Sinovi Stvoritelji grade lokalne svemire vremena i prostora i njima upravljaju. Ovi kozmički stvoritelji i vladari nose dvojno porijeklo – oni utjelovljuju osobine Boga Oca i Boga Sina. Ali svaki Sin Stvoritelj varira na svoj način; svaki ima jedinstvenu prirodu kao i jedinstvenu ličnost; svaki je “jedinorođenac” koji po porijeklu nosi savršeni božanski ideal.

Pri golemom radu na organizaciji, evoluciji i usavršavanju lokalnog svemira, ovi visoki Sinovu uvijek uživaju neosporivu podršku Oca Svih. Odnos između Sinova Stvoritelja i njihovog Rajskog Oca nosi blažena i dirljiva obilježja. Ljubav Božanstva koje djeluje u roditeljskog ulozi nesumnjivo počiva u biti ove prelijepe i gotovo božanske ljubavi koju i smrtni roditelji osjećaju prema svojoj djeci.

Ovi primarni Rajski Sinovi nakon personifikacije počinju djelovati kao Mihaeli. Nakon što napuste Raj i počnu raditi na utemeljenju svojih svemira, oni primaju zvanje Sinova Stvoritelja. Nakon što prime najvišu vlast, oni postaju Glavni Mihaeli. Glavni vladar našeg svemira ponekad nosi naziv Krist Mihael. Oni zauvijek vladaju kao “red Mihaela,” bića koja u okvirima svoje prirode i reda nose zvanje prvorođenog Sina.

Dok izvorni ili prvorođeni Mihael nikad nije prošao utjelovljenje u obličju smrtnog bića, on je sedam puta imao priliku proživjeti iskustvo duhovnog smrtnog uzlaza kroz sedam krugova Havone, uspinjući se od spoljašnjih planeta prema unutarnjim krugovima središnjeg svemira. Mihaelov red dobro poznaje veliki svemir; ni jedna grupa djece vremena i prostora ne može doživjeti bitna iskustva u kojima Mihaeli već nisu sudjelovali; oni su zbilja sudionici ne samo božanske prirode već i vaše prirode, što obuhvaća sve moguće prirode, od najviših do najnižih.

Izvorni Mihael predsjedava sjednicama primarnih Rajskih Sinova na kozmičkom središtu.

PORIJEKLO I PRIRODA SINOVA STVORITELJA
Po susretu cjelovitosti apsolutne duhovne ideje u Vječnom Sinu sa cjelovitošću apsolutnog koncepta ličnosti u Ocu Svih, nakon što ova stvaralačka zajednica dosegne puno i konačno ostvarenje, po utemeljenju ovog apsolutnog identiteta duha i ovako beskonačnog jedinstva koncepta ličnosti, istog časa, bez najmanjeg gubitka povlastica ličnosti bilo kojeg beskonačnog Božanstva, javlja se novo i samostalno biće novog i izvornog Sina Stvoritelja, jedinorođenog Sina savršenog ideala i moćne ideje čija zajednica proizvodi ovu novu stvaralačku ličnost moći i savršenstva.

Svaki Sin Stvoritelj je jedinorođeni i on jedini može biti jedinorođeni sin savršenog sjedinjenja izvornih ideja dvaju beskonačnih, vječnih i savršenih umova uvijek-postojećih Stvoritelja svemira nad svemirima. Nikad ne može postojati još jedan ovakav Sin zato što svaki Sin Stvoritelj predstavlja neograničeni, upotpunjeni i konačni izražaj i utjelovljenje svih mogućih faza svakog obilježja svake mogućnosti svake božanske stvarnosti koja se može naći, izraziti ili evoluirati tijekom cijele vječnosti iz ovih božanskih stvaralačkih potencijala čije ujedinjenje rezultira egzistencijom Sina Mihaela. Svaki Sin Stvoritelj je apsolut sjedinjenog božanskog koncepta koji tvori njegovo božansko porijeklo.

Božanske prirode ovih Sinova Stvoritelja u principu u jednakoj mjeri proizlaze iz osobina njihovih dvaju rajskih roditelja. Dok svi sudjeluju u cjelovitosti božanske prirode Beskonačnog Oca kao i u stvaralačkim povlasticama Vječnog Sina, zamjetljive razlike proizlaze iz opservacije pratkičnog djelovanja Mihaelovih funkcija u svemirima.

STVORITELJI LOKALNIH SVEMIRA
Rajski Sinovi primarnog reda djeluju kao dizajneri, stvoritelji, graditelji i administratori svojih domena, lokalnih svemira vremena i prostora, osnovnih tvoridbenih jedinki u sastavu sedam evolucijskih svemira. Sin Stvoritelj ima dopuštenje odabrati prostorne jedinke svoje kozmičke aktivnosti, ali prije nego što mogne započeti s fizičkom organizacijom svoga svemira, on prvo mora provesti dulji period vremena na opservaciji i proučavanju nastojanja svoje starije braće u različitim svemirima njegovog supersvemira. I prije svih ovih poduzeća, Sin Mihael mora proći dugotrajnim i jedinstvenim iskustvom opservacije Raja i obrazovnog programa Havone.

Nakon što Sin Stvoritelj napusti Raj kako bi započeo s pustolovinom kozmičkog stvaranja i kako bi postao starješina – praktično Bog – lokalnog svemira koji predstavlja predmet njegove organizacije, on po prvi put stupa u intiman kontakt s Trećim Izvorom i Središtem i dolazi u poziciju koja rezultira njegovom ovisnošću o ovom Trećem Izvoru i Središtu. Beskonačni Duh, unatoč svom prebivalištu s Ocem i Sinom na kozmičkom središtu, ostvaruje svoju sudbinu djelujući kao stvarni i djelotvorni poslužitelj svakog Sina Stvoritelja. Stoga svakog Sina Stvoritelja prati Stvaralačka Kćerka, biće koje treba postati Božanska Služiteljica, Majčinski Duh novog lokalnog svemira.

Nakon što se Sin Mihael upusti u ovu pustolovinu, Rajski Izvori i Središta zauvijek oslobađaju njegove stvaralačke povlastice, dok jedina ograničenja počivaju u pred egzistencijalnim osobinama ovih Izvora i Središta, kao i određenim drugim prijašnjim moćima i prisutnostima. Među ova ograničenja nad inače svemogućim stvaralačkim povlasticama lokalnog svemira spadaju slijedeće činjenice:

1. Beskonačni Duh upravlja nad energijom-materijom. Prije stvaranja novih obličja života, bilo velikih ili malih, prethodno početku bilo kakvih preobražaja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti suglasnost i radnu suradnju Beskonačnog Duha.

2. Vječni Sin ima kontrolu nad uzorcima i oblicima dizajna stvorenih bića. Prije nego što započne rad na stvaranju novih oblika bića ili novog dizajna stvorenja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti odobrenje Vječnog i Izvornog Majčinskog Sina.

3. Jedino Otac Svih može dizajnirati i pokloniti ličnost.

Oblici i uzorci uma predstavljaju rezultat životnih činitelja koji prethode pojavi stvorenih bića. Nakon povezivanja ovih činitelja koji zatim stvaraju živo biće (osobno ili drugo), Treći Izvor i Središte – kozmički izvor umne službe svim bićima -- poklanja umno obdarenje.

Kontrola nad oblicima i tipovima duha ovisi o razini njihovog ispoljenja. Na koncu konca, duhovni dizajn počiva pod kontrolom Trojstva ili pod upravom pred-Trojskih obdarenja duha Trojskih ličnosti – Oca, Sina i Duha. Nakon što ovako savršen i božanski Sin primi prostornu lokaciju za izgradnju određenog svemira, nakon što se riješe rani problemi kozmičke materijalizacije i masivne ravnoteže, nakon što Sin stvori djelotvornu i funkcionalnu suradnju sa svojim parom – Kćerkom Beskonačnog Duha -- Kozmički Sin stupa u vezu sa svojim Kozmičkim Duhom i ovom prilikom započinje vezu koja treba rezultirati stvaranjem nebrojenog mnoštva kozmičke djece. Vezano uz ovaj događaj, mijenja se priroda usredotočenja Rajskog Beskonačnog Duha u vidu Stvaralačkog Duha koji prima osobna obilježja Majčinskog Duha lokalnog svemira.

Unatoč tome što Sinovi Stvoritelji božanski nalikuju svojim Rajskim roditeljima, oni se uzajamno bitno razlikuju; svaki je jedinstven, različit, isključiv i izvoran u prirodi i u ličnosti. I kako svi djeluju kao arhitekti i stvoritelji životnih planova u okviru svojih domena, ova raznolikost povlači raznolikost svih obličja i faza živih bića koja vuku porijeklo od Mihaela ili koja još mogu evoluirati ili biti stvorena. I ovako nastaje raznolikost među različitim redovima stvorenih bića lokalnih svemira. Nije moguće naći dva svemira kojima upravljaju ili u kojima žive međusobno jednaka bića dvojnog porijekla. U okviru svakog supersvemira postoji određena sličnost u onoj polovici obilježja koja vuku porijeklo od jednolikih Stvaralačkih Duhova; druga polovica varira, kako vuče porijeklo od uzajamno različitih Sinova Stvoritelja. Ali ovakva raznolikost ne obilježava bilo ona stvorenja koja isključivo vuku porijeklo od Stvaralačkog Duha ili uvezena bića iz središnjeg svemira ili supersvemira.

Prilikom odsutnosti Sina Mihaela iz njegovog svemira, Sjajna i Jutarnja Zvijezda, prvorođeno biće ovog svemira, Gabrijel, preuzima zapovijed u lokalnom svemiru u ulozi glavnog izvršitelja. Pri svakom slučaju odsutnosti, Sin Stvoritelj predaje svojoj suradnici, Majčinskom Duhu, kontrolu nad njegovom duhovnom prisutnosti na naseljenim svjetovima i u srcima njegove smrtničke djece. I majčinski Duh lokalnog svemira nikad ne napušta svoje glavno središte, pružajući svoju nježnu brigu i duhovnu službu sve do najudaljenijih dijelova ove evolucijske domene.

Osobna prisutnost Sina Stvoritelja u njegovom lokalnom svemiru nije preduvijet glatkoj upravi nad utemeljenom materijalnom tvorevinom. Ovi Sinovi slobodno mogu otići do Raja, dok njihovi svemiri nastavljaju rotirati prostorom. Oni mogu položiti svoju upravu i biti utjelovljeni kao djeca vremena; njihove domene nastavljaju rotirati oko svojih središta. Svaka materijalna organizacija ovisi o privlačnom utjecaju apsolutne gravitacije Raja i visoke kozmičke uprave koja počiva u prostornoj prisutnosti Bezuvjetnog Apsoluta.

VLAST NAD LOKALNIM SVEMIROM
Sin Stvoritelj prima svoju kozmičku domenu zahvaljujući dopuštenju Rajskog Trojstva i u suglasnosti s nadležnim Glavnim Duhom dotičnog supersvemira. Zahvaljujući ovim dopuštenjima, on prima naslov fizičkog vlasništva, kozmičkog zakupa. Ali Sin Mihael jedino može uzaći s ovog početnog i samoograničenog vladarskog stadija do iskustvene vrhovnosti zaslužene vlasti zahvaljujući svojim osobnim iskustvima u procesu izgradnje svemira i utjelovljenja darivanja. Sve do postignuća vlasti koju prima nakon darivanja, on vlada kao predstavnik Oca Svih.

Dok Sin Stvoritelj bilo kada može odlučiti da proglasi punu vlast nad svojom osobnom tvorevinom, ali on to mudro odbija učiniti. Ako bi bilo koji Sin nezaslužno preuzeo vrhovnu vlast prethodno prolasku kroz podarenja stvorenim bićima, Rajske ličnosti bi se povukle s pozicija u okvirima njegovog lokalnog svemira. Ali ovo se nikad nije dogodilo širom cijelog stvorenog svemira vremena i prostora.

