|
|
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
Ušli su u pretrpan tramvaj jedva se držeći na nogama. Dvoje staraca, muž i žena.
Ne, nisu bili tipični zagrebački umirovljenici koji se nalickani deru po tramvaju da današnja mladež nema kulture. Bilo je to dvoje ljudi sa sela, skromno odjeveni. Gotovo da sam osjetila miris životinja i trave.
Vjerojatno su došli u veliki grad liječniku. Ona mu je ujutro pažljivo izglačala onu jedinu svečanu košulju koju ima, spremili su se i vjerojatno se dobro napješaćili do vlaka za Zagreb. Djeca su se naravno raštrkala po gradovima i napustila malo neperspektivno selo, a oni su ostali na svom malom gospodarstvu sa životin jama i njivama. To je njihov život otkad znaju za sebe.
I tako ja njih promatram u tramvaju. Blage oči, radničke ruke… Ona se naslonila na njega onako pogrbljeno, a on se čvrsto držao za prečku tramvaja. Pogledavali su kroz prozor (vjerojatno da bi shvatili gdje trebaju sići) i čudili su se modernom izgledu nove 17-ice.
Sve u svemu, bili su slika i prilika moga djeda i bake. I ulovila me nekakva tužnjikavost jer ih nisam posjetila već mjesecima. Žive na selu i nikad nemam vremena otići do njih. Zapravo, jedva nađem vremena da odem vlastitoj kući. Komuniciram s njima jedino preko telefonske žice. Ali sad su praznici i čim ću moći, nagovorit ću brata da mi pokaže svoje novostečene vozačke sposobnosti i otići do njih.
Mislim da mi nikad nisu toliko nedostajali kao sad…