srijeda, 03.03.2010.

Razgranatost franjevačkog stabla

Franjevački red je osnovan 1209. godine, odobrenjem pape Inocenta III. Nalazi se, dakle, na koncu osmog stoljeća svog postojanja. Da je tolika stoljeća mogao opstati i da je još i danas jedan od najbrojnijih redova u Katoličkoj crkvi treba zahvaliti, uz Božju pomoć, prvenstveno unutarnjoj energiji koja ga je gonila na obnavljanje, vraćanje na izvore i na duh svoga utemeljitelja. Sam je sv. Franjo pri koncu svoga života ostavio u amanet braći: “Ja sam svoje učinio, a što vi trebate učiniti neka vas pouči Krist.” Franjo nije cementirao svoje bratstvo da mora stalno živjeti u istim strukturama. Ostavio ga je elastičnim i gipkim, da se snalazi “secundum loca et tempora” (prema mjestima i vremenima). U tom svjetlu treba gledati i na razne nesuglasice, čak i sukobe i podjele u Franjevačkom redu tijekom osamsto godina njegove postojanosti. Kad god bi se u Redu osjetila kakva malaksalost, pospanost ili otuđenje od Franjinih ideala, javljala bi se skupina revnih franjevaca koji su se borili za povratak izvorima, Evanđelju i duhu sv. Franje. Tako su nastajali novi pokreti koji su na koncu dovodili i po podjele Reda. Najčešća tema rasprava i razilaženja među subraćom bila je poimanje siromaštva i Franjina stroga odredba u Pravilu da braća ništa ne posjeduju, “ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari”, nego da “kao stranci i putnici u ovome svijetu služe Gospodinu u siromaštvu i poniznosti” (PPr 6). Još za života sv. Franje, vikari koji su ga zamjenjivali za njegovor boravka u misijama, pokušavali su uvesti monaški način života, tj. živjeti na zajedničkim samostanskim posjedima. Nakon smrti sv. Franje, ideja o zajedničkom životu na vlastitim posjedima još je više oživjela. Otuda pojava konventualizma (conventus = zbor, samostan). Pristaše druge struje u Redu željeli su ostati vjerni Pravilu (opservare Regulam = opsluživati Pravilo), tj. živjeti bez posjeda, i zato su nazvani opservanti. Konačno odvajanje jednih od drugih zbilo se 1517. kada je papa Leon X. odredio da od tada postoje dva reda, dva ogranka koji će se ubuduće samostalno razvijati na istom franjevačkom stablu. Tako je došlo do podjele na franjevce konventualce i franjevce opservante. Ta podjela postoji sve do danas. Put samostalnog razvoja jednog i drugog ogranka bio je u početku dosta trnovit. Zbog dugogodišnjih nesporazuma, oslabile su unutarnje sile. Koliko je god bila opravdana borba za izvorno franjevačko siromaštvo, ona je ipak bila na uštrb bratske ljubavi. Na vrijeme je to upozoravala franjevačka trećoredica Margarita Kortonska ( 1297) : ”Braća se trebaju povezati ljubavlju u čvrstu zajednicu i njegovati čistu ljubav da se kod njih jednako postupa s malenim kao i s velikim.” Da je kod jednih i drugih kucalo veliko i snažno srce sv. Franje i da je njegov svetački primjer prožimao sve članove, puno bi se lakše, brže i bezbolnije rješavalo pitanje Franjine odredbe o životu bez vlasništva i zaista velike životne potrebe za životom i radom na određenom mjestu, u samostanima. I Kod jednih i kod drugih, poslije podjele, osjećala se potreba obnove života. Reforme su i dalje slijedile i u jednom i u drugom ogranku. I upravo ta fleksibilnost, prilagodljivost vremenu i mjestu i borba za izvorne ideale unutar Reda učinila je Red sposobnim da se održe do danas. Unutar opservanata dolazi i dalje do čestih pokreta za povratak na izvore, tj. na još strožiji način životu, sličniji životu sv. Franje. Takve reformirane skupine među opservantima nastaju u Italiji pod imenom kapucini i reformati, u Španjolskoj diskalceati (bosonogi) i u Francuskoj rekolekti. I pape su, želeći provesti unutarnju obnovu cijele Crkve, podržavali reforme u Redu, te su reformiranim skupinama davali veliku samostalnost i široke povlastice. Od reformiranih skupina jedino su se kapucini razvili u samostalan red, a ostale tri skupine ujedinile su se s opservantima apostolskim pismom o ujedinjenju Reda manje braće koje je izdao papa Leona XIII. 1897. godine. Kapucinska reforma u Redu manje braće započela je 1524. kada je Matej od Bascije započeo živjeti strožijim životom. Pridobivao je sve više pristaša. I pored teških kušnja skupina reformirane braće držala je čvrsto svoj ideal i slijedila svoje poslanje. Da bi mogli nesmetano djelovati, priključili su se konventualcima koji su im omogućili samostalni razvoj. Jednostavan način života, požrtvovan rad i sposobnost brzog shvaćanja potreba vremena učinila ih je sposobnim za brzo širenje i samostalno djelovanje. Stoga 1619. godine postaju sasvim neovisni od konventualaca, i postaju samostalan Franjevački red, sa svojim generalnim ministrom ravnopravnim s druga dva generalna ministra (konventualaca i opservanata). Sve trojica su nasljednici sv. Franje. Te se godine Franjevački red i pravno, dakle, razgranao na tri ogranka: konventualci, opservanti i kapucini. Iz istog korijena naraslo je veliko stablo s tri velike grane, tri prva reda sv. Franje koji će ubuduće živjeti samostalno, ali uvijek povezani bratskom ljubavlju kao podijeljena braća koja imaju istog oca i koja žive isto Pravilo na sebi svojstven način. Tako je i danas. Opservanti se jednostavno nazivaju Red manje braće (OFM), konventualci Red manje braće konventualaca (OFM Conv.), a kapucini Red manje braće kapucina (OFM Cap.). Iako svi imaju svoje vlastite upravne strukture, ipak svi su ravnopravni duhovni sinovi sv. Franje i baštinici njegove duhovnosti. Sva tri ogranka Prvoga reda sv. Franje imaju kontemplativno-apostolsku značajku. To su redovnici koji tijesno združuju apostolsku djelatnost s molitvom i redovničkim opsluživanjem Pravila. Apostolska djelatnost u svijetu prvi je motiv njihovog okupljanja u zajednicu. Njihova je karakteristika: “Biti u svijetu, a ne biti od svijeta.” Svijet sa svim svojim okolnostima polje je njihova rada. U bratskim apostolskim zajednicama ravnopravno žive i djeluju klerici i laici, prema svojim sposobnostima i stupnju primljenog reda.

- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.