Korak od sna

Djetinjstvo je nešto važno. Zato mislim da su ludo hrabri oni koji sad donese djecu na svijet. Kršćanski, pogotovo kod kršćanskih konzervi, djeca su obveza. Danas da moram dijete odgajati, u ovakvom svijetu, iskreno ne bih mogao. Djetinjstvo je stvarno važno.

Previše volim osamdesete. Nedjeljno popodne sam proveo preslušavajući koncert Brucea Springsteena iz Pariza, snimljen na Petrovo-Pavlovo 1985. (29.06. da se ne mučite puno glave). Taj zvuk, usto što ne mogu više zbog njega slušati Prljavo kazalište (a ovaj blog se zove po pjesmi Prljavog kazališta, pjesma je ironična, a ni blog nije daleko), to je zvuk koji mi paše. Smatram da nije zdravo toliko uživati u nečem što je prošlo. Jednako tako samo ovaj mjesec pogledao ciklus "Dekalog" od deset filmova, možda najvećeg poljskog režisera Krzysztofa Kieślowskog i njegovog suscenarista i suimenjaka Krzysztofa Piesiewicza koji je sniman 1988., ali konceptualno napravljen usred osamdesetih.

Krzysztof Kieślowski je genije, ali ljut sam na njega, jer Dekalog II apsolutno je najbolji. Pa nakon druge epizode, nije mi bilo tako zanimljivo. Kako je netko napisao na imdbu-u, ovaj serijal se može sviđati samo vjernicima i Kubricku. Vjernicima? Judeokršćanima. Katolicima prvenstveno. I to Slavenima. Često imam monologe protiv Poljske, da je velika, da ne iskoristava veličinu, da su svi tamo depresivni i ludi, da nemaju pojma o Hrvatskoj (fakat nemaju), da nisu uopće takvi vjernici kakvim ih tu RKC često pokazuje (stvarno nisu, pogledajte Dekalog). Ove godina sam čitao Czeslawa Milosza i pisao o njemu, pogledao Dekalog, dakle to je sasvim sigurno jedna velika kultura.

Dekalog je čudesan. Priče su povezane kroz likove, postoje neki motivi (primjerice telefon, mlijeko, medicinsko osoblje, radio, pitanje vjernosti, pitanje djece). Krajem osamdesetih, iz pozicije dva Krzysztofa, Poljska je bila jedno bolesno društvo, jedno istrošeno društvo u kojem s jedne strane nije bilo tople vode usred zime, ali ipak se odvijao život. Toliko motiva, podmotiva, cijeli život bi se tih desetak sati filmske vrpce dalo analizirati. To je umjetnost, ali to je i dokument vremena. Ne zna se gdje počinje i završava stvarnost, a što je umjetnost. To su ljudske sudbine. To je Poljska, ali to je i cijeli svijet. Spominje se i Zagreb, pogledajte o čemu se radi sami. Jedini gradovi koji se spominju, uz Varšavu gdje se radnja zbiva, jesu Krakow, Prag i Zagreb, koliko sam uhvatio. Kroz filmove prolazi puno predivnih žena, ali sve su nesretne. Generalno gledajući, ne pamtim filma/ova u kojima su žene tako nesretne kao u ovom serijalu. Jedan crni pogled na život, ali s nekom čudesnom, specifičnom kršćanskom nadom. Nakon svih zeznutih ljudskih sudbina, krivih procjena, igrica, laži, jedino djeca ostaju. Ispada, barem kako ja čitam ovaj ciklus, da ništa nije vrijedno osim djece. Za djecu se treba boriti, djeca nisu ništa kriva.

Zadnje vrijeme sam shvatio da Europa živi u nekom stanju puzajuće apokalipse. Ne mogu shvatiti jel' to počeo poslije Prvoga ili Drugoga svjetskoga rata, jer Drugi svjetski rat su zapravo produžeci Prvoga, jel' sve kvragu otišlo u ljeto 1967., pa se onda krpalo malo pojavom ljudi kao što su bili Thatcherica, Kohl, Ivan Pavao II&Reagan, pa zahvaljući njima i općoj panici zbog AIDS-a je jedno desetljeće barem naizgled prošlo u nekom lažnom miru, djelomično spokoju i čudnom romantizmu, unatoč ludilu nuklearnog oružja? Mislim, dok je Thatcherica napravila reda u Engleskoj i okupiranim zemljama Velike Britanije, pritom uništivši neke slojeve društva, ali uzdignuvši obrazovane i mlade, mi smo tu imali komunističku babuskaru Milku koja se ugledala na politiku štednje rumunjskog nam susjeda Ceausescua, pa doslovce nije bilo ničega (još jednom neka mi netko spomene kak je divno živio u prvoj polovici osamdesetih). Stvarno ne znam.

