srijeda, 31.03.2010.

SNAŠE IZ KLAKARA PJEVALE NA SVETOJ MISI NA VELIKU SRIJEDU

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 30.03.2010.

USKRSNI DAR HRVATA IZ VANCOUVERA

Uz tople i iskrene čestitke za Uskrs, naši dragi prijetelji, Hrvat iz Župe Bezgrešnog Srca Marijina iz Vancouvera, Kanada, poslali su dar za obitelji u potrebi. Posebno se zahvaljujemo obiteljima Ike Zubica, Drage Jakica, Joze Mandica i Mirka Skoke. Neka iz Gospodin podari obiljem blagoslova i milosti. Svim dragim Hrvatima u Kanadi želimo sretan Uskrs. Braća i sestre Bratstva Brod Mir i dobro

- 16:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.03.2010.

SVETO TRODNEVLJE U FRANJEVAČKOJ CRKVI U SLAVONSKOM BRODU

VELIKI ČETVRTAK Na Veliki četvrtak (Večera Gospodnja), nema dnevnih svetih misa, jedino večernja, koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja. Pojednostavljeno, to je rođendan svete Pričesti i svetog Reda. Svečano se u misi pjeva Slava i kroz to vrijeme zvone sva zvona u crkvi. Nakon Slave, zvona i orgulje šutjet će do Slave Vazmenog bdijenja. Čim se završi misa, odmah se na sporedni oltar svečano prenosi i pohranjuje Sveto otajstvo, a za to vrijeme se pjeva Usta moja, uzdižite. Nakon toga, svećenik raskrije oltar koji predstavlja Krista sramotno svučenog na Kalvariji. Tada počinje sveta i poniruća šutnja, kroz koju možemo naslutiti misterij Kristova događaja. MISA VEĆERE GOSPODNJE POČINJE U 18,30 SATI ispovjedi su od 7 do 12 i od 16 do 18 sati VELIKI PETAK Na Veliki petak nema svete mise, već samo obredi koji su puni simbolike. Pokora, žalost, ozbiljnost, zapovjedni post i nemrs daju svoj pečat ovom danu. Isusovo umiranje i smrt potiču nas na razmišljanje o smrti – smrti kao posljedici grijeha, u čitavoj njezinoj strahoti. Zato je Crkva puna žalosti. Crkva oplakuje i okajava krivicu čovjeka, kod križa i groba Isusova, te vapi za milosrđem. Obredi započinju prostracijom svećenika u šutnji. Nakon toga slijedi Služba riječi ili čitanja kojih je vrhunac svake godine Muka po Ivanu. Svećenik nakon homilije izriče sveopću molitvu i tumači nakanu. Nakon poziva prignimo koljena, vjernici u crkvi kleknu na oba koljena i ponizno mole Boga da usliša molitve; na drugi poziv ustanite, vjernici ustaju i sjedinjuju se s molitvom svećenika. Slijedi otkrivanje i klanjanje svetom Križu. Ono započinje predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio spas svijeta!". Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu ili ga poljubiti. Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon ili ljubljenje Križa, pjeva se stara tužaljka Usta moja. Posljednji dio obreda ovog dana jest sveta pričest, a započinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupi pričesti. Obredi završavaju otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika. OBREDI VELIKOG PETKA POČINJU U 18,30 SATI ispovjedi su od 7 do 12 i od 16 do 18 sati VELIKA SUBOTA Od obreda Velikog petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva je u tišini. Navečer se vjernici okupljaju na Vazmeno bdijenje. Prvi dio je Služba svjetla. Svećenik pred ulaznim vratima crkve blagoslivlja vatru – znak života i radosti. Vatra bukti, raspiruje se i grije, ona okuplja ljude oko sebe. Na toj vatri se upali velika usrksna svijeća – simbol Krista Uskrsloga. Potom se u procesiji unosi u zamračenu crkvu i na tri mjesta se zaustavlja i kliče: Svjetlo Kristovo! Od nje ministranti pale svoje svijeće i prenose plamen dalje, kao što se svjetlo vjere prenosilo s koljena na koljeno, od naroda do naroda. Potom se upale sva svjetla u crkvi i svi s upaljenim svijećama slušaju veličanstveni Vazmeni hvalospjev uskrsnoj svijeći. Nakon toga se utrnu svijeće i slijedi Služba riječi koja iznosi ključne događaje povijesti spasenja; potom krsna služba s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenje odraslih ili obnova krsnih obećanja i euharistijska služba. Zvona ponovno zvone na Slavu. Tako smo ušli u najveću svetkovinu USKRS. VEZMENO BDIJENJE POČINJE U 20 SATI ispovjedi su od 7 do 12 sati

- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.03.2010.

CVJETNICA U FRANJEVAČKOJ CRKVI

- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

USKRSNA ISPOVJED U FRANJEVAČKOJ CRKVI

U Franjevačkoj crkvi u Velikom tjednu možete obaviti ispovjed: Ponedjeljak, utorak srijeda - ispovjedi su u jutro od 7 do 12 - poslije podne od 16-19 sati Veliki četvrtak - ispovjedi su u jutro od 7 do 12 - poslije podne od 16-18 sati Veliki petak - ispovjedi su u jutro od 7 do 12 - poslije podne od 16-18 sati Velika subota - ispovjedi su u jutro od 7 do 12 - poslije podne se ne ispovjeda

- 06:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.03.2010.

CVJETNA NEDJELJA

Koji je danas kontekst za čitanje i razumijevanje Isusove Muke? Danas kad je sve relativizirano i nema ičega što se drži kao apsolutni princip. Da li se 'Muka' danas događa na jedan vrlo rafiniran način? I u Muci se vidi univerzalnost Isusa Krista, ali i trajno stanje čovjeka i čovječanstva. Pravednik, dobri čovjek, kao da nema mjesta u ovome svijetu. Stoljeća se bore da stvore mogućnost i mjesto Svecu u čovječanstvu. Poboljšanje u dobroti ide jako sporo. Zar je potrebno da se dogodi ili događa vrhunsko zlo i to nad Pravednikom pa da tek tada ljudi uoče svoje zloće? Izgleda da smo još i danas na tome stupnju svijesti. Pogledajmo samo reakcije u svijetu. Svjetske sile, kako gledaju na male narode, na naoružanje moćnih i velikih i gušenje svake vlastitosti malih. Tek kad dođe neko događanje do umiranja tada uočavamo nepravde. Tek kad se dokine pravo na život nekima se tada otvaraju oči. Tako je bilo primjerno s Isusom. Tek kad su ga razapeli tek tada su spoznali da je On Sin Božji, da je pravednik. Što li sve nije skriveno u ljudskom srcu?! I ljubav i mržnja. I kad čovjek ljubi tada je božanska slika, tada je brat i sestra, prijatelj, čovjek. Tada je sin Božji, kruna svijeta. S druge strane, u istom srcu drijema i mržnja. Kad ne isplovi na vanjštinu tada je čovjek zvijer, sotona, razobličenje ljudsko… Biblijski pisac historicizira dobrotu (Isusa) i igru zloće okolo dobrote i ljubavi. Kako je ljubav uzvišena i zanosna i koliko zahtjeva požrtvovnosti da se do nje dosegne. U povijesti i u nama se događa cijela 'Isusova muka'. U ljubavi prepoznajemo drugu stranu ljudske stvarnosti, mržnju. U Isusu koji je čista ljubav i opipljiva dobrota, očitovana je otvorenost ljubavi koju mržnja ne podnosi, zato se diže protiv njega. Ljubav, ili pred ljubavlju, otvara oči, pomaže da čovjek spozna svoje stanje. Dok mržnja još više zasljepljuje. Isus se nastanio u sve one koji su progonjeni, koje odbacuju radi pravednosti i dobrote. Njih uvijek ima u svijetu, oni su 'pravednost' svijeta, oni su život koji je neuništiv. Ponovimo, u nama se 'skriva' više biblijskih likova. I vrlo je važno da li nas sve to vodi da budemo što sličniji Isusu. Što više ljudi budu slični Isusu skraćivat će se 'Muka' i pojavljivat će se Uskrsnuće. Svi ovi blagdani potiču nas na preobraženje kroz ljubav koju nam nudi Isus. Ljubav obraća, oprašta, preporađa. Ljubav uskrisuje. Kao što su se kroz Isusovu muku (onu povijesnu) preporodili apostoli – tek su poslije postali stameni vjernici i sljedbenici – i drugi kojima su se otvorile oči poslije dogođenog zla, tako bi vrijedilo da se dogodi sa svakim od nas tokom ove blagdanske i stvarne muke. Potrebno nam je preporoditi se. Makar to bio put kroz patnju i preko križa. Bože daj, da nas sve ove patnje sjedine (kao što su se sjedinili apostoli), da nas pročiste i da doživimo svoje i narodno uskrsnuće. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ Ovime je izrečena Isusova ljubav prema čovjeku i čovjekova nesvijest u svojem lutanju. Također je vidno koliko masa nije svjesna što čini kad ju vodi masovni hir. Malo prije slavili su Isusa, malo kasnije tražili su njegovu smrt. Ovim je pokazano naše trijumfalno ponašanje mase koja je došla u Jeruzalem za Pashu. Ali takvo je masovno ponašanje općenito. I toga treba biti svjestan. Tko je jak da bude protiv mase, protiv nekog dominirajućeg ponašanja? Sve ovo događanje oko Isusa postavlja nam pitanje kako se oduprijeti masovnom ponašanju iako vidimo da je krivo? Takve uvijek čeka put Isusov, skoro do samog križa. Takvi je bilo u svim ratovima. Na koncu, budućnost im je dala za pravo. Pođimo za Isusom… Bog je s nama… Marijan Jurčević, OP

- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.03.2010.

