ordinarylove

Pita se kako još preživljava u tom svijetu suprotnosti, savršeno suprotstavljenih.



U njenoj, samo njenoj ladici, roza su ogledala, posvuda lete komadići nimalo-nježno-rozog perja, svjetlucave zvijezdice koje se, još uvijek, dvije godine nakon što mu ih je nalijepila na kutiju jednog nadobudnog rođendanskog poklona, odljepljuju s iste i ne daju joj da zaboravi što bi, još uvijek, nakon svog tog vremena i pretvaranja, htjela biti.

Tješi se, uvijek se tješi, i dok stoji i dok hoda, čak i dok sanja - da smo svi, konačno, samo ljušture onoga što smo htjeli kad smo bili djeca, tek lutke na nitima kojima je život upuhnut na kratak rok i koji ćemo nakon tog roka odgovarati za vlastitu sebičnost i vlastite nerazumne želje.

Suprotnosti koje ju, samo naizgled, okružuju udahnjuju - slabašan, ali ipak - život njenim iluzijama. Da nema njih, da nema tih fantoma, tih demonskih prevarantica, tih prekrasnih maya, ne bi ni nje bilo, čini joj se ponekad. Nestala bi, baš kao što slike nestaju kad žute, kao što ljudi gube razlučivanje pred licem mme Smrt.

A ipak - morat će ih dokrajčit. Jednom, skoro, ovih dana. Ili će ona biti njihov kraj, ili one njen, definitivan.

Voljela bih poživiti bar još kojih 70-ak godina, ako ne samo zbog vlastite samoživosti, onda i kako bih, radoznala i ne baš sasvim dobronamjerna, kakva jesam, bila u mogućnosti svjedočiti danu kada bilo što dovedeno u vezu sa Katoličkom crkvom i/ili nekakvim oblikom seksa - istospolnog, višespolnog, višestranačnog - neće više izazivati kontroverzu.

Društvo u kojem će se takva drastična promjena dogoditi bit će ili:

a) potpuno amputirano osjećaja suosjećanja i bliskosti sa ženom, mužem, bratom, sestrom - što po vjeri, što po domovini a što po planeti Zemlji ili pak -

b) konačno oslobođeno lažnog iščuđavanja, a po pitanju toga što sve vjerski - i bilo kakav drugi - ekstrem - može uraditi društvu, ili, a'jmo maknut' odgovornost sa tako apstraktnog pojma kao što je neko 'društvo' pa reć' - što je sve jedan čovjek u stanju učinit drugom, a pod izlikom 'vjere', 'domovine', 'pravičnosti' i sličnih tumora - i ne osvrnut se, ma ni ne začešat' po lubanji, a kamoli po nekom, božesačuvaj, osjećaju savjesti.

Film prati sudbinu tri djevojke koje su prozvane kao 'grešnice' i poslane živjeti u 'Samostan iz pakla'. Prva od njih je Patricia (Dorothy Duffy), anđeoskog lica, koja je 'zgriješila' tako što je rodila vanbračno dijete.

Druga je Margaret (Anne-Marie Duff), čiji je 'grijeh' to što ju je silovao rođak.

Dozvolite da se ovdje, u maniri kakve sitničave filmogledateljice, na kratak trenutak zaustavim i izdvojim jednu od najboljih scena, onu sa samog početka filma - u kojoj preko zvučnog zida irske svadbene glazbe pratimo kako se na licima aktera odvija prava obiteljska drama, od Margaretinog priznanja o silovanju pa do osuđujućih pogleda kojom ju časte njeni bližnji.

Bernadette (Nora-Jane Noone), najljepša od tri, poslana je u samostan-praonu-sušionicu-mučionicu jednostavno iz razloga što je flertovala sa lokalnim dječacima.

