Molitva je izraz konačnog uma pri nastojanju prilaza Beskonačnom. Sam proces molitve stoga mora biti ograničen znanjem, mudrošću i osobinama konačnog; i odgovor isto tako mora biti uslovljen vizijom, ciljevima, idealima i prioritetima Beskonačnog. Nije moguće opaziti neprekinut kontinuitet materijalnih pojava koje se protežu između procesa molitve i primitka punog duhovnog odgovora na molitvu.

Kad čovjeku djeluje da nije primio odgovora na molitvu, odlaganje obično nagovještava bolji odgovor koji iz nekog dobrog razloga dolazi sa zakašnjenjem. Kad Isus reče kako Lazareva bolest nije smrtonosna, Lazar je već bio umro prije jedanaest časova. Ni jedna iskrena molitva neće ostati bez odgovora izuzev kad nadmoćni stavovi duhovnog svijeta nalažu bolji odgovor, odgovor čovjekovom duhu a ne samo molitvi njegovog uma.

Kad ih čovjek zabilježi u duhu i izazi u vjeri, vremenske molitve obično imaju tako veliku i sveobuhvatnu prirodu da mogu primiti odgovor jedino u vječnosti; konačne molitve vrlo često u sebi nose snažan poriv k Beskonačnom, da odgovor mora pričekati na stvaranje prikladne sposobnosti prijema; molitva vjere može biti tako sveobuhvatna da molitelj jedino može primiti odgovor na ovu molitvu na Raju.

Odgovori na molitve smrtnog uma vrlo često imaju prirodu koju je moguće primiti i prepoznati jedino nakon što moliteljev um bude dostigao stanje besmrtnosti. Molitva materijalnog bića mnogo puta može primiti odgovor jedino nakon što osoba uznapreduje do razine duha.

Molitva čovjeka koji zna Boga može biti tako izobličena neznanjem i toliko deformirana sujevjerjem, da odgovor na ovu molitvu predstavlja jako nepoželjnu pojavu. U ovom slučaju posrednička bića duha moraju prevesti ovu molitvu u tolikoj mjeri da, nakon što primi odgovor, molitelj više nije u stanju da ga prepozna kao takvog.

Ljudi upućuju sve istinske molitve duhovnim bićima, i sve ove molitve moraju primiti duhovan odgovor, i svi ovi odgovori moraju počivati u duhovnim stvarnostima. Bića duha ne mogu pružiti materijalne odgovore na molitve duha čak i ako se radi o materijalnim bićima. Materijalna bića mogu djelotvorno moliti jedino kad "mole u duhu."

Ni jedna molitva ne može postići odgovor ako nije rođena u duhu i odgajana vjerom. Vaša iskrena vjera podrazumijeva to da praktično unaprijed dajete puno odobrenje onima koji čuju vaše molitve da na njih odgovore s tom vrhovnom mudrošću i božanskom ljubavlju koje vaša vjera smatra osobinama onih bića kojima se molite.

Dijete uvijek ima pravo podnijeti molbu svome roditelju; i roditelj se uvijek kreće u okvirima svojih roditeljskih obveza pri odnosu prema svom nezrelom djetetu kad svojom višom mudrošču odluči odložiti, izmijeniti, odvojiti, transcenditirati ili odgoditi odgovor na molitvu za neki drugi stadij duhovnog uspona.

Nemojte oklijevati uputiti molitve čežnji svoga duha; i nemojte sumnjati da ćete primiti odgovor na ove molitve. Ovi odgovori mogu doći uz zalog, čekajući na postignuće onih viših duhovnih razina stvarnog kozmičkog postignuća na ovom ili idućem svijetu, kad budete mogli prepoznati i prisvojiti dugo iščekivane odgovore na svoje ranije preuranjene molitve.

Sve iskrene molitve koje proizlaze iz duha moraju primiti odgovor. Tražite i naći ćete. Ali nikad ne zaboravite da ste napredna stvorenja vremena i prostora; stoga se neprestano morate nositi s vremensko-prostornim činiteljem u iskustvu osobne spoznaje potpunih odgovora na svoje mnogostruke molitve i molbe.

