otokpiwa

Već dva dana bazamo po kyotanskim znamenitostima, napose vrtovima. Vrt u Japanu nikada nije kakav hobby dokonih kućanica koje povremeno beru ruže već je regularna grana primijenjene umjetnosti.

Naša ljubav prema vrtu nastala je u budističkom kompleksu Nanzenji. Kompleks je tipičan: sustav hramova povezanih natkrivenim pasarelama. Oni zajedno zapasuju uređene zelene površine - ukradene dijelove prirode, lijepo dizajnirane, tko zna kojom mukom izvedene i onda svaki dan pedantno poštucavane i podkresivane. Najduže smo gledali jedan koji se zove "Mladi tigar prelazi vodu". Njega je i Usamljeni Planet izdvojio. Mi smo sami (sa novostečenim znanjem) docnije uočili "Biftek u umaku od gljiva".

Naišli smo na gejšu na poslu. Ona i Gospodin u odijelu sjedili su na trijemu i gledali "Zmaja koji se kupa u jezeru" (stijenu u umjetnoj lokvi). Vidno su uživali. Njemu je zvonio mobitel, pa se na kratko makao. Odmah joj je popustila koncentracija pa je zvirkala ;)

Sastojci za dobar zen vrt kojega možete napraviti kod svoje (dalmatinske) kuće:
- tampon granulacije 0-16
- par bovana koje treba oprati i očistiti
- travica i mahovina onakva kakva se stavlja u jaslice
- jedno stabalce, npr. pinus halepensis, punica granatum i slično, visine do metar i pol
- plastična kada boje zemlje napunjena vodom; koja zlatna ribica je dobrodošla.

Za održavanje potreban je običan plažni set: grabljice, lopata i sić i puno ljubavi!

Sada bez zafrkancije: zen-vrtovi su mjesta čudesne ljepote koja potiču na koncentraciju i mir, a djelovali su evo čak i na dvoje slučajnih Balkanaca.

Sve više i mi izgledamo i ponašamo se kao Japanci. Konstantno se smijuljimo, sortiramo smeće, ne gazimo po travi već samo po za to predviđenim kamenčićima, meni je kosa od vlage izgubila volumen, pa mi je frizura tećasta, jedemo u tragovima, kimamo glavama, pijemo do pred zadnji vlak (u 11 sati)... Jedino je Znamenitom problem što ga stalno češka glava, a tu i tamo ju u i udari.

Danas je Shinkasen imao premijeru u našim životima. Divno vozilo! Tom brzinom brzo se i spava, pa sam odvalila par puta po 10 minuta pravedničkog sna i sada sam orna i žilava. Od Tokya do Kyota grad prestane tek na nekoliko jaraka gdje je bilo ili jako veliko blato ili je posađena riža sa šumarkom. Drugo je sve - grad.

Investirat ćemo u "selfie šćap" - teleskopski štap sa kukom na jednom kraju u koju je uhvaćen mobitel. Samo ime govori čemu služi. Valja usporediti donje slike: japanski dvojac bezbrižno i sa lakoćom pozira, a nas dvoje se polomili da stanemo u kadar.



Kyoto je prava meka tradicije. Tolika je meka da je i centralna stanica tradicionalna (Hiroshi Hara). Pregolema je, tako da smo tradiciju shvatili tek kad smo se eskalatorima popeli na jedanaesti, ali ne i posljednji kat i pročitali na tabli tamo montiranoj.

Od sutra rano dizanje i sistematsko razgledavanje!

Pravo jutro Dalmatinaca na godišnjem odmoru počinje sa ribarnicom.

Tokijška se rasprema u podne, baš kad smo mi osvanuli. Pošto Japanci jedu uglavnom ribu (meso se uvozi, ali nije zdravo, pa se jede valjda samo petkom), na ovaj pazar svakodnevno se dopremaju megatone tunusine i drugih beštija, vagoni, kamioni, ajme... Tu se tranširaju i čereče i onda kud' koji mili moji. Tražili smo Gotovinin štand, međutim on se još nije probio.

Ubila sam Znamenitog suputnika da nađemo Nakagin toranj od Kisha Kurokawe. Došli tamo, prošvercali se preko porte, ali avaj... Nikako pronaći put do kapsule. Uglavnom, džabe krečili. Bilo je govora po novinama da će se toranj srušiti jer ga je preskupo obnoviti, a totalno je derutan. Onda se netko domudrio staviti ga pod zaštitu tijela s posebnim ovlastima. Sad opet propada. Konzervatori su posvuda isti (čast trima iznimkama).

Ne može se reći ni da Shinjuku i Roppongi nisu zanimljiva brda. Ima za kupiti friške tehnike (fotići i te stvari). Bila bi i zanimljivija da nisam cijeli dan bila gladna jer smo ručali same sirove ribe i slijepljenje riže, tj. sushija, čija je cijena probila predviđeni budget. Zato je sve do kasno uvečer Znameniti provodio štednju tako da su Shinjuku i Roppongi bili kao nevolja prije povratka u Obećanu Zemlju.

Naletjeli smo na Kenza Tangea u vidu Metropolitan Goverment zgrade. Koliko god će se pojedincu učiniti ružnjikava, zgrada je pametno smišljena. Prilično visoka za zemlju koja se svaki dan trese, napravljena kao dva divovska stupa (usporediti aksonometriju) koja imaju odličnu otpornost na torziju; ogromni rasponi itd. Sa toga Tangea vide se druga dva Tangea - dvorane Yoyogi za Olimpijske igre 1964.

