otkrivenje123
28.04.2009., utorak
Most na rijeci Kwai (1957.)
|
Most na rijeci Kwai je filmsko ostvarenje romana Pierrea Boullea koji je načinio David Lane da bi prikazao gradnju burmanske željeznice sredinom 40-tih prošloga stoljeća. Željeznicu su gradili japanski zarobljenici, britanci, a u glavnim se ulogama pojavljuju Jack Hawkins, William Holden, Sessue Hayakawa, Alec Guinness. Marš iz filma Most na rijeci Kwai |
21.04.2009., utorak
Obljetnica Holokausta
|
|
Govori i govornici
|
Govor je fenomen kojim su uspijeli ovladati pojedinci koji su imali određene predispozicije da uspiju na tom području .Bili su u neizdiferenciranom stanju tzv. natura naturans, da bi vlastitim naporom iz određenih motiva prešli u natura naturata. najbolje svjedočanstvo mogu pružiti osobe koje su bile u relativno bliskom kontaktu i osjetili snagu dotične ličnosti. Rem tene, verba sequentur. Vladaj predmetom (o kojem govoriš), riječi će dolaziti same od sebe. Adolf Hitler Fidel Castro Che Guevara Jakov Gotovac Vladimir Iljič Lenjin Josif Visarionovič Staljin Josip Broz Tito Slobodan Milošević JFK Martin Luther King Jr |
20.04.2009., ponedjeljak
Narodnooslobodilačka borba, Žumberak i Gorjanci
|
Geografski položaj Žumberka i Gorjanaca imao je značajnu ulogu u razvitku oslobodilačkog rata, posebno zato što je područje bilo blizu Zagreba, Karlovca, Novog mesta, Krškog i drugih gradova. A isto su tako bile povoljne i prometne veze Ljubljana-Zagreb, Zagreb-Karlovac, Karlovac-Novo mesto. Okupacijom naše države bilo je to područje podijeljeno na tri okupacijske oblasti. Nijemci su zaposjeli istočni dio Gorjanaca i Krško polje, na crti Stoj draga-Gadova peć-Bušeča vas-Malo Mraševo i dalje u smjeru Bučka-Ljubljana. Dio Gorjanaca do Novog mesta i zapadni dio Žumberka okupirala je talijanska vojska, a jugozapadni predjeli Žumberka pripali su tzv. NDH - Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Neprijatelj je osim snažnih vojničkih garnizona oko Žumberka i Gorjanaca zaposjeo i sva značajna mjesta na tom području. Posebno je jake snage imao uz granicu i značajne prometnice. Sve to dokazuje da su okupatori i njihovi domaći suradnici još od samog početka okupacije davali tom području veliko strateško i političko značenje. Komunistička partija Jugoslavije ocijenila je da je to područje značajno i za njezine akcije. Zato su se na Gorjancima ubrzo počele osnivati organizacije KPJ, koje su među stanovništvom širile napredne revolucionarne ideje. A te su ideje ljudi na tom području, pored svih svojih teških životnih okolnosti, rado prihvatili. U tome su najaktivniji bili komunisti iz Gorjanaca, a njima su često priskakali u pomoć ljubljanski komunisti. Isto je tako u Žumberku, neposredno prije početka rata, Komunistička partija Jugoslavije osnovala prvu partijsku organizaciju u Pećnom, koja je odatle širila napredne i revolucionarne ideje. U tome su joj posebno pomagali komunisti iz partijske organizacije Jastrebarsko. Tako je područje Žumberka i Gorjanaca dočekalo okupaciju pripremljeno. Samo nekoliko dana nakon napada fašističkih sila na Jugoslaviju, taj su teren zaposjeli okupator i domaći