Gospin plač

"Gospin plač" je spjev o Isusovoj muci, ali ponajprije izražava bol duše Isusove majke Marije, njezine duševne i tjelesne patnje, što ih izaziva pogled na nevino osuđena Sina. Premda ti "plačevi" imaju svoj početak u spisu sv. Anselma, biskupa u dalekoj Engleskoj, oni su u vjerničkoj duši našega naroda doživjeli osobit prihvat. Najstariji hrvatski "plač" zabilježio je 1471. u svojoj Pjesmarici Matija Picić, a poznati su "plačevi" starih rukopisnih pjesmarica u Primorju i Dalmaciji. "Plač" se proširio po knjigama fra Matije Divkovića u Bosnu, utvrdio djelima fra Tome Babića i fra Petra Kneževića u Dalmaciji, a fra Ivana Velikanovića u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju, dok je na kajkavskom govoru "plač" zabilježila pjesmarica Zagrebačke biskupije "Cithara octochorda". Muka gorka Gospodina, Isukrsta Božjeg Sina, Po Ivanu evanđelisti, Koji Gospi plač navijesti. Plačnim glasom sve vas molju Čujte Majke sad nevolju Koja' no vas na plač zove, Jer u gorkim mukam' plove. Zove duše Bogu mile Da zajedno s njom procvile. Sve vas molim, pravovjerni Poslušajte srcem smjernim. Slatke pjesme ostavite, Plačne glase sad počnite, Te plačite Božjeg Sina, Isukrsta Gospodina, Koji za nas muku prima I na križu umrijet' ima. Sve stvorenje sad se združi, S Marijom u teškoj tuzi. Cvileć Gospa pogledaše, Odkuda će čuti glase. Kad Ivana zgleda plačna, Obori je rana mačna. Popanu je teške boli I tu pade nice doli. Tad priteče Magdalena, Primi Gospu na koljena. Gospi sestre pritekoše, Nad njom kose raspletoše. Udri u plač s Magdalenom, Za Isusom Gospodinom. Kad se Gospi svijest povrati, Poče Ivu zagrljati: »Ivo, dragi, ti m' utaži Te mi tužnoj majci kaži: Gdje je Isus, moja dika? To je, Ivo zla prilika Da ti tako k meni tečeš, Hoću da mi to sad rečeš.« Tada Ivan pade nice Sakriv skutom suzno lice. Vele gorko uzdisaše Te on Gospi govoraše: »Crno ruho uzmi na se Jer ti nosim tužne glase. Juda izda meštra svoga, Zlim Židovim' Sinka tvoga. Od starijih iska pomoć Da Isusa izda obnoć. Oni vojsku pripraviše Te je s Judom otpraviše. Na molitvi Isus staše, Vas se krvlju on znojaše. Anđel s neba doletio, U muci ga pokrijepio. Kada Juda s vojskom dođe, Suprot vojsci Isus pođe, Pa im reče: »Kog ištete?« Udariše svi na pete. Tad ga Juda cjelivao. Cjelivom ga izdavao. Čim se Juda s njim pozdravi, Podbiše ga kao lavi, Podbiše ga oružnici, Pobjegoše učenici. Izmučiše, njega jako, Vežuć' ruke naopako. Sve ga biše palicama, Ispriječaše modricama! Da mu vidiš tužno lice, Drhtala bi od groznice. Od zemlje ga podigoše I s njim Ani potekoše. Već sad brzo da idemo Da ga živa zatečemo« Kad to Ivan Majci reče, Kao mrtva Gospa kleče. Strašna groza na nju dođe, Britki mač joj srce prođe. Opet k zemlji pade nice, Potamni joj suzno lice I zavapi »Sad hodimo Da ga živa zatečemo!« Poče hodit jadna Mati, Gorke suze prolijevati. Kad dođoše pred dvor k Ani, Ali bjehu tu dvorani, Pristupiti ne smjedoše, Jer u dvoru Isus bješe. Izdaleka tu slušahu, Gdje Židovi vapijahu. Jedan dignu tad desnicu Dav' Isusu zaušnicu. Kad to začu tužna Mati, Poče suze prolijevati: »Eto, Sinko, željo moja, Jadna ti je Majka tvoja! Ajme, Sinko, ti li primi Zaušnicu među njimi! Nemilo te, Sinko, tvore, Dokle mi te ne umore.« Netom Gospa riječ izusti, Iz dvora se narod pusti. Prije nego u dvor dođe, Hitro Isus svezan prođe, Ništa Majci ne zboreći, Osta Gospa tu cvileći. »Obazri se, zlato moje, Eto tužne Majke tvoje.« S njim Kaifi potekoše, Odahnut mu ne dadoše. Tu stadoše na nj vapiti I još krivo svjedočiti: »On iznosi zakon novi Po svim zemljam' cesarovim, Te puk mami naglim činom, Praveći se Božjim Sinom. Ja ću i hram razoriti I u tri dni sagraditi.« Sav puk na njeg vapijaše, Ali Isus šuteć staše. Tad mu Kajfa zaprijetio: »Zar Sin Božji ti si bio?« Na nj se Isus ne ispriječi, Neg' mu reče ove riječi: »Dobro jesi rek' o i sam, Ja Sin Božji pravi jesam.« Kad Kaifa to razumi, Zlo namisli i naumi, Razdre skute svoje ljuto I zavapi glasom kruto: »Ne ištite već svjedoke, Ne čuste li ove psovke?« Kad Židovi razumiše, Svi iz glasa zavapiše: »Na smrt njega da vodimo, da već vrijeme ne gubimo. K Pilatu ga!« svi rekoše Pa s njim opet potekoše. Na obraz mu svi pljuvahu, Pred Pilatom govorahu: »Sudi da ga umorimo, Jer ga kriva nahodimo; Jer puk mami naglim činom, Praveći se Božjim Sinom.« Al i Pilat to znađaše Da kriv ništa ne bijaše; Iz zavisti ga predadoše Te ga sudit ne htijaše. Tad u gradu Irud stao, S Pilatom se zlo gledao. K Irudu ga Pilat šalje Da mu Irud sudi dalje. Kad dođoše pred Iruda, Poče Irud tražit čuda: »Eto vino, eto voda, Čini čudo kod naroda; Ko si prije ti činio, I narode začudio.« Mnoge riječi govoraše, Ali Isus šuteć' staše. Tad se Irud rugat' stade, Luđačku mu halju dade, K Pilatu ga opet vrati, U taj dan se s njim pobrati. Kad dođoše pred Pilata, Navališe svi na vrata: »O Pilate, sad ga sudi Te nas više ti ne trudi.« Poče Pilat tad misliti Kako će im ugoditi. Pa ga dade bičem biti, Neće li ih umiriti. Tu ga biše mnogo ljuto, Privezaše k stupu kruto; Krv ga svega oblijevaše I po zemlji tecijaše. Tad pred dvorom Majka staše Te žalosno uzdisaše: »Ajme, Sinko, dušo moja, Jadna ti je Majka tvoja. Kad te tako udaraju, Svu mi dušu razdiraju.« Kad ga ljuto bičevaše, Od stupa ga odvezaše. Trnovu mu krunu sviše I na glavu postaviše. Nabiše je sa svih strana Da mu dođe do moždana. Koje srce da ne plače, Gledajući oštre drače? Držeći ga sam za ruku, Pokaza ga Pilat puku. Da ga vide okrunjena, Po svem tijelu izranjena, Ne bi li se ukrotili Te mu smrt ne tražili. Oni većma vapijahu: »Propni njega!«, govorahu. Opet Pilat govoreći, Umirit ih hotijaše: »Nahodim ga bez krivine, Nije pravo da pogine. Pustit ću ga rad blagdana, A dat ću vam Barabana.« Tad Barabu svi prošahu, A Isusu smrt željahu, »Propni njega«, vapijahu. Još Pilatu govorahu: »Ako ovog ne pogubiš, Cezarovu milost gubiš. Jer tko sebe kraljem kruni, Na Cezara narod buni.« Kad mu carem zaprijetiše, Pilat ne htje ništa više. Već se umi tude vodom, Opra ruke pred narodom: »Čist od krvi hoću biti, Koju ćete vi proliti. Kad na moju sada ne bi, Propnite ga vi po sebi.« To svi željno dočekaše I Pilatu povikaše: »Krv njegovu mi primamo. I na djecu prizivamo.« Kad osudu Pilat stavi, Podbiše ga kao lavi. Konopom ga pak vezaše I križ teški nosit daše. Sav puk za njim tecijaše, Vidjeti mu smrt željaše. Mnoge žene tu bijahu, Za njim plačne sve iđahu. Obazre se Isus na nje Te im reče tužno stanje: »Ne plačite, žene, mene, Već plačite same sebe, I plačite sinke vaše Koji mene na smrt daše, Jer će vrijeme brzo biti, Tužno ćete govoriti: Planine se oborite, Pa nas žive pomorite.« Tada Isus govoreći, Pođe putem križ noseći. Za njim Majka gredijaše, Sva se suzam' oblivaše. Prignu Isus glavu dračnu Da ne vidi Majku plačnu. Priteče mu tužna Mati, Al ' ne može njeg' poznati, Jer nagrđen vele biše, Nemilo ga izmučiše. Kad ga tako ona zgleda, Studenija bi od leda. Padne pred njim tu cvileći, I ovako govoreći: »Postoj, Sinko, dušo moja, Žalosna je Majka tvoja, Da te vidi tvoja Majka, Na čas ovi od rastanka.« Isus Majku tad gledeći, Pade k zemlji križ noseći. Tu na zemlji Isus staše, Već križ nosit' ne mogaše. Tad Židovi pritekoše I Šimuna privedoše. Daše njemu križ nositi, A Isusa zlo voditi. Majku s njime razdiliše I još više rascviliše. Tu Isusa povedoše I na mjesto dovedoše, Kalvarija što se zvaše, Gdje puk skupljen vas bijaše. Tude na križ s njim udriše I sve rane povrijediše: Probodoše ruke, noge, Zadaše mu tuge mnoge. Ponoviše njemu rane, Krv poteče na sve strane. Kada Gospa blizu dođe, Već na križu Sinka nađe. Sva od tuge tu drhtaše, Uz križ ruke uzdizaše: »Primi Sinko, na križ mene Nek' i moje lice vene, Ti umireš dušo moja, Što će tužna Majka tvoja?« Isus Majku kad slušaše, Veću muku sam imaše. Pa kad vidje gdje se muči, Ovako je preporuči »Evo t' Ivan, moj predragi, Nek ti bude sinak blagi.« Ivanu se pak obrati: »Evo t', Ivo, moja Mati.« Gospa Ivu cjelivaše, Suzama se oblijevaše. Tada Isus zavapio, Da je žedan govorio. Tu Židovi pritekoše, I žući mu prinesoše. Kad okusi, ne htje piti, Nego Ocu govoriti: »Svršio sam muku svoju Primi Oče, dušu moju.« Kada riječ tu izusti, Prignu glavu, duh ispusti. Kad on Ocu dušu dade, Na svu zemlju tama pade. Sva se zemlja trese kruto, A Marija cvili ljuto. I grobovi raspukoše, Mrtvi iz njih iziđoše. Prestrašeni svi tu stahu: »Sin je Božji«, govorahu. A i stotnik to videći, On zavapi govoreći: »Prav doista ovaj biše I prava ga pogubiše.« Longin s vojskom tu bijaše, S jednim okom ne viđaše. Premda Isus mrtav bio, Kopljem bok mu otvorio. Tad poteče krv i voda Na spasenje sveg naroda. Na Longina kaplja pade, Odmah okom zdrav ostade. Kad Židovi sve svršiše, Odjeću mu razdijeliše, Pa se u grad povratiše, Jerbo i noć blizu biše. Tu pravedni Josip biše I Nikodem još odviše, Isusovi sljedbenici I skroviti učenici Te Pilata tad moliše, Mrtvo tijelo isprosiše. Kad metnuše uz križ skale, Tad ne biše suze male. Kad mu čavle izdirahu, Majci srce razdirahu. Uz križ ruke podizaše: »Dajte mi ga«, vapijaše. Kad se mrtvo tijelo snimi, Na krilo ga Majka primi. Mrtva sina cjelivaše, I ovako govoraše: »Ajme, Sinko, to sad što je, Da ne pukne srce moje. Eto, tvoje lice bijelo, Vele ti je poblijedjelo. Oči tvoje potamnile, Svu su svjetlost izgubile. Tvoja usta, zatvorena, Gorke žuči napojena, Tvoje ruke premilene, Ljutim čavlim probodene. I vi noge izranjene, Bolne grudi otvorene. O moj Sinko, rano moja, Tužna li je Majka tvoja.« Kad ga Gospa oplakaše, Mirisom ga pomazaše, Pa ga u grob položiše; Plača, tuge mnogo biše. Od groba se odijeliše, Pa sa Gospom svi cviliše, I ti puče, sad se smili Te sa tužnom Majkom cvili, Na koljena svoja pani, Gospodinu tvom uzdahni: Slava tebi, Svemogući, Koj' nas spasi umirući. Sine Božji, budi hvaljen Po sve vijeke vjekov'. Amen.

