Marketing
Smell the flowers
Život je kao jedan veliki vlak iz kojeg ljudi stalno ulaze i izlaze. Neki nas prate kroz cijelo putovanje, neki su tu samo jednu stanicu, a neke ni ne primjetimo.
Neke mi sami izguramo van, neki otiđu vlastitom voljom, a neki nemaju drugog izbora.
To sam bila napisala u jednom od starih postova.
Sad imam neki osjećaj da moj vlak više ne staje na stanicama, da samo juri. Toliko je ljudi protekle godine izašlo iz mog života (uglavnom jer smo se udaljili zbog faksa) i sad je vlak poluprazan. Zbog učenja, putovanja između doma i metropole, obveza.. nisam to ni primjetila. Sve dok mi prijateljica jučer nije poslala poruku ''Ljudi me često pitaju za tebe, a ja kao ni oni nemaju pojma gdje si ni kako si. ''
A gdje sam? Trošim energiju na stvari koje su nevažne ili nisu vrijedne truda. Muči me ovo, muči me ono, moram popraviti ovo… Koga briga?
Moram naučiti pustiti da stvari idu svojim tokom, a ne se uvijek držati za jednu nit i ne puštati je. Što ne ide, ne ide.
Ako mi se ne uči ovaj tjedan, zašto provesti 5 dana u sobi buljeći u prvu stranicu knjige kad znam da neću ništa naučiti?
Zašto se truditi svađati s tatom ili drugima kad znam da to neće ništa promijeniti? Osim što ću izgubiti živce.
Zašto da uporno već tri dana tražim izgubljenu knjigu kad znam da je neću naći?
Stvarno bih se trebala posvetiti nekim drugim stvarima. I počinjem od izlaska s frendicom slijedeći tjedan. Vrijeme je da moj vlak opet počinje stajati na stanicama. Vrijeme je da se prestanem brinuti o stvarima koje me umaraju.
Dobro kažu da ponekad treba zastati i pomirisati cvijeće. Pustiti obveze, okrenuti glavu problemima.
Zamalo sam zaboravila na to.
Post je objavljen 11.07.2007. u 17:09 sati.