otokpiwa

Zlostavila sam Znamenitog Nexus Housingom! Nikada prije nije mislio da će pogledati zgradu i u njoj vidjeti priču.

Muku je najlakše zaboraviti odmorom, po mogućnosti godišnjim. Već kad si na Kyushuu, godišnji odmor je preporučljivo i popularno provesti u gradu Beppuu. Naime, Beppu ima velik broj javnih kupališta sa prirodnom mineralnom vodom koja prokulja bilo gdje po gradu, samo ako se malo bolje zagrabi bagerom. Takva kupališta zovu se onsenovi. Nakon što se zagrabi bagerom, valjda se dobije kakva dozvola, preko se može nazidati zgrada javne namjene u kojoj se gazda onda bavi unosnim turizmom. Tople mineralne vode ima jer je u blizini aktivni vulkan. Stanovnici ne izgledaju prezabrinuto, pa da se nismo ni mi brinuli. Osim možda u par navrata.

I tako, eto nas na godišnjem...

Što bliže vulkanu, to više prirodnih neobičnosti! Dakle, uzbrdo je nekolicina raznobojnih lokvi iz kojih pućkaju mjehurići (glo - glo) i dimi se. Ukrašene su zastavicama i skulpturama zmajeva! Japanci vole te neke lijepe sitnice. Turisti plate po par-sto yena, pa se šetaju, slikavaju zaparene selfije i na za to predviđenim mjestima točaju noge. Dobro je za cirkulaciju i gratanje tabana. Uz neke lokve može se naručiti gejzir tvrdo kuhanih jaja.

Nizbrdo (u gradu) ima baš puno spomenutih onsenova. U njima se može stvarno kvalitetno probrčkati, a bogme i izmasirati slapovima, virlpulovima... Našli jednoga uz plažu, prvi red do mora! Inače, u Japanu prvi red do mora nije neka sreća jer kad dođe tsunami prvoga ga strefi i ni Majka Božja više ne spašava od havarije. Pridružili smo se hrpi baba i djece u najvećem bazenu te zauzeli strateške pozicije. Držali smo ih do potpunog smežuravanja donjih i gornjih prstiju. Iznajmila sam si bila kostim: smeđi na debele tirake sa plavozelenim cvjetovima veličine šake, malo uz nogu. Zadovoljna sam kako sam se uklopila.

Poslije tratamenata svojih sebe-a, tijelo je opušteno i nije nego za otići na piwo, pa u krevet. Postupajući po opisanom protokolu, već u jednoj kafani ostvarili smo komunikaciju sa ukupno 10 domaćih. O.K., nije sve ni do naše komunikativnosti, ima nešto i do južne lokacije. Na jugu je uvijek opuštenije. Evo i numeričkog dokaza: u usporedbi sa socijalizacijom proteklih dvanaest dana vs. posljednja dva to je 0:10.

Dečko i djevojka, profesor sociologije. Predstavio nam je pratnju kao svoju studenticu. Taj su dan bili gledati pleme majmuna koji živi nedaleko jedne onsenične lokve. Nisu mu se dopali. Šesteročlana obitelj u birtiji je slavila 30 godina braka - s njima smo udarili nekoliko selfija i popili po rakijicu, tj. sakić. Oni su počastili što je, obzirom na priliku, i red. Međutim, nismo ni mi ostali stisnute kese. Kad su oni otišli, ostali smo sa konobarom i regularnim gostom. Njih dvoje su se oduševili koliko smo piwa uspjeli popiti (2 per capita + 1 sake), a kući krećemo uspravni. Što reći, face smo u Beppuuuuu...

Da živimo u Osaki često bi navraćali u neku od brojnih kafana Umeda Sky Buildinga. Visoko je, vidi se Šolta, moderno i popularno. Umeda je opet zgrada arhitekta Hiroshija Hare – blizanci od svojih 165 m visine, povezani letećim eskalatorima i vrtovima na nivou krova.