- 20:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 24.03.2010.

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 23.03.2010.

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

"Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj reče joj: 'Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom!' Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.' -Kako će to biti - reče Marija anđelu - jer se ja ne sastajem s mužem? -Duh Sveti sići će na te - odgovori joj anđeo - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće. Marija mu reče: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' Tada je anđeo ostavi" (Lk 1, 26 - 38). Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo (lat. Annuntiatio) katolička je svetkovina u spomen na događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom. Blagovijest se slavi 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića. Riječ je staroslavenskog porijekla i znači dobra, lijepa vijest. Prema Bibliji, arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji, da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome. Dogodilo se to u Nazaretu, u vrijeme kada je Marija bila zaručena s Josipom, ali još nisu zajedno živjeli. Arhanđeo joj se na početku obratio riječima: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom”, što je postalo početak molitve „Zdravo Marijo”. Marija je prihvatila Božji naum riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” Arkanđeo je tada otišao. Ovo Kristovo utjelovljenje događaj je spasenja. Sin Božji utjelovio se da postane Spasitelj, da izvrši djelo spasenja. Blagovijest se slavi u korizmi, čime se naglašava radost zbog začeća djeteta, ali i žalost zbog muke koja ga čeka. U Nazaretu se nalazi Bazilika Navještenja Gospodinova. Prema predaji, Marijina kuća, gdje se dogodilo navještenje, nalazila se u Nazaretu do kraja 13. stoljeća. Tada joj je prijetilo rušenje pa su je anđeli prenijeli na Trsat u Hrvatsku. Na Trsatu je bila od 10. svibnja 1291. do 10. prosinca 1294. Tada su je anđeli, odnijeli u Loreto u Italiju, gdje je i danas. Za utjehu, papa Urban V. 1367. godine šalje na Trsat čudotvornu sliku Majke Božje imena „Majka milosti”. Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist.

- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.03.2010.

GOLGOTA

Vijek je strašan, mrk i težak Kao crna savjest kleta; Na Golgoti patnik visi Iz prezrenog Nazareta! I izdiše na svom gnijezdu Pogodjeni golub bijeli, I izdiše zadnjim dahom Umirući: Eli!! Eli! O, Gospode, dovodim Ti Pred patničko Tvoje drvo, O, sve one, o, sve one Što ih teški udes srvo: Pravarene, zavedene, I bez nade i bez vjere, I molim se za njih Tebi: Miserere, Miserere! I gledajuć kaplju rujnu, Što iz Tvojeg srca kaplje, O, Gospode, oprost čujem Što ga Tvoja usna šapće. I osjećam što ti zbori Od očiju suza vruća, Da ne može nikad biti Bez Golgote Uskrsnuća! Silvije Strahimir Kranjčević

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.03.2010.