Najveći problem (osim sirovih riba) predstavlja potezanje vode u zahodu. Svaki put nas iznenade tipke kojih ima sviju vrsta (pjev pitica, ispiranje gluteusa, ispiranje donjeg dijela tijela, vodoskok, duga, grijanje daske..), osim ove glavne - "flush the freaky toilet". Sada uvijek najprije provjerimo kako se pušta voda, pa onda faxiramo.

Eto, sinoć smo popili litricu neoporezovanog viskića pazarenog u Istambulu. Da ne propadne. Nakon 6 piwa, od kojih je jedna bila u servirana u kahlicu. Probudili smo se popodne. Zato smo u vidu dva zombija išli na light sightseeing - Omotesando. Rijetka ulica sa bogatim drvoredom iza kojega je hrpa trgovina skupocjenom odjećom, uglavnom u skupocjenim zgradurinama.

Upali smo u Christiana Diora, pravili se da gledamo košulje (kao ima konfekcijskog broja za Znamenitoga od 90 kila i skoro 2 metra), ali nas je poslovođa odmah raskrinkala. "Vi ste došli vidjeti zgradu, jelda?" Zajebano je uvoditi reda u Sejiminoj zgradi. Neka je rekonstrukcija bila u tijeku, tako da smo bili samo u podrumu, ali je i podrum hvalevrijedan.

Još smo obišli Omotesando Hills od Tadaa Anda. Znamenitom se dopao beton iz oplate, a ovaj primjerak čak i nije nešto. Kako će li se tek oduševiti kad vidi Church of Light... Našli smo na jedno mjesto da vire pašaice.

Kao svaka robna kuća, i ova ima golemu prazninu u sredini, samo što su katovi povezani rampama, pa se pješaku milije popeti uzbrdo! Uz rampe su dućani. Kako rampa ide uzbrdo, idu i dućani. Tako je svaki na svojoj koti, a sve razlike po četrdesetak centimetara. Bogme su se satrali za izbetonirati.

Bili smo na najprometnijem raskrižju - na Shibuji. Stvarno je prometno. Opalili smo i prvi obrok toga dana. Znameniti 3 krumpirića, a ja opet specijalitet - japanske buhtle. Nagradno pitanje: kako zamotati rižu u užbaćeno jaje?

Zapasali smo ozbiljan sigtseeing. U Ueno parku za start – Le Corbusier i Muzej Zapadnjačke umjetnosti.

Neki plemeniti Japanac koji se na brzinu obogatio u Ujedinjenom Kraljevstvu nakupaovao si je slika (i Rodenovih skulptura) od klasicizma na ovamo. Jest da se malo osiromašio u međuvremenu, pa je ostavio akviziciju i vratio se kući plačući. Međutim, poštena Francuska vratila je fundus poslije rata pa su u spomenutog Lekubricija poručili zgradu da obuzda ovaj vaistinu spektakularan fundus. Eto, za uzvrat su samo dobili francuskog arhića. Od svake vrste po jedno zvono, eda bi mladi japanski umjetnici imali ogledne primjerke za nauku. Zgrada je po peesu. Školski primjer.

U Ueno parku ima 10 muzeja po hektaru (kvadratnom). To je najviše u Japanu. Ipak smo otišli marendati poslije prvog. Opet sve po komad, ovaj put još više sirovoga, ali eto zaliveno sa sake rakijicom.



Zgodno je da je birtija u japanskoj kući, pa ima pauze između drvenih tanašnih krila koji se kližu po drvenim utorima zatvarajući sobu sa bambus elegantnim platicama ovičenim šarenim tekstilima. Mi smo skinuli cipele prije nego zakoračili – da ne bi netko promislio… Tamo su gospođe u odijelcima sa jastucima na trticama, klaparaju u japankama i smijulje se. Zajebano je naručiti…

Jebo' godišnji bez prigodnog koncerta. Jedan od paviljona imao je baš "Tokio traži zvijezdu"! Ušli smo na ulaz za zvijezdu, jer nam ulaz za publiku nije bio dozvoljen. Naletili na Halida >

U društvu išijasa, neuralgije, hemeroida i svegačesa drugoga što poštena putnika u economy classu može snaći tokom 11-satnog leta smo se bez drugih problema našli u akomodaciji u tokijškom kvartu Asakusi.

Prošli smo kraj turističkog centra od Kenga Kume. Centar je bezvezan. Složene kućice jednu na drugu, na svaku zavidano po nekoliko desetaka blažujki. A dobro, i Philippe Starck je tu sa svojim kompleksom tornjeva kojim dominira zlatna fekalija.

Strunili smo po piwo i večerali štapićima. Japanci su umjereni u jelu. Svake verdure je komadićak, pola kraka hobotnice, brižno nafetane, zrno soli, riža (šta bi drugo bilo), 2 kocke tofua, bakterijske nakupine đumbira, daikon tikvica, crveni kupus - 3 grama, decilitar fažoleta i još nečega. Naručili smo i porciju krumpira radi predostrožnosti. Budget već pati.

Služimo se Lonlićem isprintanim na prigodan format. Danas nema birtije jer moramo zaspati prije nego ogladnimo.