Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima. Tako se i razvio ritual molitve te crkvenog oprosta grijeha.

Zato još o svagdašnjoj molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja što je bitno znati:

1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.

2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.”

3.Kad čovjek otvori ljudski kraj kanala komunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojim apostolima priznaje ovu činjenicu sinhronizacije božanskog i ljudskog oproštenja.

4.Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati. Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.”

5. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama.

6. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga molitva ne može primiti puni odgovor.

7. Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa.

8. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.”

9. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite bogatstvo plodova duha.

10. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova.”

11. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.”

12. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao, “mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i u impresivnog slugu milosti.”

13. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta da primi prisutnosti božjeg duha.

Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i ustrajna.

14. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu. Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”

15. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.”

16. Isus je savjetovao učenike da, nakon što upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju osjetljivosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju istinskog obožavanja. Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća prisutnosti Beskonačnog.

Oznake: nastavak molitve