PETA KORIZMENA NEDJELJA

1A Isus se uputi na Maslinsku goru. 2 U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. 3 Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu 4 i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. 5 U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" 6 To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. 7 A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." 8 I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. 9 A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. 10 Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" 11 Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Iv 8,1-11) Susrećemo Isusa sučeljena farizejima i zakonodavcima. Izvanjski fingirana pravednost i bezgrešnost izgleda da su najveća smetnja da se čovjek obrati, da postane novi čovjek. Farizejizam (izvanjsko lijepo ponašanje bez uvjerenja, formalizam) je nešto što drijema u čovjeku, u meni, vama, u svima. I farizej i grešnik naši su likovi. I jedan i drugi treba obraćenje. Možda je razlika u tome što je farizej sebe uvjerio da je pravednik i da se ne treba mijenjati. On je zadovoljan sa svojim stanjem. To ga zadovoljstvo sa sobom goni da sudi druge koji nisu kao on. Zapravo on sve sudi. On je također svjestan da je grešnik, ali misli da je to vrlo elegantno prikrio. Farizej je dvoličan. A dvoličan čovjek očito ne može biti sretan i zadovoljan. Isusu i Isusovoj poruci, istini ljubavi vrlo velika je smetnja dvoličnost ili farizejizam. Zato ćemo naći najoštrije osude baš dvoličnjaštva, ne braneći time grešnost, ali brani grešnika koji je svjestan svojeg grešnog. Isusov pristup grešci nije osuda grešnika. On nije isključiv. On je u svijetu da nas nauči ljubiti i praštati. On se pokazuje najviše kao Bog kroz praštanje. On prašta i ljubi kao Bog. On je Bog. Bez ljubavi i prihvaćanja čovjek se ne može izvući iz svojeg grešnog i zalutalog stanja. Po zakonu i zapovijedi čovjek se ne može osloboditi grijeha. Zakon ne oprašta. Bog i tko ima božanske ljubavi opraštaju. Summum ius summa iniuria - najveći pravda najveća nepravda! Latinska je poslovica. Isto tako oprostiti ne znači dopustiti nepravdu. Isus nas osvješćuje da oprostimo pa i kad nemamo ljubavi. Tada je razlog taj što smo i samo grješnici i što nam je potrebno opraštanje i razumijevanje. Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen... Svi smo mi grešnici na svoj način. Ovim se ne želi nijekati i naša božanska vrijednost. Mi ovakvi kakvi jesmo, pravednici i grešnici, trebamo oproštenja i trebamo udjeljivati oproštenje. Svi smo grešnici bilo u srcu bilo u činu. Svi mi bolje i jasnije vidimo grijeh drugoga nego li svoj. Naš nam je, kako govori kineska priča, uvijek na leđima, a drugoga pred očima. Potrebno je biti svjestan toga stanja. Bilo bi porazno da se radujemo grijehu drugoga ili da drugoga uvodimo u grijeh da bi ga razgolitili i pokazali bijednim. Nažalost, prisutna je i zavist na pravednika jer kroz njega uočavamo svoj grijeha kojeg ne prihvaćamo kao grijeh. Uvoditi drugoga u grijeh teže je nego li grijeh onoga koji griješi. A zar trajno ne molimo, da ne budemo uvedeni u grijeh, a moglo bi se dodati i da druge mi ne uvedemo u grijeh. Isus ne daje pravo grijehu, ali ne osuđuje grješnika. On čovjeka uvijek ljubi. On nas, mene, tebe, sve ljude ljubi bez obzira na naš grijeh. I u tome i jest paradoks grijeha. Povreda ljubavi oprostiva jer je povreda ljubavi, ali je potpuno nerazumljiva i besmislena. Isus nas uči da je hipokrizija vrlo teški grijeh, vrlo teško zlo. Nitko ne može hvaliti zlo, ali ne treba otpisati onoga koji je pogriješio. Svaki se čovjek može obratiti. Mi smo po svojoj društvenoj naravi pozvani da jedan u drugome probudimo dobrotu i plemenitost koji su zatrpani raznim pogreškama. Isus se najosjetljiviji način očituje kao Bog baš kroz praštanja. Kroz praštanja očitovala se njegova ljubav prema ljudima. Tako bi mogli reći da oprašta samo onaj koji u srcu ima božanstva, koji ima ljubavi. Nitko na zemlji nije opraštao kao Isus, jer nitko nije ljubio čovjeka kao Isus Krist. Kršćanin ne živi kršćanstvo radi drugoga nego radi svojeg unutarnjeg zova. Svi oni koji žive Kristov zakon pozvani su da počnu živjeti radi sebe. Tada će osjetiti unutarnju preobrazbu i smirenost. Svi se ljudi trebaju obratiti. To je proces, osim iznimnih i posebnom milošću obdarenih. U svima nama počiva i ljubav ali i grijeh. Potrebno je da u nama plane ljubav i dobrota koji će spaliti pogreške, kako rekoše mistici. Uočavanje i priznanje vlastitog grijeha već je početak obraćenja. Molimo, oprosti nam grijehe kako mi opraštamo. Jesmo li svjesni što molimo Boga? Da, onako kako mi opraštamo tako će se nama oprostiti! Marijan Jurčević, OP

- 16:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVETI JOSIP

MOLITVA SVETOM JOSIPU ZA ZAŠTITU Preslavni sveti Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te je zbog toga Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove. Svim pouzdanjem srca svoga molim te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi Svetog Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom! Brani sve koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja. Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike. Posvećujem ti se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem. Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu i za sjedinjenje s božanskim Srcem Isusovim i bezgrešnim Srcem Marijinim i s tobom, o sveti Josipe. Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti osjetio na svom smrtnom času. Amen.

- 16:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.03.2010.

HODOČAŠĆE OSJEČKOG PODRUČNOG BRATSTVA FSR

U utorak 16.03.2010. održano je sedmo jubilarno hodočašće Osječkog područnog bratstva Sv Antuna Padovanskog u Đakovo. Sveti Misu predvodio je fra Gordan Propadalo, a koncelebrirao je fra Flavijan, duhovni asistent Područnog bratstva. Poslije svete Mise program je animirala sestra Karmela, duhovna asistentica Mjesnog bratstva u Đakovu.

- 16:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.03.2010.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 14. ožujka 2010.

Draga braćo i sestre! Na ovu Četvrtu korizmenu nedjelju čita se evanđeoski tekst o ocu i dvojici sinova, poznatiji kao prispodoba o "rasipnom sinu" (Lk 15,11-32). Ta stranica Lukina Evanđelja predstavlja vrhunac duhovnosti i literature svih vremena. Doista, što bi bili naša kultura, umjetnost i općenito naša civilizacija bez te objave Boga kao oca punog milosrđa? Ona nas uvijek iznova gane i svaki put kada je slušamo ili je čitamo kadra je uvijek nam nadahnuti nova značenja. Prije svega, taj nam evanđeoski tekst ima moć govoriti o Bogu, pomoći nam upoznati njegovo lice, još bolje, njegovo srce. Nakon što nam je Isus govorio o milosrdnom Ocu, ništa više nije kao prije, sada poznajemo Boga: on je naš Otac, koji nas je iz ljubavi stvorio i obdario nas savješću, koji pati ako zalutamo i koji se veseli ako se vratimo. Zato se odnos s Njim gradi kroz jednu povijest, slično onome što se događa u odnosu djeteta prema njegovim roditeljima: na početku je ovisno o njima; zatim traži vlastitu samostalnost; a na kraju – ako se stvari pozitivnu razviju – prispijeva zrelom odnosu, utemeljenom na zahvalnosti i istinskoj ljubavi. U tim etapama možemo iščitati također odrednice čovjekova hoda u odnosu s Bogom. Može postojati razdoblje nalik djetinjstvu: religija vođena potrebom, ovisnošću. Malo po malo kako čovjek raste i oslobađa se, želi se osloboditi te podređenosti i postati slobodan, odrastao, kadar vladati sobom i samostalno donositi odluke, misleći čak da može bez Boga. To je osjetljiva faza jer može dovesti do ateizma, ali također, nerijetko, krije u sebi čovjekovu potrebu da otkrije pravo Božje lice. Na našu sreću, Bog nikada ne uskraćuje svoju vjernost i, ako se mi udaljimo i izgubimo, nastavlja nas pratiti svojom ljubavlju, opraštajući nam naše grijehe i govoreći u nutrini našoj savjesti kako bi nas dozvao sebi. U toj prispodobi, dvojica se sinova ponašaju sasvim oprečno: mlađi odlazi i pada sve niže, dok stariji ostaje u kući, ali i on ima nezreli odnos s Ocem; naime, kada se brat vratio, stariji nije sretan kao što je to, međutim, Otac, štoviše, rasrdio se i ne želi ući u kuću. Dvojica sinova predstavljaju dva nezrela odnosa s Bogom: pobunu i djetinju poslušnost. Oba se ta oblika nadilaze iskustvom milosrđa. Tek kada iskusimo opraštanje, kada shvatimo da smo ljubljeni besplatnom ljubavlju, većom od naše bijede, ali isto tako i od naše pravednosti, konačno stupamo u doista sinovski i slobodni odnos s Ocem. Dragi prijatelji, razmišljajmo o toj prispodobi. Prepoznajmo sebe u dvojici sinova i prije svega razmišljajmo o Očevu Srcu. Bacimo mu se u naručje i pustimo da nas njegova milosrdna ljubav rodi na novi život. Neka nam u tome pomogne Djevica Marija, Mater misericordiae.

