Odjeknuo je prasak i našli smo se na ulazu u prednje dvorište velebne kuće obitelji Parker. Kameno zdanje ove ljepotice prekrivao je bršljan, dok se cijela kuća krila u hladu visokog crnogoričnog drveća. Uzdahnula sam. Ovo mjesto sam oduvijek nazivala domom, ali sada mi je više izgledalo kao najobičnija nastamba bez imalo duše u sebi. Više me nisu preplavljivale uspomene niti sam čula zidove kako prepričavaju zgode iz mog djetinjstva.
Osjetila sam da mi je Matt pustio ruku. „Alexis, ja ne bi trebao biti ovdje.“
U čudu sam ga pogledala. „O čemu pričaš?“
„Gle, samo nemoj opet planuti, okej?“ Matt je uzdahnuo. „Ovo je obiteljska situacija. Ja nisam obitelj. Ne bi se trebao miješati.“
„Koješta!“ otpovrgnula sam. „Pa ja sam te dovela!“
„Znam, ali to je od početka bila loša ideja kao što sam i govorio“, Matt je polako rekao, zvučeći nekako suosjećajno. „Već sam ti rekao da sam uz tebe, ali i dalje ne mislim da bi trebao biti ovdje.“
„Pa dobro!“ zaderala sam se srdžbeno. „Onda idi. Marš! Da te više nisam vidjela! Goni se!“
„Alexis, daj se smiri! Možemo...“
„NE DIRAJ ME!“ zavrištala sam bijesno kad me pokušao pomilovati po obrazu. „Bailee, vodi ga kući. Makni mi ga s očiju.“
Kao i obično, Bailee je bila puna razumijevanja. Bez ikakvog nepotrebnog zapitkivanja, kimnula je glavom i primila Matta pod ruku. Sekundu poslije, oboje su mi isčeznuli iz vida. Bailee mi je postajala sve draža. Nikad nije postavljala suvišna pitanja i znala je točno kad treba zašutjeti ili pak, suprotno tome, nešto reći.
„Alexis?“ čula sam majčin glas kako me doziva s trijema.
Blago sam se osmjehnula. „Hej mama!“ mahnula sam joj i potrčala prema kući.
Mama se sagnula i primila me u zagrljaj. „Ej mala, dugo se nismo vidjele! Gdje si bila? Zabirnula si oca i mene. Čekali smo te na kolodvoru, ali te nije bilo.“
„Mama, smiri se. Diši“, rekla sam joj kako bi je zaustavila prije nego što počne s očitavanjem bukvice. „Bradin je došao po mene. Najprije me želio odvesti...negdje prije nego odem kući na praznike.“
Mama je zatreptala. „Bradin kažeš? Ha!“
„Što pak sad to treba značiti?“ sumnjičavo sam upitala, podigavši obrvu.
„Ništa zlato“, mama se neuvjerljivo osmjehnula. „Daj uđu unutra da umirimo tvog oca. Dobit će preuranjene sijede od toliko brige.“
Tatu sam zatekla u dnevnom boravku kako šetkara gore – dolje s rukama prekriženim na leđima. Kamen mu je pao sa srca kad me vidio.
„Gdje si bila? Imaš li ti ikakvog pojma što sam sve...“
„George, smiri se“, upozorila ga je mama. „Sjeti se da imaš povišeni krvni tlak.“
Kimnula sam glavom. „Da tata, tako je. Ne moraš se brinuti. Bradin me pokupio na kolodvoru.“
„Bradin kažeš? Ha!“ tata je podrugljivo otpuhnuo.
„Baš čudno“, zbunjeno sam nagnula glavu na stranu. „Točno je tako i mama malo prije reagirala na spomen njegova imena.“
„Pa kako i nebi kad nam je sin bitanga!“ osorno je rekao tata, kao da govori o blatu sa svojih cipela.
Oteo mi se glasan uzdah. Moji roditelji nikad nisu tako pričali o Bradinu. Obožavali su ga. Bio je iznimno talentiran i unatoč brojnim kaznama i markiranjima, u Hogwartsu je bio među najboljim učenicima na godini. Kad se osamostalio i otišao živjeti u London, tata se mjesec dana svima hvalio kako je njegov sin konačno postao muškarac. Svi su planirali veliku budućnost za njega, ali Bradin je imao svoje ideje. Možda je to promjenilo njihovo mišljenje.
„Tata, što se dogodilo?“ upitala sam polako, sjednuvši na zeleni antikni kauč kojeg je moja majka obožavala.
Tata je upalio lulu i otpuhnuo velik kolut dima. „Pa čini mi se da ti znaš bolje od mene, Alexis.“
„Nisam sigurna o čemu to točn...“
Tata se držao napuhano i nadmoćno. „Je li istina da se Bradin oženio?“
„Da“, kratko sam odgovorila, smetena takvim pitanjem.
„Je li istina da se oženio onom malom Riddleovom?“
„Da.“
„A je li istina da si ti prisustvovala cijelom tom cirkusu?“
„Da.“
Tata je frknuo nosom. „Eto vidiš, mišice, da si ti puno bolje upućena nego mi!“
Samo sam sjedila i promatrala golemu žilu na tatinu čelu kako počinje sve jače titrati. Izgledala je poput požara koji se rasplamasava.