izdajnici. Mlade ljude je NDH prisilno mobilizirao u domobrane i ustaše, dok je brojne sumnjive zatvarala i slala u koncetracijske logore. Isto su tako Talijani internirali mlade napredne ljude, dok su Nijemci selili Slovence u Njemačku, Srbiju i Hrvatsku. Ne obazirući se na političko stanje, Komunistička partija i njezini aktivisti pripremali su oružanu borbu protiv okupatora. Osvobodilna fronta (OF) slovenskog naroda bila je na Gorjancima, odmah nakon svog osnutka, vrlo aktivna. Osnovano je više terenskih odbora OF, i već je u kolovozu 1941. bio ustanovljen Rajonski odbor OF Šentjernej. Djelovao je u krajevima između Gorjanaca i Krke i imao mnogo istomišljenika u selima na lijevoj obali te rijeke. U svibnju 1942. godine Okružni je odbor OF Novo mesto podijelio okruge na podokruge, pa je tako formiran Podokrug Gorjanci. U Žumberku su se komunisti, skojevci i simpatizeri KPJ užurbano pripremali na ustanak. U prvoj polovini kolovoza 1941. poslao je CK KPH iz Zagreba u Žumberak skupinu revolucionara, da stanovnike pripreme za ustanak. Tako je već 15. kolovoza u Žumberku osnovan Prvi patizanski odred Matija Gubec. A neprijatelj je odlučio taj odred uništiti. Napao ga je i razbio, pri čemu su komandand i većina boraca zarobljeni i strijeljani u Zagrebu. Sličnu je sudbinu doživjela i Prva belokranjska četa, koja je na početku studenoga 1941. uništena na Gornjim Lazama. U godini 1941. je na Gorjancima OF vršila političke pripreme za oružanu borbu. Novi dobrovoljci iz krajeva ispod Gorjanaca, prije svega iz Podgorja, otišli su u šumu u siječnju 1942. U ožujku iste godine osnovan je Prvi dolenjski partizanski bataljon u Gornjoj Toploj rebri. Bio je sastavljen od triju četa. Treća četa bataljona, nazvana Gorjanska, doskora se tako povećala da je već 13. svibnja 1942. na Pragu u Kobilama osnovan Gorjanski bataljon. Njegov je komandant bio Franc Pirkovič-Črt, a bataljon su sačinjavale tri čete: Kostanjevička, Šentjernejska, i Brusnička. Bataljon je uspostavio veze s partizanima u žumberku, a ujedno je poslao skupinu boraca u Belu Krajinu, da tamo nakon tragedije Prve belokranjske čete ponovo oživi ustanak. U Žumberku su nakon uništenja Prvog odreda i privremenim zastojem ustanka iznova počele pripreme za oružanu borbu, koje su trajale sve do proljeća 1942. godine, kad je iz Korduna u Žumberak poslana desetina boraca s Tešom Bulatom na čelu. Tu su bili prekaljeni borci, koji su se povezali s domaćim komunistima i preživjelim pripadnicima odreda Matija Gubec, preko kojih su dobili vezu sa slovenskim partizanima i tako blizu Pogane jame pripremilio zajednički partizanski logor. otada pa sve do svršetka rata partizani Gorjanaca i Žumberka tijesno su surađivali i izveli brojne zajedničke akcije. U Žumberak je došla još i skupina boraca s Korduna, koju je vodio Grga Milašinčić. Ona se združila s Bulatovom skupinom i s Žumberačkom omladinskom četom. Zajedno su osnovali bataljon Josip Kraš, koji je djelovao na srednjem i istočnom Žumberku, pa sve do Zagreba. ( ... ) Po Žumberku i Gorjancima, Ile Hranilović, Zdenko Picelj, Narodnooslobodilačka borba |
14.04.2009., utorak
Seljačka buna 1573.