- 08:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.03.2010.

BRAĆA I SESTRE FSR PREDVODILI POBOŽNOST KRIŽNOG PUTA

- 08:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.03.2010.

Anđeoski pozdrav - Angelus

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetomu. Zdravo Marijo... Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj. Zdravo Marijo... I Riječ je tijelom postala. I prebivala među nama. Zdravo Marijo... Moli za nas, sveta Bogorodice. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Pomolimo se Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. Prvo sigurno svjedočanstvo o moljenju "Angelusa" nalazimo u odredbama generalnog kapitula franjevačkog reda koji je održan u Pisi 1263. godine i kojemu je predsjedao sv. Bonaventura. Tu je određeno da braća franjevci pozivaju narod neka pozdravi Mariju navečer kada se na znak zvona moli Povečerje. Kao razlog za to navodi se mišljenje nekih teologa da je u laj sat Anđeo došao k Mariji i pozdravio je riječima: ''Zdravo milosti puna ... ! Papa Ivan XXII. (1316-1334) naredio je da se navečer na znak zvona, kojim se davao znak za prestanak dnevnog rada, pozdravi Gospa s tri Zdravomarije. Po uzoru moljenja Anđeoskog pozdrava navečer, uskoro se počelo uvoditi moljenje te molitve i izjutra, kada se na znak zvana molila Prima u redovničkim zajednicama. Papa Bonifacije IX. (1389-1404) potiče kler u Bavarskoj da navečer pozdravljenje Marije i izjutra, kako se to već prakticiralo u Rimu u mnogim drugim krajevima Italije. Tako se koncem XIV. i početkom XV. stoljeća moljenje Angelusa prakticiralo skoro po čitavoj Europi. Moljenje Anđeoskog pozdravljenja u podne vjerojatno potiče od pape Kalista II., koji je 1456. godine naredio da se na znak zvona na podne moli za mir Crkve koja je bila ugrožena od najezde Turaka. Prvotni oblik moljenja "Gospina pozdravljenja" sastojao se ad tri Zdaravomarije, a današnji oblik te molitve (tri zaziva: Anđeo Gospodnji... itd. i molitvom Milost tvoju ... ) potječe od pape Pija V. (+1572) a tri Slava Ocu iza molitve "Milost tvoju ... " donosi sv. Petar Kanizije u svom "Manuale Catholicorma" (1588). Benedikt XIV. odredio je 1743. godine da se u uskrsnom vremenu moli ''Kraljice neba ... " mjesto "Anđeo Gospodnji..."

- 08:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 13.03.2010.

ČETVRTA NEDJELJA KORIZME

15Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. 2 Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Izgubljena i nađena ovca 0 18,12-14) 3 Nato im Isus kaza ovu prispodobu: " 11 On još reče: » Jedan čovjek imaše dva sina. * 12 Najmlađi reče svom ocu: Oče, daj meni dio dobra koji mi pripada. I otac mu podijeli njegovo imanje. 13 Malo za tim, najmlađi sin, prodavši sve, pođe u daleku zemlju i raspe svoje dobro na neuredan život. 14 Kad bi sve potrošio, jedna velika glad zavlada tom zemljom, i on se nađe u neimaštini. 15 On se ode iznajmiti u službu jednog od građana te zemlje koji ga posla u svoja polja čuvati svinje. 16 On poželi napuniti stomak lupinama koje su jele svinje, ali nitko mu ih ne dade. 17 Vrativši se tad kući, on si reče: » Koliko radnici mog oca imaju kruha na pretek, dok ja ovdje umirem od gladi! 18 Ja ću otići k svom ocu i reći ću mu: Oče, ja sam zgriješio prema nebu i protiv tebe. 19 Ja više ne zaslužujem biti nazivan tvojim sinom. Postupaj sa mnom kao sa svojim radnicima. 20 On ode k svom ocu. Kad on bijaše još daleko, njegov otac ga primijeti i obuze ga sažaljenje: on potrča baciti mu se u zagrljaj i obasu ga poljupcima. 21 Sin mu reče: Oče ja sam zgriješio prema nebu i protiv tebe. Ja ne zaslužujem više nazivati se tvojim sinom… 22 Ali, otac reče svojim slugama: Brzo, donesite lijepu odjeću, i odjenite ga; stavite mu prsten na prst, sandale na noge. 23 Dovedite utovljeno tele, zakoljite ga, jedimo i slavimo, 24 jer moj sin koji bijaše mrtav i evo ga vratio se u život, on bijaše izgubljen i pronađen je. I oni stadoše slaviti. 25 Njegov prvorođeni sin bijaše u poljima. Kad, u svom povratku, on priđe kući, začu glazbu i plesanje. 26 Pozivajući jednog od slugu, on ga upita što je to bilo. 27 Ovaj mu reče: To je tvoj brat stigao, a tvoj otac je zaklao tovljeno tele, jer je on stigao u dobrom zdravlju. 28 Tad se on razljuti, i ne htjede ući. Njegov otac iziđe zamoliti ga da uđe; 28 ali, on uzvrati svom ocu: Evo godinama te služim a da nikad nisam usprotivio se tvojim zapovijedima; a, meni, ti nikad nisi dao ni jednu kozu za slaviti s mojim prijateljima. 30 Ali, kad je tvoj sin stigao, on koji je pojeo tvoje imanje s djevojkama, ti si zaklao tovljeno tele za njega! 31 Tad mu otac reče: Dijete moje, ti, ti si uvijek sa mnom, i sve što je moje i tvoje je. 32 Već, trebalo je slaviti, jer tvoj brat koji je stigao bijaše mrtav i evo ga živog, on bijaše izgubljen i evo ga ponovo nađenog. « LK 15, 1-3;11-32 Parabola o ocu i dva sina je unikat poruke, sadržaja i forme. U njoj je sažet odnos prema roditeljima i roditelja prema djeci, kao i odnos među braćom. Ovo je parabola, što znači ne povijesni slučaj, ali je istina cijelog ljudskog roda. Ova parabola je u svim ljudima, i poziv svim ljudima. Sva tri lica iz parabole su u nama, barem povremeno, a ponekad je pojedino lice dominantnije. Otac - majka bezuvjetno ljube bez obzira na kvalitete djeteta. Drugi više nitko. Svi nas prihvaćaju ako “odgovaramo” njima. Takvi su i braća i djeca i žena i muž. Samo otac i majka prihvaćaju dijete kad je i kao “svinja”. Zato čovjek treba oca i majku bez obzira na svoju odraslost i obitelj. Uvijek mu je očinska kuća njegova kuća. Tu je njegovo mjesto pa bio pravedan ili nepravedan. Mi ljudi nismo vezani za očinstvo i majčinstvo radi nemoći, nego radi ljubavi. Roditelji nas uvijek ljube bez obzira kakvi smo. To je osnova smišljenog življenja. Najvažniji je doživljaj roditeljske ljubavi. Ta ljubav polaže temelj da se čovjek osjeća “ad home” (kod kuće). Jedna indijska priča - priča kako je jedna majka bila nezadovoljna svojim sinom. Molila je Boga da ju oslobodi sinovljevih nedaća i da ga obrati na pravi put. Predloženo joj je da je jedini način da joj ga istrgne iz sjećanja, pa će tako prestati sve njezine muke. Majka to nije prihvatila. Voljela ga je imati uz sebe pa i kad s njime nije bila zadovoljna i kada je podnosila sve patnje i poruge. To je roditeljska ljubav. Braća - djeca: rastu u istoj ljubavi i brizi, ipak različito uzrastu. Njihovi putovi i osjećaji nisu isti. Roditelji, djeca vam neće biti ista, makar ih vi ljubili istom roditeljskom ljubavlju. Svakoga se jednako ne primi roditeljska ljubav, iako ona nikada ne propada. Roditeljska ljubav “oživi” baš u kriznim časovima ljudske egzistencije. Roditeljskoj ljubavi (kući) čovjek se uvijek može vratiti. Tamo je sigurna ljubav. Isto tako se roditeljima isplati ljubiti pa i kad izgleda da je sve izgubljeno. Roditeljska ljubav uvijek je otvorena. Ona uvijek čeka da se daruje. Svijest braće i sestara: Bratstvo nikada nije iste ljubavi, i može se pretvoriti u interesnost, pravilo, formalnost. Odnos “korektnog” brata i “grešnog? Više to nije odnos bratstva i ljubavi nego pravednosti. Odlutali brat ne vraća se očinskoj kući radi pravde nego radi ljubavi. Samo ga ljubav može prihvatiti i sačuvati u životu. Odlutali sin je postao svjestan očinske ljubavi. On ima oca, on vjeruje ocu, on se nada ocu. Pravedni sin ima gospodara a ne oca. On je pravedan ali bez ljubavi, odlutali je grešan ali još u njemu nije umrla vjera u ljubav i oprost. Korektni sin još nije svjestan niti očinstva niti sinovstva. On je dobar, ali mrtav. U njemu nema ljubavi. Svijest svoje krhkosti i slabosti otvara mjesto ljubavi, potrebu drugoga. Bog se u Evanđelju pokazuje najviše kao Bog praštanjem. Praštanje ne znači priznavanje zla nego spašavanje od zla. Isus u paraboli ne hvali grijeh nego ljubav. Ljudi smo kakvi jesmo, grešni i samo nas ljubav može vratiti i vraćati na pravi put. Samo ljubav može održati na životu. Pravda ne može zamijeniti ljubav, niti su istinski ljudski odnosi zasnovani na pravdi nego na ljubavi. Pravda ne smije potisnuti ljubav i bratstvo. Možda i postoji odnos pravde u bratstvu, ali ne u roditeljstvu. Roditelji prema djeci ne postupaju prema pravdi nego prema ljubavi, prema unutarnjoj potrebi. “Volim i bolesnog i zdravog, i onog na putu i onog kod kuće, i onog na slobodi i onog u zatvoru”(Arapska). Božja ljubav je objavljena kao roditeljska ljubav. Takav je Bog objavljen u Bibliji. On je kao otac i majka. On ljubi, on drži na životu, on ne odbacuje, on se svakome čovjeku nada. Sve nas Bog čeka u svojoj ljubavi. Nikakvom pravdom ne možemo na to pretendirati. Ljubav je nezasluženo darivanje. Mi smo u odnosu s Bogom povezani njegovom roditeljskom ljubavlju. Imamo svoja lutanja i svoje “korektnosti”. I iz jednog i drugog stanja treba se obratiti, treba prepoznati ljude kao braću i Boga kao Oca. Bog nas čeka i ljubi. Vjera u njegovu ljubav budi i našu skrivenu ljubav. Ljubav je Božji dar posijan u svakom srcu, ali ga često svjetske brige i interesi zakrile i ne svijetli stopama našeg životnog hoda. Svako dolaženje svijesti vlastitog lutanja početak je našeg obraćenja. Nitko nije bez oslonca. “Ako te Izraele ostavi otac i majka, ja te neću ostaviti”. Uputimo se očinskom srcu i očinskom domu. U njem je ljubav i prihvat! Marijan Jurčević, OP

