|
|
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
"Zahir na arapskom znači vidljiv, prisutan, kojega je nemoguće ne zamijetiti. Nešto ili netko što, jednom kada se pojavi, malo pomalo potpuno zaokuplja naše misli tako da se više ni na što ne možemo usredotočiti. Takvo što možemo smatrati ili svetinjom ili ludošću."
"Kada govorim o zahiru, više nema radosti pri svakom našem koraku, već samo tjeskoba da se neizostavno postigne ono što smatramo neophodnim za svoj život. "
Time je Paulo Coelho objasnio naslov svoje knjige Zahir. Ali bez brige, neću pričati o knjizi, nego o samom pojmu zahira.
Pretpostavljam da je prisutan ili bio pristuan u svima nama, ta ludost, nešto što nam zaokuplja misli i u isto vrijeme izaziva tjeskobu.
Jeste li se ikad osjećali tako? Kao da trebate nešto da bi preživjeli. I pritom ne mislim na vodu, zrak i hranu.
Istina, u ovom trenutku moj zahir je kava s mlijekom, ali imala sam i ja svoje prave coelhovske zahire. A sigurna da ste imali i vi. To može biti ljubav, posao, potraga za nečim boljim, višim (osobito kad nismo zadovoljni ni sretni s postojećim).
Ma… zašto ja uopće pokušavam opisati zahir kad ga je sam Coelho ovako dobro objasnio. Samo se usredotočite na to i vidjet ćete vaše svetinje ili ludosti pred očima. :-)
Život je kao jedan veliki vlak iz kojeg ljudi stalno ulaze i izlaze. Neki nas prate kroz cijelo putovanje, neki su tu samo jednu stanicu, a neke ni ne primjetimo.
Neke mi sami izguramo van, neki otiđu vlastitom voljom, a neki nemaju drugog izbora.
To sam bila napisala u jednom od starih postova.
Sad imam neki osjećaj da moj vlak više ne staje na stanicama, da samo juri. Toliko je ljudi protekle godine izašlo iz mog života (uglavnom jer smo se udaljili zbog faksa) i sad je vlak poluprazan. Zbog učenja, putovanja između doma i metropole, obveza.. nisam to ni primjetila. Sve dok mi prijateljica jučer nije poslala poruku ''Ljudi me često pitaju za tebe, a ja kao ni oni nemaju pojma gdje si ni kako si. ''
A gdje sam? Trošim energiju na stvari koje su nevažne ili nisu vrijedne truda. Muči me ovo, muči me ono, moram popraviti ovo… Koga briga?
Moram naučiti pustiti da stvari idu svojim tokom, a ne se uvijek držati za jednu nit i ne puštati je. Što ne ide, ne ide.
Ako mi se ne uči ovaj tjedan, zašto provesti 5 dana u sobi buljeći u prvu stranicu knjige kad znam da neću ništa naučiti?
Zašto se truditi svađati s tatom ili drugima kad znam da to neće ništa promijeniti? Osim što ću izgubiti živce.
Zašto da uporno već tri dana tražim izgubljenu knjigu kad znam da je neću naći?
Stvarno bih se trebala posvetiti nekim drugim stvarima. I počinjem od izlaska s frendicom slijedeći tjedan. Vrijeme je da moj vlak opet počinje stajati na stanicama. Vrijeme je da se prestanem brinuti o stvarima koje me umaraju.
Dobro kažu da ponekad treba zastati i pomirisati cvijeće. Pustiti obveze, okrenuti glavu problemima.
Zamalo sam zaboravila na to.
Ušli su u pretrpan tramvaj jedva se držeći na nogama. Dvoje staraca, muž i žena.
Ne, nisu bili tipični zagrebački umirovljenici koji se nalickani deru po tramvaju da današnja mladež nema kulture. Bilo je to dvoje ljudi sa sela, skromno odjeveni. Gotovo da sam osjetila miris životinja i trave.
Vjerojatno su došli u veliki grad liječniku. Ona mu je ujutro pažljivo izglačala onu jedinu svečanu košulju koju ima, spremili su se i vjerojatno se dobro napješaćili do vlaka za Zagreb. Djeca su se naravno raštrkala po gradovima i napustila malo neperspektivno selo, a oni su ostali na svom malom gospodarstvu sa životin jama i njivama. To je njihov život otkad znaju za sebe.
I tako ja njih promatram u tramvaju. Blage oči, radničke ruke… Ona se naslonila na njega onako pogrbljeno, a on se čvrsto držao za prečku tramvaja. Pogledavali su kroz prozor (vjerojatno da bi shvatili gdje trebaju sići) i čudili su se modernom izgledu nove 17-ice.
Sve u svemu, bili su slika i prilika moga djeda i bake. I ulovila me nekakva tužnjikavost jer ih nisam posjetila već mjesecima. Žive na selu i nikad nemam vremena otići do njih. Zapravo, jedva nađem vremena da odem vlastitoj kući. Komuniciram s njima jedino preko telefonske žice. Ali sad su praznici i čim ću moći, nagovorit ću brata da mi pokaže svoje novostečene vozačke sposobnosti i otići do njih.
Mislim da mi nikad nisu toliko nedostajali kao sad…