Ne mogu procijenit' je li moja opsjednutost instaliranjem glazbene podloge u ama baš sve životne situacije znak nekakvog ne-suočavanja sa stvarnošću, ili pak straha od iste.
Još kao klinka, u jednoj od onih sleepwalking, daydreaming varijanti a koje bi redovito završile tako što bi se zabušila u nekog ni krivog ni dužnog prolaznika, imala sam tu neobjašnjivu potrebu da uz, recimo, situaciju susreta sa nekim klincem koji mi je u tom momentu bio centar svijeta, prilipetam neku glazbenu podlogu.
Naprimjer. Zamišljam da se srećem sa dotičnim, koji mi kaže da sam ljubav njegovog života, na koju je čekao otkad zna za sebe (Aha, mo'š mislit', u četrnajstoj godini ozbiljne meant-to-be ljubavi. i nemojte mi sad spominjat Romea i Juliju, pliiiz. Svi doobro znamo kako su oni završili.). Svuda oko nas pada lišće, snijeg ili one preumjetne pahuljice stiropora, kamera se polako udaljava sa prvim taktovima one limunadaste "Greatest Love of All" (Pa šta da sam slušala Whitney Houston?)...
Kamera se udaljava, naravno, tako da netko od potencijalnih gledatelja ne bi razvio bogohulnu misao: "A možda nisu živjeli sretno do kraja svijeta i vremena?"
Ovo nije šala. Ja sam ovo zbilja radila, a ovo opisano samo je jedna u nizu, ujedno i najmanje zastrašujuća varijanta. A bilo ih je, itekako.
Kao, recimo, onaj put kad sam prekinula 1,5-godišnju vezu sa N.
Imala sam 18, on 19, rekao mi je da ga gušim i da želi izlazit sa prijateljima, da život koji ga čeka i smije mu se u brk ne može potratit sa nekim tko ga želi apsolutno i bez kompromisa privezat za sebe. Bila je to istina. I boljela je, oh, kako je boljela.
A što se meni u tom krucijalnom preokretu u fabuli, na tom samom vrhuncu priče koja se strmopižđuje pravac - dolje, vrtilo po glavi? Evo, ovo. I dan danas, kad se sjetim tog dana, kunem se, ova je pjesma jedino što mi dopire do moždanih.
Da ne znam sebe kao što se znam, rekla bih joj (sebi, jel'te) da na ovaj način umrtvljuje osjećaje, učinkovito, k'o lokalnom anestezijom pri vađenju pokvarene šestice.
A ove svoje navade sjetih se prije neki dan, razmišljajući kako je Sexual Revolution Macy Gray, upravo savršen, osim možda maalko preočit, soundtrack za kvalitetan, plodan ili manje plodan seks, al' svakako, onaj sa manjkom inhibicija. Po pitanju idealne glazbe za dotični čin prednjači možda, jedino Barry White, koji ipak suvereno vlada na području sex-shaking, love-making klasika.
Onda? Ima l' još 'ko inhibicija, nakon odgledavanja spota, po ovom osjetljivom pitanju?
Post je objavljen 20.11.2006. u 18:05 sati.