciklom!" iz portirnice.
Bogme sam zakipio. Prvi mi je refleks bio da čim dođem na odjel nazovem portu i pitam imaju li možda slučajno kakav propis u kojim se vozilima sve smije dolaziti u dežurstvo. jer očito, auto nikom ne smeta, ali eto bicikl smeta. A onda sam odustao, jer ne želim tim idiotima svinjskim dat više važnosti nego što zaslužuju.
Niej to izolirani slučaj. Svojevremeno, kao stažist, jednom sam ostavio bicikl vezan ispred zgrade odjela-bio sam još friški i nisam znao da postoji parkiralište za bcikle u krugu. na što je došao portir i viknuo za mnom doslovno "Momak!" (!) "Ne moš to biciklo tu ostavljat!". I dan danas žalim što mu nisam odbrusio da ja nisam za njega nikakav momak i da nismo zajedno ovce napasali, i da u hrvatskom jeziku postoji riječ 'gospodin', kojom se obraćaš nepoznatim ljudima. I dan danas se vjerojatno pita zašto mi se oči stisnu kad prolazim kraj njega.

Vjerojatno ste primijetili taj fenomen. Što je netko niže na hijerarhijskoj jestvici, to se više kurči. Portiri su svuda nekakve sirovine koji misle da su boga za bradu uhvatili što su sjeli na ulaz u ustanovu. Nek mi onda objasne, kad su tako revni, otkud posjete na balkonu mog odjela u deset navečer? Sigurno nisu preskakali ogradu.
Gdje god dođeš ista je svar. Pošta, županija, javna poduzeća, bolnice...uvijek na porti rade nekave primitivčine koje ne znaju ni b od bontona i nisu u stanju sastavit poštenu rečenicu. Idući put ću mu opsovat mater, taj jezik sigurno razumije.

Dugo mu je trebalo reći će. kao ne piše mu se. Al nešto je prepuklo u meni pa sam odlučio malo se raspisati o dvije teme koje se provlaže zadnjih tjedana.

Prva je buduća tema. Nogomet. ne volim nogomet niti sam ga ikad volio. Ponekad sam ga volio zaigrati u nekakvom oprijatlejskom okruženju kao dio izleta ili lagane rekreacije. Ali gledati nogomet? neka, hvala. Ne vidim puno smisla u zurenju u ekran na kojem se skupe noge natjeravaju po travnjaku. istina, kad je bilo SP 1998, gledao sam zednjih 4-5 utakmica naše reprezentacije. Ali opet, zbog društva i zbog tog nekog osjećaja pripadnosti, ono što se događalo na ekranu i tako nisam puno kužio. uostalom još sam bio student pa su izgovori za piće i ludiranje uvijek dobro došli.
Ali sada? osobito kad čujem komentare da samo pičkice i pederi ne prate nogomet. A jel? Dakle mjerilo muškosti je postalo lokat pivčinu pred ekranom i derat se zbog nečeg što je napravio netko tko dobija silnu lovu bez obzira što je napravio. Ma kakve to ima veze sa sportom? Ako 'voliš sport', onda se njime bavi! Živo mi se jebe za utakmice, pa makar i reprezentacije. Po čemu bi utakmica reprezentacije bila važnija od bilo koje druge? princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Ali sve se opet svodi na istu stvar: ograničenost u glavi. ne govorim o tome da je netko ograničen jer prati nogomet-nek radi brate što koga volja. nego su ograničene one kamene glave koje će mene i svu trojicu mojih istomišljenika popljuvati i nazivati menima jer ne razmišljao na isti način kao oni i ne volimo iste svari. Al bogme, živo mi se jebe za takve. Bili su i ostat će samo jadnici i sirotinja u glavi. A ja ću zadovoljno piti popodnevnu kavicu na praznom korzu bez gužve, i ići na izlete gdje se neću morati gurati sa žderačima prasetine, jer će svi biti kod kuće i gledati nogomet. Ah, zlatni dani. Da, jedva čekam SP.

