Pregled posta

Ma neznam opće što reći… reć će ljudi- nisam normalna.. jer, priznajem, nisam ovako emocionalno napeta često.. I nakon ovog posljednjeg posta, nekako mi nebi pasao neki manje emocionalno nabijen post.. jednostavno bi bilo bezveze..

I eto, baš se potrefilo takvo razdoblje.. prošlih tjedan dana.. koje, ma dajem ruku u vatru, neću tako brzo zaboraviti.. ako i ikad.. Ovaj put u pozitivnom smislu.. savršeno pozitivnom..
Nije slučajno što tjedan dana nisam čitala vaše blogove, ostavljala komentare ni pisala postove.. Prošlih tjedan dana provela sam odvojena od kompjutera, interneta i svih drugih blagostanja tehnologije.. I ni na trenutak mi nisu falili..
Krenimo od početka.. stigoh u Split, moja Tija ugostila me stvarno i bolje nego što sam mogla pomisliti.. Draga moja, hvala ti na tome, do neba i nazad.. a za vratit uslugu, kad god zatrebaš, znaš i sama... Tija i njen dragi otpratili su me skroz do hotela u kojem sam idućih tjedan dana bila smještena.. i tu kreće prava pustolovina..
Od samog starta, sve mi se činilo preveliko za mene.. već sam bila na sličnim seminarima, ali na njima je prisustvovalo maximalno 15-ak ljudi.. ovaj put, ta brojka popela se na 100-tinjak.. puno puno nepoznatih ljudi.. točnije- svi..
Izazovi su uvijek bili „my thing“... voljela bih samu sebe nagovarati, nekad i prisliti na nešto novo.. nekad bih i požalila.. Ovaj put nikako nisam.. dapače..

Prvi dan.. dolazak oko 11.30.. preuzimanje akreditacije i ključa od sobe.. traženje sobe.. još nema cimerice.. nadam se od sveg srca da će je biti.. da ne budem skroz sama u svemu ovome.. U samom hotelu uočih da su sve curice redom za sobom vukle i po dva kofera.. što je ujedno i prva stvar koja me maksimalno bacila u bed.. jer sam odlučila biti skromna, ko nikad do tad.. i ponijela sam samo jednu putnu torbu.. samo najnužnije..
12 sati – prvi ručak sa potpunim strancima.. traženje poznatih lice, bilo koga.. i nema nikoga.. vrckava kakva već jesam, u prvih 15 min počinjem upoznavati nove ljude.. barem da imam s kime popričati za ručkom.. 13 sati- prvo predavanje.. upoznavanje sa šefovima i glavnim animatorima u firmi... Predavanja se nastavljaju sve do 7 navečer.. Odmor u sobi.. dolazi cimerica.. jeeeij.. Koje li sreće, nevjerojatno draga cura, dobronamjerna i pričljiva.. možda malko sramežljiva.. ali što, pa i ja sam nekad sramežljiva..
Večera.. već znam nekolicinu ljudi.. no šefovi se prema nama odnose nevjerojatno zločesto.. bezrazložno preispitujem svoju savjest.. jesam li ja štogod skrivila? Utjeraše mi strah u kosti.. tek je prvi dan, a počinjem sumnjati hoću li ja to moći.. Ljudi se sve više upoznaju međusobno a ja sam maksimalno zbedirana da bi se išla s nekime družiti.. jedva sam i zaspala, upravo radi takvih crnih misli..

Drugi dan.. budim se s istim grčem.. tješim se- ako drugi mogu, ma mogu i ja.. Ipak, iskustvo u tom poslu, koje me već jednom bacilo u ruke krivim ljudima, govori mi- Nedaj se, ali se i pazi.. Počinjem pomalo upoznavati ljude.. Prvo predavanje u 10.. šefovi ne popuštaju, sve je gore i gore.. neznam više kako reagirati.. vade nas van s predavanja radi stvari koje mi se zaista čine nevrijednim spomena.. Ludim.. na rubu sam bijesa/suza/straha.. čega li već ne.. Neznam reagirati.. Čini mi se kao neka neslana šala.. Pošto sam brza na jeziku, umirujem samu sebe da mi ne izleti koja kriva.. što bi me koštalo jezikove juhe.. osjećam se nekako dužnom obraniti kolege koje šefovi konstantno bezrazložno u rukavicama gnjave.. strah me od pomisli da i ja ne dođem u istu situaciju, pa se suzdržavam od glumljenja advokata.. Prolaze predavanja i predavanja.. konstantno sjedimo.. naporno je.. Što ja ovdje radim? Kud sam se to dovela.. Po stoti put ponavljam si- neću ja ovo trpit, nisam luda.. Jednom je bilo dovoljno.. Ma nikakvi novci nisu ovog vrijedni.. idem kući već sutra.. i točka.. gotovo..
Ručak.. sjedam kod potpuno nepoznatih ljudi za stol.. raspričamo se i dođemo na temu napornih predavanja i stresa radi svega toga što nam šefovi rade.. Shvaćam da nisam jedina.. ne tješi me baš mnogo.. ali opet, bar znam da nisam sama u tome..
Večernji program... obavijest da večeras u discu „moramo“ biti do najmanje 2 ujutro.. i da sutradan program ponovo počinje u 10 ujutro... Bijesna sam ko ris.. Mene će netko tjerat u disco? Ko je to vidio, damn.. Živčana se spremam za taj disco.. odlazim tamo, i za divno čudo, postaje mi zabavno.. ona prvotna tuga što nisam u krevetu da se naspavam potpuno nestaje..
I tu je krenulo..

