četvrtak, 26.04.2007.

One down...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Uf uf.. I mislite si- neće te stvari tako brzo doći.. Ma, u biti, mislite da neće nikad.. I onda vas strefi nespremne.. Ko mene prekjučer..
Nikad nisam dovoljno ozbiljno shvaćala čitavu tu pomutnju oko „mene i njega“, dok je on bio taj koji je točno u dan znao kad smo prohodali a kad prekinuli..
Nisam ga baš baš voljela, ali bio mi je jako drag.. sve dok nije napravio neke krive poteze.. ali i to sam progledala kroz prste.. Ipak, nakon svega toga, vec sam se nalazila u novoj priči, s novom osobom koju sam zavolila, te je on ostao samo „onaj bivši“.. „onaj prvi“..
I tako, prošlo je..hmm.. 6-7 godina?? (pitajte njega, on zna točno).. nešto bi se rijetko čuli preko mejla.. tek toliko, reda radi.. par puta sam ga srela.. zezao bi me kako njegova mama još uvijek pati što je prekinuo samnom i sl. I svi bi se samo dobro nasmijali i pošli svojim putem..
I tako, kao i svakog dana, neki dan dobim masu forwardanih mejlova.. i među njima onaj već poznati upitnik s 40-ak pitanja.. i kad već šaljem svima, pošaljem i njemu.. tek toliko da vidim šta ima novo..

37. Što je trenutno najbolje u tvom životu? - moja žena i moja kćerkica koja će se rodit u 8 mj.

Ne, priznajem da nisam takvo nešto očekivala čuti.. Kako sam bez dlake na jeziku i inače, poslala sam nazad mejl i priznala da su me šokirale novosti.. a zauzvrat sam dobila još i extra dodatne.. da je svadba bila taj vikend kad i moj rođendanski roštilj.. te sam čak (ouh lucky me) dobila i link na youtubeu.. kratka snimka sa svadbe..
I tak, ljudi se žene.. ja padam u depresiju čim me netko pita ŠTA ČEKAM.. osjećam se staro sa svoje 22.. sve više razmišljam o svadbama.. a da me to zapravo trenutno ni najmanje ne privlači.. There must be something wrong with the world.. or me?? I will go with the world..

P.S.- još uvijek me naziva "moja bivša".. how wierd it is to hear that from a married man, huh??
P.S.2- i idem malo istraživat i skužih da i on ima blog.. stoga sve nadređene na ovom blogu iz dubine duše i srca molim da mi ovo ne završi na naslovnici.. jer dam se kladit da ga ima i njegova žena.. stoga- Mooooooolim vas!!!
- 09:58 - leave your thoughts - (7) - crno na bijelo - # -

srijeda, 18.04.2007.

Bday bunny

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Just an ordinary day.. eto, tako se osjećam.. zaista, još jučer sam samu sebe zatekla u razmišljanju- Je li to sutra? Ili preksutra??
Nikad mi nije bilo ovako nebitno.. Ne znam, možda zato što sam shvatila da je i drugima nebitno.. Ali ne bih trebala brinuti radi drugih, ne?

I pomislih si- ništa mi neće ovi dan pokvarit.. Ali, tako bih trebala pjevati svaki dan, a ne samo danas.. A baš bi volila danas ostati čitav dan u krevetu.. isključiti mob, zaboraviti na internet.. ne biti tu za nikoga.. Nisu ni drugi tu za mene kad ih trebam..