Dok činjenica stvaralačke pozicije podrazumijeva cjelovitost vlasti, Mihaeli svojevoljno nastoje iskustveno zaslužiti ovu poziciju i na taj način steći punu suradnju svih Rajskih ličnosti uposlenih na administraciji lokalnog svemira. Nije poznato da je i jedan Mihael ikad učinio bilo što drugo; ali oni mogu ovako postupiti kako ovi Sinovi uistinu imaju slobodnu volju. Suverena vlast Sina Stvoritelja u lokalnom svemiru prolazi kroz sedam faza ili stadija iskustvenog ispoljenja. Ovi se stadiji javljaju u slijedećem redosljedu:

1. Početna namjesnička vlast – osamljena provizorna vlast Sina Stvoritelja prije nego što njegova suradnica, Stvaralački Duh, postigne osobna obilježja.

2.Zajednička namjesnička uprava – zajednička vlast Rajskog para nakon što Majčinski Kozmički Duh postigne ostvarenje ličnosti.

3.Unaprijeđena namjesnička vlast – unaprijeđenje u vlasti Sina Stvoritelja tijekom epoha sedam darivanja u obličju stvorenih bića.

4. Vrhovna vlast – utemeljena vlast koja slijedi po upotpunjenju sedmog darivanja. U našem Lokalnom svemiru, vrhovna vlast datira od upotpunjenja Mihaelovog darivanja na Zemlji. Ona je na snazi već oko dvije tisuće godina.

5. Sve naprednija vrhovna vlast – unaprijeđenje odnosa koje nastupa po stabilizaciji većine svjetova u stadiju svjetla i života. Ovaj stadij predstavlja neostvarenu budućnost našeg lokalnog svemira.

6. Trojstvena vlast – nastupa po utemeljenju cijelog lokalnog svemira u svjetlu i životu.

7. Neobznanjena vlast – nepoznati odnosi budućeg kozmičkog doba.

Istog časa kad prihvati namjesničku vlast nad planiranim lokalnim svemirom, Sin Mihael polaže zakletvu Trojstvu da neće preuzeti vrhovnu vlast sve dok ne prođe kroz iskustvo sedam darivanja i dok supersvemirski vladari ne priznaju ovaj događaj. Ali ako Sin Mihael ne bi bio u poziciji da dograbi ovu nezasluženu vlast, ne bi bilo smisla polagati ovu zakletvu.

Čak i prethodno epohi darivanja, Sin Stvoritelj upravlja svojim domenama s gotovo vrhovnom moći, izuzev u slučaju pobune. Ograničena uprava ne bi mogla stupiti na snagu sve dok se ne potrese vlast određene domene. Uprava kozmičkog Sina Stvoritelja prethodno epohi darivanja nije ništa veća u svemiru bez pobune, nego u svemiru koji je bio pogođen pobunom; ali u prvom slučaju nije očigledno postojanje ograničenja nad upravom; ona se očituju jedino u slučaju pobune.

Pri svakoj situaciji koja dovodi u pitanje, napada ili ugrožava upravu Sina Stvoritelja, on se vječno zakleo da će održati, zaštititi, obraniti i ako je to potrebno, povratiti svoju tvorevinu. Ovakve Sinove mogu napasti ili uznemiriti jedino njihova djeca i određena viša bića koja sama to budu odabrala. Točno je da “viša bića” koja vuku porijeklo iz domena iznad lokalnog svemira vrlo rijetko uznemiruju Sina Stvoritelja. Ali ona to mogu učiniti ako hoće. Vrlina predstavlja rezultat slobodnih odluka ličnosti; ispravnost nije automatska osobina bića slobodne volje.

Dok prethodno službi darivanja Sin Stvoritelj vlada s određenim dobrovoljno prihvaćenim upravnim ograničenjima, nakon ove službe njegova vlast postaje utemeljena na vrlini osobnog iskustva stečenog u tijelu i obličju njegovih mnogostrukih stvorenja. Nakon što Stvoritelj prođe kroz sedam iskustava života među stvorenim bićima, po svršetku darivanja i nakon što se konačno utvrdi u kozmičkoj vlasti, on postaje Glavni Sin, vrhovni i neopozivi vladar.

Vještina postignuća vrhovne vlasti nad lokalnim svemirom podrazumijeva slijedećih sedam iskustvenih koraka:

1. Iskustveni prodor na sedam razina stvorenog bića vještinom utjelovljenog darivanja u
obličju stvorenog bića dotične razine.
2. Iskustveno posvećenje svakoj fazi sedmostruke volje Rajskog Božanstva personificiranog u Sedam Glavnih Duhova.
3. Putovanje svakim od sedam iskustava na razinama stvorenog bića istovremeno s izvršenjem jednog od sedam posvećenja volji Rajskog Božanstva.
4. Na svakoj razini života stvorenog bića, iskustveno predočenje najviših razina života
stvorenog bića Rajskom Božanstvu kao i svim kozmičkim inteligencijama.
5. Na svakoj razini stvorenog bića, iskustveno otkrivenje sedmostruke volje Božanstva dotičnoj razini darivanja kao i cijelom svemiru.
6. Iskustveno ujedinjenje sedmostrukog iskustva stvorenog bića sa sedmostrukim iskustvom
posvećenja otkrivenju prirode i volje Božanstva.
7. Postignuće novog i višeg odnosa s Vrhovnim Bićem. Posljedica cjelokupnosti ovog iskustvenog spoja Stvoritelja i stvorenja vodi k višim razinama supersvemirske stvarnosti Vrhovnog Boga i vremensko-prostorne vlasti Svemogućeg Boga kao i realizaciji činjenice vrhovne vlasti Rajskog Mihaela u lokalnom svemiru.

Pri rješenju pitanja vlasti nad lokalnim svemirom, Sin Stvoritelj ne dokazuje samo vlastitu primjernost djelovanju na ovoj poziciji, već štoviše obznanjuje i predočuje sedmostruki stav Rajskih Božanstava. Dok se sprema spustiti u obličje i iskustvo svojih stvorenih bića, Sin Stvoritelj uveliko razmatra mjeru do koje konačno biće može razumjeti i cijeniti Očevu primarnost. Ovi primarni Rajski Sinovi na taj način istinski obznanjuju nježnu prirodu i blagonaklonu upravu istog onog Oca koji u zajednici sa Sinom i Duhom predstavlja univerzalnog kozmičkog starješinu cjelokupne moći, ličnosti i uprave širom svih kozmičkih domena.

MIHAELOVA DARIVANJA
Postoji sedam grupa darovanih Sinova Stvoritelja koji se dijele prema broju osobnih darivanja stvorenim bićima svojih domena. Ove grupe idu od početnog iskustva kroz pet dodatnih faza sve naprednijeg darivanja, sve do postignuća sedme i završne epizode spojenog iskustva stvorenja i Stvoritelja.

Dok Avonalna darivanja uvijek rezultiraju primitkom tjelesnog obličja smrtnika, ovih sedam darivanja Sina Stvoritelja vezanih uz otkrivenje sedam primarnih izražaja volje i prirode Božanstva podrazumijevaju njegovu pojavu na sedam razina egzistencije stvorenih bića. Bez izuzetka, svi Sinovi Stvoritelji prolaze kroz ovih sedam perioda predavanja svojoj stvorenoj djeci prije nego što preuzmu utemeljenu i vrhovnu vlast nad svojim stvorenim svemirima.

Premda ovih sedam darivanja variraju u različitim sektorima i svemirima, ona uvijek obujmljuju pustolovinu smrtničkog darivanja. Prilikom konačnog darivanja Sin Stvoritelj postaje član jedne od viših rasnih grupa određenog naseljenog svijeta, obično one grupe koja u sebi nosi najveće nasljeđe Adamičke loze uvezeno u cilju unaprijeđenja fizičkog statusa ovih ljudi životinjskog porijekla. Samo jednom tijekom cijelog svog sedmostrukog života u obličju darovanog Sina, Rajski Mihael postaje dijete smrtničke majke, kao što naši zapisi govore o djetetu iz Betlehema. Samo jednom, Sin Stvoritelj ima priliku da se rodi i da umre kao pripadnik najnižeg reda evolucijskih stvorenja obdarenih slobodnom voljom.

Nakon svakog darivanja, Sin Stvoritelj ide “Ocu s desne strane,” gdje prima Očevo priznanje darivanja i upute za izvedbu slijedeće epizode kozmičke službe. Nakon sedmog i završnog darivanja, Otac Svih daje Sinu Stvoritelju vrhovnu vlast i upravu nad njegovim svemirom.

Stoji zapisano da se božanski Sin posljednji put pojavio na našem planetu kao Rajski Sin Stvoritelj koji je upravo dovršio šestu fazu podarenja; nakon toga, kad je izgubio svijest na koncu utjelovljenog života na Zemlji, s pravom je rekao i mogao reći, “Svršeno je” – i doslovno je bilo svršeno. Njegova smrt na Zemlji upotpunjuje njegov put darivanja; ona predstavlja posljednji korak pri upotpunjenju svetog obećanja Rajskog Sina Stvoritelja. I pri ostvarenju ovog iskustva, ovi Sinovi postaju vrhovni vladari svemira; oni više ne vladaju kao Očevi namjesnici, već u svoje vlastito ime, kao “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.” S određenim izuzecima koje su već spomenuta, ova sedmostruka darivanja Sinova nesumnjivo imaju vrhovna obilježja u njihovim svemirima. Što se tiče njegovog lokalnog svemira, pobjedonosni i ustoličeni Glavni Sin je ovom prilikom primio “svu vlast na nebu i zemalji.”

Sinovi Stvoritelji, po završetku svojih utjelovljenja, primaju novi red bića – oni postaju sedmostruki Glavni Sinovi. Dok se Glavni Sinovi osobno ne razlikuju od Sinova Stvoritelja, oni prolaze tako jedinstenim iskustvom podarenja da se obično smatraju zasebnim redom bića. Svaki put kad se Sin Stvoritelj udostoji proći ovim podarenjem, nastupaju stvarne i trajne promjene. Istina, darovani Sin i dalje nastavlja djelovati kao Stvoritelj, ali on pri tome dodaje svojoj prirodi iskustvo stvorenja, što ga zauvijek udaljava od božanske razine Sina Stvoritelja i što ga uzdiže na iskustvenu razinu Glavnog Sina, onog koji je u cjelosti stekao pravo na kozmičku upravu i administraciju svojih svjetova. Ovakva bića utjelovljuju sve osobine koje proizlaze iz njihovog statusa djece božanskih roditelja i obujmljuju sve što proizlazi iz usavršenog iskustva stvorenog bića. Zašto bi se čovjek žalio zbog svog niskog statusa i prinudnog evolucijskog života, kad i sami Bogovi moraju proći kroz jednako iskustvo prije nego što postanu iskustveno dostojni i sposobni cjelovito i potpuno preuzeti upravu nad svojim kozmičkim domenama!

ODNOS GLAVNIH SINOVA PREMA SVEMIRU
Moć Glavnih Mihaela ima neograničena svojstva zato što se temelji na iskustvenoj povezanosti s Rajskim Trojstvom i neosporive osobine zato što počiva na stvarnom iskustvu življenja u obličju stvorenog bića podvrgnutog ovoj vlasti. Priroda vlasti sedmostrukog Sina Stvoritelja ima vrhovne osobine zbog toga što:
1. Obujmljuje sedmostruko gledište Rajskog Božanstva.
2. Utjelovljuje sedmostruki stav vremensko-prostornog stvorenja.
3. Predstavlja savršeni spoj Rajskog stava i gledišta stvorenog bića.

Ova iskustvena uprava ovako sveobuhvatnog božanstva Sedmostrukog Boga dostiže vrhunac u Vrhovnom Biću. I osobna vlast sedmostrukog Sina nalikuje budućoj vlasti Vrhovnog Bića koje s vremenom treba upotpuniti i do najveće moguće mjere obujmiti onu moć i vlast Rajskog Trojstva koja se ne može ispoljiti u dotičnim vremensko-prostornim granicama.

