Marketing
Dekalog (Kieslowski) i Zvonko Bušić
Ovo ljeto mi je bilo grozno. Nešto sam po najgorim vrućinama honorarčio. Još nije gotovo, trebala je prva rata sjest, ali nije, naručitelji, nisu platili, a ekipa nastavlja s radom, na veresiju. Lud sustav. Inače radim na veresiju, ali ovak nešt, ludo. Vrućina me ubijala. Duhovno sam na niskim granama, kao rijetko kada. Emocionalno sam prazan. Svima govorim da nešto ne štima. Ne štima u Zagrebu. Ne štima u Hrvatskoj. Ljudi se oko mene svađaju, svih uzrasta. Jedan stari bračni par, imaju dvoje djece, već su baka i djed, svađaju se. Ima nešto i mlađih primjera u blizini. Nešto je grozno u zraku. Samoubojstvo Zvonka Bušića je to potvrdilo. On je generacije moje majke. Šezdesete. To su njihove godine. Pad Rankovića, čuvena liberalizacije, dašak Zapada. Moj blesavi otac, čim su se granice otvorile, odputio se u Švedsku. Odmah. Oni su željeli slobodu, disali slobodu, imali su perspektivu. Krzysztof Kieślowski i moj otac stariji su po godinama, od moje majke i Zvonka Bušića. Ali taj prokleti komunizam, bio ruskosovjetski ili srpskojugoslavenski, taj kvaziljevičarski karcinom, taj prikriveni rusko-srpski šovinizam, to nas je upropastilo na duge staze.
Poljska se izvukla.
Mi se nismo.
Antikomunisti nisu bili neki konzervativci. Nazvati moju majku, moga oca, Bušića ili Kieślowskog konzervativcem mogu samo budale. Moj stari, koji se jako dobro sjeća Drugog svjetskog rata, jednako prezire nacizam, njemački šovinizam i nacističku vojnu čizmu, kao i ostale čizme. Sloboda. To je simfonija tih generacija. Mi smo dobili slobodu. A što imamo od nje? Bolnice se vraćaju kao u stanje kakvo se vidi u Dekalogu. Ljudski odnosi su truli. Slobode nema. Djeca komunista, udbaša, pa i sami ti komunisti i udbaši drže poluge vlasti.
Što jedan Jovanović zna?
Ništa.
Što jedan Saša Perković zna?
Ništa.
Što jedan bahati bezobrazni, neodgojeni, zatucani, zao, egoistični Milanović zna?
Ništa. Manje od ništa.
Što jedan poludjeli porezni inspektor u obliku Linića zna?
Ništa.
Zna dignuti poreze. Moja obitelji, sa svih strana, vrlo dugo pismene. To se nekad cijenilo. Nikada neću dostići moje djedove, moje pradjedove, jer sam jednostavno prestar. Još malo ću doseći tridesetu, umirem iznutra, skupa s ovom zemljom. Toliko toga znam, kao naivac, kao malo dijete, sakupio sam toliko znanja. Toliko sam sitnica iščupao. Slučajno. Gurnem ruku u hrpu papira, naći ću nešto što je jedinstveno. Ali, ne mogu zarađivati pošteno. Molim Boga da upadnem na javne radove. VSS i NKV su plaćeni identično. Minimalac. Ali to je bolje, nego gubiti pamet. Ali pitanje, hoću li i to dobiti.
Kod Kieślowskog u Dekalogu vidi se jedno raspadnuto komunističko društvo. Ali te divne boje, ti divni eksterijeri, interijeri, odjeća, duh vremena, nema jugoslavanskog kinematografskog produkta iz toga doba koje toliko odiše duhom vremena.
Te godine, 1988., kada je rađen Dekalog, najbolji hrvatski filmovi su bili;
Sokol ga nije volio (Schmidt), Drugi svjetski rat
Život sa stricem (Papić), neposredno poslijeraće istoga rata
Glembajevi (Vrdoljak), Krležina lažna historija, grandiozna laž, kao što je cijeli komunizam bio.
Kakva tragedija. Krzysztof Kieślowski radi remek-djelo, koje se bavi prvenstveno suvremenošću, a mi se jebavamo s ustašama i partizanima. Danas, 25 godina poslije, mi se i dalje jebavno s ustašama i partizima, Poljska je svjetska sila, mi smo pokradeni i tapkamo u mjestu. Čovjek koji je preko 30 godina proveo u zatvoru, zbog ove usrane zemlje, koju obožavam na sličnoj razini kao što se žena obožava, ali svejedno dalje usrane zemlje, da se takav čovjek ubio, to mi je sasvim bistro. Ne podržavam samoubojstvo, ali ga shvaćam. Shvaćam da je disao ovu zemlju, da ju je obožavao. A postkomunističke elite je siluju, dok mi to moramo gledati. Da ti netko ženu ili curu tvoju siluje ispred tebe, a ti ništa ne možeš, nema muškarca koji se ne bi ubio od jada, od žalosti, od nemoći. Bog, kao da nas je napustio, da se koprcamo s vlastitim idiotima. E pa dragi Bože, mi smo glupi, a glupost proizvodi zlo, spašavaj nas od nas samih, kako znaš. Ti si Bog, ja sam ništa, djeluj.
Ako nas imalo, imalo voliš, pomagaj.
Jer ovako se više ne može.
Ovo je kraj smislene Hrvatske.
Svijet će postojati, ali ovo je naša privatna mala apokalipsa.
Jer ovo danas sa ćirilicom u Vukovaru možebitno je početak građanskog rata.
Nadajmo se da nije.
U ovih dvije godine, dobar dio članova SDP-a i HNS-a koji poznajem, uguzio se po javnoj upravi i po politici. Svi Splićani koje Sanader nije uguzio, sad je SDP uguzio po Zagrebu. Službeno, svi natječaji nisu namješteni. Eto nisu. Svi su primljeni po zakonskoj proceduri. Ali bogme, svaki Židov u Holokaustu je ubijen po zakonskoj proceduri. I Isus je razapet po slovu rimskog okupacijskog prava. I ova vlast sve radi po zakonskoj proceduri. Bome i Sotona je u Edenu sve radio po pravnoj logici. Krasan izgovor.
Zvonko Bušić, neka mu dobri Bog da utjehe.
Neka ga primi u njedra.
Neka ga utješi.
Kada nas ovdje ne želi tješiti.
Jer sam u nedjeljno jutro plakao kao rodna godina.
Pero Panonski
P.S.
Pisat ću više o Dekalogu ovaj mjesec
Fascinantno djelo.
Post je objavljen 02.09.2013. u 15:30 sati.