Pravo jutro Dalmatinaca na godišnjem odmoru počinje sa ribarnicom.
Tokijška se rasprema u podne, baš kad smo mi osvanuli. Pošto Japanci jedu uglavnom ribu (meso se uvozi, ali nije zdravo, pa se jede valjda samo petkom), na ovaj pazar svakodnevno se dopremaju megatone tunusine i drugih beštija, vagoni, kamioni, ajme... Tu se tranširaju i čereče i onda kud' koji mili moji. Tražili smo Gotovinin štand, međutim on se još nije probio.
Ubila sam Znamenitog suputnika da nađemo Nakagin toranj od Kisha Kurokawe. Došli tamo, prošvercali se preko porte, ali avaj... Nikako pronaći put do kapsule. Uglavnom, džabe krečili. Bilo je govora po novinama da će se toranj srušiti jer ga je preskupo obnoviti, a totalno je derutan. Onda se netko domudrio staviti ga pod zaštitu tijela s posebnim ovlastima. Sad opet propada. Konzervatori su posvuda isti (čast trima iznimkama).
Ne može se reći ni da Shinjuku i Roppongi nisu zanimljiva brda. Ima za kupiti friške tehnike (fotići i te stvari). Bila bi i zanimljivija da nisam cijeli dan bila gladna jer smo ručali same sirove ribe i slijepljenje riže, tj. sushija, čija je cijena probila predviđeni budget. Zato je sve do kasno uvečer Znameniti provodio štednju tako da su Shinjuku i Roppongi bili kao nevolja prije povratka u Obećanu Zemlju.
Naletjeli smo na Kenza Tangea u vidu Metropolitan Goverment zgrade. Koliko god će se pojedincu učiniti ružnjikava, zgrada je pametno smišljena. Prilično visoka za zemlju koja se svaki dan trese, napravljena kao dva divovska stupa (usporediti aksonometriju) koja imaju odličnu otpornost na torziju; ogromni rasponi itd. Sa toga Tangea vide se druga dva Tangea - dvorane Yoyogi za Olimpijske igre 1964.
Najveći problem (osim sirovih riba) predstavlja potezanje vode u zahodu. Svaki put nas iznenade tipke kojih ima sviju vrsta (pjev pitica, ispiranje gluteusa, ispiranje donjeg dijela tijela, vodoskok, duga, grijanje daske..), osim ove glavne - "flush the freaky toilet". Sada uvijek najprije provjerimo kako se pušta voda, pa onda faxiramo.