Moment koji se provlači kroz cijeli film, koliko očekivan toliko još uvijek zanimljiv (valjda zbog ljudske sklonosti pručavanju tuđih, pogotovo seksualnih, devijacija), jest seksualnost, zapravo, senzualnost, putenost. Baš je ta i takva seksualnost ili kako ju god hoćete zvati, razlog iz kojeg su svi ti deseci tisuća djevojaka koje su prodefilirale kroz praone ovakvog tipa od 60-tih pa do konačnog zatvaranja '96 (!) potisnuta sila šćućurena u samom dnu misli i osjećaja svih onih portretiranih sado-nastrojenih časnih sestara.

O filmu 'The Magdalene Sisters', kao, uostalom i o bilo kojem filmu koji se na ovaj ili onaj način bavi vjerskim fundamentalizmom i njegovom ružnom djecom, postoje - pogađate - podvojena mišljenja. I to prilično jasna, crno-bijela.

S jedne strane imamo Crkvu, koja se javno oglasila i osudila film, dok, s druge, imamo niz žena koje su radile u ozloglašenim praonicama rublja, vođenima od strane Magdaleninih sestara. Pa tako, dok Crkva tvrdi kako je film 'pretjeran' i 'zloban', ex-prisilne-radnice zamjeraju stvarateljima filma na 'ušminkanosti' i tvrde kako su stvari bile još puno, puno gore.

Jedina bi dana zamjerka mogla biti zbog manjka objektivnosti. Ali ovaj film ne bi bio ono što jest - bolan, grčevit udarac u stomak i itekako dobar wake-up call - da je iti mrvicu objektivniji.

Naime, sve prikazano se događalo, što je činjenica koja u velikoj mjeri pobija pitanja o objektivnosti i sličnom. Sve je ostalo stvar nazora, a već smo naučili, jel'te, da su oni različiti i da se zato i zovu - nazori. Eto, upravo zbog tog i takovog razumijevanja imamo ovako divno, demokratsko, slobodno društvo danas.

Želite reagirati na neku vijest, medijsku podvalu ili laž? Imate nešto za reći, ali ne znate gdje bi ste to mogli? Uvijek ste željeli pisati i izvještavati ili možda imate blog? Ili ste afirmirani novinar kojem je odbijena vijest zato jer je urednik poznat po cenzuri i dobrim odnosima sa svim strankama. Ako želite nešto napisati, izjaviti, komentirati ili jednostavno saznati najnovije vijesti iz građanske perspektive - od danas sve to možete na Vašem portalu - Xportalu. Xportal je prvi Hrvatski građanski portal gdje blogeri, novinari, ili svi ostali koji to žele mogu iznijeti svoje mišljenje. Bez cenzure. Članci se pozicioniraju prema ukupnoj ocjeni posjetitelja. Na isti način se rangiraju Top autori članaka i novinari. Top novinari prema ocjeni posjetitelja nagrađuju se tjednim nagradama poput DVD playera ili Ipoda. Xportal se sastoji šest glavnih rubrika: vijesti, sport, tehnologija, kultura, zabava i zdravlje te tridesetak pod-rubrika. Ako želite doprinijeti autorskim člankom te usput možda i osvojiti nagradu, ili jednostavno želite čuti glas građana - posjetite www.xportal.hr.

Xportal - Vaš portal.

...postoje dva logična objašnjenja za takvo što.

Prvo je - možete bit' prilično sigurni da ste u ovom, zanemarivo malom djeliću veb-spejsa već godinicu predugo, do mjere da ste počeli tupit i zatupljivat za računalom, pretvorili se u niži oblik života, buljavih očiju i slinave donje usne, jednom rječju, da blogoovisnost (oh, kako mrzim tu riječ) uzima maha.

Drugo je - da su vam neki ljudi aka njihovi blogovi prirasli srcu, ma kako to suludo zvučalo. Da vas njihov život zanima, da se radujete kad im se desi nešto lijepo, uzbudljivo ili pak čisto životno-dobro, iako, recimo, nemate blagog pojma kako zapravo izgledaju, koji broj cipela nose, kojim putem idu do posla i slično.