|
Prečasni gospodine prijatelju! Otkako je hrvatsko pero pustilo prvi put našu rodnu riječ u svijet, a na krilo naroda, bud da mu digne duh, bud da mu osladi dušu, uvijek je bila navada da književnik pripiše i prikaže plod svoga srca i duha glavi dičnoj i čuvenoj međ narodom, neka bude okriljem njegovoj knjizi. I ja evo, puštajući u svijet uspomenu krvave ali plemenite borbe našega puka proti poveljenim krvnicima, ne htjedoh iznevjeriti se tomu staromu običaju, i ja odlučih to djelce svoje posvetiti kojoj dičnoj glavi. Obilazeći krugom zape mi oko na onoj strani našega doma gdje je stajala kolijevka naših kraljeva, zape mi na žalu mora sinjega. Nije to slučaj, već prava promišljena volja. Sjetih se Menčetićeve "Trublje", sjetih se Karnarutićeva "Vazeća Sigeta grada", i dosjetih se da već u ono gluho po nas doba nije Velebit bio međašem koji cijepa Primorje od Posavja, već slavno ročište iskrenih hrvatskih duša. I kakogođ glasnice stare slave preletješe od mora preko Velebita do Save, tako otpremam ovu svoju skromnu knjižicu od Save preko Velebita k hrvatskomu moru, a na Tvoje junačko krilo. Pripisujem, posvećujem je Tvojemu imenu. Primi je, prigrli je, ako je mala, ako je smjerna, vjeruj, čestita je. A pitaš li zašto li je uresih Tvojim imenom? Koga je gođ hrvatska rodila majka, lako će odgovoriti na to pitanje. Ta nijesi li i Ti nikao iz hrvatskoga puka? Nijesi li se Ti digao na junačke noge da oda sna preneš drijemnu dušu primorskoga puka, da ga gromom glasa svojega budiš u svijest, da korov iščupaš iz vinograda rodnoga, pravi zatočnik našega prava, pravi apostol nehinjene slobode? Eto, zato je Tebi pripisah, dobru pastiru vrla stada. Ne piši mi u grijeh reknem li ovdje dvije-tri izviše, ali dobro, da si narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i prodičio. To neka mu je naukom za buduća vremena. Poznata je odavna, ali vazda istinita ona riječ staroga Rimljanina "Historia vitae magistra". A nama Hrvatima, razdvojenim i rastrojenim, treba i koliko te nauke da budemo jedanput od glave do pete ljudi i svoji ljudi. Ta istina ponuka i mene, a nuka me i sad, da iznesem u spodobi pripovijesti našu davninu, stare grijehove, staru slavu našu. Žao mi je samo da mi nije dano, da ne mogu svu dušu, sav život svoj posvetiti tomu radu, da ne može jasno sunce svijetliti mojemu peru, već da je samo u noći dano ruci, umornoj od danjega težanja, crtati prošle zgode mojega naroda: mjesto jednog niklo bi sto zrna. Ali neka je, kad je tako. Znam da nam jošte ne svanu medicejski vijek, nu i to gorko uvjerenje nije jako u meni ubiti ono živo pregnuće da bar onoliko radim koliko mi daju prekratki časovi dokolice ili ure ugrabljene noćnomu pokoju. Od toga pregnuća postala je i ova knjižica. Ne mogu da ne spomenem kako je postala, koliko je vrijeme. "Seljak kralj" lebdio mi je od mladih dana pred očima; za tom tajinstvenom osobom, koja i sad živi u pameti našega zagorskoga puka, otimala mi se mašta. Uvidjeh dakako da mu se hoće zrela pera, da mladić neiskusan nije dorasao tomu poslu. Pa gdje bijahu i izvori? Zakopani u prašini, a mi vikasmo udilj: "Tko će pisati kad nema gradiva?" Vrijeme je minulo, ja dozrio, a izvori isplinuše sretno navrh. Sad dakako velimo: "Bože moj, tko će to gradivo svladati?" Od velike je cijene za opis "seljačke bune", što presv. g. Ivan Kukuljević Sakcinski priopći u povijesti "Susjedgrada" i "Medvedgrada" (Arhiv), od još veće cijene je pako obilna ona građa koju izda na svijet