Oznake: ponovo molitva

Pregled Balkana do 1389 godine
Na balkanu je postojalo Dušanovo carstvo ili Srpsko carstvo. To je Balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. godine čime Srpsko kraljevstvo, koje je nastalo 1217. godine, postaje carstvo. Carstvo počinje slabiti nakon Dušanove smrti 1355. godine, a na teritoriju današnje Srbije prestalo je postojati nakon smrti njegovog sina i cara Uroša, 1371. godine. U južnom dijelu na područji Epira i Tesalije Dušanov polubrat Simeon Nemanjić nastavio je vladati s titulom cara, a potom i njegov sin car Jovan Uroš do 1372. godine.
Srpsko carstvo bilo je stvoreno velikim osvajanjima Dušana Nemanjića na temelju srednjovjekovne kraljevine Raške. Dušanovu titulu cara i njegovu državu su i dalje smatrali kraljevinom, ali su mu titulu priznavali Venecija, Dubrovačka Republika, Banovina Bosna, Bugarsko Carstvo, Sveta Gora, koja je bila svojevrsna autonomna crkvena država i titulu cara mu je priznao bizantski car Jovan V. Prijestolnica nije bila ustaljena: bila je u Raškoj, u Skoplju, u Prištini, Prizrenu, u Budimlji, ili negdje u Zeti (današnjoj Crnoj Gori)
Dušanovo carstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države nije bila nacionalna država u današnjem smislu riječi, jer su kao i u svakom drugom carstvu u njoj žijveli Srbi, Grci, Bugari i Albanci. Medijavelista Konstantin Jireček ocjenjuje kako je napuštanje starosrpske osnovice u planinskoj kolijevci, zbog "megalomanije cara Dušana", srpskoj državi nanijelo više štete nego koristi.
Dušanovo carstvo kao terotorijalno najprostranija srpska srednjovjekovna država je u moderno doba često služilo za opravdavanje raznih velikosrpskih projekata.
Srpsko carstvo ima vrlo istaknutu ulogu u srpskoj političkoj mitologiji i ideologiji. Kao carstvo trajalo je 25 godina, ali se temeljilo na moćnome srednjovjekovnom Srpskom kraljevstvu koje mu je prethodilo i koje je postojalo oko 150 godina, a prije toga Raškom/Srbijom vladali su Veliki župani.
Na ovim prostorima došlo je do ćisto teološkom sukobu, teško shvatljivom običnom čoveku. Jedan od posledičnih povoda – daleko od toga da je bio jedini – ove tragične šizme bilo je i to što su popovi pod jurisdikcijom Carigrada i po njegovim uputstvima, ponovo krštavali ljude koje su već krstili zapadni sveštenici (što nikako nije bilo u redu), zbog toga što je Rim uveo nekoliko novina koje nisu bile opšteprihvaćene u hrišćanskom svetu (što iz perspektive Crkve takođe nije bilo u redu, a što je bio glavni povod raskola).
Upravo se to dvostruko krštavanje nekoliko decenija posle ovog događaja zbilo i Stefanu Nemanji, koji je rođen u Ribnici blizu Podgorice, koja je bila pod ingerencijom Rima, zbog čega je prvi put kršen po rimskom obredu.
Kada se nakon osvajanja vlasti u Raškoj našao u okruženju grčkih svećenika, a imajući u vidu da je u tom historijskom trenutku Bizant u odnosu na Zapadnu Evropu i kulturno i politički i ekonomski bio jako razvijen u odnosu na Zapadnu Europu, odlučio je da prihvati grčki običaj drugog krštavanja i vezati se uz Konstantinopolj.
Kako se kasnije mjenjala situacija i odnos snaga između Istoka i Zapada, tako su se i njegovi potomci lelujali. Njegov sin, kralj Stefan Prvovenčani, krunu je primio iz Rima, kralj Milutin u jednom trenutku imao ideju da se potčini crkvenoj vlasti pape, dok je njegov unuk car Dušan slično od rimskog biskupa tražio titulu kapetana katoličkog krišćanstva u borbi protiv Turaka, naravno ne bez preijelaza pod okrilje katoličanstva. Međutim nije bilo ništa od prelaska pod Vatikan, djelom vjerovatno zbog snažnog otpora pravoslavnog svećenstva.
Govorim o historijskom periodu u kome religija bukvalno nikakvu ulogu u određivanju etniciteta nije igrala. (Na stranu pitanje da li su ondašnji Srbi i Hrvati etnicitetu pridavali važnost koju mu mi pridajemo, i da li je glavnu ulogu u određivanju toga šta je ko zapravo igrala pripadnost ovoj ili onoj državi.
Ogromna većina stanovništva je još uvek poštovala Svaroga, Peruna i Velesa i prirodno nije marila da li se služi kvasni ili beskvasni kruh koji simbolizira tjelo nekog tuđinskog boga, da li se svećenici briju ili ne, žene ili ne, i da li je selo u kome žive u sferi uticaja ovog ili onog grada, pošto taj uticaj gotovo da nisu ni osjećali. Isto se može reći i za vladare i vlastelu, koja takođe nije uzimala za ozbiljno te filozofske podjele, niti ih je shvaćala. Šta više, niko u tim vremenima uopće i nije bio svjestan važnosti Velike šizme iz 1054. godine, pošto se osim međusobnog isključivanja patrijarha i kardinala ništa posebno nije desilo i sve se nastavilo po starom.
