Marketing
PETA KORIZMENA NEDJELJA
1A Isus se uputi na Maslinsku goru. 2 U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. 3 Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu 4 i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. 5 U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" 6 To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. 7 A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." 8 I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. 9 A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. 10 Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" 11 Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Iv 8,1-11)
Susrećemo Isusa sučeljena farizejima i zakonodavcima. Izvanjski fingirana pravednost i bezgrešnost izgleda da su najveća smetnja da se čovjek obrati, da postane novi čovjek. Farizejizam (izvanjsko lijepo ponašanje bez uvjerenja, formalizam) je nešto što drijema u čovjeku, u meni, vama, u svima. I farizej i grešnik naši su likovi. I jedan i drugi treba obraćenje. Možda je razlika u tome što je farizej sebe uvjerio da je pravednik i da se ne treba mijenjati.
On je zadovoljan sa svojim stanjem. To ga zadovoljstvo sa sobom goni da sudi druge koji nisu kao on. Zapravo on sve sudi. On je također svjestan da je grešnik, ali misli da je to vrlo elegantno prikrio. Farizej je dvoličan. A dvoličan čovjek očito ne može biti sretan i zadovoljan. Isusu i Isusovoj poruci, istini ljubavi vrlo velika je smetnja dvoličnost ili farizejizam. Zato ćemo naći najoštrije osude baš dvoličnjaštva, ne braneći time grešnost, ali brani grešnika koji je svjestan svojeg grešnog. Isusov pristup grešci nije osuda grešnika.
On nije isključiv. On je u svijetu da nas nauči ljubiti i praštati. On se pokazuje najviše kao Bog kroz praštanje. On prašta i ljubi kao Bog. On je Bog. Bez ljubavi i prihvaćanja čovjek se ne može izvući iz svojeg grešnog i zalutalog stanja. Po zakonu i zapovijedi čovjek se ne može osloboditi grijeha. Zakon ne oprašta. Bog i tko ima božanske ljubavi opraštaju. Summum ius summa iniuria - najveći pravda najveća nepravda! Latinska je poslovica. Isto tako oprostiti ne znači dopustiti nepravdu.
Isus nas osvješćuje da oprostimo pa i kad nemamo ljubavi. Tada je razlog taj što smo i samo grješnici i što nam je potrebno opraštanje i razumijevanje.
Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen... Svi smo mi grešnici na svoj način. Ovim se ne želi nijekati i naša božanska vrijednost. Mi ovakvi kakvi jesmo, pravednici i grešnici, trebamo oproštenja i trebamo udjeljivati oproštenje. Svi smo grešnici bilo u srcu bilo u činu. Svi mi bolje i jasnije vidimo grijeh drugoga nego li svoj.
Naš nam je, kako govori kineska priča, uvijek na leđima, a drugoga pred očima. Potrebno je biti svjestan toga stanja. Bilo bi porazno da se radujemo grijehu drugoga ili da drugoga uvodimo u grijeh da bi ga razgolitili i pokazali bijednim. Nažalost, prisutna je i zavist na pravednika jer kroz njega uočavamo svoj grijeha kojeg ne prihvaćamo kao grijeh. Uvoditi drugoga u grijeh teže je nego li grijeh onoga koji griješi. A zar trajno ne molimo, da ne budemo uvedeni u grijeh, a moglo bi se dodati i da druge mi ne uvedemo u grijeh.
Isus ne daje pravo grijehu, ali ne osuđuje grješnika. On čovjeka uvijek ljubi. On nas, mene, tebe, sve ljude ljubi bez obzira na naš grijeh. I u tome i jest paradoks grijeha. Povreda ljubavi oprostiva jer je povreda ljubavi, ali je potpuno nerazumljiva i besmislena. Isus nas uči da je hipokrizija vrlo teški grijeh, vrlo teško zlo.
Nitko ne može hvaliti zlo, ali ne treba otpisati onoga koji je pogriješio. Svaki se čovjek može obratiti. Mi smo po svojoj društvenoj naravi pozvani da jedan u drugome probudimo dobrotu i plemenitost koji su zatrpani raznim pogreškama. Isus se najosjetljiviji način očituje kao Bog baš kroz praštanja. Kroz praštanja očitovala se njegova ljubav prema ljudima. Tako bi mogli reći da oprašta samo onaj koji u srcu ima božanstva, koji ima ljubavi.
Nitko na zemlji nije opraštao kao Isus, jer nitko nije ljubio čovjeka kao Isus Krist. Kršćanin ne živi kršćanstvo radi drugoga nego radi svojeg unutarnjeg zova. Svi oni koji žive Kristov zakon pozvani su da počnu živjeti radi sebe. Tada će osjetiti unutarnju preobrazbu i smirenost. Svi se ljudi trebaju obratiti. To je proces, osim iznimnih i posebnom milošću obdarenih. U svima nama počiva i ljubav ali i grijeh. Potrebno je da u nama plane ljubav i dobrota koji će spaliti pogreške, kako rekoše mistici.
Uočavanje i priznanje vlastitog grijeha već je početak obraćenja. Molimo, oprosti nam grijehe kako mi opraštamo. Jesmo li svjesni što molimo Boga? Da, onako kako mi opraštamo tako će se nama oprostiti!
Marijan Jurčević, OP
Post je objavljen 19.03.2010. u 16:27 sati.