Jerbo kada pogledam svoje djetinjstvo, dvostruki život koji nisam shvaćao, pa sam govorio religijske stvari po vrtiću (sad prava topla hrvatska priča, što je smetalo šefici partije u vrtiću, koja je čudesno 1990. se učlanila u HDZ, ne bih to znao da nije jedna od teta puno iza toga pričala kako me jezičina već tad dovodila u probleme, što govori da je SFRJ bila apsolutno bolesno društvo i da vi svi koji ste odrasli i školovani u SFRJ ste indoktrinirani, samo si to nećete priznati, jerbo ako sam ja imao problema jer sam brbljo o crkvenim blagdanima, a svake godine su me vukli na Dan armije u Maršalku, onda je to patološko bolesno društvo), živio sam skromno, jednostavno nisam znao za nešto bolje, pa si valjda mislim, ako sam imao sretno djetinjstvo, što neće imati i djeca koja sad odrastaju. Odnosno toplo se nadam da hoće imati. Tješi me da djeca imaju fenomenalne samoobrambene mehanizme. Npr. ne kuže stvari kao što su seks ili nešto slično, tj. nadam se da ne kuže. Ne mislim da su djeca totalno sveta, totalno nevina, ima pravih malih vragova, ali ipak mislim da bi djetinjstvo trebalo biti zaštićeno.

Dakle, da ne duljim, svim klincezama i klincima, koji se rađaju ovih dana i ovih godina, želim sretno i lijepo djetinjstvo. Nadam se da dok odrastu da će se ova močvara i katastrofa od situacije srediti, da će odrasti u samostalne, ponosne i zadovoljne ljude.

E ne da gledaju Springsteena i misle si, ovima je bilo bolje nego nama.
Po meni to nitko ne zaslužuje.

Pero Panonski

Ravno dvije godine sam nezaposlen. HZZ je najbeskorisnija ustanova koja postoji. Ne želim govoriti koliko sam ljudi vukao za rukav i koliko sam blesavih molbi pisao. Ali najbolje od svega, natječaji su za posao. Po privatnim burzama, određeni dio nisu pravi natječaji, nego su zapravo reklame. Svako to pojedine firme traže nekoga. Da stvarno traže, spičili bi sve u jedan oglas. Ovako se to razvlači. Na molbe, nitko nikada ne odgovara, jedino P.R. agencije.

Ono što mene fascinira su natječaji koji se moraju javno objavljivati. Kunem se životom Josipa P. (1945.), 80% je namješteno. Znam ljude koji pijani su priznavali da im je stranka/familija/pričuvni/a dojebnik/ca namjestila posao, bilo redovno nekad, bilo sad 1600 kn. Ono što je najluđe da se ljudi lome za 1600 kn. Visokoobrazovani kadar se zadovoljava sa sićom. Posebna ludost su javni radovi, koji traju od 3-6 mjeseci, koji se plaćaju minimalcem, opet bez obzira na obrazovanje, NKV i VSS dobivaju istu minimalnu plaću. Stvarno ne znam čemu služe zakoni, čemu služi zakonodavstvo. Jedina osoba koja je tu probala napraviti reda bila je i ostala JADRANKA KOSOR. Ta žena je najbolji premijer poslije rata. Vrlo jednostavno, u njezine dvije godine, nije se ništa pametno zbivalo, nego se plivalo u govnima. Za vrijeme druga Zoke Preponaša, njegove kraljevske ekscelencije, markogrofa Sinja, kralja Livna, direktora svemira i njegove družine maloumnih malicioznih debila profila Miranda M. i Slavka L., mi smo potonuli duboko u govna. Naravno, svi mediji su upreli u stvaranju pozitivne slike za tu družbu lopova i lijenih debila i vi koji ste glasali za njih, evo vam ga. Uživajte si u produktu svojih listića. Indirektno ste proizveli i Tomislava Karamarka, hvala vam od srca, još jednom, ona kletva koju sam napisao prije, neka i dalje vrijedi tj. neka vaši unuci u starosti postupaju s vama, kao što ste vi postupili s Hrvatskom 4. prosinca 2011. Krivi ste vi. Dakle, Zoka Preponaš nastavlja svoju ogavnu vladavinu.