Drugi fenomen: Eurovizija.
Bio sam dežuran te večeri, pols baš nije bilo, pa sam povremeno prebacio s filma na priredbu eda bih vidio oko čega tolika strka. I mogu samo reći da mi je drago što su pobijedili ludi finci. mada mi nije jasno kako su pobijedili. S obzirom na profil inače eurovizijske publike. valjda se ljudi nisu mogli odlučiti za koju bi plavušu/crnku/brinetu u dopičnjaku glasali, a za ove su se mogli sjetiti koji su. Nije da je i njihova pjesma nešto ali je barem od sotatka odskočila. A hari mi je više dotužio sa svojim tugovankama, pokušava doćui na euroviziju od kad ono, osamdeset i neke i evo je napokon uspio. Valjda će nas sad pustit na miru.
A 'naša' seve? prije svega, odakle ikom pravo da ju tako karakterizira? Moja nije, nije nikad bila i hvala bogu nikad neće biti. Bojims e da slava dotične i predobro ocrtava plitkoću prosječnog hrvatskog muškarca. Glupa kravetina napumpanih usana, prototip vulgarnosti koja se probila jeftinim provokacijama i sisama, jer nema ništa drugo. Osim očito dobtre keipe iza sebe koja ju gura, a i njoj gura istovremeno-kako drugačije? Glasa nema, talenta nema. nema čak ni dobrog plastičnog kirurga, jer ono što joj je učinjeno od usana je katastrofa. Ukratko, gadi mi se. Odvratna mi je totalno. žena mi je toliko ogavna da ju ne mogu vidjet očima. kad ju vidim na naslovnici ekrana, poderem ju i bacim u smeće.
Ajde, prosječnog se muškarca može zaludit sisama. Ali zaboga, što je sa ženama? Šokirao sam se kad sam vidio izjave znatnog broja žena kako je njima 'seve super' i kako 'baš dobro izgleda'. Mislim, ono wtf? pa žena je sramota za ženski rod nije ništa drugo nego skupa sponzoruša-sigurno je sa svim onim gaborima od tajkuna bila iz ljubavi. A sad voda to jadno dijete sa sobom, valjda su i nju ćopile godine pa traži mladog jebača. jadno, sve u svemu.

A sad kad navale....

lajte kere varošanke
kera sam i sam, odlično vas znam
ne dam za vas žute banke
lajte, samo znajte da vas ne slušam...

Vidim ovih dana svi sami sebi čestitaju rođendane svojih blogova. Pa evo radoznalo zavirio i ja na početak postova-čista arheologija. I ustanovio da, eto, prvi post na ovom blogu nosi datum 17.05.2004, dakle jučer. Dakle, traje dvije godine i jedan dan.

Onda sam malo čitao te svoje stare postove. I zamislio se. U početku je tu bilo svega, ali je bilo jako puno mojih razmišljanja o različitim stvarima, temama težim i lakšim. I reakcija, komentara, svačega.

Nekako u zadnje vrijeme toga baš i nema. Ne znam je li ponestalo tema, kao Sanji koju navodno ukidaju jer više nema o čemu govoriti, ili je nešto drugo u pitanju.

Primijetio sam da čim se govori o nečem iole 'jačem', što se dotiče politike, nacionalnog, tolerancije, da se jave mnogi ružni i ograničeni komentari. A ja nisam čovjek koji se voli svađati. Možda mi je i to ubilo volju za pisanjem. U zadnje vrijeme ostavljam samo dokumentarne zapise, ko da pišem a nekakvog net-arheologa iz budućnosti. nema mi to baš puno smisla.

I zato, mislim da se neko vrijeme nećemo čitati na ovim stranicama. Moram se malo sabrati i ponovno pronaći smisao u svemu tome. ja ću vas i dalje čitati i komentirati, tako da ćemo biti u kontaktu. A pisanje...bit će, nadam se opet. nekad. nešto.

koji je grad šesti po veličini u hrvatskoj, sa 67000 stanovnika, iza Zagreba, Splita, Osijeka, Rijeke i Zadra? Kladim se da ne znate. kao što očito ne zna ni većina onih koji u ovoj zemlji nešto odlučuju. Više se stvari događa i organizira u čakovcu nego u tom gradu. Ne znate? Hint, nalazi se oko 200 km nizvodno od zagreba.