Ja (jel' se ono kaže da magarci počinju rečenicu sa 'ja'? mene tako učila profa u osnovnoj...) sam, evo, recimo, sinoć sanjala nju. Da je šačica poduzetnih, nadahnutih i sveudilj dobrodušnih blogera došla na ge-ni-jal-nu ideju da joj povodom i glede vjenčanja skorog napravimo sklepanicu zvanu wedding blog. Ilitiga, da se distanciram od ovog sveeuropskog izričaja, blog o' vjenčanja. Dizajn bjaše nekako ovakav:



Dooobro, možda ne baš ovol'ko američki-roza-Barbie-lookalike. Al' rozi je bio. I umjesto ove jedne kokoše koja se naočigled širokog internet pučanstva u svom posljednjem postu preserava svojim prekrasnim prstenom, zbog kojeg ju, kako kaže, "potpuni neznanci još danas, godinu dana nakon zaruka, zaustavljaju i pitaju gdje sam ga kupila"...da, khm...umjesto nje njoj je postove pisala zadruga dobrodušnih blogera.

Svega je tu bilo: čestitanja, u jednom malom box-u sa strane glasovalo se za prijedloge spota od vjenčanja, među kojima je bila i "Against All Odds" Phila-Disney-soundtrack-Collinsa, "Dream A Little Dream Of Me" by Mamas & Papas pa "From This Moment On" Elle Fitzgerald...
Bila je čak i nekakva akcija sakupljanja novca. Valjda za srebrni pribor za jedenje, roza balune, krokanat za tortu, štatigajaznam.

Ne mogu procijenit' je li moja opsjednutost instaliranjem glazbene podloge u ama baš sve životne situacije znak nekakvog ne-suočavanja sa stvarnošću, ili pak straha od iste.

Još kao klinka, u jednoj od onih sleepwalking, daydreaming varijanti a koje bi redovito završile tako što bi se zabušila u nekog ni krivog ni dužnog prolaznika, imala sam tu neobjašnjivu potrebu da uz, recimo, situaciju susreta sa nekim klincem koji mi je u tom momentu bio centar svijeta, prilipetam neku glazbenu podlogu.

Naprimjer. Zamišljam da se srećem sa dotičnim, koji mi kaže da sam ljubav njegovog života, na koju je čekao otkad zna za sebe (Aha, mo'š mislit', u četrnajstoj godini ozbiljne meant-to-be ljubavi. i nemojte mi sad spominjat Romea i Juliju, pliiiz. Svi doobro znamo kako su oni završili.). Svuda oko nas pada lišće, snijeg ili one preumjetne pahuljice stiropora, kamera se polako udaljava sa prvim taktovima one limunadaste "Greatest Love of All" (Pa šta da sam slušala Whitney Houston?)...

Kamera se udaljava, naravno, tako da netko od potencijalnih gledatelja ne bi razvio bogohulnu misao: "A možda nisu živjeli sretno do kraja svijeta i vremena?"

Ovo nije šala. Ja sam ovo zbilja radila, a ovo opisano samo je jedna u nizu, ujedno i najmanje zastrašujuća varijanta. A bilo ih je, itekako.

Kao, recimo, onaj put kad sam prekinula 1,5-godišnju vezu sa N.

Imala sam 18, on 19, rekao mi je da ga gušim i da želi izlazit sa prijateljima, da život koji ga čeka i smije mu se u brk ne može potratit sa nekim tko ga želi apsolutno i bez kompromisa privezat za sebe. Bila je to istina. I boljela je, oh, kako je boljela.

A što se meni u tom krucijalnom preokretu u fabuli, na tom samom vrhuncu priče koja se strmopižđuje pravac - dolje, vrtilo po glavi? Evo, ovo. I dan danas, kad se sjetim tog dana, kunem se, ova je pjesma jedino što mi dopire do moždanih.

Da ne znam sebe kao što se znam, rekla bih joj (sebi, jel'te) da na ovaj način umrtvljuje osjećaje, učinkovito, k'o lokalnom anestezijom pri vađenju pokvarene šestice.