Pritom, vladari i vlastela i nisu primili novu vjeru zato što su doživeli prosvjetljenje da bi im bilo bitno da li Sveti Duh proističe samo iz Oca ili proističe i iz Sina (ovo je inače bio glavni spor između Istoka i Zapada), već da ne bi bili istrjebljeni od strane krišćanskih carevina i kraljeva, da bi zadržali svoje privilegije, da bi mogli da nastave da gomilaju bogatstvo.
Da li će biti uz Rim ili Carigrad odlučivalo je ne samo to šta su se o preraspodjeli teritorija dogovorila ova dva grada već i koja je u tom trenutku strana politički i ekonomski bila poželjnija.
Duklja je početkom 12. stoljeća kada se rodio budući veliki župan Raške i utemeljitelj dinastije Nemanjića, bila pod Rimom. Šta više, primorski djelovi današnje Crne Gore su tokom čitave vlasti Nemanjića. pa i kasnije, bili pod Rimom, pa su se građani Bara u kome se nalazila nadbiskupija zaklinjali na vjernost kralju Milutinu i slali mu poruke da im je on bitniji od pape.
Uzgred, ne zaboravite da su Vojisavljevići kao prva srpska kraljevska dinastija iz 11. stoljeća porjeklom iz te iste Duklje i da su bili kršteni po samo jednom, rimskom obredu. Ko zna šta bi se desilo da su uspjeli da izguraju nekoliko stoljeća na tronu objedinjene srpske države. Da se to desilo danas bi srbi fanatično dokazivali da su baš iz Rima primili krišćanstvo, umesto što dokazuju da su ga primili iz Carigrada.
Ključni događaji koji su odredili sudbinu ovog djela Balkana poslije smrti cara Dušana je nadiranje Osmanlija (Turaka) a prvi se dogodio 1371 u bici na Marici gdje su osmanlije potpuno potukle srpsku vojsku i bitka na Kosovo polju 1389 godine o čemu je manje više sve poznato a ona se na zapadu tada slavila kao pobjeda srpske vojske iako je ostavila katastrofalne posljedice po vojsku i plemiće koji su desetkovani. Tada je jako porastao utjecaj i moć pravoslavnog svećenstva koji su utjecali na preostale plemiće i vladare da sklope pakt sa Osmanlijama i zajednički napadnu katoličke vladare. Te operacije protiv katolika su na kraju i dovele do potpunog sloma tadašnje države jer su zbog njih bili odsječeni od svake pomoći tadašnje zapadne Europe kada su Turci odlučili potpuno osvojiti sve srpske zemlje.
Pregled u 20.stoljeću
Situacija se nije mjenjala sve do druge polovine 19 stoljeća kada se ponovo formira srpska država koja je 1914 stupila u rat sa tadašnjom Austro – Ugarskom. U međuvremenu se na vrhu vlasti ponovo dešavaju previranja. Aleksandar Obrenović je pažljivo balansirao između utjecaja Austrije i Rusije – ali te 1903 godine odlučio približiti Austro -Ugarskoj, što je utjecalo na spremnost oficira kraljevske vojske da pokrenu zavjeru, koja je u svibnju 1903. godine rezultirala atentatom u kojem su zavjerenici predvođeni Dragutinom Dimitrijevićem Apisom provalili u kraljevsku rezidenciju, ubili kraljevski par s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera, potom sabljama sasjekli tijela kralja i kraljice i bacili ih kroz prozor. Dolaskom Karađorđevića na vlast počeo su produbljivati sukob sa Austro-Ugarskom monarhijom, ubistvom prjestolonasljednika Franje Ferninanda u Sarajevu 1914 i početka I.svjetskog rata. Važno je napomenzti da su pravoslavni svećenici bili duhovni vođe Apisu i zavjerenicima za svrgavanje Obrenovića i poticali kasniji sukob sa AU monarhijom. I.svj.rat je završio porazom i raspadom AU monarhije a Srbija je pretrpjela katastrofalne gubitke ( poginulo je 1/3 muške populacije stanovništva).