Sjedeći za zajedničkim stolom koji se cijelom duljinom proteže oko šanka, u jednoj od tih brojnih kafana, netko je poručio pintu Guinessa. Mene je odmah štrecnulo. Poznata je priča (u koju sam 100% bila uvjerena!) kako Guiness ne može putovati van omiljenog otoka, a da pri tome očuva sve svoje pozitivne karakteristike. Na omiljenom otoku pivo mora biti svježe u bačvi, natočeno direktno iz pipe i to posebnom trofaznom tehnikom. Toga dana u Osaki promijenilo mi se uvjerenje.

Na kraju stola je skupina frižidera. U jednom od njih stoje limenke omiljenog irskog pića. Na vrhu frižidera spremljene su razne stvari, između ostalih i oveća klamerica. Obišao gazda šank, otpro limenku i natočio u original čašu. Također je dobro poznato kako se Guiniess ritualno toči nekoliko minuta. Pri tome se gusta sumaglica balončića mora dizati sa dna čaše. Tako se postepeno pravi tvrda pjena konačne debljne cca 3 cm, takozvana pivska glava. Izgleda i ćuti se kao najfiniji šlag suptilno napet - tek preko ruba.

Dakle, ne znam od kada, ali evo moguće je piti dobar Guiness i ovdje, ukoliko kafana ima tu oveću klamericu, tj. gadget, tj. mali kućanski aparat. Čaša se stavi na postolje ispod ručice, pritisne se dugme, sekundica strpljenja, krene sumaglica i ta – na - na - naaaaa: savršeni napitak spreman za konzumaciju.

Kasnije mi je Google otkrio kako se naprava stručno zove "Ultrasonic Beer Frother" odnosno, u vlasitom prijevodu ultrazvučni pivski zapjenjivač. Postolje proizvodi nevidljive vibracije koje u tekućini proizvode sitne mjehure zraka. Zrak, kakav fizički jest - lagan, krene prema gore, a u Guiniessovoj čarobnoj formuli ostaje kao pivska glava vezan za tekućinu. Naravno, autor napitka mora biti svjestan do koje točne visine napuniti čašu, a da mu se pri tome šlag ne prelije preko ruba.

Natočiti ispravan Guiness u Japanu: "Ništa lakše!"

U Kobeu je 1995. godine, dakle otprilike kad je na Balkanu stao rat, bio potres koji je temeljito porušio grad. Danas, osim pripadajuće memorijalne baštice, nema naznaka da je bio ništa prije samo devetnaest godina. Okoliš je izgrađen, uredan, ljudi su razdragani, učtivi, radosni. U međuvremenu se dogodila i ta Fukushima. Na www.jma.go.jp svaki dan se apdejta stanje na terenu, ne samo za Kobe, već za cijeli Japan. Osim potresa, tu se valja pripaziti još i tsunamija, tajfuna, vulkanskih erupcija plus svih njihovih sekundarnih posljedica - požara, poplava, odrona i drugoga. Sve izgrađeno ovdje može nestati za nekoliko sekundi. I ne bih osjećala žalost za izgrađenim da se radi o Okrug - Omiš potezu kojemu bi svanulo da se arhitektonski malo pročisti. Međutim, po Japanu su sve same marke sagrađene: Ando, Sanaa, Ito... Japanac nemilo ziđa. Bez daška strepnje, zrna zebnje da svaki čas sve može otići, jezgrovito rečeno, u p.m.! Uglavnom, ovdje postoji kontinuirano prijeteće stanje stvari, a nikad se ne bi reklo na prvi pogled. Ni na drugi. Ne bi se reklo.

Čituckam Metabolism putem. Sad je prava prigoda. Osim toga, odavno je dobio paučinu na polici. Evo Toyovog komentara patetičnog, ali poučnog, kojeg je ispričao na japanskom, prevedenog na engleski, kojeg sam sama prevela s engleskog na hrvatski. Prevođenje je zajeban posao.