S postignućem vrhovne vlasti lokalnog svemira, Sin Mihael sa sebe predaje moć i mogućnost za stvaranje novih oblika stvorenih bića tijekom trenutne kozmičke dobi. Ali to što Glavni Sin ovom prilikom gubi moć stvaranja novih redova bića ni na koji način ne remeti rad na dotjerivanju prethodno utemeljenog života ili egzistencije koja trenutno prolazi procesom stvaranja; ovaj ogromni program kozmičke evolucije nastavlja bez ikakvih prekida ili smetnji. To što Glavni Sin postiže vrhovnu vlast za sobom povlači odgovornost osobne odanosti u cilju njegovanja i služenja prethodno planirane i izgrađene tvorevine, kao i onih domena koje tek trebaju biti izgrađene i stvorene, što sve predstavlja rezultat aktivnosti dizajniranih i stvorenih bića. Dok se s vremenom može razviti gotovo beskonačna evolucija različitih bića, više se ne javljaju novi uzorci ili oblici inteligentnih stvorenih bića koja vuku porijeklo od Glavnog Sina. Ovo je prvi korak, početak, utemeljenja administracije određenog lokalnog svemira.

Uzlaz sedmostrukog podarenog Sina na poziciju neopozive vlasti nad njegovim svemirom označava početak konca više epoha nesigurnosti i relativne zbrke. Nakon ovog događaja, s vremenom mora biti razobličeno sve što se nije moglo produhoviti; i tako se mora uništiti sve što nije moglo biti usklađeno s kozmičkom stvarnosti. Nakon što se iscrpe sva nastojanja beskrajne milosti i bezimenog strpljenja pri nastojanju da se zadobije odanost i predanost stvorenog bića slobodne volje, na snagu stupaju pravda i ispravnost. Ono što se ne može oporaviti milošću, s vremenom mora biti uništeno pravdom.

Glavni Mihaeli imaju vrhovnu vlast u svojim lokalnim svemirima nakon što stupe na poziciju suverenih vladara. Mali broj ograničenja nad njihovom vlašću počiva na kozmičkoj pred egzistenciji određenih sila i ličnosti. U svakom drugom pogledu, Glavni Sinovi imaju vrhovnu vlast, odgovornost i administrativnu moć u svojim svemirima; oni su Stvoritelji i Bogovi, vrhovni u praktično svemu. Ne postoji veća mudrost od njihove u pogledu funkcioniranja određenog svemira.

Nakon ovog uzlaza na poziciju utemeljene vlasti u okvirima lokalnog svemira, Rajski Mihael postiže punu kontrolu nad svim drugim Sinovima Boga koji djeluju u njegovoj domeni i slobodno vlada u skladu s vlastitom spoznajom potreba svoga svemira. Glavni Sin slobodno može promijeniti oblik duhovnog pravorijeka i evolucijskog usklađenja naseljenih planeta. I ovakvi Sinovi sami oblikuju i sprovode svoje planove po svim pitanjima specijalnih planetarnih potreba, a naročito svjetova gdje sami dolaze privremeno živjeti u obličju stvorenog bića, a prvenstveno svijeta završnog podarenja, planeta gdje sprovode utjelovljenje u obličju smrtnog bića.

Glavni Sinovi naočigled održavaju savršenu komunikaciju sa svjetovima podarenja, ne samo sa svjetovima gdje su sami imali priliku boraviti, već i sa svim svjetovima koji primaju podarenje Arbitražnog Sina. Oni održavaju ovaj kontakt zahvaljujući svojoj duhovnoj prisutnosti, Duhu Istine, koji mogu “izliti na sve ljude.” Ovi Glavni Sinovi pored toga održavaju neprekidnu vezu s Vječnim Majčinskim Sinom na kozmičkom središtu. S velikim suosjećanjem, oni se spuštaju s visine, od Oca Svih, kako bi dodirnuli niska planetarna bića na domenama vremena.

SUDBINA GLAVNIH MIHAELA
Nitko ne može raspravljati prirode ili sudbine sedmostrukih Glavnih Vladara lokalnih svemira s konačnog ili autoritativnog gledišta, ali možemo teoretizirati o ovim pitanjima. Svaki Rajski Mihael predstavlja apsolut dvojnog božanstva koncepcije njegovog porijekla; on stoga utjelovljuje aktualne faze beskonačnosti Oca Svih i Vječnog Sina. Dok Mihaeli moraju biti djelomični u usporedbi s cjelovitom beskonačnosti, oni najvjerojatnije imaju apsolutna obilježja vezano uz onaj dio beskonačnosti koji se tiče njihovog porijekla.

Po svršetku životnog podarenja stvorenim bićima i uzlazu na poziciju vrhovne kozmičke vlasti, mora nastupiti oslobođenje Mihaelovih sposobnosti konačnog djelovanja kao i pojava sposobnosti za službu koja nadilazi konačna obilježja. Vezano s ovim možemo zamijetiti da ovi Glavni Sinovi podliježu određenim zakonima koji rezultiraju ograničenjem reprodukcije novih oblika stvorenih bića koje nesumnjivo proizlazi iz njihovih nadkonačnih potencijala.

Sasvim je moguće da ove neobznanjene stvaralačke moći trebaju ostati samoograničene tijekom cijelog ovog kozmičkog doba. Ali u nekom trenutku udaljene budućnosti, u svemirima dalekog prostora koji upravo prolaze procesom organizacije, vjerujemo da zajednica između sedmostrukog Glavnog Sina i Stvaralačkog Duha sedmog stadija s vremenom treba postići apsonitne razine službe praćene pojavom nove materije, značenja i vrijednosti na transcendentalnim razinama krajnjeg kozmičkog značenja.

Upravo kao što se Vrhovno Božanstvo aktualizira putem iskustvene službe, tako i Sinovi Stvoritelji postižu samoostvarenje potencijala Rajske božanstvenosti koji počivaju u njihovim nepojmljivim prirodama. Krist Mihael je na Zemlji jednom prilikom rekao, “Ja sam put, istina i život,” te je na taj način zauvijek utabao put svim kozmičkim ličnostima koji vodi od vrhovne božanstvenosti kroz krajnju apsonitnost do vječne božanske konačnosti

Oznake: sin stvoritelj

Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalistički iredentistički politički projekt nastao u 19. stoljeću. Godine 1844., u vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet, srbijanski ministar unutarnjih poslova (kasnije dugogodišnji ministar vanjskih poslova) Ilija Garašanin piše Načertanije, koncizni (5.400 riječi) dokument koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i mogući raspad susjednih velikih imperija - Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na neprijateljstvo Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.
Naziv je često spominjan u raznim krugovima tijekom ratova nastalih usred raspada SFRJ 1990-ih.
Nakon prvog svjetskog rata srpska politička elita se odlučuje za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamirane zajednice jugoslovenskih naroda, koju mnogi smatraju velikosrpskom tvorevinom. Tijekom drugog svjetskog rata vođen je rat između partizana, pristalica komunističkog jugoslavenskog ujedinjenja, na jednoj strani, zagovornika Nezavisne Države Hrvatske na drugoj strani i četnika, zagovornika stvaranja velike Srbije u okviru velike Jugoslavije na trećoj strani. Tijekom Velikosrpske agresije 1990.-ih godina, srpska politička elita je udruženim zločinačkim poduhvatom na jugoslavenskom prostoru pokušala stvoriti državu koja bi ujedinila sve Srbe, što je rezultiralo masovnim ratnim zločinima i etničkim čišćenjem.
Ideja velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon Prvoga srpskoga ustanka 1804. Esencijalno, uobičajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stoljeća i nije nikakva rijetkost među europskim narodima koji su nacionalno buđenje doživjeli u razdoblju tijekom i poslije Francuske revolucije i Napoleonskih ratova
Geopolitički dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problematičnim interpretacijama kulture i povijesnoga nasljeđa je radikalizirao najznačajniji srpski jezični i kulturni reformator Vuk Karadžić. Njegov jezični pansrbizam se može svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni govornici bilo kojega dijalekta štokavskoga narječje su etnički Srbi, tj. štokavsko narječje je per se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem zabluda, pa i svjesnih političkih krivotvorbi rane slavistike (Josef Dobrovsky, Pavel Šafařik, Jernej Kopitar, Franc Miklošič, ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija ju je dovela u nepremostive poteškoće. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je izjednačivan s «duhom naroda», pa su književno dobro izgrađena tri hrvatska narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko) romaničarsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je moguće da jedan narod ima «tri duha» ? Još veća «nevolja» za ideologe jezičnoga pansrpstva bijaše činjenica da je već četiri stoljeća prije pojave Vuka Karadžića opstojala štokavski pisana književnost koja je etnički, od samih autora djela, identificirana s hrvatskim imenom i jezikom - i nikad srpskim. Stoga su privrženici te ideologije (napose Šafaržik) bili prisiljeni pribjeći raznim krivotvorinama i bizarnim izlikama da štokavski pisci koji su pisali u 16., 17. ili 18. stoljeću, i sebe identificirali s hrvatstvom - to nisu «ozbiljno mislili».
Obično poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednadžba nacija=narječje besmislena, jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Također, u Karadžićevu slučaju se radilo i trivijalnoj logičkoj pogrješci: izjednačio je podskup i skup. Ili, konkretnije: većina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni štokavci, no svi štokavci nisu Srbi. I svi Danci su Europljani, no svi Europljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen začetcima slavistike (koja je i počela kao politički projekt), imao je velikoga utjecaja na daljnje geopolitičke planove srbijanske države u nastajanju. Dapače, može se reći da je, osim uobičajenih geostrateških planova, imao ključnu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije: iako je obnova idealiziranoga Dušanovoga carstva bila jednim od emocionalno-ideoloških pokretača, u praksi je ta obnova bila odbačena, poglavito zbog nastanka grčke države i potpore koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara srpska država (12. st. – 14. st.) ostala snažan civilizacijski pečat (Kosovo, Makedonija) na zapad, u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne državne i kulturne tradicije, no, koje su dobile značajan priljev vlaških useljenika (poslije posrbljenih) tijekom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH
Prvu i najvažniju formulaciju ideja Velike Srbije dobija u djelu srbijanskoga ministra Ilije Garašanina "Načertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promidžbe srpskoga imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajviše među Hrvatima i bosanskim muslimanima, te u čekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva e da bi se stvorilo moćno srpsko carstvo. Neki od citata to ilustriraju:
«Srpska država koja je već sretno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljeća i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po povijesti ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mjesto propalog istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili...... Nova srbska država na jugu podavala bi Europi sva jamstva da ce ona biti vrsna i krepka država i koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati..... Da bi se narod katoličke vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito pozornost obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratara ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti..»

Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska država na razvalinama Turskoga carstva. Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego političko-nacionalna propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji češkog političkoga idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Garašaninovom «Načertaniju»: dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma južnoslavenske provenijencije, Garašaninov je tekst općesrpski program u kojem je pojam južni Slaveni sustavno i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od proto-južnoslavenskoga projekta stvoren je velikosrpski.
Otprilike u isto vrijeme (1849.) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića. Budući da je o jezičnom pansrbizmu već bilo riječi, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio konačnu formulu u ovom Karadžićevu tekstu.