A ove svoje navade sjetih se prije neki dan, razmišljajući kako je Sexual Revolution Macy Gray, upravo savršen, osim možda maalko preočit, soundtrack za kvalitetan, plodan ili manje plodan seks, al' svakako, onaj sa manjkom inhibicija. Po pitanju idealne glazbe za dotični čin prednjači možda, jedino Barry White, koji ipak suvereno vlada na području sex-shaking, love-making klasika.



Onda? Ima l' još 'ko inhibicija, nakon odgledavanja spota, po ovom osjetljivom pitanju?

Pitanje oko kojega su mnogi mastermind-ovi našeg i ne tako našeg vremena mrcvarili glavu i lomili koplja prhko se i lahko može sažeti u jednoj prostoproširenoj rečenici: "Što je bilo prije - kokoš ili jaje?"

Obrazložit ću, dakle, par različitih stajališta, gdješto nadobudnih a gdješto pak jednostavno bizarnih, e kako bih bar djelomično uspjela u naumu svojevrsnog otklanjanja upitnika iz umova šire internetske nacije, ili, kako bi mi to ovdje rekli, odškrinula zavjese te iz tame neznanja slučajnim namjernicima otvorila prozor u vrli, novi svijet.



Postoji nekoliko različitih, dakako, međusobno kontradiktornih, pristupa ovoj problematici. Upravo iz tog razloga smatram kako je najbolji, ujedno i najobjektivniji pristup doslovno citirati navode zastupnika različitih stajališta. Osim što je takva metoda iznimno živa i interaktivna, ujedno nudi i najizravniji pristup problemu, poglavito zbog činjenice da prosječan čitač takvom pristupu zahvaljujuć' ima mogućnost sudjelovati u zamišljenom dijalogu sa pojedinim braniteljima stajališta, te se po volji i imaginarno tući, svađati i braniti svoje nevažne stavove koji u svakom slučaju neće promijeniti tok univerzuma.

Osoba A - Gdin zvan Indukcija

Depresivna sam danas, nemalo, al' to nije nešto šta mi se povlači javno, jer ako stavim svoje razloge za ovakvo stanje crno-na-bijelo, uskoro ću otkrit da za njega nemam pokrića. A to mi se ne da, jer 'oću mislit da je moj mood swing savršeno potvrđena i opravdana stvar.

Pričajmo, dakle, u notama i video-spotovima, jer to je jedini jezik koji moja nesuđena EmTiVi generacija poznaje. Cocteau Twins, jedan od meni dražih bendova:

Većina je njihovih tekstova upravo neprevodiva. Mnogi su novinari, glazbene kompanije i fanovi tijekom godina pokušavali dešifrirati o čemu to Liz Fraser, pjevačica i autorica većine tekstova, pjeva, na što ona nikad nije dala jasan odgovor. U omotima dva albuma, "Garlands" i "Head Over Heels", tekstove je čak i zapisala, no to nije pomoglo.

Kemijska čistionica "Galeb" u ex Partizanskoj (jer neman blage veze kako se ta ulica sad zove, a iskreno, i ne zanima me. Smatram da svatko ima pravo na otpor promjenama, pa tako i ja.) jedan je od onih još uvijek postojećih fragmenata Splita kakav je bio u mome djetinjstvu.

Napominjem da u taj pojam "Split mog djetinjstva" upadaju svakakve pizdarije - od izvjesnog kafića na Ovčicama koji se nekoć zvao Džaja (gdje su se održavale svirke jednog minulog splitskog blues-benda na koje me stari redovito, kao klinku, vodio), preko jednog tako neizbježnog klišeja kao što je miris drveća u jednoj ulici na Bačvicama u rano proljeće i kasnu jesen, subotom ujutro, pa sve do te famozne kemijske čistionice koja je, valjda, osim "Uzora" i još pokojeg zaostalog pogona neke od tvornica u stečaju, jedna od rijetkih koja je zadržala onaj soc-realistički šarm.