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.03.2010.

JA SE KAJEM

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.03.2010.

DOĐITE U FRANJEVAČKU CRKVU PRESVETOG TROJSTVA U SLAVONSKOM BRODU

Pozivamo vas, svaki dan - na svetu Misu u 7 i u 18,30 sati - svetu krunicu molimo u 18 sati - sveta ispovijed svaki dan prije svete mise u 7 i 18 sati Ponedjeljkom - biblijski sat u 19,30 sati, vodi pater Mario Utorkom; - prije večernje svete Mise pobožnost svetome Antunu Srijedom: - prije večernje svete Mise pobožnost križnog puta Četvrtkom: - poslije večernje svete Mise je euharistijsko klanjanje Petkom: - pobožnost križnog puta u 9 sati, slijedi sveta Misa - pobožnost križnog puta u 18 sati - u 20,15 sati sastanak FRAME, vodi pater Vlado Subotom: -poslije večernje svete Mise molitva u kapelici, predvodi pater Ivan Nedjeljom: - svete Mise u 7; 8,30; 10,00; 11,30 i 18,30 sati - pobožnost križnog puta u 18 sati - svaku drugu i posljednju nedjelju u mjesecu sastanak FSR u 17 sati

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.03.2010.

Sveta Franciska Rimska, redovnica (1384-1444)

Ova svetica proživjela je jedno od najtežih razdoblja povijesti Crkve, tzv. zapadni raskol, kada je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Još kao djevojčica, zajedno je s majkom, obilazila rimske bazilike, klečala na grobovima svetih mučenika i dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza jer je tako tražio njezin otac. Rodila mu je šestoro djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Uvijek je nalazila vremena za dugu molitvu. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je 1444. a grad Rim je štuje i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Život sv. Franciske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito slijedeće kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila a osobito za grješnike.

- 08:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 06.03.2010.

Sedam žalosti Blažene Djevice Marije

Uvodna molitva: Zdravo Marijo, žalosti puna, Raspeti je s tobom; najžalosnija ti među ženama i žalostan je plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Raspetoga, izmoli nam, koji smo raspeli Sina tvojega obilne suze pravog pokajanja, sada i na času smrti naše. Amen. * Prva žalost - Šimunovo proročanstvo A i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca! ( Lk 2,35) Šimun je prorekao da će Dijete Isus biti Svjetlo narodima. Oni koji slijede Svjetlo imat će srca probodena mačem. Jer kao što je Krist bio odbačen i prezren od ostalih, kao što je On patio i umro, tako će i oni koji ga slijede. O Marijo, daj nam ponizno srce i snažnu vjeru da hodamo u Svjetlu tvog Sina. * Druga žalost - Bijeg u Egipat On ustane, uzme no ć u dijete i majku njegovu te krene u Egipat . ( Mt 2, 14) Zlo uvijek uništava dobro. Herod se bojao gubljenja moći i bogatstva, pa je tražio da se Dijete Isus ubije. Zato je Marija pobjegla sa svojim djetetom u Egipat. Odvode li ponos, sebičnost, zavist i pristranost u našim srcima Krista od nas? O Marijo, čuvaj nas na našem putovanju kroz ovu dolinu suza. * Treća Žalost - Isus izgubljen u hramu A onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. (Lk 2, 45) Što je to što mi tražimo u ovom životu? Ljepotu, moć, bogatstvo? Marija traži samo vršiti volju Božju. Kada je shvatila da je njezin sin nestao, ostavila je sve te otišla tražiti ga. Jesmo li mi spremni ostaviti sve i poći tražiti Krista? O Marijo, pomozi nam da ne tražimo stvari ovog svijeta već samog Krista, tvog Sina. * Četvrta žalost - Marija susreće Isusa na putu za Kalvariju Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje na klanje odvedoše ga. (Iz 53, 7) Potlačeni siromaštvom; gladna djeca; bolesni u našim bolnicama; oni koji umiru od bolesti i nemoći; zaboravljeni i napušteni - u svima njima možemo sresti Raspetog Gospodina u njegovoj patnji, napuštenosti i smrti. O Marijo, pomozi nam da pružimo utjehu onima koji nose križ tvoga Sina. * Peta žalost - Isus umire na križu Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio , reče majci : "Ženo ! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19, 26-27) Isus je povjerio sve čovječanstvo svojoj majci rekavši:”Ženo! Evo ti sina!” Također je ponudio svoju majku svim svojim učenicima kazavši: “Evo ti majke!” Usred naših trpljenja i žalosti Isusova je majka uvijek na našoj strani. O Marijo, tješiteljice rastuženih, tješi nas u našim patnjama. * Šesta žalost - Marija prima Isusovo mrtvo tijelo Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.(Iz 53, 5) Zamisli Mariju kako grli tijelo svoga Sina nakon njegova raspeća. Kakve li blagosti i besmrtne ljubavi! Budimo i mi spremni zagrliti druge u njihovim patnjama i umiranjima te im biti izvor jakosti i utjehe. O Marijo, daj nam ruke da posegnemo i zagrlimo sve one koji su slomljeni i povrijeđeni u našem svijetu. * Sedma žalost - Isus položen u grobu Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima , kako je u Ž idova obi č aj za ukop . (Iv 19, 40) “Sestra smrt je za mene ulaz u vječni život”, molio je Sv. Franjo. Na treći dan Isus je uskrsnuo. Tijelo je bezvrijedno, a duh je onaj koji daje život. O Marijo, tješiteljice rastuženih moli za nas u čas naše smrti. Završna molitva Zdravo, sveta Kraljice, Majko žalosnih, zdravo, naš živote, naša slasti, naša nado! Tebi mi vapijemo, bijedni, prognani sinovi Evini; Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj dolini suza. Svrni dakle, najmilostivija zagovornice naša, svoje milostive oči na nas, te nam nakon ovog našeg prognanstva pokaži Isusa, Blagoslovljen plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice, Majko Raspetoga. Moli za nas, o sveta Majko Žalosti, da budemo dostojni obećanja Kristovih. Amen.