Na reakcije, poglavito s hrvatske strane, nije trebalo dugo čekati. Na Garašaninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak nastanka, dok je Karadžićev članak izazvao buru nezadovoljstva među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Iako je već sljedeće godine upriličen sastanak u Beču između hrvatskih Iliraca i Karadžića kojega je pratio njegov učenik Đuro Daničić, taj, tzv. Bečki dogovor o pitanjima jezika je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezično-nacionalnih protimbi), u sljedećim godinama su objelodanjeni opsežniji osvrti više auktora u kojima se pobija Karadžićev jezični pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića). Iako je poslije Karadžićeve smrti najugledniji srpski filolog Đuro Daničić odustao od učiteljevih teza i čak ih pobijao, činjenica je da je u drugoj polovici srpski jezični nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prječanskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su pisci i povjesničari Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Ljubomir Stojanović). S druge strane, najaktivniji građansko-liberalni srpski političari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili samoj ideji Velike Srbije (Mihailo Polit Desančić, Svetozar Miletić), a tu su ih, uz stanovita vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovića do Dimitrija Tucovića.
Kao zaključak za razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća moglo bi se reći sljedeće: većina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cvijić i slavist Aleksandar Belić) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. težila je stvoriti srpsku nacionalnu državu na područjima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistički odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a bosanske muslimane su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za širenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gušenje ili iskorjenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj državi (što je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu Vasa Čubrilović i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andrić). Tu je ideologiju podupirala i vladajuća srbijanska političko-novčarska elita, a poglavito Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem.

Miloš Crnjanski se poslužio povijesnim motivima srbizirajući Vlahe koji su u vrijeme obrane od Turaka doseljeni u Hrvatsku i Bosnu
No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili pseudonacionalnim programima nastalima u Hrvatskoj: prvo Ilirskom pokretu, a zatim ideji Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Makedonci i bosanski muslimani) samo dijelovi jednog, «jugoslavenskoga» naroda, a ne zasebne nacije, snažno je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na određen broj praktičnih političara (hrvatski političar Fran Supilo, pisci Tin Ujević i Miroslav Krleža u ranoj fazi, Ivo Andrić cijeli život, najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerlić). Povijest će te dvije ideje najčešće suprotstaviti, a katkad i spojiti
Primjer je stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, kada je tijekom nekoliko desetljeća državnom hijerarhijom dominirala ideja «Jugoslavena» kao nacije sastavljene od tri «plemena»-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesničari se razlikuju u ocjeni jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), tako i u komunističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.). Među politolozima nalazimo 2 stava: po jednima je jugoslavenska ideologija (bilo «tvrđa», kakva bijaše kod Karađorđevića, bilo «mekša» u doba titoizma) grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti (svetosavlje, Kosovski mit itd.). Činjenica je da je jugoslavenska ideologija tijekom stare Jugoslavije (1918-1941.) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, što je i istaknuto osnutkom ORJUNE (organizacije jugoslavenskih nacionalista), protofašističke monarhističke skupine koja je upletene u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih političkih i kulturnih djelatnika, te u gušenje radničkoga pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala često u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom omladinom) a protiv Hrvatske nacionalne omladine (HANAO), otkrivajući time da se ne radi o nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifično srpskih nacionalnih tradicija, srpska je ideologija poražena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati i/ili protjerati Hrvate i muslimane, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 pučanstva, pa iako su dobili 49 % BH poslije ratova u 1990-ima (što je još krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etnički rasrbljeni-od pisma do etničkovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet prema ostalima. Po tom je gledanju Srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno izgubilo, ili toliko reducirano da više nije presudan činitelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje važnim i nezaobilaznim čimbenikom, ali bez šanse za dominacijom kakva je, možda, postojala 1880.
Po drugomu je stajalištu jugoslavenska ideologija bila najuspješnijim oblikom velikosrpske ideje, jer je, tako reći, «prodavala» srpske ideologeme i obrasce bez jačega otpora koji je izazivala svetosavsko-ćirilićarska promidžba. Tako je jezik u Jugoslaviji najjače srbiziran poslije 1945., «Jugoslaveni» su po pravilu navijali za "Partizan" ili "Crvenu Zvezdu", i, općenito, srpske nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i «prave» preteče jugoslavenskih. Po tomu, Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadrži velik dio istine, sigurno je i sljedeće: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno snažan da uspješno prebrodi sve procese modernizacije i ostane svoj. Suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvijesti (pa i velikoalbanskoga iredentizma), te jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije, srpski identitet nije mogao opstati skrivajući se iza jugoslavenske maske. Ideologija jugoslavenstva je, dakle, kratkoročno bila izuzetno probitačna za Srbe, pa i za velikosrbe. Ali, dugoročno je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etno-civilizacijske polarizacije.

Nasljedujući tradiciju tajnog društva Crna ruka, orgranizacije koju su formirali srpski časnici koji su sudjelovali u tajnim operacijama destabiliziranja Turske (gdje su na području uz južne granice Srbije dugo vremena izvodili gerilske - četničke - operacije) i Austrije (gdje su dugo vremena koristili srpske političare poput Svetozara Pribičevića, a 1914. godine izveli i atentant na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda), formiran je početkom 1920.- ih godina četnički pokret. Uslijed oštre podijeljenosti srbijanske politike na Demokrate i Radikale, ispočetka su postojala dva četnička pokreta; vođa "radikalskih" četnika Puniša Račić je 1928. godine iz revolvera izvršio atentat na nekoliko zastupnika iz redova Hrvatske seljačke stranke, te je smrtno ranio i Stjepana Radića. Nakon uvođenja diktature u Jugoslaviji 1929. godine, kraljevske vlasti su naredile sjedinjenje dvaju četničkih pokreta, kojima se pridružuju i pripadnici ORJUNE, mahom etnički Hrvati koji odbijaju hrvatstvo kao "degenerativno".
Cjelokupno djelovanje četničkog pokreta usmjereno je ostvarenju projekta etnički čiste Velike Srbije. Njegove najupadljivije aktivnosti bile su one oružane pod vodstvom Draže Mihailovića u II. svjetskom ratu i pod vodstvom Vojislava Šešelja u ratu 1990.- ih. Pokret djeluje i danas, te je službeno registriran kod državnih vlasti u Srbiji i u BiH.
Tijekom međunacionalnoga istrjebljivačkoga rata u Jugoslaviji, 1941.-1945., a poglavito u NDH (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio konačnu formulaciju u spisu srpskoga banjolučkoga odvjetnika Stevana Moljevića, naslovljenoga “Homogena Srbija”. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30. lipnja 1941. (kamo je pobjegao pred ustaškim progonima) taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše:
„Osnovna pogreška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora. (...) Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog svestenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.”
Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% područja Hrvatske, inkorporiranju istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima okljaštrene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. Čisto etnički hrvatski krajevi, poglavito u Hercegovini i Dalmaciji se uključuju u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti, ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no ne i nacionalno. Realniji sadržaj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata.
Početkom 1942. godine, Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića:
Što se tiče našeg razgraničenja s Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin:
a) zauzeti na karti označeni teritorij,
b) očistiti ga prije nego li se itko pribere.
Osvajanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zauzela ciela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju)
Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u četničkim štabovima, nastale pod utjecajem prokomunističkih elemenata, Draža Mihailović je otklonio posebnom instrukcijom 20. prosinca 1941. godine.
Ona je upućena, ne slučajno, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasicu i kapetanu Pavlu Đurišiću, četničkim starješinama područja na kojem se nalazio velik broj bosanskih muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadatci četničkog pokreta:
1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.
2) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 3) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
4) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa...
5) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u obzir dolaze siromašne i nacionalno ispravne i poštene obitelji)
Uzme li se u obzir da je Moljević bio glavni «kartograf» u Mihailovićevom štabu, može se zaključiti da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalnim temeljem četničkoga pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailovićev četnički pokrat bio za obnovu Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uoči rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti.
Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doživio je katastrofu i slom pobjedom komunističkih partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji.
U doba komunističke Jugoslavije otvoreni velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi bili uglavnom zadovoljeni u ondašnjoj FNRJ/SFRJ, dok su ekstremistički planovi uglavnom svedeni na retoriku četničke i rojalističke emigracije. Do 1980. je godine prema službenim zapisima, u republičkom SUP-u SR Hrvatske bilo 72% rukovodećih kadrova Srba, a u JNA 80% oficirskog kadra činili su Srbi. Nacionalno mješoviti brakovi koje su ideolozi jugoslavenstva prikazivali kao dokaz da su narodi u Jugoslaviji prihvatili državu utemeljenoj na ideji bratstva i jedinstva, bili su zapravo oblik ekspanzije na Hrvatsku. Dvije trećine tih 2/3 mješovitih brakova bilo je sklopljeno baš u Hrvatskoj, što je klasični primjer koji povjesničari i sociolozi objašnjavaju kao oblik širenja na drugu državu.
No, poslije smrti Josipa Broza Tita (1980.) i izbijanja albanske iredentističke pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna uguši mješavinom mjera «mrkve i batine», srpski nacionalni pokret jača sredinom 1980-ih. "Na bazi stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao proširenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada, odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za rušenje jugoslavenske (kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980.-87. - Srbija je pokrenula ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove..." Izvori mu bijahu srpska intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udruženje književnika Srbije). Među prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić-Gedža, Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, bivšega predsjednika Srbije), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (premijer Srbije od 2004. do 2008. godine), Radmilo Marojević, ... Najznačajniji dokument koji potječe iz toga razdoblja je tzv. "Memorandum SANU", tj. šapirografirani tekst nacionalno-političkoga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno reći da su osnovne teze Memoranduma:
• SFRJ kao «tamnica srpskoga naroda»;
• Srbi kao narod potlačeni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji;
• granice među republikama umjetne su tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslušnici.
Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitingaškoga pokreta. Velikosrpski pokret, koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju, sve dok Slobodan Milošević, na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo «inkorporirao» Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio snažan korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju, zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a možda ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama, ponajviše preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim višestranačkim izborima u Jugoslaviji, kao i slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te težnje nerealne, tj. da se «ostalima» ne može vladati preko jednopartijskoga sustava. Stoga je nakon kratkoga rata u Sloveniji u lipnju 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevićevoj karti.
Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) projekt Velike Srbije je doživio slom, ali ne potpun. Potpuno poražen u ratu u Hrvatskoj, uspio je dobiti Republiku Srpsku na 49% područja Bosne i Hercegovine. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad Kosovom, mitskim područjem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonije otprije priznata kao samostalna država. Srbija napokon postaje "neovisna" osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine. Ono što je ostalo od cijeloga projekta je Srbija (de facto bez Kosova), te srpski entitet u Bosni i Hercegovini.
Kako se agresija na Hrvatsku primicala kraju i okupacija dijelova Hrvatske i BiH bivala sve manje izvjestnom budućnošću, srbijanski su autori Kosta Mihailović i Vasilije Krestić objavili knjigu Memorandum SANU koja je odmah okvalificirana kao Memorandum SANU iz 1995. godine.

