Tragači duša...
19.02.2011., subota
Svjetlost svijeće...
|
Navikla zvijer na mrak, prilagodile se oči pa boli kad sviće, i zato zvijer sniva, u danu nalazi mrak svoju i skriva se. Koliko zvijer zameće si trag, samo da ne pronađe sebe samog, samo da ne otkrije ogledala svoja, jer vrijedi ovo i za velike i za male,i nema onog tko se usudi pogledati u potok koji život nosi i u njemu odraz svoj, umjesto toga, liježe li ista do svojega kojeg prezire ali povezanih u tuzi svojoj čineći ih jedno. Zapao u međuzemlju, niti gore niti dolje, i samo odsustvo boli prozva zvijer Rajem, i ne poznahu bolje. Te zavapi zvijer na mjesec, jer njega on grije, i jedino njega poznaše po dobrom, jer, meka je svjetlost mjeseca, srebrna i laka te godi očima a dušu mu miluje. Jer ne pozna zvijer bolje. O mjeseče moj, Majko moja i Oče, što li se skrivamo i vučemo kroz ovaj mrak, zavapi zvijer a mjesec mu ne odgovara nego se samo nasmješi. I zvijer jedna spazi svijetla od nekog mjesta gdje živiše Ljudi, uzdali su plamen veliki koji boli za oči zvjerske, i tako držaše zvijeri podalje od svoga, da se ne pomiješaju vode i ne zagade... I gleda zvijer iz daljine i poželi sići dolje jer mu dosta života zvjerskog, pa makar krznom njegovim krasili odaje svoje, skupi hrabrosti zvijer i krenuše na put... Soulfinder odgovara : Onaj koji san svoj poda smrti, taj za život se rađa i budi. Ovo su prvi obrisi u tvome mraku, jer, mala svijetlost otkriva ti selo u kojem živi prorok koji zna put tvoj. Ne boj se sići, ne boj se vatre, jer, vjeruj, i zapamti da moj znak nosiš..  |