preč. g. dr Franjo Rački u spisima Jugoslavenske akademije, jer se tu piscu nanuđa obilje potankosti, karakterističkih za život onoga doba, jer se po Račkovim spisima može ocijeniti smjer i razmah cijele bune. Nu uz to dragocjeno gradivo valja posegnuti dalje, da izvadiš neokrnutu cjelinu iz povijesti, jer samo takovu cjelinu možeš zaodjenuti umjetnim ruhom pripovijesti. Tako uradih i ja, posegnuh za starim netiskanim izvorima našeg zemaljskog arhiva, proučih sve mijene nesretne one dugotrajne parnice za Susjedgrad, koja je začetnicom seljačkoj buni, i tad istom nađoh početnu i zaglavnu točku silne katastrofe. Žao mi je veoma da nema traga istrazi proti samomu Gupcu. Ja mislim da je suvremena ruka uništila te sudbene zapiske, jer čini se da ih je bilo. Opširni dakako nisu biti mogli, jer među bitkom stubičkom i užasnom smrti Gupčevom ne prođe nego nekoliko dana.  Imajući sve gradivo pred sobom, pohodih, noseći točnu mapu uza se, sve krajeve koji bijahu pozorištem bune. Tako mi bude jasan čin, mjesto i vrijeme, svi povodi, svi karakteri, sve potankosti - a istom onda dozri u mojoj duši potpuna slika "seljačke bune". Sama buna bijaše dakako kratka - trajala je samo nekoliko dana, ali se je bila naširoko raširila, i upravo po tom se vidi da to nije bio nenadani proplamaj zdvojnoga puka, već osnova promišljena. Tko čita što je u toj osnovi i najluđi seljak na mukama ispovijedio, i tko je pregledao kraj gdje se je sve to dogodilo, uvjerit će se o istini mojih riječi. Povijesti nijesam se iznevjerio. Nije mi toga ni trebalo. Sve su osobe u toj knjizi - pa i zadnji sluga - historične, svi užasni prizori, sva zlodjela krvnika su istinita, nipošto u kronici upisana, već po svjedocima pred sudom dokazana. Sve sam ih prikazao, jer je morao biti silovitoj posljedici i silovit povod. Nu iz svih ovih strahota razabrat ćeš jedno. Seljačka buna nije prosta gungula usijanih glava, nipošto, već pravedna borba puka za pravo i poštenje. Seljak se nije digao dok su mu otimali vola i kuću, seljak je planuo kad mu osramotiše ženu i kćer. I kad se je digao, kad su se silne čete razlijevale bez uzde po svoj zemlji, nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraza. Čitaj izvore i vidjet ćeš da je tako, da onim grozotama o kojima neki historici govore nema traga, a suci bili bi ih jamačno zapisali u svojim istragama. Po tom dobiva buna veću, etičniju cijenu, a seljaštvo izlazi opravdano pred svijet. Pravi začetnik bune bio je stubički seljak Matija Gubec. Trudio sam se pri svem da vjerno prikažem i ostalu povijest naše domovine, da karakterišem život velikaških porodica, njihove stranke i svađe. Htjedoh toj knjizi dodati opaske da se vidi istinitost moga pripovijedanja, ali bi te bilješke narasle na drugu jednako debelu knjigu, i stoga ispustih historički tumač. Čitalac, vješt povijesti, znat će ionako da sam se do najtanje malice držao historije, a ostalomu općinstvu navest ću samo izvore kojima sam se služio pišući ovu pripovijest, a to su: dr Franjo Rački: Građa za povijest seljačke bune. Kukuljević: Povijest Medvedgrada (Arhiv). Povijest Susjedgrada (Njeke gradine i gradovi, 1869.). Mesić: "Zvijezda Zrinjska", Istvanfi, Krčelić, Habdelić, Ratkaj, mađarsko genealogičko djelo: Magyarorszag scaladai (Ivan Nagy). Zatim u zemaljskom arhivu: Zapisci hrvatskih sabora, spisi o parnici susjedgradskoj i stubičkoj, velika istraga proti Tahomu, izvještaji kameralnih provizora, mađarskih tridesetnika itd. Sada, prečasni gospodine, znaš i Ti, a zna i svaki drugi čitalac, kako i odakle je moja "Seljačka buna" postala. Primi taj smjerni darak na svoje dično ime i junačko srce, pa ugodi li Ti ovaj maleni poklon u čislu ostalih ljepših narodnih odlika, nikomu neće zaista milije biti negoli Tvojega junačkog imena U Zagrebu, na Duhove 1878. osobitomu počitniku A. Š. Predgovor Augusta Šenoe Seljačkoj buni |