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 05.03.2010.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA

Gospodine, ostavi smokvu još ovu godinu dok je ne okopam i pognojim. Možda će ubuduće roditi...(13,8-9). Često sami konstatiramo da nam život nije baš plodan dobrim djelima. To još bolje vidimo kod drugih. Kako se u takvom stanju ponašati - poučava nas Isus. Isto tako se vrlo često pitamo zašto nas, ili bližnje naše, snalazi neko zlo. Najjednostavnije je reći da je to posljedica nekih naših zlih postupaka. Ipak, s tim se odgovorom Isus ne slaže. To je misterij koji ne možemo shvatiti. Najočitiji je Isusov poziv svim ljudima: obratite se! Iz ovoga poziva ne treba izvući zaključak da se trebaju obratiti samo oni koji ne vjeruju. Radi se o pozivu da se svi mi obratimo, da počnemo živjeti prema svojem uvjerenju i vjerovanju. Svi se kršćani trebaju obratiti, počevši od ‘vrha’ do ‘dna’. Za Bibliju nevjernik nije onaj koji ne vjeruje u Boga, nego onaj koji ne živi prema Božjim zapovijedima. Stoga se ovaj poziv odnosi na sve ljude i sva vremena. Svi se trebamo obraćati i postajati plemenitiji. Obraćenje je proces. Rijetki su koji odjednom budu preobraženi. Redovno se to događa u vremenu i stoga treba upornosti i strpljenja. To znači također da se ni u kojem slučaju ne treba prepustiti i dignuti ruke od sebe i svojeg nastojanja da se bude plemenitiji i bolji. Svi ljudi su pozvani na ljubav i plemenitost. Svake godine provodimo korizmu kao intenzivnije vrijeme na svojem sređivanju i poboljšanju. Potrebno je izići ispod maski, osloboditi se lažnog svojeg stanja. Korizma je vrijeme kad s Božjom pomoću “okopavamo sebe”, kad nam to vrijeme nudi Crkva kao milosno vrijeme. Bog nam trajno nudi milosno vrijeme. Neprestano nam nudi milosti. Istinski čovjek je Božja nada. Ovaj tjedan zadaje nam ‘zadatak’ da se upitamo koliko je naš život plodan, koliko iz njega proističu dobra djela. Isto tako da se upitamo koliko smo sterilni dobrim djelima, odnosno koliko još u našem životu ima tame i zloće? Upitajmo se kakvi su naši odnosi prema našim bližnjima? Da li bi se mogli kvalificirati kao odnosi osobe koja slijedi put Isusove ljubavi i dobrote? Koliko smo strpljivi na svojem poslu? Koliko radimo savjesno svoja zaduženja? Izgleda da se naučimo raditi samo pod zakonom moranja, a dok je nešto ostavljeno našoj slobodi tada se pokazujemo besplodni. To i takvo stanje pokazuje čovjeka na razini djeteta i čovjeka bez uvjerenja. Što smo, najbolje pokazujemo na poslovima slobode, što smo slobodni učiniti i ne učiniti. Tu se pokazujemo što smo u svojoj dubini. Sad kad smo ušli u novi milenij pitamo se koliki su plodovi kršćanstva na uzdizanju dobrote i plemenitosti? Odgovorni smo za sadašnje i buduće vrijeme. Ako dajemo loše primjere pokazujemo mogućnosti i drugima da tako rade. Isto tako dobrim primjerima pokazujemo mogući put usrećenja i punine. Ne smijemo se naviknuti na stanje ni dobro ni loše. Ne smijemo se naviknuti na neplodno stanje. To je prazni život. Taj prazni život se osobito očituje kao besmislen. Samo život ispunjen dobrotom i ljubavlju je osmišljeni život. Najopasnije je kad se čovjek nauči živjeti na “bespolodni” život, pa tako prolaze dani i godine bez životnog roda. Bez dobrih djela. Tada se gubi i nastojanje da se poboljša, da se mijenja. Zato je u kršćanstvo trajni poziv na obraćenje, na prihvaćanje mijenjanja. Kršćanstvo uvijek polaže nadu u čovjeka, prema svojem učitelju. To je također razlog zašto se nikoga ne može otpisati niti odbaciti. “Još jednom okopajte smokvu...” Život ispunjen dobrim djelima je nešto što mu daje puninu i smišljenost. Za dobra djela, plodove, čovjek se nikada ne kaje. Ono što je u našem životu najosmišljenije i najsigurnije jesu dobra djela: nahraniti gladna, napojiti žedna, pomoći bolesnome, utješiti žalosnoga... Mi smo na životnom putu na kojemu susrećemo svoje slavne dane, svoja čudesa, ali isto tako i svoja zakazanja, svoje kušnje, svoj križ, i na koncu koji budu išli putom ljubavi, svoje uskrsnuće. Gospodin svake godine, a moglo bi se reći, svaki čas bdije nad nama i polaže svoje nade u nas. On očekuje plodove ljubavi od nas. Mi trebamo uočiti razloge svoje neplodnosti, razloge zašto nam prolaze godine, a mi ne da nismo bolji nego se zna dogoditi da smo još zločestiji. To nas treba zabrinuti. Obratimo se i povjerujmo Evanđelju: ljubav je naše spasenje. Ipak, ne smijemo odgađati svoje obraćenje. Sve ima svoje vrijeme. Nemojmo dopustiti da nam iscuri vrijeme i da ne propadnemo ispod mogućnosti povratka. Marijan Jurčević, OP

- 08:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.03.2010.

Jutarnja molitva

Slavim Te Oče Gospodaru neba i zemlje na početku ovog novog dana. Budi hvaljen i slavljen po svom stvoru koga si po svojoj volji, a po Majčinoj želji, stvorio i udahnuo mu besmrtnu dušu. Primi mene, moju besmrtnu dušu i moje tijelo! Sebe stavljam u Tvoje Očinske ruke i daj mi milost da te danas slavim, hvalim i proslavim i dopusti mi da se jednom, po Tvojoj volji, vratim u Tvoj Očinski dom! Slavim Te, Isuse Kriste, Sine Oca vječnoga, koji si u vremenu postao čovjekom u krilu djevice Marije: Budi hvaljen i slavljen od mene grešnika za koga si umro na križu, prolivši svoju predragocjenu Krv. Hvala Ti Isuse što si me otkupio i oprostio mi sve moje grijehe. Hvala ti Isuse što si uskrsnuo od mrtvih i objavio nam svoje Božanstvo. Slavim Te Duše Sveti, Ti ljubavi Oca i Sina. Slavim te sa svetom Crkvom, koju Ti Duše posvećuješ i uvijek iznova rađaš svetost u Kristovoj Crkvi. Daj i mene posveti, moju braću i sestre u samostanu, braću i sestre FSR-a, moje seke, svu rodbinu i sve prijatelje. Slavim Te Presveto Trojstvo, Bože koji si jedan u tri božanske Osobe i zajedno sa Blaženom Djevicom Marijom i svim svetima, iskazujem Ti hvalu i slavu i ljubav što si nam se kao Ljubav objavio! Slavim Te Bože i zahvaljujem Ti što si Blaženu Djevicu Mariju, Isusovu majku, dao da bude naša i moja draga i ljubljena Majka. Ona me majčinski ljubi i brine se za svu svoju djecu neizmjernom ljubavlju i vodi nas u spoznaju Božanske Ljubavi! Budi Hvaljen i slavljen Bog u vijeke. Amen! fra Ivan Sršan

- 08:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 03.03.2010.