Zapravo, nisam baš sigurna da je posve ispravno šačicu blaziranih i almost-balzamiranih radnika smještenih u interijer koji opasno podsjeća na onaj iz "Schindlerove liste" nazvati - šarmantnim. Ali, oprostit ćete mi na tom potpuno subjektivnom ispadu, ta ja sam ipak samo jedna najobičnija, nostalgična budala koja se nada da se prošlost može zatvoriti u šaku, spremiti u vakumiranu vrećicu i instalirati negdje na neku policu, daleko od erozivnog utjecaja vremena.

U ponedjeljak sam na dotično mjesto odnijela dva komada odjeće na bojanje.

Ušla sam, dakle, u dućan, pričekala dok je teta neuspješno pokušavala pronaći nekakav kaput mušteriji ispred mene. Već me u tom času, u tom trenu sve podsjetilo na prošli put kad sam tu bila. I baš me u razmišljanju prožetom čuđenjem - o tome kako je moguće da ti ljudi već, valjda, 30 godina rade istim prelošim sistemom, koji očito ne funkcionira, jer robu traže bar 10 minuta, ako ju uopće i nađu, kad im god netko po istu dođe - prekinula ta teta u plavoj radničkoj kuti, pitavši me šta mi treba.

I stavim ja njoj robu na stol (koji je, kao najnoviji dio inventara izgledao savršeno bizarno u tom okruženju) i pitam kad će bit' gotovo, sluteći odgovor: "U srijedu bojamo, tako da će vjerojatno bit' gotovo do petka, a možda i do ponedjeljka".

Pregrizem jezik i zahvalim se te izađem.

Danas sam došla pokupit robu.

Uđoh u dućan, gdje mi je teta tražila stvari par minuta, da bi ustanovila kako ih ne može naći i poslala me u pogon preko puta. Poslušno i bez trunke iznenađenja odoh gdje mi je rečeno.

E, tek je tamo nastao cirkus.

Barba koji radi u pogonu već me sa vrata, po običaju, pokušao vratit nazad u dućan "onoj tamo, da potraži malo bolje", al' se nisam dala. Gurajući mu račun u i pod nos, ponovila sam bar tri puta da mi je teta rekla da mi je roba ovdje a ne tamo, svaki put sve sporije, gotovo slovkajući, kako bi se gradivo utvrdilo.

Ipak me proslijedio dalje. Još malo naprijed, u sobu gdje se uvik ili jede ili puši. Ili oboje. And I don't mean that in any sexual kind of way.

Pa sam još malo čekala. Brat bratu, petnaest minuta. Divila se u međuvremenu oguljenom stropu, štednjaku "Sloboda" iz 60-i-neke, cijevima za paru koje su doslovno virile iz zemlje i svemu ostalom što je činilo već gore spomenuti interijer.

Jedna je teta baš jela kad sam ja ulazila (!) pa me, pošto je kažiprstom desne ruke mrtva-hladna očistila zaostatke marende između zuba broj tri i četiri, istu tu ruku, s istim tim prstom, pružila prema meni, govoreći: "Daj mi račun".

Ma, bez riječi sam joj ga pružila i otcupkala još par minuta u mjestu, čekajući da mi pronađe džemper, da ga, točnije, skine sa onim zahrđalim vilama sa jedne od šipki na kojima roba koja visi neodoljivo podsjeća na item-e u mesnici.

Kad sam konačno dobila oba komada, poslali su me sa računom opet preko puta. Platit' isti. Nedužna kakva jesam, promislila sam kako bi u tom trenutku netko sa mrvicu manje osjećaja srama od mojeg ličnog, fino pobjegao glavom bez obzira, pobjedonosno razmišljajući kako ih je dobro zajeb'o.

Ali ne, ne ja. Ja sam svoj uredno platila. Čak sam zamalo, u svoj toj izmaglici, ostavila dobar dio ostatka novca za sobom.