Inače, pisao sam u Kanadu. Ništa. Što je najbolje, jedna od organizacija kojoj sam pisao, potvrdila da je primila mail. Ali, očito dobivaju sličnih pisama s ovih područja, pa se sad prave grbavi. Ajde, lijepo je znati na čem sam. Toliko o pristojnoj Kanadi. :D

Što dalje? Ubijte me, pojma nemam. Mislim da je debilno čekati nekakav prevrat kao što je bio 1918.,1941.,1945. ili 1990. Hrvati su debilan narod koji se nije u stanju buniti. Možda doduše podsvjesno se svi boje reprize 1941.-1945., apsolutno najgoreg razdoblja u povijesti Hrvatske, kada je život bio vrlo jeftin, sigurnost nepoznanica. Građanski rat je najgora stvar, ali Zoka Preponaš gura zemlju u tom smjeru. Doduše, kako je kronični nesposobni psihopat, valjda će zajebati i to. Još nam samo fali građanski rat.

Mene fascinira što u ovoj močvari u koju nas je doveo SDP apsolutno nema nikoga pametnoga koji bi malo rasčistio ova govna. Kao da se odustalo od neke perspektive, kao da se očekuje kraj svijeta. E vidite, kraj svijeta ne postoji. Barem ne u onom biblijskom smislu. Neće doći nikakvi jahači apokalipse, neći Isus uokolo ubijat ljude. Nema kraja svijeta. Što reče Rudolf Bultmann, pučkoškolsko dijete u Njemačkoj zna da kraj svijeta nije došao do kraja prvog stoljeća. E pa neće tako brzo. Treba živiti. Fasciniran sam tromošću ovoga naroda.

Ako ima pakla, onda će se svaki član ove vlade i svaki član upravnih tijela SDP-a i HNS-a pržiti u paklu. Četnici su manje štete Hrvatskoj nanijeli od Zoke Preponaša. Kuga je manje štete Hrvatskoj nanijela od Zoke Preponaša. Svaka poplava, svaki požar, svaki potres su manje štete Hrvatskoj nanijeli od Zoke Preponaša. Sedmoro Ive Sanadera je manje štete Hrvatskoj nanijela od Zoke Preponaša. Karcinom je manje štetniji od toga mamlaza.

A što je najgore, nismo dotakli dno dna.
Postojamo tonemo.
Ako Bog da, ako bude milostiv, možda grom strefi kompletnu vladu i time spasi 4 milijuna ljudi od ove sotonske napasti.
A mogli bi se sami maknut.
Ali neće.
Jer su, što bi Ivan rekao, djeca tame.

Pero Panonski

Ovo ljeto mi je bilo grozno. Nešto sam po najgorim vrućinama honorarčio. Još nije gotovo, trebala je prva rata sjest, ali nije, naručitelji, nisu platili, a ekipa nastavlja s radom, na veresiju. Lud sustav. Inače radim na veresiju, ali ovak nešt, ludo. Vrućina me ubijala. Duhovno sam na niskim granama, kao rijetko kada. Emocionalno sam prazan. Svima govorim da nešto ne štima. Ne štima u Zagrebu. Ne štima u Hrvatskoj. Ljudi se oko mene svađaju, svih uzrasta. Jedan stari bračni par, imaju dvoje djece, već su baka i djed, svađaju se. Ima nešto i mlađih primjera u blizini. Nešto je grozno u zraku. Samoubojstvo Zvonka Bušića je to potvrdilo. On je generacije moje majke. Šezdesete. To su njihove godine. Pad Rankovića, čuvena liberalizacije, dašak Zapada. Moj blesavi otac, čim su se granice otvorile, odputio se u Švedsku. Odmah. Oni su željeli slobodu, disali slobodu, imali su perspektivu. Krzysztof Kieślowski i moj otac stariji su po godinama, od moje majke i Zvonka Bušića. Ali taj prokleti komunizam, bio ruskosovjetski ili srpskojugoslavenski, taj kvaziljevičarski karcinom, taj prikriveni rusko-srpski šovinizam, to nas je upropastilo na duge staze.
Poljska se izvukla.
Mi se nismo.

