Marketing
Osamdesete ili zašto sam ljut na sebe
Djetinjstvo je nešto važno. Zato mislim da su ludo hrabri oni koji sad donese djecu na svijet. Kršćanski, pogotovo kod kršćanskih konzervi, djeca su obveza. Danas da moram dijete odgajati, u ovakvom svijetu, iskreno ne bih mogao. Djetinjstvo je stvarno važno.
Previše volim osamdesete. Nedjeljno popodne sam proveo preslušavajući koncert Brucea Springsteena iz Pariza, snimljen na Petrovo-Pavlovo 1985. (29.06. da se ne mučite puno glave). Taj zvuk, usto što ne mogu više zbog njega slušati Prljavo kazalište (a ovaj blog se zove po pjesmi Prljavog kazališta, pjesma je ironična, a ni blog nije daleko), to je zvuk koji mi paše. Smatram da nije zdravo toliko uživati u nečem što je prošlo. Jednako tako samo ovaj mjesec pogledao ciklus "Dekalog" od deset filmova, možda najvećeg poljskog režisera Krzysztofa Kieślowskog i njegovog suscenarista i suimenjaka Krzysztofa Piesiewicza koji je sniman 1988., ali konceptualno napravljen usred osamdesetih.
Krzysztof Kieślowski je genije, ali ljut sam na njega, jer Dekalog II apsolutno je najbolji. Pa nakon druge epizode, nije mi bilo tako zanimljivo. Kako je netko napisao na imdbu-u, ovaj serijal se može sviđati samo vjernicima i Kubricku. Vjernicima? Judeokršćanima. Katolicima prvenstveno. I to Slavenima. Često imam monologe protiv Poljske, da je velika, da ne iskoristava veličinu, da su svi tamo depresivni i ludi, da nemaju pojma o Hrvatskoj (fakat nemaju), da nisu uopće takvi vjernici kakvim ih tu RKC često pokazuje (stvarno nisu, pogledajte Dekalog). Ove godina sam čitao Czeslawa Milosza i pisao o njemu, pogledao Dekalog, dakle to je sasvim sigurno jedna velika kultura.
Dekalog je čudesan. Priče su povezane kroz likove, postoje neki motivi (primjerice telefon, mlijeko, medicinsko osoblje, radio, pitanje vjernosti, pitanje djece). Krajem osamdesetih, iz pozicije dva Krzysztofa, Poljska je bila jedno bolesno društvo, jedno istrošeno društvo u kojem s jedne strane nije bilo tople vode usred zime, ali ipak se odvijao život. Toliko motiva, podmotiva, cijeli život bi se tih desetak sati filmske vrpce dalo analizirati. To je umjetnost, ali to je i dokument vremena. Ne zna se gdje počinje i završava stvarnost, a što je umjetnost. To su ljudske sudbine. To je Poljska, ali to je i cijeli svijet. Spominje se i Zagreb, pogledajte o čemu se radi sami. Jedini gradovi koji se spominju, uz Varšavu gdje se radnja zbiva, jesu Krakow, Prag i Zagreb, koliko sam uhvatio. Kroz filmove prolazi puno predivnih žena, ali sve su nesretne. Generalno gledajući, ne pamtim filma/ova u kojima su žene tako nesretne kao u ovom serijalu. Jedan crni pogled na život, ali s nekom čudesnom, specifičnom kršćanskom nadom. Nakon svih zeznutih ljudskih sudbina, krivih procjena, igrica, laži, jedino djeca ostaju. Ispada, barem kako ja čitam ovaj ciklus, da ništa nije vrijedno osim djece. Za djecu se treba boriti, djeca nisu ništa kriva.
Zadnje vrijeme sam shvatio da Europa živi u nekom stanju puzajuće apokalipse. Ne mogu shvatiti jel' to počeo poslije Prvoga ili Drugoga svjetskoga rata, jer Drugi svjetski rat su zapravo produžeci Prvoga, jel' sve kvragu otišlo u ljeto 1967., pa se onda krpalo malo pojavom ljudi kao što su bili Thatcherica, Kohl, Ivan Pavao II&Reagan, pa zahvaljući njima i općoj panici zbog AIDS-a je jedno desetljeće barem naizgled prošlo u nekom lažnom miru, djelomično spokoju i čudnom romantizmu, unatoč ludilu nuklearnog oružja? Mislim, dok je Thatcherica napravila reda u Engleskoj i okupiranim zemljama Velike Britanije, pritom uništivši neke slojeve društva, ali uzdignuvši obrazovane i mlade, mi smo tu imali komunističku babuskaru Milku koja se ugledala na politiku štednje rumunjskog nam susjeda Ceausescua, pa doslovce nije bilo ničega (još jednom neka mi netko spomene kak je divno živio u prvoj polovici osamdesetih). Stvarno ne znam.
Jerbo kada pogledam svoje djetinjstvo, dvostruki život koji nisam shvaćao, pa sam govorio religijske stvari po vrtiću (sad prava topla hrvatska priča, što je smetalo šefici partije u vrtiću, koja je čudesno 1990. se učlanila u HDZ, ne bih to znao da nije jedna od teta puno iza toga pričala kako me jezičina već tad dovodila u probleme, što govori da je SFRJ bila apsolutno bolesno društvo i da vi svi koji ste odrasli i školovani u SFRJ ste indoktrinirani, samo si to nećete priznati, jerbo ako sam ja imao problema jer sam brbljo o crkvenim blagdanima, a svake godine su me vukli na Dan armije u Maršalku, onda je to patološko bolesno društvo), živio sam skromno, jednostavno nisam znao za nešto bolje, pa si valjda mislim, ako sam imao sretno djetinjstvo, što neće imati i djeca koja sad odrastaju. Odnosno toplo se nadam da hoće imati. Tješi me da djeca imaju fenomenalne samoobrambene mehanizme. Npr. ne kuže stvari kao što su seks ili nešto slično, tj. nadam se da ne kuže. Ne mislim da su djeca totalno sveta, totalno nevina, ima pravih malih vragova, ali ipak mislim da bi djetinjstvo trebalo biti zaštićeno.
Dakle, da ne duljim, svim klincezama i klincima, koji se rađaju ovih dana i ovih godina, želim sretno i lijepo djetinjstvo. Nadam se da dok odrastu da će se ova močvara i katastrofa od situacije srediti, da će odrasti u samostalne, ponosne i zadovoljne ljude.
E ne da gledaju Springsteena i misle si, ovima je bilo bolje nego nama.
Po meni to nitko ne zaslužuje.
Pero Panonski
Post je objavljen 15.09.2013. u 23:04 sati.