Scena ribarskoga sela Sanrikua koju u nekoliko sekundi poždere tsunami snažno me pogodila. Bilo je nestajanja sela i u Edo periodu, ali sada se ponovno dogodilo. Počeo sam se pitati što smo radili u toj našoj modernizaciji Japana tokom ovih 60 poslijeratnih godina... Vlak Tohoku Shinkansen još uvijek ne prometuje, Fukushima nuklearna elektrana i dalje je prijeteća kriza. Zapanjen sam fragilnim stanjem stvari unatoč svoj ekonomskoj i tehnološkoj „snazi“ na koju je Japan tako ponosan. Sada se pitam je li naše najveće dostignuće u posljednjih nekoliko dekada zapravo bila papirnata kuća?!

Kad se govori o katastrofama, u medijima se često koristi izraz „nije se moglo pretpostaviti“. Pri tome se misli da je sila bila iznad arhitektonskih zahtjeva. U tom izrazu ne mogu ne osjetiti temeljni rascjep između normi i realnosti. Projektiramo stvari na mehanički način, projektiramo cjelovite strojeve, odgovaramo prirodi u brojevima i u apstraktnim definicijama. Ne sudjelujemo u prirodnom okolišu kao u mjestu koje je pod konstantnim utjecajem različitih sila tla, mora ili zraka... Bilo da je javna ili privatna zgrada, projektiramo strogo kroz apstraktni okvir.

Dakle, očigledno je da nam zadaća nije preispitivati uvjete nego smisliti kako ih "pretpostavljati". Treba početi s pitanjem u kojem smo odnosu s prirodom. Za nas (arhitekte) je ovo neprocjenjiva prilika u kojoj možemo kritički obuhvatiti taj modernizam duboko ukorijenjen u nama.

Ljudi ili zajednica za koju se borimo u svome radu su također iz iste apstrahirane sheme! Naravno, i zajednica mora biti svjesna mogućnosti nove katastrofe.

Budući da nisam domaći, na početku mi je bilo nelagodno sudjelovati u rekonstrukciji planiranja gradova i sela koji su bili oprani s obale. Nakon posjeta i osvjedočavanja veličine devastacije, promijenio sam stav. Znao sam, trebam se uključiti u različite teme na različitim nivoima.

Četrdeset godina je otkada radim, a metabolizam je ostao rijetka pojava. Još uvijek razmišljamo apstraktno i introvertno. Sada je odličan trenutak za oslobođenje ovakvog razmišljanja i ponovno zasnivanje žive veze s prirodom.

U gradiću Nari, na njegovu rubu, a u podnožju obližnjeg brdašca ima šintoističko - budistička šumetina s vrlo prijaznim jelenima, srnama i drugim članovima obitelji Cervidae. Najprijazniji su kad posjetioc kupi kekse za 10 kuna i dade im da jedu. Mi smo investirali tek u jedan paketić jer smo uveli rigidnu štednju. Slobodno šeću između brojnih turista i, pretpostavljam, nekih hodočasnika. Naime, po šumetini ima hramova koji spadaju među najstarije u Japanu plus su impresivnih dimenzija. Povezani su putevima s tisućama kamenih lanterni i još nekih zvizdarija. To je sve Japancima sveto.

Hramovi pripadaju dvjema religijskim skupinama - šintoistima i budistima, kao kod nas pravoslavcima i rimokatolicima, ali se ovi ovde međusobno ne kolju! Dapače, tu u Nari te dvije "svete matere crkve" bivaju susjedi međašnici koji skupa redare imaju, isto stado (jelena) čuvaju, zajednički komunalije plaćaju, svrate se u bilo koji hram jer je ionako sve isto...

Što reći nego zaključiti narodski: bolje dobar komšija nego rđava svojta!