Razgranatost franjevačkog stabla

Franjevački red je osnovan 1209. godine, odobrenjem pape Inocenta III. Nalazi se, dakle, na koncu osmog stoljeća svog postojanja. Da je tolika stoljeća mogao opstati i da je još i danas jedan od najbrojnijih redova u Katoličkoj crkvi treba zahvaliti, uz Božju pomoć, prvenstveno unutarnjoj energiji koja ga je gonila na obnavljanje, vraćanje na izvore i na duh svoga utemeljitelja. Sam je sv. Franjo pri koncu svoga života ostavio u amanet braći: “Ja sam svoje učinio, a što vi trebate učiniti neka vas pouči Krist.” Franjo nije cementirao svoje bratstvo da mora stalno živjeti u istim strukturama. Ostavio ga je elastičnim i gipkim, da se snalazi “secundum loca et tempora” (prema mjestima i vremenima). U tom svjetlu treba gledati i na razne nesuglasice, čak i sukobe i podjele u Franjevačkom redu tijekom osamsto godina njegove postojanosti. Kad god bi se u Redu osjetila kakva malaksalost, pospanost ili otuđenje od Franjinih ideala, javljala bi se skupina revnih franjevaca koji su se borili za povratak izvorima, Evanđelju i duhu sv. Franje. Tako su nastajali novi pokreti koji su na koncu dovodili i po podjele Reda. Najčešća tema rasprava i razilaženja među subraćom bila je poimanje siromaštva i Franjina stroga odredba u Pravilu da braća ništa ne posjeduju, “ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari”, nego da “kao stranci i putnici u ovome svijetu služe Gospodinu u siromaštvu i poniznosti” (PPr 6). Još za života sv. Franje, vikari koji su ga zamjenjivali za njegovor boravka u misijama, pokušavali su uvesti monaški način života, tj. živjeti na zajedničkim samostanskim posjedima. Nakon smrti sv. Franje, ideja o zajedničkom životu na vlastitim posjedima još je više oživjela. Otuda pojava konventualizma (conventus = zbor, samostan). Pristaše druge struje u Redu željeli su ostati vjerni Pravilu (opservare Regulam = opsluživati Pravilo), tj. živjeti bez posjeda, i zato su nazvani opservanti. Konačno odvajanje jednih od drugih zbilo se 1517. kada je papa Leon X. odredio da od tada postoje dva reda, dva ogranka koji će se ubuduće samostalno razvijati na istom franjevačkom stablu. Tako je došlo do podjele na franjevce konventualce i franjevce opservante. Ta podjela postoji sve do danas. Put samostalnog razvoja jednog i drugog ogranka bio je u početku dosta trnovit. Zbog dugogodišnjih nesporazuma, oslabile su unutarnje sile. Koliko je god bila opravdana borba za izvorno franjevačko siromaštvo, ona je ipak bila na uštrb bratske ljubavi. Na vrijeme je to upozoravala franjevačka trećoredica Margarita Kortonska ( 1297) : ”Braća se trebaju povezati ljubavlju u čvrstu zajednicu i njegovati čistu ljubav da se kod njih jednako postupa s malenim kao i s velikim.” Da je kod jednih i drugih kucalo veliko i snažno srce sv. Franje i da je njegov svetački primjer prožimao sve članove, puno bi se lakše, brže i bezbolnije rješavalo pitanje Franjine odredbe o životu bez vlasništva i zaista velike životne potrebe za životom i radom na određenom mjestu, u samostanima. I Kod jednih i kod drugih, poslije podjele, osjećala se potreba obnove života. Reforme su i dalje slijedile i u jednom i u drugom ogranku. I upravo ta fleksibilnost, prilagodljivost vremenu i mjestu i borba za izvorne ideale unutar Reda učinila je Red sposobnim da se održe do danas. Unutar opservanata dolazi i dalje do čestih pokreta za povratak na izvore, tj. na još strožiji način životu, sličniji životu sv. Franje. Takve reformirane skupine među opservantima nastaju u Italiji pod imenom kapucini i reformati, u Španjolskoj diskalceati (bosonogi) i u Francuskoj rekolekti. I pape su, želeći provesti unutarnju obnovu cijele Crkve, podržavali reforme u Redu, te su reformiranim skupinama davali veliku samostalnost i široke povlastice. Od reformiranih skupina jedino su se kapucini razvili u samostalan red, a ostale tri skupine ujedinile su se s opservantima apostolskim pismom o ujedinjenju Reda manje braće koje je izdao papa Leona XIII. 1897. godine. Kapucinska reforma u Redu manje braće započela je 1524. kada je Matej od Bascije započeo živjeti strožijim životom. Pridobivao je sve više pristaša. I pored teških kušnja skupina reformirane braće držala je čvrsto svoj ideal i slijedila svoje poslanje. Da bi mogli nesmetano djelovati, priključili su se konventualcima koji su im omogućili samostalni razvoj. Jednostavan način života, požrtvovan rad i sposobnost brzog shvaćanja potreba vremena učinila ih je sposobnim za brzo širenje i samostalno djelovanje. Stoga 1619. godine postaju sasvim neovisni od konventualaca, i postaju samostalan Franjevački red, sa svojim generalnim ministrom ravnopravnim s druga dva generalna ministra (konventualaca i opservanata). Sve trojica su nasljednici sv. Franje. Te se godine Franjevački red i pravno, dakle, razgranao na tri ogranka: konventualci, opservanti i kapucini. Iz istog korijena naraslo je veliko stablo s tri velike grane, tri prva reda sv. Franje koji će ubuduće živjeti samostalno, ali uvijek povezani bratskom ljubavlju kao podijeljena braća koja imaju istog oca i koja žive isto Pravilo na sebi svojstven način. Tako je i danas. Opservanti se jednostavno nazivaju Red manje braće (OFM), konventualci Red manje braće konventualaca (OFM Conv.), a kapucini Red manje braće kapucina (OFM Cap.). Iako svi imaju svoje vlastite upravne strukture, ipak svi su ravnopravni duhovni sinovi sv. Franje i baštinici njegove duhovnosti. Sva tri ogranka Prvoga reda sv. Franje imaju kontemplativno-apostolsku značajku. To su redovnici koji tijesno združuju apostolsku djelatnost s molitvom i redovničkim opsluživanjem Pravila. Apostolska djelatnost u svijetu prvi je motiv njihovog okupljanja u zajednicu. Njihova je karakteristika: “Biti u svijetu, a ne biti od svijeta.” Svijet sa svim svojim okolnostima polje je njihova rada. U bratskim apostolskim zajednicama ravnopravno žive i djeluju klerici i laici, prema svojim sposobnostima i stupnju primljenog reda.

- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.03.2010.

ALMA MATER - GLAZBA IZ VATIKANA

Glazbeni album s klasičnim gregorijanskim melodijama i glasom pape Benedikta XVI. Prvi puta u povijesti glas Pape Benedikta XVI. može se čuti u osam posebno aranžiranih klasičnih skladbi. Ovaj nadahnjujući album komponirali su najbolji svjetski kompozitori, a skladbe izvode britanski Kraljevski filharmonijski orkestar te zbor rimske Filharmonijske akademije. Album je prekrasna mješavina gregorijanskih napjeva i suvremenih klasičnih melodija. Skladbe na albumu Alma Mater komponirali su Britanac Simon Boswel, dva puta nominiran za nagradu Bafta, Talijan Stefano Mainetti te Marokanac Nour Eddine, čime je formirana uzbudljiva kombinacija motiva koji nadilaze glazbene i kulturološke granice.

- 11:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.03.2010.

Stabat Mater - STALA PLAČUĆ TUŽNA MATI

Uzvišena pjesma Stabat Mater nastala je krajem 13 stoljeća.Tekst je najprije postao dio liturgije ali se također pjevao na raznim molitvenim sastancima. Od 1727. godine dekretom pape Benedikta XIII ova se pjesma pjevala o blagdanu Naše drage Gospe od sedam žalosti l5. rujna. Ranije se smatralo da je tu uzvišenu pjesmu napisao Jakopone, no moguće je da je njezin autor sveti Bonaventura. Pjesma opisuje Marijine boli kod Kristovog raspeća. Mnogi skladatelji pisali su ovaj himan s mnogo dubokih osjećaja. Stabat Mater su pisali Caldara, Scarlatti, Vivaldi, Verdi, Bocherini, Haydn i drugi a svakako najpoznatija i najizvođenija je Pergolesijeva Stabat Mater. Ona se može pjevati gregorijanski i višeglasno. Palestrina je skladao Stabat Mater za zbor a ccapella; a Pergolesi, Rossini, Dvoržak su skladali za soliste, zbor i orkestar. STALA PLAČUĆ TUŽNA MATI Stala plačuć tužna Mati, gledala je, kako pati Sin joj na križ uzdignut. Dušom njenom razboljenom, rastuženom, ražaljenom prolazio mač je ljut. O koliko ucviljena bješe ona uzvišena Majka Sina jedinog! Bol bolova sve to ljući blaga Mati gledajući muke slavnog Čeda svog. Koji čovjek ne bi plako Majku Božju videć tako u tjeskobi tolikoj! Tko protužit neće s Čistom, kada vidi gdje za Kristom razdire se srce njoj? Zarad grijeha svoga puka gleda njega usred muka, i gdje bičem bijen bi. Gleda svoga milog Sina, ostavljenog sred gorčina, gdje se s dušom odijeli. Vrelo milja, slatka Mati, bol mi gorku osjećati daj, da s tobom procvilim! Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga, da mu u svem omilim. Rane drage, Majko sveta, Spasa za me razapeta Tisni usred srca mog! Neka dođu i na mene patnje za me podnesene Sina tvojeg ranjenog. Daj mi s tobom suze livat, Raspetoga oplakivat, dokle diso budem ja. U tvom društvu uz križ stati, s tobom jade jadovati želja mi je jedina. Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor. Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor.

- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.