I možda sam „less of a grown up“ jer to priznajem.. Al kad mi je stalo do svega toga.. baš je... citiram frendicu s faxa- Samo je klincima više stalo do toga..
Ma neka sam i klinac.. stalo mi je.. ispuhati te svijeće na torti.. zamisliti želju.. vjerovati da će se ostvariti (bez obzira što ću vjerojatno poželit nekog muškog kojeg još vjerojatnije neću imati.. ) Ispeći kolače i počastiti ljude koji mene nikad nisu niti neće.. nije mi to bitno.. I napraviti taj roštilj, u kojem uživam.. pa makar na njemu na kraju bile i samo dvije osobe.. I stalo mi je kad se ljudi sjete i čestitaju mi, bez da moram stvarati neke (meni izrazito neugodne) natuknice.. Zapravo.. užasavam se tog osjećaja da sam nekog prislila da mi čestita.. jer sam kao natuknula, pa se onda slije čitava rulja.. eto, reda radi.. (eh da, primjećujem da je i ovaj post neka vrsta natuknice.. namjerno iz tog razloga nisam stavila predvidljivu sliku torte sa svjećicom.. lol.. ublažavam očitost.. hehe)
I koliko god ovog trenutka ne želim raditi "big deal" iz svega, volim činjenicu da sam u prošloj godini života naučila neke važne lekcije.. i da sam ipak neka drugačija osoba..

I ništa mi neće ovi dan pokvarit.. E baš neće..

- 01:13 - leave your thoughts - (15) - crno na bijelo - # -

subota, 07.04.2007.

Samo igra..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U slučaju da se pitate- što mi je opet, da pišem tužnjikave postove.. reći ću samo da volim pisati takve postove.. bez obzira što karakterom nisam takva.. ima nešto u tim nostalgičnim esejima.. svi se zamislimo, otputujemo kilometrima daleko u mislima.. i na neki čudan način i uživamo u tome, bez obzira na moguću bol..
Tako i ja.. ponekad volim oživiti stare uspomene i sjećanja.. neznam zašto, ali to nešto je jače od mene.. I tako, sinoć me je jedna stara fotografija vratila pola desetljeća unazad.. prisjetila nekih stvari koje sam rekla da ću zaboravit.. Ne brine me zapravo to što nisam zaboravila.. bila bih luda da zaboravljam.. samo sam ostavila iza sebe i zatvorila ta vrata..
Sjećam se tog vrućeg ljetnog dana i sunca koje nemilice prži.. Sjećam se autobusa koji me vozi u avanturu.. dotjerivanje za izlazak.. odlična zabava, puno plesa.. i jedna osoba.. koja mi zapravo apsolutno ništa nije značila.. niti mi dan danas znači.. ali eto, u ime ljeta.. puno plesa, nešto alkohola, "zabranjeno voće" i tako to.. večer je vodila u noć.. a noć u jutro.. to jutro probudila sam se pored njega na jastuku.. ko što napomenuh, značilo mi je ništa.. no ipak..
Prvo što mi je došlo- povjeriti se na blogu.. napisah poduži post.. miš napravi jedan najobičniji klik.. i bilo je gotovo.. online.. pomislih si – pa do ovog bloga ionako nitko nikad neće doći.. niti će ga povezati samnom.. Ne moram ni reći da se dogodilo upravo suprotno.. Kao iglom u oko, upiknuo me link s naslovnice.. koji je vodio ravno na moj dotad „nepoznati“ blog.. Da bi došlo do još zanimljivijeg zapleta.. post su pročitali svi.. baš svi koji nisu trebali.. pa tako je i on sam mogao čitati o svojim pothvatima te noći..
I neznam zašto se upravo ovog trena također osjećam kao da sam rekla nešto što nisam trebala.. samo mi treba da me netko prepozna u toj priči.. A ako ćemo iz priloženog suditi, takve sam sreće da će mi se upravo to dogoditi..


P.S.- da neki nebi preosobno shvatili ovaj post, ovo je pisano po zadatku od Sienne... post sa zadanim riječima.. koliko je toga iskreno, je li išta iskreno i tako to.. to prepuštam vašoj mašti.. a ovaj (meni zbilja) zanimljiv zadatak proslijeđujem sljedećima:

Amber
Scarlett
Machak moj
Cetiri piruete
Random

A riječi su- ovisnost, ples, parfem, mjesec, doktor
- 23:10 - leave your thoughts - (17) - crno na bijelo - # -

četvrtak, 05.04.2007.

