Marketing
Kakve veze kemijska čistionica "Galeb" ima sa prohujalim djetinjstvom
Kemijska čistionica "Galeb" u ex Partizanskoj (jer neman blage veze kako se ta ulica sad zove, a iskreno, i ne zanima me. Smatram da svatko ima pravo na otpor promjenama, pa tako i ja.) jedan je od onih još uvijek postojećih fragmenata Splita kakav je bio u mome djetinjstvu.
Napominjem da u taj pojam "Split mog djetinjstva" upadaju svakakve pizdarije - od izvjesnog kafića na Ovčicama koji se nekoć zvao Džaja (gdje su se održavale svirke jednog minulog splitskog blues-benda na koje me stari redovito, kao klinku, vodio), preko jednog tako neizbježnog klišeja kao što je miris drveća u jednoj ulici na Bačvicama u rano proljeće i kasnu jesen, subotom ujutro, pa sve do te famozne kemijske čistionice koja je, valjda, osim "Uzora" i još pokojeg zaostalog pogona neke od tvornica u stečaju, jedna od rijetkih koja je zadržala onaj soc-realistički šarm.
Zapravo, nisam baš sigurna da je posve ispravno šačicu blaziranih i almost-balzamiranih radnika smještenih u interijer koji opasno podsjeća na onaj iz "Schindlerove liste" nazvati - šarmantnim. Ali, oprostit ćete mi na tom potpuno subjektivnom ispadu, ta ja sam ipak samo jedna najobičnija, nostalgična budala koja se nada da se prošlost može zatvoriti u šaku, spremiti u vakumiranu vrećicu i instalirati negdje na neku policu, daleko od erozivnog utjecaja vremena.
U ponedjeljak sam na dotično mjesto odnijela dva komada odjeće na bojanje.
Ušla sam, dakle, u dućan, pričekala dok je teta neuspješno pokušavala pronaći nekakav kaput mušteriji ispred mene. Već me u tom času, u tom trenu sve podsjetilo na prošli put kad sam tu bila. I baš me u razmišljanju prožetom čuđenjem - o tome kako je moguće da ti ljudi već, valjda, 30 godina rade istim prelošim sistemom, koji očito ne funkcionira, jer robu traže bar 10 minuta, ako ju uopće i nađu, kad im god netko po istu dođe - prekinula ta teta u plavoj radničkoj kuti, pitavši me šta mi treba.
I stavim ja njoj robu na stol (koji je, kao najnoviji dio inventara izgledao savršeno bizarno u tom okruženju) i pitam kad će bit' gotovo, sluteći odgovor: "U srijedu bojamo, tako da će vjerojatno bit' gotovo do petka, a možda i do ponedjeljka".
Pregrizem jezik i zahvalim se te izađem.
Danas sam došla pokupit robu.
Uđoh u dućan, gdje mi je teta tražila stvari par minuta, da bi ustanovila kako ih ne može naći i poslala me u pogon preko puta. Poslušno i bez trunke iznenađenja odoh gdje mi je rečeno.
E, tek je tamo nastao cirkus.
Barba koji radi u pogonu već me sa vrata, po običaju, pokušao vratit nazad u dućan "onoj tamo, da potraži malo bolje", al' se nisam dala. Gurajući mu račun u i pod nos, ponovila sam bar tri puta da mi je teta rekla da mi je roba ovdje a ne tamo, svaki put sve sporije, gotovo slovkajući, kako bi se gradivo utvrdilo.
Ipak me proslijedio dalje. Još malo naprijed, u sobu gdje se uvik ili jede ili puši. Ili oboje. And I don't mean that in any sexual kind of way.
Pa sam još malo čekala. Brat bratu, petnaest minuta. Divila se u međuvremenu oguljenom stropu, štednjaku "Sloboda" iz 60-i-neke, cijevima za paru koje su doslovno virile iz zemlje i svemu ostalom što je činilo već gore spomenuti interijer.
Jedna je teta baš jela kad sam ja ulazila (!) pa me, pošto je kažiprstom desne ruke mrtva-hladna očistila zaostatke marende između zuba broj tri i četiri, istu tu ruku, s istim tim prstom, pružila prema meni, govoreći: "Daj mi račun".
Ma, bez riječi sam joj ga pružila i otcupkala još par minuta u mjestu, čekajući da mi pronađe džemper, da ga, točnije, skine sa onim zahrđalim vilama sa jedne od šipki na kojima roba koja visi neodoljivo podsjeća na item-e u mesnici.
Kad sam konačno dobila oba komada, poslali su me sa računom opet preko puta. Platit' isti. Nedužna kakva jesam, promislila sam kako bi u tom trenutku netko sa mrvicu manje osjećaja srama od mojeg ličnog, fino pobjegao glavom bez obzira, pobjedonosno razmišljajući kako ih je dobro zajeb'o.
Ali ne, ne ja. Ja sam svoj uredno platila. Čak sam zamalo, u svoj toj izmaglici, ostavila dobar dio ostatka novca za sobom.
I nisam se naljutila ni u jednom momentu. Čak ni u onom ključnom, koji je uključivao ostatke prožvakane hrane na mom računu. Čak, štoviše, bilo mi je, baš onako iskreno žao što takvih mjesta nema više.
Ne znam, valjda mi je prilikom kakve nesvjesne noćne lobotomije by patuljci next door stradao centar za zdrav ukus nauštrb onoga za nostalgiju za djetinjstvom.
I ne, nije mi nitko od rodbine radio u "Galeba".
Post je objavljen 10.11.2006. u 17:05 sati.