|
Daklem.. ovo je veliki post.. ne isključivo po dužini.. nego i po važnosti.. ovo je kao prvo moj jubilarni 200. post..
No osim toga.. dapače, i puno važnije od toga.. ovo je post u kojem ćete od mene i o meni čuti nešto što nitko do sad nije imao prilike čuti.. Da pojasnim..
Na faxu smo dobili jasan zadatak- napisati esej na temu "Moj najvažniji događaj u životu" .. I vjerujte, nije to lako.. Ipak, ovaj post sam napisala u jednom dahu.. samo tako.. izletilo je iz mene.. upravo ovako kako ga čitate.. Nikad prije nisam napisala nešto što niti jednom nisam ispravljala.. Ovaj esej nisam niti jednom ispravljala.. Jedini problem bio mi je završetak.. kako napraviti dobar završetak.. nešto radi čega će se ljudi zamisliti.. nešto što je kraj a u isto vrijeme ostavlja prostora za nastavak.. dok se nije dogodilo to što se dogodilo neki dan.. i makar mi to nije bilo ni na kraj pameti za iskoristiti, imala sam kraj..
Eto, uživajte u eseju.. a u idućem postu stiže nastavak koji profesorica neće dobiti na svoj mejl.. ali vjerujem da je iznimno bitno da ga vi pročitate.. i pridružite mi se u pomoći mojoj prijateljici.. no više o tome idući put.. voli vas Pam
MOJ NAJVAŽNIJI DOGAĐAJ U ŽIVOTU
Ne. Zapravo ne mislim da je moj život po nečemu toliko značajan da bi se o njemu pisale kartice teksta. Makar, dakako, moglo bi se. Svatko na svoj način vjeruje da bi se po scenariju njegova života trebali snimati hollywoodski filmovi. Ali takve radnje, makar sapuničasto zanimljive, nisu dovoljno bitne da bi ih oslovila „najvažnijima“. Najvažnije može biti samo ono što me obilježi kao osobu, učini me drugačijom, svjesnijom. U skromne dvadeset i dvije godine života, moj najvažniji događaj bio je ujedno i najtužniji. I ne, nije se odvijao kao Hollywoodski film. Nije bilo sretnog završetka niti poante na kraju.
Ne gnjaviti drugoga svojom mukom jedna je od osnovnih odlika američkog filmskog junaka. U skladu s time, svoje sam misli i osjećaje podredila ostavljanju dojma „sve je OK“. No kada gledaš kako najdraža osoba nepovratno nestaje iz tvog života, neke stvari više nikako ne mogu biti OK. I zamjena je uvijek samo zamjena.
„Život dugujem tebi.“ Koliko god podsjećalo na naslov još jedne od drugorazrednih, srcedrapajućih romantičnih komedija, upravo bih joj to poručila, da mogu, tamo gore. Čitav moj život, i ništa manje. Ona ga je postavila na pravi put i nadzirala, kao anđeo čuvar, da ne skrenem s njega. Sve vrednote koje danas imam, njenih su ruku djelo.
Božja ovčica. Tako me zvala, kada me prvi put odvela u crkvu. I da, smatram se povlaštenom što sam živjela s njenim pričama, knjigama, podukama, prijateljstvom. Bila bih zasigurno mnogo hladnija i bezobzirnija osoba bez toga. Njeno znanje bilo je puno dublje od knjiga „za odgovorne jugoslavenske domaćice“ koje su me tada podučavale primjerenom ponašanju za stolom ili kućanskim poslovima. Njeno iskustvo bilo je puno šire od majke dvoje djece koja je, kao i mnoge žene, bila kućanica pod silom društveno prihvaćene slike idealne obitelji. Ona je znala, mogla i željela mnogo više nego što joj se nudilo. I bila je toga svjesna. Mnoge stvari bile su joj nedostupne. No, za mene je vidjela veću, svjetliju i bolju budućnost. Onu u kojoj nikad neću, poput nje, morati ovisiti o muškarcu, njegovoj zaradi i „džeparcu“. Za mene je sanjala fakultete, putovanja, iskustva i život bez granica. Ukratko, sve što ona nije mogla imati.
Ni ne znajući koliko sam sretna, našla sam se u trenutku pored njene postelje, gledajući njeno snažno tijelo i um kako kopne, gube se i nestaju. Jedino što me držalo svjesnom bio je bijes usmjeren ka liječnicima koji su digli ruke. „Karcinom, nema tu spasa.“ Za osobu koja me toliko puta u životu digla i spasila nisam mogla učiniti ništa da bi joj uzvratila istom mjerom, po prvi put kada je to trebala.
Po prvi puta, činilo se kao u filmu. Bolest je zaista napredovala brzo, kao što se i tamo događa. U roku par mjeseci, misli su mi obilježavale scene u kojima je vodu primala kapaljkom, ne mogavši gutati. Od te snažne, iskusne i pametne žene, u postelji je ležalo samo tijelo. Njena duša nestala je mnogo prije same smrti.
Iz „tog“ dana, za čudo, sjećam se samo nebitnih sitnica. Probudila sam se nervozna radi ispita u školi koji me taj dan čekao. Po prvi put, vidjela sam mamu da plače. U ormaru nisam imala ni jednu crnu vestu za obući. Djed je odjednom postao iznimno ponizan, nazivajući je „suprugom“, na što nisam imala snage reagirati. Toliko ljudi odjednom se stvorilo u našem dnevnom boravku, mudrujući o njenom životu i načinu na koji ga je živjela. Toliko mi se toga skupilo za reći svim tim ljudima, ali baš, za inat svim tipičnim filmskim petljama, sjetila sam se što me je učila. Nisam napravila scenu, onu pravu filmsku. Progutala sam i prešutjela.
Tog sam dana zapravo prvi puta upoznala svoje roditelje. Onako, za pravo. Bez nje u blizini, morala sam potražiti novi oslonac. A u obitelji, baš kao i u filmovima, to , na sreću, nekako dođe samo po sebi.
I kao što sam rekla- sretnog kraja nema. Jučer sam saznala da se moja kolegica i, prije svega, dobra prijateljica bori s leukemijom. U posljednjoj je fazi bolesti, i traže se slamke spasa za nju. No ovaj put, obećajem sebi i drugima, ne puštam tako lako. Dati ću sve od sebe da pomognem. Sve, samo da joj ne ponestane slamki za hvatanje. I nadati se najboljem.
|
Amaly