I nisam se naljutila ni u jednom momentu. Čak ni u onom ključnom, koji je uključivao ostatke prožvakane hrane na mom računu. Čak, štoviše, bilo mi je, baš onako iskreno žao što takvih mjesta nema više.

Ne znam, valjda mi je prilikom kakve nesvjesne noćne lobotomije by patuljci next door stradao centar za zdrav ukus nauštrb onoga za nostalgiju za djetinjstvom.

I ne, nije mi nitko od rodbine radio u "Galeba".

18:30 Rubia: jesi tu?
18:31 ja: da
Rubia: poslala sam ti poruku bokte
18:32 ja: jeeel? cek
18:35 a kako san znala da ces odgodit :P
Rubia: neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
Ja nisam znala, kako si i onda mogla znat?
:(((
18:36 ja: ma jer se uvik dogovaramo ko lude Marije
oprostiiiiiiii
miiiiiii
koji zub? :)
:(
Rubia: A znadem da jesmo
ali ne lde nego drvene
18:37 *lude
gornji lijevo
imadem rupu
i hm karijes
ja: auuuu
Rubia: ali sam potrošila pare koje mi je stari dao za zubara
ima mjesec dana
kmeeeeeee
ja: a os da ti posudim bleso?
Rubia: Ma kakvi
18:38 ja: a ok. :)
samo nemoj ic na hitnu, niposto
Rubia: ma kurac na hitnu
ja: kurac na hitnoj :D :D
Rubia: kad sam bila kod zubara
18:39 ja: a sranje jebote
moje saucesce
Rubia: kme
ja: jel imas pejnkilera bar? jel te puno boli?
ala jesan dosadna
:)
Rubia: imam voltaren
a jebote udarilo mi na oko
ja: ha?
18:40 Rubia: oko me boli
ja: os sutra ic
za zub, mislim
Rubia: Neću, smirit će se to, već me bolio neki dan
i onda se smiri
pa opet
18:41 ja: da, tako i ja radim :)
sto ne znaci da je to pametno
jer ja nisam neka bistra :P
Rubia: a znam al izdržat ću sada tjedan ipo
ja: do?
Rubia: dok mi dilber ne dade novce
a i ja imam
18:42 psihičke pripreme za zubara
ja: ma daj, ozbiljno, ako ti triba samo reci. i'm not just being polite.
eto.
Rubia: :D
Nećem :))
al hvala
(----------------)
18:43 ja: ha?
Rubia: Ma nisi skontala
predobru bazu
ja: ma jesam
al se pravim glupa
kužiš, kužiš
Rubia: a glupačo
ja: aaaaaaaaaaa
Rubia: E a znam ali moraš mi dat one letke
ja: čemu to 'ali'
Rubia: pa danas si mi ih trebala dat
18:44 ja: pa vidit cemo se cim te zub prestane bolit :)
jel' da?
JEL' DA?
Rubia: :D:D:D:D:D
18:47 ja: onda cemo se probbli vidit preksutra
osim ako ne falijemo dan
ili stoljece :D
Rubia: lolčić
ja: kurčić
18:48 palčić
č,ć
Rubia: :D:D:D
ja: ajme :D
hu d fak iz Majkl Grej?
Rubia: :D ma neka komercijala
stavila sam neke poskočice
ja: bljak
Rubia: jer sam u komi
ja: da?
a-haa
18:49 ja kad sam u komi slušam Joy Division
i Sisters of Mercy
:)
Rubia: hahaha
a ja gwen stefani
i black eyed peas
ja: kokoš, eto, znao sam
ko-ko-ko
:P :P
18:50 Rubia: belj
ja: je li potically correct zajebavat ljude kad ih boli zub
politically
Rubia: Je
ali možeš dobit po pičci
ja: čc
hahaha
po psisi
:D
18:51 možda bi tribala ovaj nas razgovorcek objavit ka post, ionako neman inspiracije
al ces me tuzit za autorska prava?
:D
Rubia: neću
aj objavi :D
ja: ma neeeeeeeee
Rubia: ma kmeeeee
18:52 ja: oš?
Rubia: aj :D
ja: aj