|
Solti Károly, A Vén Cigány http://www.clinko.com/music/Boros_Lajos/A_ven_cigany/ |
|
Inuriam qui facturus es, iam fecit. Tko kani učiniti nepravdu, već ju je učinio. |
|
Haec fortasse tua. Ovo je možda tvoja posljednja ura. |
12.04.2009., nedjelja
Putovanje iz Budima u Drinopolje,Iter Buda Hadrianopolium
|
Poslije smo dospjeli do grada Kamenice (Kamoncz), u kojem je nekad bilo mnogo stanovnika i svećenstva, a bio je poznat i po školama. Bio je to jedan od onih gradova koji su u Srijemu uživali velik ugled, kako s obzirom na bogatstvo i plodnost mjesta, tako i s obzirom na odlike i marljivosti.građana. Moglo se u njemu vidjeti sto pedeset kuća sagrađenih od kamena, u pristalu redu položenih, da ne nabrajam one od blata niti mnogobrojne kolibe prostoga puka. Sada se vidi ukupno jedva petnaest slamnatih kuća. Mještani pričaju da je u gradu razliveno sedam tisuća bačava kada su ga turci prvobitno bili razorili, a vino je poput ovećega, do koljena duboka potoka teklo prostorom trgakoji je na nešto nižem mjestu dijelio grad. Iz Kamenice smo u zalazu sunca stigli u Petrovaradin (Varadinum Petri) i ondje proveli cijelu noć, jer se nismo usudili ploviti po mraku zbog vodenica grada Karlovaca: veći ih je broj bio smješten na tom dijelu Dunava, pa su bile smetnje pravijoj plovidbi. Sljedećeg dana tridesetoga, otplovili smo u cik zore i prvo ugledali grad Karlovce (Karon), gdje je nekoć stajala i tvrđava, ali su je Turci već razvalili. Iako je ovom gradu oduzet prijašnji sjaj, smanjena gustoća domova i stanovnika, čini nam se da od Tolne nismo vidjeli bolje očuvana i bolje naseljena grada, s brižnije obrađenim poljima vinogradima, nego što su to Krlovci. Jedino u njemu srijemsko vino u ovom trenu zadržava neki glas o svojoj negdašnjoj vrijednosti - toliko je na ostalim mjestima obrađivanje vinograda zanemareno! Pokraj tog je grada gora Alm (Almus), koju su naši stari nazvali Fruška gora (Frusca). Počinje od međe koja razdvaja Šarengrad i Ilok, poznata je po je dinstvenu vinu za čiju se lozu govori da ju je prvi iz Italije donio i posadio car Prob. Ta se gora pruža oko dvanaest milja u dužinu, tri u širinu na mjestu na kojem je najšira, a po cijeloj su - i to sa svih strana, po obroncima i u podnožju - zasađeni vinogradi. Na vrhovima se zelene prijatne šume, guste, ali ne i zagušene. Sada, na najveću žalost, gora s dunavske strane - na koju gleda blagim prisojbim padinama, spuštajući se sa široka vrha dovoljno prostrano i postupno - ne pokazuje putniku sveukupno ni dvadeset vinograda! A nekoć nije bilo mjesta slobodna od šume na kojem nije bila zasađena loza, pogotovu na izdignutijim brežuljcima koji su bili više izloženi južnomu suncu! Antun Vrančić |
10.04.2009., petak
|