Po završetku I.svj.rata 1918 g.na područiju nekadašnje AU nastaju mnoge države tako i država za koju malo ljudi zna. Tog 29.10.1918 u Zagrebu je sazvan Hrvatski sabor koji je odmah raskinuo sve formalno pravne veze sa AU i proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a zvala se Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Skraćeno proglas i vlast je vršena na područiju današnje Hrvatske bez Istre i Bosne sa granicom na Drini. Ta država je trajala točno 31 dan. Hrvatski srbin Pribićević je otišao u Beograd i u ime Narodnog vijeća Hrvatske zatražio ujedinjenje preko Nikole Pašića sa Kraljevinom Srbijom, bez odobrenja Hrvatskog sabora, što se i desili 01.12.1918. To se moglo spriječiti da je Stjepan Radić poslušao najslavnijeg vojskovođu u AU srbina generala Borojevića koji je Stjepanu Radiću stavio na raspolaganje svoje prekaljene divizije sa zapadnog fronta a ovaj to odbio nakon čega je on otišao u Beč zatražiti penziju. Ujedinjenje je forsirala Francuska pa je čak i prva novčanica na jednoj strani bila na francuskom. Ostalo je poznato, taj isti Stjepan Radić je ubijen u beogradskom parlamentu deset godina poslije. Kralj Aleksandar je 1922 godine otišao u Tursku i kupio sve pravoslavne manastire na teritoriji Bosne i Hrvatske i proglasio da su svi pravoslavni vjernici srbi, što je velika glupost je nije moguće vjeru povezivati sa nacijom, ali neuki narod je to postepeno prihvatio. Ponovo se stvara međuvjerska netrpeljivost između katolika i pravoslavaca i pravoslavaca i muslimana. Ne treba zaboraviti da je veliki broj muslimana protjeran iz Kraljevine Jugoslavije u Tursku.
U aprilu 1941 započeo je njemački napad na Jugoslaviju i ona je poražena i okupirana za 12 dana. Njemci stvaraju dvije kvislinške države NDH i nedićevu Srbiju.
Veliki dio lakog i teškog naoružanja Vojske Jugoslavije predat je u periodu april juni 1941.godine u ruke četničkog pokreta.
Četnici su bili jedina etnička grupacija naoružana „do zuba“ i počinili su strahovite etničke zločine nad nenaoružanim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom uključujući žene i djecu kao:
• pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.
• pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.
• pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.
• pokolj katoličkih redovnica u Podrinju
• pokolj u Zabiokovlju 29. kolovoza 1942.
• pokolj u Gatima 1. listopada 1942.
• pokolj u Lovreću 22. srpnja 1943.
Neretva je tada bila crvena od krvi mase ubijenih ljudi.
Naravno da je kao reakcija na ove događaje naglo narasta ustaški pokret koji se od jednog beznačajnog pokreta i ideologije pretvorio u velikog monstruma. No međutim sa pojavom partizanskog pokreta i njegovog jačanja ustaše i četnici su složno surađivali zajedno sa njemačkom i talijanskom vojskom na uništenju partizana. Ostalo je manje više poznato. Stvorena je SFRJ koja je trajala do 1991 kada ju je politika Slobodana Miloševića temeljena na Memorandumu SANU iz 1983 god. Uništila.
Neću ulaziti u detalje ali situacija je te 1991 bila slična 1941 osim što nije bilo svjetskog rata. Te 1991 je masa lakog i teškog naoružanja prešla u ruke novo formiranih SAO Krajna u RH i Republike Srpske u BiH, i krenulo se u osvajanje teritorija u RH i BiH. U početku je Hrvatska imala malo ili nimalo odbrandbenog oružija i srbi su sa logističkom potporom iz tadašnje SR Jugoslavije uspjeli zauzeti 1/3 teritorije Hrvatske i veliki dio teritorija BiH. Opet su četnici i ostale paravojne jedinice činile strašne zločine prema nenaoružanom hrvatskom i muslimamskom stanovništvu, u biti vršili su etničko čišćenje pa je u jednom momentu u izbjegličkim logorima i kampovima u Hrvatskoj 1992 bilo skoro 700 000 ljudi.
U narednim godinam Hrvatska vojska jača i 1995 ima respektabilnu snagu, započinje operacije oslobađanja svog teritorija od čezničkih i ostalih paravojnih bandi i vojske SAO Krajne. Operacijom „Oluja“ posao je dovršen, a takozvana junačka vojska poražena ( po riječima Slobodana Miloševića „pobjegli ko zečevi“ ). Pošto sam bio svjedok tih događaja, najviše me zaprepastilo artiljerisko granatiranje civilnih ciljeva, smrt civila, posebno napadi na Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik, Srebrenicu...
Opet javno mišljenje u Srbiji vidi samo „Oluju“ 1995 a „zaboravljaju“ ratna djelovanja od 1991 do 1995.
Srbi se za zločine u Srebrenici pravdaju zločinima suprotne strane a zaboravljaju da su u istom periodu ( 1992 do 1995) pobili puno više civila u istočnoj Bosni).
Razočaran sam stavom većine inteligentnih ljudi u Srbiji na događaje iz 90-tih i korištenjem vjerskih dogmi u sprezi sa politikom kao poticatelja ovako strašnih zločina.
Religija, bilo koja religija je nespojiva sa ovakvim dešavanjima. Bog je nepristran, on ne voli više Hrvate od Srba ili obrnuto.
Korištenje katolicizma, pravoslavlja ili islama za međusobni obračun tih vjernika je sumanuto, oni su zaista skrenuli na put zla i grijeha zajedno sa svojim svećenicima, popovima ili imanima.