Antikomunisti nisu bili neki konzervativci. Nazvati moju majku, moga oca, Bušića ili Kieślowskog konzervativcem mogu samo budale. Moj stari, koji se jako dobro sjeća Drugog svjetskog rata, jednako prezire nacizam, njemački šovinizam i nacističku vojnu čizmu, kao i ostale čizme. Sloboda. To je simfonija tih generacija. Mi smo dobili slobodu. A što imamo od nje? Bolnice se vraćaju kao u stanje kakvo se vidi u Dekalogu. Ljudski odnosi su truli. Slobode nema. Djeca komunista, udbaša, pa i sami ti komunisti i udbaši drže poluge vlasti.
Što jedan Jovanović zna?
Ništa.
Što jedan Saša Perković zna?
Ništa.
Što jedan bahati bezobrazni, neodgojeni, zatucani, zao, egoistični Milanović zna?
Ništa. Manje od ništa.
Što jedan poludjeli porezni inspektor u obliku Linića zna?
Ništa.
Zna dignuti poreze. Moja obitelji, sa svih strana, vrlo dugo pismene. To se nekad cijenilo. Nikada neću dostići moje djedove, moje pradjedove, jer sam jednostavno prestar. Još malo ću doseći tridesetu, umirem iznutra, skupa s ovom zemljom. Toliko toga znam, kao naivac, kao malo dijete, sakupio sam toliko znanja. Toliko sam sitnica iščupao. Slučajno. Gurnem ruku u hrpu papira, naći ću nešto što je jedinstveno. Ali, ne mogu zarađivati pošteno. Molim Boga da upadnem na javne radove. VSS i NKV su plaćeni identično. Minimalac. Ali to je bolje, nego gubiti pamet. Ali pitanje, hoću li i to dobiti.

Kod Kieślowskog u Dekalogu vidi se jedno raspadnuto komunističko društvo. Ali te divne boje, ti divni eksterijeri, interijeri, odjeća, duh vremena, nema jugoslavanskog kinematografskog produkta iz toga doba koje toliko odiše duhom vremena.

Te godine, 1988., kada je rađen Dekalog, najbolji hrvatski filmovi su bili;
Sokol ga nije volio (Schmidt), Drugi svjetski rat
Život sa stricem (Papić), neposredno poslijeraće istoga rata
Glembajevi (Vrdoljak), Krležina lažna historija, grandiozna laž, kao što je cijeli komunizam bio.

Kakva tragedija. Krzysztof Kieślowski radi remek-djelo, koje se bavi prvenstveno suvremenošću, a mi se jebavamo s ustašama i partizanima. Danas, 25 godina poslije, mi se i dalje jebavno s ustašama i partizima, Poljska je svjetska sila, mi smo pokradeni i tapkamo u mjestu. Čovjek koji je preko 30 godina proveo u zatvoru, zbog ove usrane zemlje, koju obožavam na sličnoj razini kao što se žena obožava, ali svejedno dalje usrane zemlje, da se takav čovjek ubio, to mi je sasvim bistro. Ne podržavam samoubojstvo, ali ga shvaćam. Shvaćam da je disao ovu zemlju, da ju je obožavao. A postkomunističke elite je siluju, dok mi to moramo gledati. Da ti netko ženu ili curu tvoju siluje ispred tebe, a ti ništa ne možeš, nema muškarca koji se ne bi ubio od jada, od žalosti, od nemoći. Bog, kao da nas je napustio, da se koprcamo s vlastitim idiotima. E pa dragi Bože, mi smo glupi, a glupost proizvodi zlo, spašavaj nas od nas samih, kako znaš. Ti si Bog, ja sam ništa, djeluj.

Ako nas imalo, imalo voliš, pomagaj.
Jer ovako se više ne može.
Ovo je kraj smislene Hrvatske.
Svijet će postojati, ali ovo je naša privatna mala apokalipsa.

Jer ovo danas sa ćirilicom u Vukovaru možebitno je početak građanskog rata.
Nadajmo se da nije.

U ovih dvije godine, dobar dio članova SDP-a i HNS-a koji poznajem, uguzio se po javnoj upravi i po politici. Svi Splićani koje Sanader nije uguzio, sad je SDP uguzio po Zagrebu. Službeno, svi natječaji nisu namješteni. Eto nisu. Svi su primljeni po zakonskoj proceduri. Ali bogme, svaki Židov u Holokaustu je ubijen po zakonskoj proceduri. I Isus je razapet po slovu rimskog okupacijskog prava. I ova vlast sve radi po zakonskoj proceduri. Bome i Sotona je u Edenu sve radio po pravnoj logici. Krasan izgovor.

Zvonko Bušić, neka mu dobri Bog da utjehe.
Neka ga primi u njedra.
Neka ga utješi.
Kada nas ovdje ne želi tješiti.
Jer sam u nedjeljno jutro plakao kao rodna godina.

Pero Panonski