Lidiji HORACIJE: LIDIJA: Nekad Lidijo, dok ti bijah mio, Za Kalaisa,Ornitova, ja sva izgaram, i on za me gori dok nisi bila sklona da ti drugi savija ruke oko bijelog vrata, bijah sretniji od kralja Perzije. LIDIJA: Prije, dok nisi za drugom čeznuo i dok ti Kloe nije bila draža, ime Lidije bilo je slavnije nego Ilije, boginje Rimljana. HORACIJE: Sad sam posve predan dragoj Kloi što mi milo pjeva i na citri svira. Za nju bih umro bez ikakva straha, samo da usud njoj dade da živi. LIDIJA: Za Kalaisa, sina Ornitova, ja sva izgaram, i on za me gori. Rado bi za njeg i dvaaput umrla, samo da usud Za Kalaisa,Ornitova, ja sva izgaram, i on za me gori samo da usud njemu da da živi. HORACIJE: Ali, da stara povrati se ljubav i da nas opet u tvrd jaram veže? Da plavu Klou otjeram, i da mi otvori vrata prezrena Lidija? LIDIJA: Premda je onaj i od zvijezde ljepši, ti nestalniji od laganog pluta i od burnoga Jadrana nagliji, s tobom ću rado živjeti i mrijeti. Quintus Horatius Flaccus, 65.-8.pr.Kr. |
Carstvo slobode
|
Carstvo slobode počinje tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrsishodnošću; po prirodi stvari ono dakle leži s one strane oblasti same materijalne proizvodnje. Kao što divljak mora da se bori s prirodom da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao i reproducirao svoj život, tako to mora činiti i civiliziran čovijek, i on to mora u svima društvenim oblicima i pod svima mogućim načinima proizvodnje. S njegovim razvitkom proširuje se to carstvo prirodne nužnosti, jer se uvećavaju potrebe. Ali se u isto vrijeme povećavaju proizvodne snage koje te potrebe zadovoljavaju. Sloboda se u toj oblasti može sastojati samo u tome udruženi čovjek, udruženi udruženi proizvođači, racionalno urede taj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, mjesto da on njima gospodari kao kakva slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdostojniji i najsdekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvo nužnosti. S one strane njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha sam sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvjetati samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi. Skraćenje radnog dana je osnovni uvijet. K. Marx, Kapital lll, str.756. |
|
Svit se konča Svět se konča i slnce jur zahodi, pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. Djaval jure svoju vojsku kupno vodi, gda se svrši Sveto pismo dan prihodi. Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga, vsaki ki je z Babilona njim se ruga. Gda to slišah, obuje mi srce tuga, ar [je] nesklad, krivo gleda drug na druga. V redovnicih ki čtu sveto evan'jelje iměla bi pravda biti i svršen'je, a sada je opačen'je i prevraćen'je i vsakomu dobru dělu razoren'je. Ot istini oči svoji ukloniše, u pohoteh sego světa zabljudiše, k bezakon'ju srce svoje prikloniše svojmu tělu, a ne Bogu ugodiše. Grdinali, biskupi i opati misle, Boga ostavivše, lě o zlati. Duhovna rěč ot njih se ne more imati ako im se pěnezi prije ne plati. Simuna v tomu naslěduju ki to zače. Kako mnoga duša sada v mukah plače, nijedan to ne razmišlja, ji, pje, skače. Gdo bi rekal: zlo činite! - zlo ga vlače. Mala bratja i koludri, predikavci, remetani, karmeliti, kavčenjaci, vsi popove, koludrice i vsi djaci, vsi se nazad obratiše kako raci. Mnozi ot njih ki ako bi v světě stali, skot bi pasli i kopali i orali, a sada su prevtil trbuh podpasali komu kako Bogu služe veli i mali. Liceměri, vražji posli, světom hine, zlato, srebro i čto mogu moćno pline. Antihristu put gotove, zlo v tom čine. Se su oni kěmi duš mnogo gine. Ki bi hotěl božju pravdu udržati i Isusa njegova sina slědovati, u pokori i ubožastvi grěh plakati, povele ga svojim gněvom zlo sprognati. Prave: Ti si pokrita i šarbuita, a to tomu blědo lice i ostra svita. Vlecite ga kvižituru da ga vspita. Sveti oče kvižituru, ov ti bljudi. Lačan, žejan, nag, bos hodi, a nas sudi. Prosimo te da se ov hinac lě osmudi. Ako nam se svrhu zemlje ne potrěbi, slava naša i počten'je nam pogine. Krate nam dohodak slatka vina i pečene i morske ribe. |
