
"Zahir na arapskom znači vidljiv, prisutan, kojega je nemoguće ne zamijetiti. Nešto ili netko što, jednom kada se pojavi, malo pomalo potpuno zaokuplja naše misli tako da se više ni na što ne možemo usredotočiti. Takvo što možemo smatrati ili svetinjom ili ludošću."
"Kada govorim o zahiru, više nema radosti pri svakom našem koraku, već samo tjeskoba da se neizostavno postigne ono što smatramo neophodnim za svoj život. "
Time je Paulo Coelho objasnio naslov svoje knjige Zahir. Ali bez brige, neću pričati o knjizi, nego o samom pojmu zahira.
Pretpostavljam da je prisutan ili bio pristuan u svima nama, ta ludost, nešto što nam zaokuplja misli i u isto vrijeme izaziva tjeskobu.
Jeste li se ikad osjećali tako? Kao da trebate nešto da bi preživjeli. I pritom ne mislim na vodu, zrak i hranu.
Istina, u ovom trenutku moj zahir je kava s mlijekom, ali imala sam i ja svoje prave coelhovske zahire. A sigurna da ste imali i vi. To može biti ljubav, posao, potraga za nečim boljim, višim (osobito kad nismo zadovoljni ni sretni s postojećim).
Ma… zašto ja uopće pokušavam opisati zahir kad ga je sam Coelho ovako dobro objasnio. Samo se usredotočite na to i vidjet ćete vaše svetinje ili ludosti pred očima. :-)
Post je objavljen 24.07.2007. u 22:02 sati.