Jednom gradu..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nisam zaboravila.. samo sam odgodila malko ovaj post.. da mi se slegne malo sve što sam u posljednjih tjedan/dva doživila..
I tako, stigla sam do posta o jednom gradu.. koji nije moj grad.. ali svejedno, mnoge me stvari uz njega vežu.. kako vesele, tako i tužne..
Priznajem, bilo mi je čudno vratiti se tamo.. nisam prošla istim putem, to me jedino spasilo.. ali onako, pogled na taj grad iz daljine, znajući da sam svakim trenom sve bliže i bliže.. ulazeći u njega, nakon gotovo 2 godine.. priznajem, suze su mi navrle.. skliznula je koja i niz obraz.. nije mi bilo svejedno.. srećom, sjedila sam sama, okrenuta prema prozoru, pa nije nitko vidio..
Nisam bila tužna, nije ništa boljelo.. samo su uspomene djelovale na mene.. i nekako se nisam ni borila s time.. jer znala sam da će tako biti..
Za sve one sumnjive glavice.. ne, nisam mu se javila.. šetala sam ulicama tog grada, prespavala sam u tom gradu, nakon tjedan dana, vratila sam se ponovo u taj grad.. i ne, nisam se javila.. i ne, nije mi bilo teško.. i ne, ne lažem samu sebe..
Uz mene su bili ljudi koji su mi stvorili neke nove uspomene na taj grad.. sjedila sam na mjestima, prolazila ulicama za koje sam sigurna da je i on milijun puta prošao.. i nisam mislila na to.. nisu mi takve misli ni padale na pamet.. dapače, uživala sam.. veselila sam se novim stvarima, novim ljudima, svemu onome što do tada nisam poznavala u tome gradu.. i da, bilo je lijepo..

Dok sam dolazila u grad, oči su suzile od sjećanja na nešto davno..
Tjedan dana kasnije, kada sam iz tog grada odlazila- bila sam sretna.. stvorila sam nova, pozitivna sjećanja.. kojima ću se rado vratiti.. dapače, jedva čekam..
- 16:11 - leave your thoughts - (5) - crno na bijelo - # -

nedjelja, 01.04.2007.

Kad se male ruke slože..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ma neznam opće što reći… reć će ljudi- nisam normalna.. jer, priznajem, nisam ovako emocionalno napeta često.. I nakon ovog posljednjeg posta, nekako mi nebi pasao neki manje emocionalno nabijen post.. jednostavno bi bilo bezveze..

I eto, baš se potrefilo takvo razdoblje.. prošlih tjedan dana.. koje, ma dajem ruku u vatru, neću tako brzo zaboraviti.. ako i ikad.. Ovaj put u pozitivnom smislu.. savršeno pozitivnom..
Nije slučajno što tjedan dana nisam čitala vaše blogove, ostavljala komentare ni pisala postove.. Prošlih tjedan dana provela sam odvojena od kompjutera, interneta i svih drugih blagostanja tehnologije.. I ni na trenutak mi nisu falili..
Krenimo od početka.. stigoh u Split, moja Tija ugostila me stvarno i bolje nego što sam mogla pomisliti.. Draga moja, hvala ti na tome, do neba i nazad.. a za vratit uslugu, kad god zatrebaš, znaš i sama... Tija i njen dragi otpratili su me skroz do hotela u kojem sam idućih tjedan dana bila smještena.. i tu kreće prava pustolovina..
Od samog starta, sve mi se činilo preveliko za mene.. već sam bila na sličnim seminarima, ali na njima je prisustvovalo maximalno 15-ak ljudi.. ovaj put, ta brojka popela se na 100-tinjak.. puno puno nepoznatih ljudi.. točnije- svi..
Izazovi su uvijek bili „my thing“... voljela bih samu sebe nagovarati, nekad i prisliti na nešto novo.. nekad bih i požalila.. Ovaj put nikako nisam.. dapače..