Iako su bili pred porazom, pobunjeni hrvatski Srbi i dalje su računali na otimanje hrvatskog teritorija. Neposredno pred Oluju objavili su Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine, čiji je nositelj pripreme plana bio t.zv. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK. Prostorni plan je opisano kako se radi usporedno s prostornim planom Republike Srpske radi stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe razvitka "Zapadnih Srpskih zemalja", a usuglašeno sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju, radi "usmjeravanja razvoja svih "Srpskih zemalja".Velikosrpsko hegemonistički pristup u dokumentu vidi se u odlomku u kojem se prostor planiranih novih istraživanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra "cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u većini u naseljima na području nekadašnje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili većoj mjeri zahvaćali 'Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju', navodeći kao granice crtu dodira s RS s jedne, i crtom "koja se približno poklapa sa zapadnim granicama nekadašnje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivanić Grad, Križevci, Koprivnica, Virovitica)". Dokument dalje navodi da su prostori o kojima je riječ samo "radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK", jer da "navedena granica za potrebe drugih istraživanja nije bitna s obzirom na to da 'Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etničkih oaza, ima i zapadnije od te granice - Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naročito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekadašnje Vojne krajine.' (!) Dokument je očigledno nastao kao posljedica hipersamouvjerenosti i sigurnosti u trajno komadanje Hrvatske te nadrealna osjećaja zaštićenosti (od strane Srbije, Mitterandove Francuske, Engleske, Rusije), jer ga treba uzeti u surječju političkog okružja u kojem je vodstvo pobunjenih Srba odbilo čak i Plan Z-4, besramni politički plan koji je bio ponižavajući za Hrvatsku
Vodstvo pobunjenih hrvatskih Srba nije odustalo od svojih terorističkih i otimačkih nakana ni desetljeće poslije. U Rezoluciji samozvane "obnovljene Skupštine Republike Srpske Krajine" od 26. veljače 2005. oglasila se je skupina zastupnika nekadašnje Skupštine t.zv. RSK. Ondje tvrde da je RSK 1995. "okupirana", a srpsko stanovništvo "etnički očišćeno", iako je samo državno vodstvo pripremalo, planiralo, organiziralo i sprovelo evakuaciju pobunjenih hrvatskih Srba u Srbiju. Ta skupina zastupnika zaključuje u Rezoluciji "kako uvjet za pristupanje Hrvatske europskim integracijama treba biti prestanak okupacije RSK.", pokazujući tako nastavak ucjenjivačke politike iz doba Domovinskog rata i strategije realne prijetnje.
Ožujka 2005. izašlo je Pismo zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića u kojemu je priložen Memorandum o pravnopolitičkoj nemogućnosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine, koji sadržajem izgleda kao proširena Rezolucija "obnovljene skupštine t.zv. RSK". Dokument je pseudopovijesna manipulacija u kojima se izmišlja povijesne korijene pobunjeničke paradržave, otvoreno iskrivljava, krivotvori i lažno tumači povijesne dokumente, izmišljajući dokaze o "konstitutivnosti Srba" u Hrvatskoj, govori se o stradanjima Srba čak i u vremenima kad je Hrvatska bila Eldorado za Srbe, oksimoronski povezujući ustaše, komunizam i kao krunu svega ocrnjujući osloboditeljsku akciju Oluju, uopće ne spominjući nedjela pobunjenih Srba i plansku evakuaciju Srba iz Hrvatske. Zaključak dokumenta je "Hrvatska ne može postati članicom EU prije ponovne uspostave RSK i povratka izbjeglih Srba". Oba su dokumenta pojavila se prije 17. ožujka 2005. odnosno prije odluke o početku ili odgodi pregovora RH i EU s namjerom da dođe do odgode pregovora; odgoda pregovora se i dogodila zbog ucjenjivanja Hrvatske zato što nije izručila generala Antu Gotovinu, nedužnog, što je drugostupanjska presuda poslije i pokazala.
Danas se velikosrpski projekti očituju i u reviziji radova povijesne znanosti, posebice hrvatske i crnogorske, a usmjereni su prema negiranju nacionalne svijesti i povjesnosti hrvatskoga naroda, kao i negiranju postojanja Hrvata kroz povijest na prostorima Republike Hrvatske, kao i u susjedstvu, odnosno u starim hrvatskim iseljeničkim zajednicama.

Pojedini radovi idu dotle u svojoj megalomaniji da izvrtanjem i krivim predstavljanjem "činjenica" odnosno iskrivljavanjem podataka prikazuju "raširenost Srba" u jugoistočnoj Europi, od "Istre preko Vojne krajine, Dalmacije s Bokom, do Slavonije, Baranje, Bačke i rumunjskog dijela Banata". Štoviše pojedini autori u svojim kvaziznanstvenim radovima u znanstvenim časopisima pišu teze sa zaključcima "da nema etničkih Hrvata u prijenavedenim regijama, nego da su to etnički Srbi rimokatoličke vjere (rimokatolički Srbi u Istri, s Kvarnerom, Vojnom krajinom, Dalmacijom s otocima, zatim Bunjevci, Šokci, Krašovani i ostali), koji pod utjecajem rimokatoličke propagande su prihvatili hrvatsko ime za vlastito i za vlastitu narodnosnu odrednicu".
Velikosrpstvo se danas očituje i na području sporta. Tako srbijanske sportske organizacije i dalje prisvajaju sva odličja koja su osvojili športaši iz Hrvatske kao svoja, ignorirajući činjenicu sukcesije raspadnute SFRJ odnosno da Srbija nije jedina sljednica SFRJ.
Drugi Memorandum SANU, memorandum iz 2012., ima za cilj umanjiti krivnju Srbije i nevojnim putem postići ono što Srbija nije uspjela u ratu. U tom je pravcu Zakon o dijaspori i Srbima u regiji Republike Srbije.
Tomislav Nikolić, bivši član velikosrpskog pokreta, danas bivši predsjednik Republike Srbije: U razgovoru uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas poštuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, te da se Hrvati nemaju što vraćati u Vukovar "jer je to bio srpski grad". Intervju je objavljen 19. svibnja 2012.
Na pitanje novinara da komentira to što u Vukovaru danas živi više Srba nego prije deset godina, Nikolić je kazao da je to "zato što je Vukovar bio srpski grad" i da se zato u njega Hrvati sada "nemaju što vraćati"

PRILOZI:
1. Ilija Garašanin – „Načertanije“
2. Homogena Srbija
3. Korijeni rata 1991-1999: Od “Načertanija” do Memoranduma SANU
4. Kritika projekta „Velika Srbija“ od strane Svetozara Markovića vodećeg socijalističkog ideologa 19.stoljeća u Europi, suradnika Marxa i Engelsa


Ilija Garašanin
Načertanije
Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine
SADRŽAJ:
• O Iliji Garašaninu
• NAČERTANIJE
• Politika Srbije
• Primječanija o razdeljenju carstva
• O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla
• Uvodna sredstva
• Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske
• O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije
• Srem, Bačka i Banat
• O sojuzu sa češkim Slavjanima
O Iliji Garašaninu

Državnik (16. 1. 1812, Garaši, kragujevačka nahija - 10. 6. 1874, Beograd). Sin Milutina Savića, imućnog marvenog trgovca, Garašanin se školovao u očevoj kući i od privatnih učitelja. Zatim je učio grčku školu u Zemunu i bio je neko vreme u Orahovici gde je naučio nemački. Isprva je pomagao ocu u trgovini. 1837. knez Miloš ga je uzeo i postavio za carinika u selu Višnjici, na Dunavu, a posle u Beogradu. Kada je zaveo regularnu vojsku, knez Miloš ga je postavio za njenoga starešinu, u činu pukovnika. Posle odlaska kneza Miloša, Garašanin se bavio neko vreme u Vlaškoj, gde je bio zakupio neke ošeje. 1842. njegov otac i stariji brat, koji su bili na strani Vučićevoj, poginuli su u borbi protiv kneza Mihaila. Iste godine, Garašanin je postavljen za pomoćnika ministra Unutrašnjih dela Vučiću. Kada je 1843. Vučić morao, na zahtev Rusije, ići iz zemlje, Garašanin je postao na mesto njega ministar Unutrašnjih dela i ostao je u tome položaju sve do 1852.
Najveći državnik i administrator ustavobraniteljskog vremena, Garašanin je imao velikih zasluga za uvođenje ustavobraniteljskoga režima. Stvorio je policiju u Srbiji i birokratski način uprave. Imao je u spoljnoj politici vrlo široke poglede, koje je izrazio u svome "Načertaniju" od 1844, po kojima je Srbija trebala da radi na stvaranju jedne velike jugoslovenske države pod svojim predvodništvom.
(Slobodan Jovanović u Enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj)

Načertanije

Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja.
Dviženije i talasanje medu Slavenima počelo je već, i zaista nikad prestati neće. Srbija mora ovo dviženije a i rolu ili zadatak, koji će ona u tom dviženiju za izvršenje imati, vrlo dobro upoznati.
Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora.

Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.
Ako Srbija ovu politiku krjepko ne bude sledovala, i što je gore, ako je odbaci te ne sočini ovom zadatku dobro razmišljen plan, to će ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem kamen ne nameri, na kome će se sva razdrobiti.

Politika Srbije
Tursko carstvo mora se raspadati, i to raspadanje može se samo na dva načina dogoditi.
1. Ili će carstvo to biti razdeljeno; ili
2. Biće ono na novo sazidano od svojih hristijanskih žitelja.

Primječanija o razdeljenju carstva

O slučaju ovom nećemo opširno govoriti, no samo to primetiti moramo da bi pri ovom događaju Rusija i Austrija glavne role igrati morale, jer su one susedne i graničeće sile.
Ove dve sile lako bi se mogle pogoditi i složiti, koje će zemlje i predjeli kojoj pripasti. Austrija samo za pritjažavanjem zapadnih, a Rusija za osvojenjem istočnih zemalja težiti može. I po tome može biti da bi prava linija od Vidina do Salonika povučena, mogla ovo pitanje na zadovoljstvo obadveju strana rješiti. Tako dakle u slučaju razdeljenja, svi Srbi samo Austriji pali bi u djel. Austrija i Rusija znadu to odveć dobro da tursko carstvo kao takvo, dugu budućnost neće imati. Obe države ovu priliku upotrebljuju da učine svoje granice što skorije raširiti. Oba dve one na tome rade svakojako, da preduprede i prepreče da se na mesto turskog drugo hristijansko carstvo izrodi; jer bi onda za Rusiju iščezla lepa nadežda i prijatan izgled, da će Carigrad uzeti i držati, koje je njen najmiliji plan od Petra Velikoga; a za Austriju porodila bi se otuda grozeća opasnost da će Južne Slovene svoje izgubiti.
Austrija dakle mora pod svima opstojateljstvima biti neprestano neprijatelj srbske države; sporazumjenije dakle i sloga sa Austrijom jeste za Srbiju politička nemogućnost; jer bi ona sama sebi uže na vrat bacila. Samo Austrija i Rusija mogu raditi o propasti i razdeljenju turskog carstva. One se o tome brinu. Rusija ovo stanje već od mnogo godina prepravlja i priugotovljava. Sad već i Austrija ne može inače, nego mora i ona pomagati i za sebe gledati kao što je i pri razdeljenju Poljske činila. Prirodno je da se sve ostale sile pod predvoditeljstvom Francuske i Engleske ovom raširavanju i povećanju Rusije i Austrije protive. One će može biti smatrati za najbolje sredstvo, kojim bi se ovo razdeljenje preduprediti moglo, da se tursko carstvo u jednu novu nezavisnu hristijansku državu promeni, jer ovako bi se prazno mesto posle propasti Turske ispunilo i tako bi se samo moglo ravnovjesije evropejsko u celosti zadržati. Osim toga druge pomoći nema.

Srpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti.
Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutima sve većma čistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoričeskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti. Črez to će ovo predprijatije u očima sviju naroda a i samih kabineta, neiskazanu važnost i visoku vrednost zadobiti; jer ćemo onda mi Srbi pred svet izići kao pravi naslednici velikih naših otaca koji ništa novo ne čine no svoju dedovinu ponavljaju. Naša dakle sadašnjost neće biti bez sojuza sa prošlošću, nego će ova činiti jedno zaviseće, sastavno i ustrojeno celo, i zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog. Našem teženju ne može se prebaciti, da je ono nešto novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat, nego svaki mora priznati da je ono politički potrebno, da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj u pređašnjem državnom i narodnom životu Srba ima, koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati počinje.

Ako se novo preporođenje srpskog carstva s ove tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod naroda, kao kod Slavena turskih, kod kojih je živo i vjerno opominjanje sviju skoro slavnih muževa i događaja istorije njihove još i danas. I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu ovog samostalnog vladanja razumeti mogao.

Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono što je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kad mi ne bi dalje mislili nego samo na knjaževstvo kao što je sad, i kad ne bi u ovom knjaževstvu klica budućeg srpskog carstva ležala, onda ne bi se svet više i duže sa Srbijom zanimao nego što je sa Moldavskim i Vlaškim knjaževstvima činilo, u kojima nema samostalno načelo života i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.
Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati. Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik - sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost.

O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla

Kad se sa opredjelenošću zna šta se hoće i kad se stalno i krjepko hoće, onda ćedu se sredstva za postiženje naznačene cjeli potrebna kod jednog sposobnog praviteljstva i lako i skoro naći, jer narod je srpski tako dobar, da se s njim sve, no samo razumno postići može.