|
1909 Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama! Antun Gustav Matoš |
09.04.2009., četvrtak
|
Semper dic verum, vacuam duc crimine vitam, fac sapienter opus, fer patienter onus. Uvijek govori istinu, provodi život bez grijeha, mudro obavljaj posao, podnosi strpljivo teret. |
|
Itzhak Perlman and Pinchas Zukerman: Johan Halvorsen's Passacaglia Duo for Violin and Viola Itzhak Perlman, violin Pinchas Zukerman, viola |
BLAGO
|
Hasidska priča Rabin Bunam imao je običaj da mladićima koji bi mu prvi put dodošli u kuću, priča priču o rabinu Isaacu, sinu rabina Yekela Krakova. Poslije mnogo godina koje je proveo u velikom siromaštvu , koje nikada nije pokolebalo njegovu vjeru u Boga, usnio je kako mu je netko naredio da potraži blago u Pragu, ispod mosta koji vodi u kraljev dvorac. Kada mu se san ponovio i treći put rabin Isaac se pripremio za put i krenuo u Prag. Ali, most su čuvali i danju i noću te se nijke usudio početi sa kopanjem. Ipak je svakoga jutra odlazio do mosta i šetao oko njega sve do večeri. Kapetan straže koji ga je promatrao konačno ga ljubazno upita traži li on nešto illi nekoga čeka. Rabon Isaac mu ispriča san koji ga je iz daleke zemlje doveo tu. Kapetan se nasmije: "I tako, da bi udobrovoljio snu, jadniče, poderao si cipele da bi stigao ovamo. Glede i u svezi vjere u snove, da u njih vjerujem još davno sam trebao otići u Krakow. Jednom sam usnuo da trebam otići u Krakow i iskopati blago ispod peći nekog hebreja Isaaca, Yekelovog sina, tako se zvao! Isaac, Yekelov sin! Ne mogu ni zamisliti na što bi to ličilo. Morao bih pretraživati svaku kuću, jer tamo polovica hebreja nosi ime Yekel!" I opet se nasmije. Rabin Isaac se nakloni, otputuje kući, iskopa blago ispod peći i sazida kuću molitve koja se zove "Škola Rabina Isaaca". "Primite ovu priču k srcu", imao je običaj reći rabin Bunam, "i prihvatite ono što vam ona poručuje: Ima nešto što nigdje na svijetu ne možete naći, čak ni u kući saduceja, pa ipak, postoji mjesto gdje to možete naći." |
značenje apokalipse
|
1. Apokalipsa je ponajprije objava tajanstvenih zbiljnosti;ona je zatim proročanstvo, jer će se te zbiljnosti tek dogoditi; i napokon, ona je viđenje, kojega su prizori i brojevi isto tako i simboli. Te vizije nemaju vrijednost same po sebi, nego po simbolizmu koji sadrže; u apokalipsi sve ili gotovo sve ima simboličku vrijednost: brojevi, predmeti, dijelovi tijela, pa i sami likovi koji stupaju na pozornicu. Dok opisuje viziju, vizionar prevodi u simbole one ideje koje mu sugerira Bog, gomilajući simboličke predmeta, boje i brojeve, ne brinući se o nesuvislosti postignutog učinka. Da bismo ga shvatili, valja dakle prihvatiti njegovu igru, te nanovo prevesti ideje i simbole koje on predlaže, uz opasnost da ćemo iskriviti smisao njegove poruke (La Bible, traduction de "La Bible de Jerusalem ", dans la premiere edition cecumenique, 3 vol., Editions Planete, Paris, 1965-1966.;dalje.BIBJ). 