Marketing
................................
Ušli su u pretrpan tramvaj jedva se držeći na nogama. Dvoje staraca, muž i žena.
Ne, nisu bili tipični zagrebački umirovljenici koji se nalickani deru po tramvaju da današnja mladež nema kulture. Bilo je to dvoje ljudi sa sela, skromno odjeveni. Gotovo da sam osjetila miris životinja i trave.
Vjerojatno su došli u veliki grad liječniku. Ona mu je ujutro pažljivo izglačala onu jedinu svečanu košulju koju ima, spremili su se i vjerojatno se dobro napješaćili do vlaka za Zagreb. Djeca su se naravno raštrkala po gradovima i napustila malo neperspektivno selo, a oni su ostali na svom malom gospodarstvu sa životin jama i njivama. To je njihov život otkad znaju za sebe.
I tako ja njih promatram u tramvaju. Blage oči, radničke ruke… Ona se naslonila na njega onako pogrbljeno, a on se čvrsto držao za prečku tramvaja. Pogledavali su kroz prozor (vjerojatno da bi shvatili gdje trebaju sići) i čudili su se modernom izgledu nove 17-ice.
Sve u svemu, bili su slika i prilika moga djeda i bake. I ulovila me nekakva tužnjikavost jer ih nisam posjetila već mjesecima. Žive na selu i nikad nemam vremena otići do njih. Zapravo, jedva nađem vremena da odem vlastitoj kući. Komuniciram s njima jedino preko telefonske žice. Ali sad su praznici i čim ću moći, nagovorit ću brata da mi pokaže svoje novostečene vozačke sposobnosti i otići do njih.
Mislim da mi nikad nisu toliko nedostajali kao sad…
Post je objavljen 02.07.2007. u 18:49 sati.