Uvodna sredstva

Da bi se opredjeliti moglo šta se učiniti može i kako se u poslu postupiti ima, mora praviteljstvo znati u kakvom se položeniju svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju okružavajućih. Ovo je glavno uslovije tačnog opredelenija sredstva. Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke.
Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati.

1-vo. Rasuzdavaćedu političesko stanje zemlje, osobito partaje u njoj nalazeće se; kupićedu beleške po kojima bi se narod bolje upoznati i čuvstva srca njegovog, dakle tajne želje njegove saznati mogle; no pre svega naznačićedu ono što se kao pripoznata i već javno izrečena narodna potreba smatrati mora.
2-go. Naročito treba paziti na vojeno stanje naroda i zemlje; kao na ratni duh, naoružanost naroda, posle čislo i raspoloženje pravilne vojske; gde se nalaze ratni magazini i arsenali; gde se u zemlji proizvode ratne potrebe kao džebana i oružje; ili od kud se dobijaju i u zemlju unose itd.
3-će. Sočinićedu opisanije ili karakteristiku i spisak od najvažniji i najveći upliv imajući muževa, ne izuzimajući iz toga ni one koji bi protivnici Srbije bili.
4-to. Što se u kojoj provinciji o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, i šta li ljudi od nje žele i čega se od nje boje.

Naravno se još ovom nastavljeniju i to dodati mora šta svaki izaslanik o srbskoj politiki za sad kazati i saobštiti sme i može; koje i kakve nadežde probuditi sme i našto pozornost i vnimanije osobito ondašnji prijatelja Srbije obratiti mu valja.

Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske

Bugarska je između sviju slovenski zemalja najbliža slavnom gradu carstva turskog; najveća čast ove zemlje lako je pristupna; ovde se nalaze najvažnije vojne pozicije Turaka i veća polovina njiove vojske. Ni u kojoj drugoj evropskoj zemlji ne drži se Turčin da je tako siguran i još sad gospodar kao u ovoj; osim toga su Bugari skoro svi oružja lišeni, i naučili su već slušati i raditi, pokornost i posao ušli su kod njih u običaj. No ova primječanija ne treba da nas poremete da pravu vrednost Bugara ne pripoznamo, ili što je još gore da ih prezremo. Istina je to po nesreći, da Bugari prem da su najveća grana slavenskog naroda u Turskoj, skoro nikako nemaju poverenje u svoju sobstvenu snagu i samo na spoljašna iz stranih zemalja (Rusije) dolazeća podstrekanija usuđuju se oni upuštati se u pokušenija osloboditi se. Rusiju oni smatraju svagdar kao silu koja najviše za njihovo izbavljenje i oslobođenje učiniti može i hoće, osim što bi Rusija sama za sebe radila i Bugarima u mesto turskog svoj jaram mnogo rapaviji nabacila, no ona se ni inače, kao što se je pokazalo, ne sme usuditi neposredstveno sa svojom vojskom Bugarima u pomoć priteći, jer je Evropa već upoznala pravu narav onih tobož blagorodnih namjera ruskih u smotreniju Turske, i zaista bi se osobito evropejski rat izrodio kako bi Rusija još jedanput preko Dunava preći htjela. Iz tog uzroka Rusija se stara da posredstvom drugih dejstvuje i to proizvede što sama neposredstveno ne može. Tako je bio knjaz Mihailo u ovom poslu njihovo bezvoljno orudije, i ona će zaista želeti da se povrati onom planu, koji je sredstvom knjaza Mihaila u djelo privoditi počela bila.

No budući da praviteljstvo knjaza Aleksandra ne pritjažava povjerenje Rusije, jer se ono ne da ko slepo orudije njeno upotrebiti, to se dakle Rusija vidi primorana da na prevratu sadanjeg praviteljstva radi, kako bi posle njegovog padanija jedno praviteljstvo za svoje planove ustanoviti mogla.
Sva pokušenija za prevariti Rusiju i nju o tom uveriti da će sadanje praviteljstvo sledovati njenim planovima, bila bi posve bezuspješna. Kad sama Rusija primeti da se u Srbiji samostalni narodni duh probuđuje, ondaj ona neće verovati nikakvim predloženijama koja bi joj se činila, jer Rusija je mnogo lukavija nego da bi se dala u jednu zamku uplesti, koja je protivna njenim namjeranijama. Šta više i to se još daje misliti da bi Rusija sve težnje Srbije za stupiti u tešnji sojuz i sporazumlenje sa ostalim turskim Slavenima, ako bi ih samo saznala, samo na to upotrebila, da one ljude, koji bi ovaj posao upravljali u Turskoj, Austriji i ostalim vlađenijama izdade, kako bi črez to Evropu uverila da to nije Rusija nego buntovna i njoj protiveća se Srbija koja ovakva prevratna težnja podpomaže. No pored svega toga Rusija će se rado o ovim sporazumjenijama izvestiti dati, da bi tako trag i tečaj njihov poznati i ove malo po malo za sebe uzeti i upotrebiti mogla.

I koliko god se Srbija samostalnije upravljala bude, to će sve manje povjerenje kod Rusije imati, i ako Rusiji nikako za rukom ne ispadne da stanje u Srbiji promeni i takvu samostalnu politiku Srbije uničtoži, ona će se tada jamačno truditi da sve turske Slavene od Srbije odvrati, da njih sve između sebe razdvoji i u neslogi zadrži, a sama će sa svakom pojedinom granom po osob u otnošenje i sporazumljenje stupiti. Ako se dakle Srbija pri ovom uticanju ne pokaže djejatelnija i revnosnija nego Rusija, to će nju ova pobjediti i preteći.

Pri ovom delu treba se obmana čuvati. Rusija se nikad pred Srbijom poniziti neće, a ako ona vidi da Srbija neće njoj sa svim odano i bez uslovija služiti, to će ona sva uslovija gordo i sa prezrenjem odbaciti. Ta ona je zaista i mudre sovjete sobstvenih svojih diplomata, kao jednog Livena, žestoko odbacila, upravo zato što su ovi samo privremeno popuštanje predlagali; može li se dakle misliti da će se ona prema stranim povodljivija pokazati nego prema svojim sobstvenim i vernim služiteljem? No najposle kad se u Srbiji ne bi niko nalazio, koji bi se Rusiji bezuslovno predati hteo, i kad bi Rusija primorana bila sa onima raditi, koji joj samo pod uslovijama služiti žele, onda se ona ne bi zatezala i sa ovim sojuziti se i raditi, jer ona najposle ne bi mogla nikad Srbiju sa svim ostaviti, no dokle god ona nalazi ljudi u Srbiji koji se njoj bezuslovno povinjuju i nju slušaju; to će ona svagdar takve Srbe predpostavljati onim pravim patrijotama.

Rusija ne da sebi od tako male države, kao što je Srbija uslovija propisivati; ona zahteva da se njeni sovjeti kao zapovesti bezuslovno slušaju, i oni koji njoj služiti žele moraju se njoj sa svim i predati. Istina ona se po nekada čini da prima sve da joj služe, ali ona ih ni u što ne upotrebljava, jer jedni ne pritjažavaju njeno povjerenje, i tako, črez ovakav njen način postupanja, svaka prilika iščezava za moći nju prevariti.

Ako Srbija želi iz sadašnjeg podčinjenog stanja izvući se i cela, prava država postati, mora će se truditi da malo po malo političesku moć Turske uničtožavajući, sebi je prisvoji; jer upravo ovo je ona točka, u kojoj se srbska i ruska politika sukobljavaju, pošto i Rusija na oslabljenje političeske sile carstva turskog radi. No iz ovog soglasija ipak nikako ne sleduje da su cjel i namera obadveju ona ista, i da po tome njihova politika u harmoniji i soglasiju biti mora. U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla. - Još sad dok je Srbija pod turskom vladom, daje se ovo sazidanje priugotoviti i pripraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti.
Govoreno je ovde o naravi ruske i srbske politike obširnije, a to upravo za to što je Bugarska ona zemlja u kojoj se ruski i srpski upliv najpre i najviše susresti mora.

Mi smo ovde mnogo o tom govorili i dokazivali iz kog uzroka srbska politika ne može na će se soglasiti sa onom ruskom; no mi u isto vreme i to kažemo, da Srbija ni s kim lakše ne bi mogla svoju cjel postići no u soglasiju s Rusijom, ali to samo onda kad bi Rusija savršeno i potpuno primila i uslovija Srbije, koja bi pod navedenu Srbijinu nameru t. j. budućnost njenu u prostranom smislu osigurala. Jedan sojuz između Srbije i Rusije bio bi zaista najprirodniji, no da se taj učini od same Rusije zavisi, i Srbija treba da ga prima s raširenim rukama, ali svagdar pošto se uvjeri da Rusija svesrdno i iskreno predlaže, koji će samo onda moći biti, ako ona od dosadanje svoje sisteme odstupi t.j. ako uzdrži da je za prirodniji sojuz sa Srbijom, makar malom, nego sa Austrijom za koje ona Zapadne Slavene i čuva. Premda se ja ne nadam da će se Rusija ikada hteti Srbiji iskreno prikloniti, ipak nužno je to ovde spomenuti od kakve bi to polze za Srbiju bilo, i da takovo pojavlenije trebalo Srbiji, jer i ako je tako mnogo govoreno protiv Rusije nije to iz mrzosti činjeno koliko iz nužde na koju nas je sama Rusija tolikim svojim postupcima nagnala.

Još nekoliko reči o Bugarskoj pa ćemo dalje preći. Ako smo mi raspoloženje duha narodnog u Bugarskoj dobro poznali, i ako nismo ona rodoljubiva sredstva koja ona pritjažava otveć malo uvažavali, onda moramo kazati da ovde veća usiljavanja za oslobođenje otačestva od turskog jarma još su daleko. I opet Rusija glavna svoja teženja ovamo upravlja, jerbo je ova zemlja uprav pred vratima Carigrada i na njenom putu k ovom položena; no i otnošeniju k Srbiji, Bugarska isto to položenije i značenje ima koje i za Rusiju. Ako Rusija samo još nekoliko godina ovako u Bugarskoj dejstvuje, kao što je do sad radila i ako za ovo vreme Srbija ostavi da Rusija radi tamo bez da i Srbija što čini, zaista će međutim Rusija toliko uspjeti, da neće ni malo više trebati srbskog upliva u Bugarskoj. Neka ovo za Srbiju bude znak i opomena i neka ona ne zaboravi da samo ondaj političesko prijateljstvo očekivati može, ako smo ljubav našu prema prijatelju već od pre posvedočili i dokazali. Srbija mora za Bugarsku nešto učiniti, pošto ljubav i pomoć mora biti vzajmna.

Pošto smo dakle položenje za današnju Bugarsku i njenu veliku znamenitost za Srbiju ukratko označili i pošto smo ruski upliv koji tamo vlada nešto spomenuli, prelazimo k tome da načertamo nekoliko uvodnih sredstava za to kako valja srbski upliv u Bugarskoj utemeljiti.
1. Bugari nemaju vaspitajuća i učevna zavedenija, zato bi trebalo da Srbija svoje škole Bugarima otvori, i osobito da nekoliko blagodjejanija za Bugare mlade, u Srbiji učeće se, naredi.
2. Bugarsko sveštenstvo ponajviše je grčko, a ne narodno bugarsko; za to bi vrlo poželatelno, i polezno bilo da bi neko čislo mladi Bugara bogosloviju u Srbiji svršilo, pa kao sveštenici u njihovo otečestvo medu svoj rod se vratilo.
3. Valjalo bi štampati bugarske molitvene i druge crkvene knjige i bugarska djela u Srbiji; ovo važno sredstvo Rusija već odavno upotrebljava, i Srbija mora gledati da Rusiju u tome preteče.
4. Potrebno je da pouzdani i sposobni ljudi putuju po Bugarskoj, koji bi pozornost bugarskog naroda na Srbiju obratili i u njemu prijateljska čuvstva prema Srbiji i srbskom praviteljstvu probudili, i zajedno i nadeždu oživljavali da će Srbija zaista Bugarima za njihovo izbavljenje u pomoć priteći i za njihovu sreću starati se.