Prvi dan.. dolazak oko 11.30.. preuzimanje akreditacije i ključa od sobe.. traženje sobe.. još nema cimerice.. nadam se od sveg srca da će je biti.. da ne budem skroz sama u svemu ovome.. U samom hotelu uočih da su sve curice redom za sobom vukle i po dva kofera.. što je ujedno i prva stvar koja me maksimalno bacila u bed.. jer sam odlučila biti skromna, ko nikad do tad.. i ponijela sam samo jednu putnu torbu.. samo najnužnije..
12 sati – prvi ručak sa potpunim strancima.. traženje poznatih lice, bilo koga.. i nema nikoga.. vrckava kakva već jesam, u prvih 15 min počinjem upoznavati nove ljude.. barem da imam s kime popričati za ručkom.. 13 sati- prvo predavanje.. upoznavanje sa šefovima i glavnim animatorima u firmi... Predavanja se nastavljaju sve do 7 navečer.. Odmor u sobi.. dolazi cimerica.. jeeeij.. Koje li sreće, nevjerojatno draga cura, dobronamjerna i pričljiva.. možda malko sramežljiva.. ali što, pa i ja sam nekad sramežljiva..
Večera.. već znam nekolicinu ljudi.. no šefovi se prema nama odnose nevjerojatno zločesto.. bezrazložno preispitujem svoju savjest.. jesam li ja štogod skrivila? Utjeraše mi strah u kosti.. tek je prvi dan, a počinjem sumnjati hoću li ja to moći.. Ljudi se sve više upoznaju međusobno a ja sam maksimalno zbedirana da bi se išla s nekime družiti.. jedva sam i zaspala, upravo radi takvih crnih misli..


Drugi dan.. budim se s istim grčem.. tješim se- ako drugi mogu, ma mogu i ja.. Ipak, iskustvo u tom poslu, koje me već jednom bacilo u ruke krivim ljudima, govori mi- Nedaj se, ali se i pazi.. Počinjem pomalo upoznavati ljude.. Prvo predavanje u 10.. šefovi ne popuštaju, sve je gore i gore.. neznam više kako reagirati.. vade nas van s predavanja radi stvari koje mi se zaista čine nevrijednim spomena.. Ludim.. na rubu sam bijesa/suza/straha.. čega li već ne.. Neznam reagirati.. Čini mi se kao neka neslana šala.. Pošto sam brza na jeziku, umirujem samu sebe da mi ne izleti koja kriva.. što bi me koštalo jezikove juhe.. osjećam se nekako dužnom obraniti kolege koje šefovi konstantno bezrazložno u rukavicama gnjave.. strah me od pomisli da i ja ne dođem u istu situaciju, pa se suzdržavam od glumljenja advokata.. Prolaze predavanja i predavanja.. konstantno sjedimo.. naporno je.. Što ja ovdje radim? Kud sam se to dovela.. Po stoti put ponavljam si- neću ja ovo trpit, nisam luda.. Jednom je bilo dovoljno.. Ma nikakvi novci nisu ovog vrijedni.. idem kući već sutra.. i točka.. gotovo..
Ručak.. sjedam kod potpuno nepoznatih ljudi za stol.. raspričamo se i dođemo na temu napornih predavanja i stresa radi svega toga što nam šefovi rade.. Shvaćam da nisam jedina.. ne tješi me baš mnogo.. ali opet, bar znam da nisam sama u tome..
Večernji program... obavijest da večeras u discu „moramo“ biti do najmanje 2 ujutro.. i da sutradan program ponovo počinje u 10 ujutro... Bijesna sam ko ris.. Mene će netko tjerat u disco? Ko je to vidio, damn.. Živčana se spremam za taj disco.. odlazim tamo, i za divno čudo, postaje mi zabavno.. ona prvotna tuga što nisam u krevetu da se naspavam potpuno nestaje..
I tu je krenulo..