Oznake: historija 20 st

https://www.youtube.com/watch?v=auLKbhiSHLE

Oznake: OPSTANAK

Od svih hrabrih poduzeća Isusovog zemaljskog života, najčudesnija je njegova iznenadna najava, kad je rekao: "Sutra ujutro ćemo zvanično postaviti deset žena za izvršenje radova u poslovima kraljevstva." Na početku dvotjednog odmora dok su apostoli i evanđelisti izbivali iz Betsaide, Isus je rekao Davidu da pozove svoje roditelje da se vrate svojoj kući i da pošalje glasnike da pozovu iz Betsaide deset odanih žena koje su bile aktivne u administraciji bivšeg tabora i natkrivene bolnice. Svaka je već čula upute koje su bile upućene novim evanđelistima, ali ni njima ni njihovim učiteljima nije palo na pamet da se Isus usudio postaviti žene na poziciju službenih učiteljica evanđelja kraljevstva i služiteljica bolesnicima. Ovih deset žena koje je Isus odabrao i postavio bile su:

Suzana, kćer bivšeg učitelja nazaretske sinagoge; Ivana, žena Kuza, upravitelja Heroda Antipe; Elizabeta, kći bogatog Židova iz Tiberijade i Sefore; Marta, starija sestra Andrije i Petra; Rahela, snaha Učiteljevog zemaljskog brata Jude; Nasanta, kćerka Elmana, sirijskog liječnika; Milka, rodica apostola Tome; Ruta, najstarija kćerka Matije Levija; Kelta, kćerka rimskog stotnika; i Agamana, udovica iz Damaska. Isus je ovoj grupi kasnije pripojio još dvije žene – Mariju Magdalenu i Rebeku, kćerku Josipa iz Arimateje.

Isus je ovlastio ove žene da same odluče o obliku svoje organizacije i rekao Judi da obezbijedi sredstva za njihovu oprenu i teretne životinje. Žene su odabrale Suzanu kao upraviteljicu i Ivanu kao blagajnicu. Žene su se nadalje same brinule za svoja sredstva; nikada se više nisu oslanjale na Judu za podršku.

Bilo je gotovo za nevjerovati u vrijeme kad ženama nije bilo dopušteno da se pojave na glavnom katu sinagoge (već jedino u gornjim sobama), vidjeti kako su ovom prilikom žene priznate kao zvanične učiteljice novog evanđelja kraljevstva. Ovlasti i upute koje je Isus dao ovim ženama koje je postavio na poziciju učiteljica evanđelja i služiteljica bolesnicima, predstavljaju proglas emancipacije koji je zauvijek oslobodio ženski rod; muškarac više ne može smatrati ženu duhovno inferiornom. Bio je to definitivan šok svima, pa čak i dvanaestorici apostola. Bez obzira što su mnogo puta čuli kako Učitelj govori da "u kraljevstvu nebeskom nema bogatog i siromašnog, slobodnjaka i roba, muškarca i žene, već su svi jednaki kao sinovi i kćerke Boga," bili su doslovce zapanjeni kad je odlučio sužbeno imenovati ovih deset žena na poziciju vjerskih učiteljica i dopustiti im da s njima putuju. Cijela zemlja je potresena ovom odlukom koju su Isusovi neprijatelji okrenuli protiv njega, dok su sve žene vjernice u radosnu vijest kraljevstva odlučno stale u podršku svojih odabranih sestara i čvrstim glasom izrazile svoje odobravanje ovog zakašnjelog priznanja ženine pozicije u području religijskog rada. Neposredno nakon Učiteljeve smrti apostoli su poštovali ovaj stav emancipacije i priznanja žena, iako su se kasnije generacije vratile svojim starim običajima. Tijekom ranih dana kršćanske crkve žene su djelovale kao učiteljice i služiteljice, te su nazivane đakonicama koje su kao takve uživale opće priznanje. Ali Pavao, unatoč tome što je prihvaćao ove ideje teoretski, nikada ih nije učinio dijelom svojih osobnih stavova i nije ih sproveo u praksi.