„Kao da nije dovoljno grozno što se odrekao magije i živi kao jebeni bezjak!“ otac se počeo derati, bijesno ushodan prostorijom, i dalje pušeću lulu. „Ne, to nije bilo dovoljno! Kao šlag na torti, morao je oženiti ono kopile!“
„Tata!“ bijesno sam ga prekinula, naglo ustavši. „Ne govori tako o Evan!“
Tata me gledao kao državnog neprijatelja broj jedan. „Govorit ću o njoj kako budem htio! Odvela nam je sina na krivi put! Da ga ta mala nije smela, mogao je biti dužnosnik u Ministarstvu.“
Cinično sam se nasmijala. „Ti se šališ, zar ne?! Bradin Parker kao dužnosnik u Ministarstvu? To se ne bi dogodilo čak ni da Bradin nikad nije upoznao Evan. A ako vi stvarno vjerujete u to, onda ste budale!“
„Alexis!“ sad se i moja majka uključila u raspravu. „Odkud ti pravo da tako razgovaraš s ocem i sa mnom?“
„Smiri se Alice, to je sve Bradinova krivica“, odmahnuo je moj otac rukom. „On utječe na nju.“
„Zajebi to, starče!“ opsovala sam mu iživcirano. Otac me frustrirano pogledao. „Bradin na mene ne utječe nikako. Ja sam ta koja pokušava utjecati na njega, ali ne uspjevam.“
„Pa naravno kad je ološ! Baraba! Gamad!“ tata se i dalje urlačio, a majka je pružala podršku njegovim riječima nijemim kimanjem glave.
„Odjebi!“ ušutkala sam ih oboje. „Sad me dobro slušajte, oboje. Bradin nije tako loš kako vi mislite. Ja to najbolje znam. Danas sam mu očitala bukvicu o odgovornosti i čisto sumnjam da mu je doprlo do mozga, ali Bradin nije glavni negativac. I ne tata, nije ni Evan. Oni su jednostavno takvi: mladi, neodgovorni, nafiksani i trudni. Dobro, sad više nisu trudni kad...“
„Trudni?!“ zavrištala je moja mama histerično i srušila se na stolicu pored sebe, rashlađujući se lepezom. „Evan je trudna?“
„Pa to onda objašnjava brak!“ s olakšanjem je rekao tata. „Sad barem znamo da ona nije njegov osobni izbor. Već sam se uplašio da mi je sin na niske grane spao.“
„Ma daj me slušajte što vam govorim, snobovi umišljeni!“ rekla sam, a iznenada mi je doletjela majčina pljuska. Piljila je u mene, glasno izdišući na usta. Okrenula sam očima i nastavila. „Evan nije trudna. I nisu se vjenčali zbog trudnoće, nego ljubavi.“
Moj otac i majka izgledali su kao da će povratiti svakog trenutka. „Ovo postaje sve gore i gore“, rekao je tata.
„Alexis, ne želim da se više viđaš s Bradinom“, izrekla je moja majka naglas riječi koje su mi došle kao kiselina na otvorenu ranu. „Previše je negativnog utjecaja u njemu. Pred tobom je budućnost, a on je svoju odbacio. Ne želim da i ti učiniš isto.“
Piljila sam u nju kao tele u šarena vrata. Potom sam zatreptala i pukla se smijati. Majka me gledala kao kroničnog bolesnika. „Vi ste ludi. Oboje. Pa zar stvarno mislite da bi se ikad odrekla rođenoga brata ma kakav god on bio?“
„Alexis, činimo to za tvoje dobro“, otac je kimnuo glavom, primivši majku na ruku. Ona je stisla usnice u ravnu crtu.
„Bradin i Evan su neodgovorni. Briga ih za cijeli svijet i stalo im je jedino do njih dvoje. Nikad ne mare za posljedice i žive samo za sadašnjost. Ali uz to su oboje vrlo talentirani i pametni. Bradin toliko voli Evan da bi za nju podnio Kristove muke, a Evan bi zbog njega i u đavolje ždrijelo otišla. To je nešto što vi nikad nećete moći razmjeti“, sa strašću sam im govorila, shvaćajući da za njih te riječi nemaju smisla, ali da unatoč tome meni ipak nešto znače.
A tad je moj otac uzdahnuo. „U redu onda. Tada se odluči, Alexis. Mi ili oni. Nema ti druge.“
Zatreptala sam. „Oni“, odgovorila sam u hipu, bez imalo razmišljanja, dok mi s licem širio mahniti cerek.
Majka se odmah pobunila. „Nepromišljena odluka. Promisli malo bolje, dušice.“
Odmahivala sam glavom, nasmiješena od uha do uha. „Ja sam svoju odluku već odavno donijela.“
„Znaš li što to znači, Alexis?“ gromko me upitao otac.
Još sam se šire nacerila. „Aha. Službeno me se odričete i više nisam dio Parkerovog obiteljskog stabla. I oh da, više nisam u oporuci. Službeno gubim pravo na nasljeđe.“
„Spremna si se odreći toga zbog brata koji će i onako umrijeti od predoziranja prije tridesete?!“ moja majka se zgroženo držala za srce.
„Ooo da!“ zakimala sam glavom. „Doviđenja starci! Vidimo se...a možda i ne!“
Poskakujući prema izlazu iz kuće, glasno sam se smijala izrazima lica svojih, do nedavno zvanih, roditelja.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.