2. Pojam apokaliptičkog (ostavljajući po strani apokaliptičke knjige, koje tvore vrlo raširenu književnu vrstu u prvim stoljećima naše ere) postao je simbolom posljednjih dana svijete, koji će biti obilježeni strašnim pojavama: divovskim udarima mora, rušenjem planina, pucanjem tla, požarom neba, a sve to popraćeno neopisivom bukom. Apokalipsa postaje tako simolom svršetka svijeta. Na kraju priče o Drugoj bitki kod Mag-Tureda keltska božica rata Morrigu proriče svršetak svijeta: pometnju godišnjih doba, pokvarenost ljudi, propadanje društvenih klasa, pakost i raspuštenost običaja. Ta je šema, raskošna u pojedinostima, preuzeta u tekstu Razgovor dvaju mudraca koji je redigiran u kićenom i teškom jeziku srednjovjekovnih irskih pjesnika. Tu je koncepciju moguće usporediti s koncepcijom kršćanske A pokalipse, a i sa Strabonovom rečenicom u kojoj on iznosi da će prema druidima, jednog dana vladati samo vatra i voda. 3. Kao primjer apokaliptičkih vizija injihovih tumačenja navodimo simbol Zvijeri. Potom opaih "gdje izlazi iz mora Zvijer" sa "deset rogova" i sedam glava.Nosila je na rogovima deset kruna, a na svojim glavamapogopogrdne naslove. Ta "Zvijer" koju sam vidio "bila je nalik na leoparda"; noge su joj bile "kao u medvjeda", a usta kao "u lava". Zmaj joj predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast. I vidio sam jednu od njezinih glava kao smrtonosno ranjenu. Ali njezina je smrtonosna rana bila izliječena. Sva se zemlja zanese za Zvijeri. Ljudi se pokloniše Zmaju što je Zvijeri predao vlast, a pokloniše se i Zvijeri s riječima: "Tko je jednak Zvijeri i tko se može boriti protiv nje?" I bila su joj dana "usta" koja "su govorilaoholeriječi" i psovke, i vlast "da to čini" četrdeset i dva mjeseca. Tada ona otvori usta da izgovara uvrede protiv Boga i psuje njegovo ime, njegovo boravište i njegovoe stanovnike. I bijaše joj dopušteno "da povede rat protiv svetih i da pobijedi"; dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom, jezikom i narodom.(Otkrivenje,13, 1-7). S povijesnog stanovišta ranjena Zvijer evocira uzdrmano Rimsko Carstvo, a možda i Neronovo samoubojstvo. Općenitije, Zvijer predstavlja Državu koja progoni, Protivnika Krista injegova naroda. Uskrsla Zvijer karikaturalna je parodija Krista, antikrist budućih vremena. Sedamglava Zvijeri evocira bezbrojne glave koje neprestano izrastaju, glave tradicionalne Hidre. Rogovi simboliziraju snagu zvijeri, krune njezino lažno kraljevstvo. Zvijer je kako kaže Georges Casalis(BIBJ, 3, 419-420), Zmaj, stara zmija, a to je đđavao i sotona ((Otkrivenje, 20, 2), koji se na ovoj zemlji pokazuje u obliku životinja, na koje prenosi svoju moć i zavodi ljude da ga obožavaju:Zvijer koja izranja iz mora Rimsko je Carstvo, sada već smrtzno ranjeno, ali koje se u svvakom od svojih careva iznova rađa, a zvijer koja izlazi iz zemlje (13, 11) ideološka je snaga totalitarne propagande ili carskog kulta (kulta ličnosti), koja prisiljava sve ljude da bogohulnim krštenjem pripadnu caru... Borba neznaboškog Carstva protiv Crkve zemaljski je odraz nebeske borbe Đavla protiv Krista. Zvijer koja izlazi iz bezdna ratovat će, ubijati, pobjeđivati (11, 7) i zavest će cijeli svijet (12, 9). Zvijer je jedan od središnjih likova Apokalipse Ona predočuje veliko načelo obmane i bogohulništva... demonijakalno načelo zavođenja ljudskih zajednica, koje prati svaku religijsku povijest čovječanstva. Nakon sjajnih i prolaznih pobjeda na ovom svijetu Zvijer je osuđena na krajnji poraz; pobijedit će Janje. J.Chevalier, A.Gheerbrant: Rječnik simbola,1987 |
08.04.2009., srijeda
Dies irae
|
|
Otkrivenje
|
Proslov Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista - za sve što vidje. Blago onomu koji čita i blago onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu! |