Oznake: zene

Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima. Tako se i razvio ritual molitve te crkvenog oprosta grijeha.

Zato još o svagdašnjoj molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja što je bitno znati:

1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.

2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.”

3.Kad čovjek otvori ljudski kraj kanala komunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojim apostolima priznaje ovu činjenicu sinhronizacije božanskog i ljudskog oproštenja.

4.Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati. Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.”

5. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama.

6. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga molitva ne može primiti puni odgovor.

7. Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa.

8. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.”

9. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite bogatstvo plodova duha.

10. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova.”

11. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.”

12. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao, “mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i u impresivnog slugu milosti.”

13. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta da primi prisutnosti božjeg duha.

Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i ustrajna.

14. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu. Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”

15. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.”

16. Isus je savjetovao učenike da, nakon što upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju osjetljivosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju istinskog obožavanja. Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća prisutnosti Beskonačnog.

Oznake: nastavak molitve

U našim krajevima, pod specifičnim historijskim i kulturnim uslovima, formirao se osobeni etnopsihički tip ličnosti, a to je centralni tip, za koga je karakterističan "rajinski mentalitet".
Sindrom osobina rajinskog karaktera čine crte: plašljivost, fatalizam, potuljenost, pakost, nepovjerljivost, pragmatizam, lukavstvo, egoizam, čulnost, slijepa odanost gospodaru, poniznost prema moćnima i surov odnos prema nemoćnima, kao i moralna mimikrija .

Autoritarno-podanička ličnosti stvaraju se u porodici za koju je karakteristična stroga hijerarhijska struktura moći, nedemokratska atmosfera i nepoštovanje ličnosti djeteta. Zbog strogog odgoja, čestog fizičkog kažnjavanja i insistiranja na bespogovornoj poslušnosti takve ličnosti su još kao djeca naučili da vlastitu agresivnost, usmerenu na moćne roditelje, potiskuju a zatim pomjeraju na one koji su slabi, nemoćni (nacionalne i rasne manjinske grupe koje imaju ulogu "žrtvenog jarca"). Cilj takvog odgoja je formiranje "ropske duše", individue koja ne sumnja u autoritete i idole. Zastrašivanjem i strogim fizičkim kaznama odgojitelji nastoje djete obeshrabriti i da ga duhovno slome. Tako se oblikuju poslušna i "dobra" djeca, a poslije, ljudi spremni da se bespogovorno potčinjavaju autoritetu, krotki podanici.

Ovo je osnovni razlog za pokretanje niz postova u pokušaju izmjene duhovnog stanja takvih ličnosti, i to onih malobrojnih koje to shvaćaju.

Oznake: balkanci

U bilo kojoj religiji moguće je dopustiti određenim vrijednostima da poprime neprikladnu veličinu i određenim činjenicama da zauzmu mjesto istine u čovjekovoj teologiji. Činjenica Isusove smrti na križu postala je samim centrom onoga što se kasnije razvilo u kršćanstvo; ali ona nije centralna istina religije koja izvire iz života i učenja Isusa iz Nazareta.

Prava religija je čin individualne duše pri samosvjesnom odnosu sa Stvoriteljem; organizirana religija je čovjekov pokušaj podruštvljenja obožavanja individualnih vjernika.

Obožavanje – kontemplacija duhovne stvarnosti – se mora smjenjivati sa službom, kontaktom sa materijalnom stvarnošću. Rad se treba smjenjivati sa igrom; religija treba biti balansirana humorom. Najdublja filozofija treba biti razvodnjena ritmičkom poezijom. Teret življenja – vremenski napon ličnosti – treba biti opušten relaksacijom obožavanja. Osjećaj nesigurnosti koji se budi iz straha od izolacije ličnosti od svemira treba biti ublažen vjerom i kontemplacijom Oca, kao i težnjom ka spoznaji Svevišnjeg.