Ostatak je povijest.. hehehe.. tako sam na kraju seminara bubnula pred kolegama.. i zapravo su se složili..
Od trećeg dana pa sve do kraja, stres, tuga i slične mješavine bile su iza nas..
Otvorih oči i uvidjeh stvari koje su mi do tad bile u magli.. Shvatih da je ovaj buran početak zapravo bio odlično izrežiran od strane šefova firme.. koji su željeli vidjeti kako se nosimo sa stresom.. pošto naš posao nosi puno puno stresa.. A ujedno nas je sve to povezalo, jer smo imali i zajedničku muku o kojoj smo mogli razglabati i žaliti se..
Od tog trećeg dana, kao da su mi se otvorile oči.. opustila sam se maksimalno.. postala onakva kakvu se volim.. otvorena, pozitivna, vrckava, vesela i nasmijana.. Zaboravila sam čak i muku s manjkom odjeće.. jer ne događa se svakome ni da dobije cimericu koja ponese 12 pari cipela, voljna ih je dijeliti.. i još k tome nosi isti broj kao i ja.. 36.. how increadible is that, huh??
Naišla sam i na odlično društvo.. ( Ekipae.. lol.. jedna interna, ako itko iz ekipe slučajno naiđe na ovo) Shvatila sam da su više manje svi u istoj poziciji.. i da su svi jednako željni upoznavanja i druženja kao i ja.. praktički za svaki obrok sjedila sam s novim osobama.. i pronalazili bi nove teme za razgovor.. pomagali jedni drugima oko zadataka.. uskakali ako kome treba nešto odjeće (ja sam, zna se, najmanje uskakala.. bi ja rado, da sam imala s čime.. lol) Više mi ni onaj prisilni disco nije bio naporan.. dapače.. ako nešto obožavam, to je onda plesati..
Zanimljivo je i to da su šefovi to primjerili, pa su od svih stotinjak ljudi iz grupe izdvojili nas 6-7 sa smislom za ples i ritam.. što bi valjda značilo da ću ovo ljeto raditi na destinaciji gdje se puno pleše.. hihihi.. što se mene tiče, ko da su mene pitali.. Except for that, teta šefica me imenom i prezimenom izdvojila ko curu koja najviše „zrači pozitivnom energijom i koja se najviše smije“.. citiram- „da nemaš uši, mislim da bi ti smiješak bio oko čitave glave“... pljesak od kolega koji je uslijedio u trenu je zažario je moje rak-crvene obraze.. jbg, kad neznam primati komplimente.. i od tog trena, primjetih, ljudi su me odjednom znali po imenu.. nisu više tražili pogledom moju akreditaciju da vide kako se zovem.. a to mi je stvarno puno značilo..
I za vrijeme pismenog ispita, totalno me diglo kad me dvoje od šefova došlo bodriti.. u stilu- ma znam ja, ti ćeš to rasturiti... I na stranu lažna skromnost, rasturila sam to.. I vjerujem da imam sve moguće razloge da budem super zadovoljna nakon ovih tjedan dana..
Upoznala sam ljude s kojima imam zaista mnoge stvari zajedničke.. upoznala sam masu ljudi s kojima mi je jednostavno zabavno i odlično u društvu.. upoznala sam i ljude s kojima mogu satima pričati, izgubiti se u pojmu vremena.. upoznala sam i ljude s kojima se mogu ludo isplesati i zezati na plesnom podiju.. i prije svega, upoznala sam ljude koji su sve ovo spomenuto u jednom.. koji su zrače pozitivnošću jednako kao i ja.. koji znaju pokrenuti zabavu i stvoriti nešto iz ničega.. Čudno mi je bez njih sad.. stalno neki mejlovi, sms-i i tako to.. al svi se žale da bi nazad.. ehh.. Ako slučajno naiđu na ovaj post, želim im odličnu sezonu i vidimo se svi skupa za Božić... Ekipaaae..