O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije

Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.
1. Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske?
Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno.
2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.

Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.

Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi.

Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.
Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.
3. Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti.
4. Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti. U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se predpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Črez štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više k Srbiji. Na ovaj način bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile u ruke djela, kojih štampanje je u Austriji nemoguće, i tim bi sledovalo tešnje skopčanje ovih zemalja sa Srbijom i Bosnom. Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.
5. Cjela spoljašna trgovina Srbije nalazi se u rukama Austrije (Ovo je jedno zlo protiv kog tačnija opredelenija ostavljam ljudima iz finansije da razčlene, a ja ću samo nešto o tom navesti koliko to mora u ovaj plan ući te da njegovu važnost dopuni). Preko Zemuna sa stranim državama u neposredstveni trgovački sojuz stupiti, ostaće svagdar stvar vrlo mučna. Zbog toga se Srbija pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo i za nju tamo pristanište stvorio. Ovakav put samo je onaj za sad mogućan koji preko Skadra u Dulcinj vodi. Ovde bi našao srpski trgovac sa svojim prirodnim proizvodima u dalmatinskim prirodnim brodarima i trgovcima svoje jednoplemenike a pri tom vrlo vešte i sposobne ljude koji bi ih pri kupovanju stranih jespapa dobro i pošteno poslužili i na ruci bili. Onde bi dakle nužno bilo srbsku trgovačku agenciju podići i pod odbranu i zaštitu ove prodaju srpskih proizvoda i kupnju francuskih i engleskih espapa staviti.
Pri ovom poslu praviteljstvo bi moralo prvi korak u tome učiniti s tim da izradi i naimenuje jednog trgovačkog agenta u Dulcinju, koji će odande srbskom trgovcu kao prostom pokazati kud treba da ide. Ovaj agent stupivši u saopštenija s našim zemaljskim trgovcima, imao bi zdravo prostudirati način kako bi se onamo s polzom naša trgovina obratiti imala i kad se praviteljstvo osigura o polzama ovim onda može črez novina dati objavljivanje polze, koje bi s te strane dolazile našoj trgovini, a to bi značilo upućivati naše trgovce ovom probitačnom mestu. Ako bi samo nekim trgovcima ispalo za rukom te bi tamo dobro i probitačno poslove svršili, to bi drugi brzo njihovom primjeru sledovao i malo po malo otvorio bi se taj put trgovine bez da bi praviteljstvo neprestano o tom brinulo; jer trgovci bi sami sebi posle put otvorili, a praviteljstveni agent pazio bi samo da naši trgovci ne trpe tamo nikakva ugnjetanija. - Iz ovog naređenja bi sledovalo da bi cjena proizvoda srbskih na Jugu iznošenih podizala se na Severu, a cena espapa donosećih se u Srbiju sa Severa padala bi konkurencijom unosećih se espapa sa Juga. Jednim slovom ukratko rečeno Srbin bi ovim načinom skuplje prodavao a jevtinije kupovao.
U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog. Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.
Francuska i Engleska ne samo što se ne bi tome protivile, nego bi to još potpomagale, a Porta takođe ne bi protivna bila, jer s time bi njeno jedno pristanište na novo procvetalo.
6. Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.
Pored gore spomenutog štampanja knjiga ne bi li dobro i sovjetno bilo da se jedan od ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao profesor latinskog jezika i još kakve nauke postavi. Ovaj profesor morao bi služiti kao posredstvenik između Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi poveritelan korak učinili i s tim dali bi na dokazateljstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti frater ustanoviti ovde jednu katoličesku kapelu za ovde živeće katolike, s čime bi se izbeglo podizanje jedne kapele pod uplivom austriskim koje će ranije ili docnije sledovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti pod pokroviteljstvo ovde stanujućeg konzula francuskog. Ovo bi dalo povoda i priliku francuskom praviteljstvu da se u toj stvari živo zauzme i s tim bi se Srbija oslobodila opasnosti od jedne katoličeske crkve, koja bi pod uplivom Austrije u Beogradu bila.
7. Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. - Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može.
Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.

Srem, Bačka i Banat
Na prvi pogled moralo bi se misliti da Srbija sa ovim predjelima u najprijateljskijem sojuzu stoji; budući da su njina porekla, jezik, vjera, prava i običaji jedni i isti sa srbskima u Srbiji. Ako to nije tako, ondaj pričina toga bar od časti samo na Srbiju spada; jer se ova nije dovoljno trudila o tom da prijateljstvo ovih Srba zadobije. No nadati se treba da će pokraj sveg neprijateljskog upliva Austrije ovo pogrešno otnošenje s vremenom prestati i popravljeno biti i to u onoj meri u kojoj knjaževstvo Srbije sve više i više kao dobro uređena i izobražena država pokaže se.
Za sada ako ništa više trebalo bi bar upoznati se s važnijim ljudima ovi provincija, i jedne srbske važne novine onamo ustanoviti koje bi pod konstitucijom Mađarske mogle polezno dejstvovati u interesu srbskom i koje bi imale biti uređivane črez vrlo iskrenog čoveka ko na primer g. Hadžića ili njemu podobnog.
O sojuzu sa češkim Slavjanima
O ovim Slavenima nećemo ovom prilikom mnogo govoriti ne samo što oni ne bi spadali u ovaj plan, nego zato što bi se to mnogima u početku kao jedna nepraktičnost učinila. Zato mi prelazeći to ukratko, i ostavljajući da se interesi koji bi se od ovog sojuza imali, upoznadu u izvršeniju samog oveg plana, mi za sad samo toliko preporučujemo, da je nužno početi upoznavati Srbiju sa Slavenima Češke, Moravije i Slovačke i to na jedan vrlo predostrožan i odveć mudar način kako to ne bi moglo Austriji u oči pasti.
Kraj
(Preuzeto iz D. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo "Načertanije", Spomenik SKA, XCI, Beograd 1939, str. 76-102)


HOMOGENA SRBIJA
Homogena Srbija je memorandum velikosrpskog i četničkog ideologa Stevana Moljevića iz 1941. godine, kojim se zagovara stvaranje Velike Srbije i njeno etničko čišćenje od drugih naroda.
Nakon izbijanja 2. svjetskog rata u Jugoslaviji (1941-1945), banjalučki odvjetnik, Stevan Moljević, u Nikšiću 30. lipnja 1941. godine objavljuje elaborat "Homogena Srbija", koji postaje programsko načelo četničkog pokreta. Iako je formalno jugoslavenski opredjeljen (službeni naziv: Jugoslovenska vojska u otadžbini), četnički pokret je imao za cilj stvaranje Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji.
U svome spisu, dr. Moljević piše: Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora. (Homogena Srbija, Stevan Moljević, 1941.)
Koncept „Homogene Srbije“ je zagovarao „Veliku Jugoslaviju“ i u njoj „Veliku Srbiju“.
U kontekstu ratnih događanja II. svjetskog rata, Moljević piše: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora... Srbi, koji su se prvi na Balaknu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorijsku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati jo j svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji."
Za postizanje homogenosti Moljevićeve Srbije rabila su se sredstva etničkog čišćenja i genocida. U tom cilju Draža Mihailović je 20. studenog 1941. godine poslao posebnu instrukciju komandantima četničkih odreda Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću na čijim područjima (Crna Gora, BiH, Sandžak) se nalazio velik broj muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadaci četničkog pokreta[2]:
• Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.
• Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
• Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
• Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa...
U knjizi Z. Dizdara i M. Sobolevskog objavljeno je 209 dokumenta o zločinima četnika u Drugom svjetskom ratu. Autori su opise podijelili na masovne pokolje, silovanja, spaljivanje živih ljudi, odsijecanja glava, nabijanje na kolac, masakriranje ranjenika i obredna smaknuća katoličkih svećenika.
U kontekstu četničkog genocid spominje se govor jednog od glavnih četničkih vođa Milana Šantića u Trebinju u srpnju 1942: "Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se sprovesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna osnova našeg oslobođenja."