Danas se osjećam, pomalo, onako, kao što su se vjerojatno osjećali oni jadni Marsovci sa predimenzioniranim glavama iz SF filmova kad bi se spustili na Zemlju. Ta su jadna bića obično prikazivana kao iskonski negativci kojima je u njihovom marsovskom životu jedino istinski napeto laserskim zrakama hipnotizirat sva živuća bića i pretvorit ih u embrije te konačno okupirat Planet Zemlju, pretvorit ju u divovski krater i...



Naravno da serem. Al' ima nešto, priznat ćete, duboko romantično u tom osjećaju da si pao s Marsa, da si drugačiji od drugih, neshvaćen, mučenik-poeta ili takonešto.

Čim si to promislio (a ja, evo, recimo, često tako promišljam, pa nekog klinca i znam o tom fenomenu), stvorio si zaštitnu mrežu oko sebe. Sagradio si svoje malo jaje, sobu ili cubicle, o kojem sam već jednom govorila, u koji nitko ne može pristupiti a oni koji se ipak usude, izađu doživotno traumatizirani.

Meni se, evo, već par dana, a kao posljedicu činjenice da sam malo više od tjedan dana provela blaženo plutajući prostorom vlastitih misli, sređivanja i dogovaranja sa samom sobom, prati scary feeling da mi je, prilikom te izolacije opako stradao centar u mozgu za dokone razgovorčiće.

Dakle, momentalno se ovaj snob u meni - koji se pravi pametan tvrdeći da se zgraža glupavih brbljanja dok ih, zapravo, sa pomno odabranim jedinkama (uglavnom iste vrste, treba li napominjati), itekako, oho-ho, upražnjava - suočava sa dva problema.

Prvi je problem u tome što bih ja sad rado otišla na Vis ili Lastovo, ili na, recimo, Palagružu, ako ćemo već bit' ekstremni. Pa bih tamo nastavila ovo započeto a nedovršeno ugodno druženje sa samom sobom. To, zapravo, samo po sebi i nije problem, problem je da ja to nisam u mogućnosti napravit. Ne mogu samo skupiti torbe i otići. A istini za volju, 99% bih se, hirovita kakva već jesam, predomislila negdje na pola puta do trajekta i pohrlila nazad kući. Ah, to žensko u meni...

Drugi je problem što sam u jako kratko vrijeme zaboravila da postoje objekti kao što su internet, mobitel, sat i slične ograničavajuće pizdarije. I, smijem li reći, bilo mi je divno. Al' sad prolazim taj period uštekavanja, ponovne prilagodbe i već se vidim kako postepeno postajem sve rastresenija jer - gledam čas na mobitel, čas u ekran, pa na sat kad ću doma ili slično, pa kako provjeravam mail, pa kako gledam jel' mi tko odgovorio na koji komentar...

Mogu pod punom odgovornošću izjavit da sam se ovih dana malko upristojila - i sebe i svoje bizarne navike. Pa tako, osim što sam konačno ofarbala kosu, svih ovih dana nisam manijakalno micala sa kreveta svaki komadić robe i pospremala ga u ormar poput očajne kućanice. Umjesto toga sam čak tri-četiri dana u nizu nonšalatno ostavljala hlače, majice i marame te sadržaje moje torbe rasprostrte po krevetu. I nisam se obazirala, ne. I, opet ću reći, bilo mi je divno.

Da sumiram i zaključim, shvatila sam da moram prestati sa nekim mojim upravo idiotskim opsesivnim navikama, poglavito nestrpljivošću i netrpeljivošću prema ljudima koji se nalaze (bar) u mojoj neposrednoj blizini. A sve po onoj,

...punim baterije...vraćam se dok ne kažete "ako se odmaraš, koji se kua uopće javljaš"...



Ajd', pa se vidimo. Idem spuštat fibru.