Hm...možda je stavr u onom 'Nizvodno'

Bio je to gadan tjedan.
Istinabog, prošlo je od njega već tjedan dana ali se pamti.
Pretprošli vikend, kad smo imali goste na roštiljanju (opet, ali ovaj put na drva ) Petar se razbolio. Jadan se ispovraćao, opet dobio proljev, ali prošlo je do ponedjeljka. ili je barem tako izgledalo.
A onda je u noći s ponedjeljka na utorak mene probudila mučnina. i ispovraćao sam se kao malo kada u životu. I sjedio na šoljci jedno deset minuta neprekidno lijući. I onda se opet ispovraćao. Iduća dva dana proveo sam vukući se po kući poput krepane mačke, između odlazaka u WC i mjerenja temperature. petar se opet pogoršao pa je bio kod kuće/baka/djedova.
U četvrtak sam se vratio na posao, no tad se Najdraža razboljela. No ona je uz navedene tegobe dobila i upalu mjehura-baš je nije htjelo. tako da smo bili obitelj sraćković cijeli tjedan. Da stvar ude bolja, u petak sam dežurao, sav onako iscrpljen od bolesti, i stepenice za drugi kat su mi bile izazov. I naivno vjerujući da sam se oporavio popio sam litru mlijeka, te sam se družio s wc-om na poslu cijelo poslijepodne i večer. to vam se naime zove postinfekcijska intolerancija laktoze. Što govori u prilog da se radlo o virusu kojeg nam je Pepe iz vrtića donio.

Zato smo ovaj vikend proveli oporavljajući se kod kuće i gledajući filmove. Zaslužili smo taj odmor, vjerujem.

I vrijeme se napokon proljepšalo. Jučer sam presađivo narcise u cvjetnjak i gledao kak mo kane napokon niču i rastu. Sabljica je procvjetala, azijski ljiljani niču i bujaju a bit će i suncokreta.

Ostajte mi sunčani.

taman sam fino naložio vatru od suhe hrastovine, i krenuo po društvo na vlak, kad je počelo padati. Skupili smo se svi iza dva i nakon aperitiva pogledali van, gdeje je lilo ko iz neke stvari. OD vatre je ostalo tužno mokro ugljevlje i nagoreni hrastovi trupčići.
No, nisam ja džabe iz generacije koja zna što je NNNI na balkonu su čekala pripremljena dva električna roštilja. Nije to baš to, ali je od tave definitivno bolje. spekle su se i kobase i ćevapi i piletina, nisam primijetio da se itko žalio da hrana ne valja. I za promjenu se pojela puna velika zdjela meksičke salate.
U stvari o čemu sam ono želio pričati? Imao sam u gosstima gomilu ljudi koje sam uživo vidio dosad jednom ili dvaput, s izuzetkom moje najbolje prijateljice, koja je svojedobno vodila divan blog pod nickom nastassja. Ljudi koje sam upoznao preko interneta, i to iz jednog razloga-što imamo zajedničke interese. Što volimo iste stvari, gledamo iste filmove, čitamo iste knjige, zabavljamo se na isti način...nisam se tako opustio ne pamtim od kada. I Najdraža kaže da me bilo lijepo vidjeti da se toliko od srca smijem. Hvala i njoj, stvarno je uložila puno vremena i truda da bismo ugostili ljude koji su, u osnovi, moji prijatelji. Ali sad smo barem kuću sredili, pohvatavši zaostake koji se vuku mjesecima

Stvarno sam se dobro zabavio, usprkos kiši. Pojelo se navečer i 50-tak palačinki, te smo stali zadubljeni u priču i smijeh do stinih sati, negdje do pola 3 ujutro.

Sutradan smo prošetali po gradu između dviju kiša, jer sam znao da će im se svidjeti naša tvrđava, svakako jedna od najvećih u ovom dijelu Europe. I složili smo se da iskustvo moramo ponoviti.

Hvala bogu na internetu i svemu što nosi. i hvala mojoj najdražoj ženici nitko me tako ne razumije i nitko nikada nije toliko uložio za mene. Nadam se samo da joj znam uzvratiti istom mjerom. E, da, to je ljubav