Korijeni rata: Od “Načertanija” do Memoranduma SANU

Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni.
Nakon mukotrpnog Drugog svjetskog rata, u kojem je najviše krvarila Europa, malo tko se nadao da će Jugoslaveni koji su činili manje od 3,5 % cjelokupnog europskog stanovništva narušiti stabilnost Europe i teško postignuti mir. Međutim, oni koji su malo bolje poznavali prirodu srpskog naroda, njihove otvorene stavove i ideje, dubinu odnosa jugoslavenskih naroda te samu povijest suživota jugoslavenske zajednice, nisu se iznenadili krvavim i surovim ratom koji se rasplamsao 1991. u Hrvatskoj.
Svaki povijesni događaj, pa tako i Domovinski rat ima svoje uzroke i posljedice. Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni. Iako bi se o ovoj temi dalo pisati i raspravljati, ovdje vam ukratko donosimo samo neke od njih.
Garešinove „Načertanije“
Ilija Garašin, srpski književnik i političar, sredinom 19.stoljeća pravi nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvaćala Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i dio Albanije. Hrvate i Bošnjake naziva Srbima katoličke, odnosno muslimanske vjere. Svoj program o Velikoj Srbiji, kao tadašnji ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, naslovljava „Načertanije“ i to je temeljni dokument srpske političke povijesti 19.stoljeća i ključ za razumijevanje kasnije srpske pretenzionističke politike.
Karadžićev kovčežić za povijest
Srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, Vuk Karadžić, je pored jezičnoga rada imao i politički značaj za suvremenu srpsku povijest. Njegove su teze značajno utjecale na velikosrpski pokret. Godine 1849. objavljuje „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“. U Kovčežiću se nalaze dva teksta, „Boka Kotorska“ i „Srbi svi i svuda“. U ovom drugom stoji:
„ …Čudno je da se katolički Srbi ne žele zvati Srbima… Katoličkim je Srbima teško nazvati se Srbima, ali će se pomalo i na to morati priučiti, jer ako ne žele bit Srbi, onda uopće nemaju narodnog imena“
Katolički Srbi su dakako, po njegovom mišljenju, Hrvati. Srbima je nazivao sve koji govore štokavski. Tako je među Srbe ubrojio Crnogorce, Bošnjake i Makedonce i dijelom Hrvate. Hrvate ne naziva Hrvatima nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima; Dubrovčani, Slavonci i Dalmatinci, čime negira hrvatsku cjelovitost i narodnost. Na osnovi ovih teza neki su kasniji jezikoslovci i etnolozi smatrali su da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim srpskohrvatski jezik, a na njegove ideje će se pozivati srpski pobunjenici i njihovi lideri 90-ih.
Ideja Velike Srbije u prvoj Jugoslaviji
„Ne srljajte kao guske u maglu!“ – upozoravao je Stjepan Radić 1918. hrvatske zastupnike prije potpisivanja ugovora o zajedničkom Kraljevstu Srba, Hrvata i Slovenaca. Doista je vrijeme pokazalo da je Radić bio u pravu. Naime, Srbi su ovim aktom sebi osigurali cjelokupnost teritorija na kojem živi njihov narod. Time postaju većinski narod u Kraljevstvu SHS, osiguravaju si dominaciju vlasti, ideja i političke misli. Odatle unitarističke ideje i politika o integralnom jugoslavenstvu, jednome narodu s tri plemena, nepriznavanju nacionalnih posebnosti nesrpskih naroda, normiranju srpske majorizacije u državnim tijelima, uvođenju diktature. Razočarenja Hrvata i ostalih nesrpskih naroda su ogromna i svo vrijeme od nastanka ovog kraljevsta do 1941. će tražiti rješenja za poboljšanje svog položaja u ovoj zajednici.
Srpski nacionalizam u II. svjetskom ratu
Jugoslavija je vojno poražena 1941. ali velikosrpska ideja nastavlja živjeti kroz četnički pokret. U smjernicama djelovanja četničkog pokreta navedeno je stvaranje etnički čiste Velike Srbije, sastavljene od Srbije, Makedonije, Crne Gore, BiH i Vojvodine. Posebno je naglašeno istjerivanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u BiH, odnosno u Sandžaku. Najekstremniji četnički čelnici ističu i pripajanje Dalmacije i Slavonije Velikoj Srbiji.
Druga, socijalistička Jugoslavija
Vrijeme propagiranja ideje o bratstvu i jedinstvu svih jugoslavenskih naroda, doba marksizma, radničke klase, svijest o nepostojanju granica i domovine već zamisao čitavog svijeta kao zajedničkog doma svih ljudi. U takvoj atmosferi, oslonjenoj na čvrstoj represiji, svako sitno isticanje nacionalog osjećaja i pripadnosti biva osumnjičeno i kažnjeno. Kako hrvatsko, tako i sprsko. To nije moglo dugo potrajati. Ne može se tek tako ugušiti dugo tinjajuće nezadovoljstvo nesrpskih naroda u Jugoslaviji. Korijeni vrela nacionalističkih nezadovoljstva i zahtjeva, koji su se vukli još od 1918., niti su sasječeni promjenama u odnosima između nacija u federalno uređenoj socijalističkoj Jugoslaviji, niti su usahli u lažnom okruženju jugoslavenskog jedinstva.
Josip Broz Tito bio je lukav političar. Znao je da da Balkan bure baruta s mnoštvo fitilja. A najopasniji leži u Beogradu. Znao je, da nijedan od nesrpskih naroda, uključujući čak i hrvatski, nije dovoljno snažan za rušenje jugoslavenske države. Znao je jako dobro da je najbrojnija nacija ujedno i najmoćnija. I najvažnije, znao je to sve držati pod kontrolom. Ne dozvoljavajući previše ni Srbima, ni Hrvatima ni drugima, ali davajući dovoljan dio kolača da se prividno zadovolje težnje. Krajem 1960-ih raste nezadovoljstvo republika u Jugoslaviji. Razvijenije su republike (Slovenija i Hrvatska) smatrale da zaslužuju veću samostalnost i željele su ulagati svoj novac u daljnji gospodarski razvoj. Naime, većina novca iz republika se slijevala u Beograd dok je gospodarstvo u tim republikama stagniralo. Tu „politiku čistih računa“ i samostalno raspolaganje vlastitom gospodarskom dobiti promoviralo je i novo hrvatsko republičko vodstvo, u kojemu su najznačajnije uloge imali Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, koji su istodobno tražili i veću političku samostalnost na republičkoj razini. Uz njih se javljaju i hrvatski studenti iz Zagreba nezadovoljni unitarističko – centralističkom jugo-srpskom politikom.
Počinje Hrvatsko proljeće. Nezadovoljstvo je sve veće jer svima postaje jasno kako je u Jugoslaviji jedina ravnopravnost naroda u njenom republičkom nazivu. Srpska dominacija, nepoštenje, represija i ugnjetavanje nesrpskih naroda naroda raste sve više i više. Tito, nakon nasilnog gušenja Hrvatkog proljeća, donosi Ustav 1974. kojim je jasno odredio konfederacijske elemente Jugoslavije. Najviše primjedbi na Ustav dolazilo je iz Srbije, zbog davanja autonomije formalno njenim pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Ono što Josip Broz očito nije znao je to da se problemi ne rješavaju na ovakav način, odgađanjem ili nuđenjenm alternativnih rješenja dok postoji samo jedno pravo, a to je u ovom slučaju pravo na samoodređenje svakog naroda. Ovo je tipičan primjer učmalog stanja u Jugoslaviji, kad se problemi i proturječja ne mogu jasno i konačno otkloniti nego se rješenje stalno odgađa, čime se odnosi sukobljenih strana zaoštravaju. Takvo je ponašanje na kraju krajeva i dovelo do raspada Jugoslavije.
Memorandum SANU
Memorandum srpske akademije znanosti i umjetnosti, objavljen 1986. nudi rješenje srpskog pitanja unutar SFRJ. U tom memorandumu je istaknuta egzistencijalna ugroženost Srba. Četvrtina ih se nalazi izvan matične republike, a Jugoslavija je pred raspadom. Granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati. Prema memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova.
Srbe prikazuje kao žrtve političke i gospodarske diskriminacije koju nad njima provode Hrvati i Slovenci još od vremena Drugog svjetskog rata. Srbi su ugroženi od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije. Ističe se opasnost od jačanja protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati i Albanci) i navodi se potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Evo što je o memorandumu rekao Ivan Stambolić, komunist, tadašnji predsjednik Predsjedništva SRS:
„Tvorci Memoranduma nisu primjećivali da oni od Srbije ne vide Jugoslaviju, ili, ako hoćete da Jugoslaviju vide kao Srbiju. (…) Memorandum je težio homogenizaciji zemlje putem homogenizacije. To nesprpski narodi nisu mogli primiti, jer su ravnopravnost i federativno uređenje prihvatili kao jedini modus vivendi, a ne kao fasadu za svojevrsnu „vazalizaciju“. Uz to, kao malobrojniji, uvijek su bili izoštreno osjetljiviji na sve vidove potčinjenosti…“
Memorandum SANU bio je ideološka osnova vojnih akcija koje će uslijediti na području bivše Jugoslavije te je imao izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo.
https://www.youtube.com/watch?time_continue=115&v=EyxOBHFYVNo&feature=emb_logo

Kritika projekta „Velike Srbije“

Svetozar Marković (Zaječar, 21.09.1846. — Trst, 10.03.1875.), bio je utjecajni srpski socijalistički mislitelj, političar i publicist druge polovice 19. stoljeća. Izdavao je Radenik, prvi socijalistički list u Srbiji i na Balkanu.

Marković je bio žestoki kritičar velikosrpske politike i pionir ideje Balkanske federacije. Odbacio je „povijesno pravo“, to jest obnovu Dušanovog carstva, kao osnovu rješenja srpskog pitanja. Govorio je da bi pokušaj obnove ove srednjovjekovne države, koja i nije bila samo srpska i na čijem prostoru su se odigrali nepovratni povijesni procesi, učinili Srbiju na vanjskom planu osvajačkom, a na unutarnjem vojno-policijskom državom.

Marković je utemeljio federalizam kao konstantu srpske ljevice, kao alternativu velikodržavnoj ideologiji zasnovanoj na „povijesnom pravu“. On je također odbacio klerikalnu tradiciju kao osnovu za jedinstvo srpskog naroda, i povlačio liniju razdvajanja s desnim populizmom.
Svetozar Marković rođen je u Zaječaru 1846. godine. Gimnaziju je pohađao u Kragujevcu i u Beogradu, 1863. godine. U Beogradu je započeo studij tehnike, koji je kasnije nastavio u Petrogradu kao stipendist srpske vlade. U Petrogradu je bio uključen u rad ruskih revolucionarnih kružoka. Kasnije nastavlja studij u Zürichu, u Švicarskoj, gdje je počeo proučavati znanstveni socijalizam.
Kao veoma mlad počinje se baviti publicistikom. Zbog članka Srpske obmane, objavljenog u novosadskoj Zastavi izgubio je stipendiju, pošto je u ovom napisu napao cijeli državni sustav Srbije, a posebno birokraciju. Ostavši bez sredstava, vratio se u Srbiju.

01.06.1871. godine pokreće Radenik, prvi socijalistički list u Srbiji i na Balkanu. U njemu su po prvi put objavljeni, u nastavcima, Marksov Građanski rat u Francuskoj i dva poglavlja iz Kapitala. Radenik izdaje dvije godine (1871.-1872.), a potom je 1873. godine u Kragujevcu izdavao list Javnost.
Zbog napada na vlast, 1874. godine, osuđen je na devet mjeseci zatvora, iz kojeg je izašao teško narušenog zdravlja. Ubrzo ga je, u dvadeset devetoj godini pokosila tuberkuloza. Preminuo je 1875. g. u Trstu.

Svetozar Marković je, za razliku od mislitelja marksističke tradicije, smatrao da nije nužno za svako društvo proći sve stupnjeve povijesnog razvoja. On je vjerovao da Kneževina Srbija može preskočiti kapitalizam i pravo iz pred-kapitalističkog društva razviti socijalistički oblik društvenog uređenja, zasnovan na tradicionalnim seoskim zadrugama.
Kritika velikosrpske politike

Svetozar Marković je u svojim djelima prvi put, i to kritički, upotrijebio izraz Velika Srbija:
„Čim se monarhična vlada utvrdila u zemlji, ona je odmah počela pomišljati da rasprostrani granice svoje vlasti i van Srbije ... Misao da se Bosna i Hercegovina sjedine sa Srbijom počela se širiti i u Srbiji i kod tamošnjeg naroda. To je bilo načelo politike koja je poznata pod imenom Velika Srbija. ”
Marković je velikosrpsku politiku kneza Mihaila smatrao ništavnom, jer su protiv nje bile velike zapreke. Prva i najjača zapreka bila je neovisna Crna Gora, koja je imala iste zahtjeve na Hercegovinu, Bosnu i Staru Srbiju kao i Srbija, i koja je jasno težila stvaranju sasvim neovisne srpske države. Druga snažna zapreka bila je bosanska vlastela s njenim pravima. Marković je vjerovao kako je nemoguće dobiti Bosnu mirnim putem ukoliko se vlasteli ne garantiraju njena starinska prava, što bi značilo ostaviti bosanski narod u ropstvu. Dobiti Bosnu ratom, znači uništiti domaću aristokraciju, a kad bi se narod oslobodio od ropstva, "da li bi se ona slagala da dođe pod srpske pandure, kapetane i ostale gospodare?" Marković je smatrao da opasnost poduhvata Velike Srbije leži u činjenici da srpski narod živi izmiješan s drugim narodima, bez jasno određenih zemjopisnih i etnografskih granica, tako da bi morao »uzeti ulogu osvajača« prema susjedima: „Srpski narod se s jedne strane miješa s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunjima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gdje su granice „sjedinjenih Srba“, nove srpske države? To je teško ostvariti, ako se ne želimo posvađati sa svim tim narodima ... Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena cjelina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po milijuna Srba, srpski narod bi morao biti u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunjima. Morao bi preuzeti ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine.”

Svetozar Marković, koji se i sam zalagao za oslobođenje Srba koji žive pod osmanlijskom ili habsburškom vlašću, izričito je odbijao ulogu Kneževine Srbije kao „Pijemonta Južnih Slovena“ i politiku teritorijalne ekspanzije Srbije, koja bi pripojila i mješovite oblasti. On je smatrao kako svaka nacija treba u svom političkom i društvenom životu biti samostalna, da ne bude potčinjena ni jednoj drugoj naciji. Marković je izričito odbacivao pozivanje na „povijesna prava“ riječima: „princip nacionalnosti odriče se svih povijesnih prava.“ Posebno je smatrao štetnim ujedinjenje srpskih zemalja pozivanjem na Dušanovo carstvo, jer su Srbi njegovog vremena živjeli u četiri države (Austrija, Turska, Srbija i Crna Gora) čija se povijesna prava „teško mogu uskladiti“. Umjesto toga, Marković predlaže stvaranje Balkanske federacije, odnosno saveza srpskog naroda s drugim balkanskim i južnoslavenskim narodima.

Marković naglašava da bi nova srpska država, nastala osvajanjem, po nuždi postala vojnopolicijska i snagu bi trošila u obrani od vanjskih neprijatelja, zanemarujući vlastiti umni i kulturni razvitak. Marković ocjenjuje kako ideja Velike Srbije ide u prilog politici koja teži u zemlji utvrditi neograničenu moć dinastije Obrenović. On je ovu „veliku misao“ smatrao izgovorom za zanemarivanje daleko važnijih unutarnjih pitanja Kneževine Srbije, upozoravajući da se »revolucionarna ideja o jedinstvu srpskog naroda pretvorila u ideju štetnu po narodne interese«.

Oznake: Velika Srbija