Molitva ima za cilj da pomogne čovjeku da manje misli a više spozna; ona nema za cilj uvećanje znanja, već proširenje uvida.

Obožavanje daje čovjeku nagovještaj boljeg života te mu zatim pomaže da nađe odraz ovih novih tumačenja duhovnih vrijednosti u svojoj sadašnjici.

Molitva je duhovna hrana, dok je obožavanje božanski kreativno. Obožavanje je vještina promatranja Jednog i pronalaženja u Jednom nadahnuća za služenje mnogih.

Obožavanje je mjera koja govori koliko se duša uspjela udaljiti od materijalnog svemira i s kakvom se čvrstinom uspjela usidriti u duhovnim stvarnostima univerzalne tvorevine.

Molitva je samonapomen, blaženo razmišljanje; obožavanje je samozaborav koji nadilazi razmišljanje. Obožavanje je pažnja bez naprezanja, istinski i idealni odmor duše, blaženo naprezanje duše.

Obožavanje je čin identificiranja osobe sa Cijelim; konačnog sa Beskonačnim; sina sa Ocem; vrremena u hvatanju koraka sa stvarnošću. Obožavanje je čin kojim sin stupa u osobni duhovni odnos s božanskim Ocem, kojim ljudska duša-duh prima svježe, bratimske i romantične ideje.

“Molitva je posve osoban i spontan izraz dušinog stava prema duhu: molitva treba biti duhovna zajednica sina i izraz prijateljstva. Kad se izvodi duhom, molitva vodi usklađenju duhovnog napredka. Idealna molitva je oblik duhovnog zajedništva koje vodi inteligentnom obožavanju. Istinska molitva je iskreni stav kojim čovjek poseže prema nebu u cilju ostvarenja svojih ideala.

Iskreno i žudno ponavljanje bilo koje molbe, kad se radi o iskrenoj molitvi Božjeg djeteta izrečenoj u vjeri, kako god ova molitva bila nezgodno izražena i kako god bilo nemoguće na nju izravno odgovoriti, uvijek proširuje kapacitet duše osobe koja moli za duhovnu osjetljivost.

Kad god se molite, ne zaboravite da je sinstvo dar. Niti jedno dijete nikada nije trebalo zaraditi status sina ili kćerke. Zemaljsko dijete dolazi na zemlju voljom svojih roditelja. Štoviše, Božje dijete pronalazi slavu i ostvaruje novi život duha voljom Oca na nebu. Čovjek tako mora primiti nebesko kraljevstvo – božansko sinstvo – kao malo dijete. Čovjek zarađuje ispravnost – progresivni razvoj karaktera – ali prima sinstvo milošću i kroz vjeru.

Molitva je dah duha života usred materijalne civilizacije ljudskih rasa. Obožavanje je spasenje ljudskim naraštajima koji teže materijalnim užicima.

Kako se molitva može usporediti s punjenjem duhovnih baterija duše, tako se obožavanje može usporediti s podešavanjem duše za hvatanje valova kozmičkih prijenosa beskonačnog duha Oca Svih. Molitva je iskreni i žudni pogled djeteta na svog duha-Oca; ona je psihološki proces zamjene ljudske volje božanskom. Molitva je dio božanskog plana za preobrazbu onoga što jeste u ono što treba biti.
Ne trebate strahovati da će Bog kazniti naciju zbog individualnog grijeha; tako ni Otac na nebu neće kazniti ni jednog svog vjernog sina radi grijeha njegove nacije, unatoč tome što pojedinačni pripadnici svake obitelji često moraju patiti od materijalnih posljedica grešaka obitelji kao cjeline i prekršaja naroda kao grupe. Zar ne vidite da jedina nada za bolju naciju – bolji svijet – počiva na temeljima napredka i prosvjetljenja pojedinačne osobe?

Oznake: Molitva

Pogrešne pretpostavke da je Božja pravednost nepomirljiva s nesebičnom ljubavi nebeskog Oca, pretpostavljaju odsustvo jedinstva u prirodi Božanstva i izravno vode doktrini iskupljenja putem muke i smrti Isusove, koja je filozofski napad ne samo na jedinstvo već i na slobodnu volju Boga.