Ostatak je povijest.. hehehe.. tako sam na kraju seminara bubnula pred kolegama.. i zapravo su se složili..
Od trećeg dana pa sve do kraja, stres, tuga i slične mješavine bile su iza nas..
Otvorih oči i uvidjeh stvari koje su mi do tad bile u magli.. Shvatih da je ovaj buran početak zapravo bio odlično izrežiran od strane šefova firme.. koji su željeli vidjeti kako se nosimo sa stresom.. pošto naš posao nosi puno puno stresa.. A ujedno nas je sve to povezalo, jer smo imali i zajedničku muku o kojoj smo mogli razglabati i žaliti se..
Od tog trećeg dana, kao da su mi se otvorile oči.. opustila sam se maksimalno.. postala onakva kakvu se volim.. otvorena, pozitivna, vrckava, vesela i nasmijana.. Zaboravila sam čak i muku s manjkom odjeće.. jer ne događa se svakome ni da dobije cimericu koja ponese 12 pari cipela, voljna ih je dijeliti.. i još k tome nosi isti broj kao i ja.. 36.. how increadible is that, huh??
Naišla sam i na odlično društvo.. ( Ekipae.. lol.. jedna interna, ako itko iz ekipe slučajno naiđe na ovo) Shvatila sam da su više manje svi u istoj poziciji.. i da su svi jednako željni upoznavanja i druženja kao i ja.. praktički za svaki obrok sjedila sam s novim osobama.. i pronalazili bi nove teme za razgovor.. pomagali jedni drugima oko zadataka.. uskakali ako kome treba nešto odjeće (ja sam, zna se, najmanje uskakala.. bi ja rado, da sam imala s čime.. lol) Više mi ni onaj prisilni disco nije bio naporan.. dapače.. ako nešto obožavam, to je onda plesati..
Zanimljivo je i to da su šefovi to primjerili, pa su od svih stotinjak ljudi iz grupe izdvojili nas 6-7 sa smislom za ples i ritam.. što bi valjda značilo da ću ovo ljeto raditi na destinaciji gdje se puno pleše.. hihihi.. što se mene tiče, ko da su mene pitali.. Except for that, teta šefica me imenom i prezimenom izdvojila ko curu koja najviše „zrači pozitivnom energijom i koja se najviše smije“.. citiram- „da nemaš uši, mislim da bi ti smiješak bio oko čitave glave“... pljesak od kolega koji je uslijedio u trenu je zažario je moje rak-crvene obraze.. jbg, kad neznam primati komplimente.. i od tog trena, primjetih, ljudi su me odjednom znali po imenu.. nisu više tražili pogledom moju akreditaciju da vide kako se zovem.. a to mi je stvarno puno značilo..
I za vrijeme pismenog ispita, totalno me diglo kad me dvoje od šefova došlo bodriti.. u stilu- ma znam ja, ti ćeš to rasturiti... I na stranu lažna skromnost, rasturila sam to.. I vjerujem da imam sve moguće razloge da budem super zadovoljna nakon ovih tjedan dana..
Upoznala sam ljude s kojima imam zaista mnoge stvari zajedničke.. upoznala sam masu ljudi s kojima mi je jednostavno zabavno i odlično u društvu.. upoznala sam i ljude s kojima mogu satima pričati, izgubiti se u pojmu vremena.. upoznala sam i ljude s kojima se mogu ludo isplesati i zezati na plesnom podiju.. i prije svega, upoznala sam ljude koji su sve ovo spomenuto u jednom.. koji su zrače pozitivnošću jednako kao i ja.. koji znaju pokrenuti zabavu i stvoriti nešto iz ničega.. Čudno mi je bez njih sad.. stalno neki mejlovi, sms-i i tako to.. al svi se žale da bi nazad.. ehh.. Ako slučajno naiđu na ovaj post, želim im odličnu sezonu i vidimo se svi skupa za Božić... Ekipaaae..

"..iskoristi dan, budi nasmješen i zabavan.."
- 00:40 - leave your thoughts - (12) - crno na bijelo - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>