Nježni nebeski Otac, čiji duh živi u njegovoj zemaljskoj djeci, nije podijeljena ličnost – jedna ličnost pravde a druga milosti – niti je potrebno tražiti posrednika da osigura Očevu naklonost i oprost. Božanska ispravnost nije pod dominacijom neke krutne osvetničke pravde; Bog kao otac nadilazi Boga kao suca.

Bog nikada nije bijesan, osvetoljubiv ili ljut. Istina da mudrost često obuzdava njegovu ljubav, dok pravda uvjetuje odbačenu milost. Njegova ljubav prema pravednosti ne može biti ispoljena kao jednaka mržnja prema grijehu. Otac nije nedosljedna ličnost; božansko jedinstvo je savršeno. U Rajskom Trojstvu postoji apsolutno jedinstvo, unatoč vječnom identitetu osoba koje su ravnopravne Bogu.

Došlo je vrijeme da vidimo figurativno uskrsnuće Isusa-čovjeka iz njegove grobnice teoloških tradicija i religioznih dogmi dvadesetog stoljeća. Isus iz Nazareta više ne smije biti žrtvovan čak ni veličanstvenom konceptu proslavljenog Krista. Koja će to biti uzvišena usluga ako kroz ovo otkrivenje Sin Čovječji bude podignut iz grobnice tradicionalne teologije i predstavljen kao živući Isus crkvi koja nosi njegovo ime, kao i svim drugim religijama! Kršćansko zajedništvo vjernika sigurno neće oklijevati da poduzme takve prilagodbe vjere i običaja življenja, koje će mu omogućiti da "slijedi" Učitelja u očitovanju njegovog stvarnog života religiozne odanosti vršenju volje njegova Oca i predanosti nesebičnom služenju ljudima. Da li se takozvani kršćani boje izvrgnuti samodostatno i neposvećeno zajedništvo društvene uvažavnosti i sebičnih ekonomskih neprilagođenja? Da li se institucionalizirano kršćanstvo boji moguće opasnosti od narušavanja ili čak svrgavanja tradicionalnog crkvenog autoriteta ako Isus iz Galileje ponovo postane ideal osobnog religioznog življenja u umovima i dušama smrtnih ljudi? Doista će doći do društvenih prilagodbi, ekonomskih transformacija, moralnaih buđenja i religiozne revizije kršćanske civilizacije ako Isusova živuća religija iznenenada zauzme mjesto teološke religije o Isusu.

"Slijediti Isusa" znači osobno podijeliti njegovu religioznu vjeru i ući u duh Učiteljevog života nesebičnog služenja ljudima. Jedna od najvažnijih stvari u ljudskom životu je naći ono što je Isus vjerovao, otkriti njegove ideale i težiti postignuću njegovog uzvišenog životnog nauma. Od sveg ljudskog znanja, to što je od najvećeg značaja je znati vjerski život Isusa i kako ga je on živio.

Obični ljudi su rado slušali Isusa i oni će opet rado odgovoriti na predstavu njegovog iskrenog ljudskog života posvećenog religioznoj motivaciji ako takve istine ponovo budu proglašene svijetu.

Ljudi su ga rado slušali jer je bio jedan od njih, nepretenciozan laik; najveći svjetski religiozni učitelj je doista bio laik.

Vjernici kraljevstva ne trebaju imati za cilj doslovno oponašanje Isusovog spoljašnjeg života u tijelu, nego trebaju nastojati da podijele njegovu vjeru – da se uzdaju u Boga onako kako se Isus u njega uzdao i da vjeruju u ljude onako kako je Isus u njih vjerovao. Isus nikada nije raspravljao bilo Božje očinstvo ili bratstvo ljudi; bio je živa ilustracija prvog i uvjerljivo očitovanje drugog.

Upravo kao što čovjek mora uznapredovati od ljudske svijesti do spoznaje božanskog, tako je Isus uzašao od prirode čovjeka do svijesti o prirodi Boga.

Jednog dana reformacija kršćanske crkve mora zaći dovoljno duboko da rezultira povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Možete propovijedati religiju o Isusu, ali morate živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i proslavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja utjelovljuje njegova vlastita teološka gledišta i prikazuje njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask. Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje; kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi zavjet je posvećen, ne prikazu Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, nego raspravi Pavlova religioznog iskustva i prikazu njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. Čak se i Petar, u svom zapisu, samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Novi zavjet je veličanstven kršćanski dokument, ali se teško može smatrati Isusovskim.

Oznake: uskrs 2016