Isus je bio svjestan zbrke koja je vladala u umovima njegovih apostola i učenika o značaju i značenju pojmova "kraljevstvo nebesko" i "kraljevstvo Božje," koje je on naizmjenice koristio u vezi sa svojom misijom. Iako je sam izraz kraljevstvo nebesko trebao biti dovoljan da ga odvoji od svake veze sa zemaljskim kraljevstvima i svjetovnim vladama, to nije bio slučaj. Ideja svjetovnog kralja bila je preduboko ukorijenjena u židovskom umu kako bi bila uklonjena u jednoj generaciji. Stoga se Isus isprva nije otvoreno protivio ovom dugo njegovanom konceptu kraljevstva.
Isus je pokušao razjasniti nauk o kraljevstvu nebeskom; vodio je rasprave na tu temu sa svakog stajališta i nastojao je pojasniti mnoga različita mišljenja u kojima se taj pojam javljao.
U različitim vremenima i pod različitim okolnostima, čini se da je Isus prezentirao brojne koncepcije "kraljevstva" u svojim javnim učenjima, ali je svoje apostole uvijek učio da kraljevstvo obuhvaća čovjekovo osobno iskustvo u odnosu s njegovim bližnjima na zemlji i s Ocem na nebu. Što se tiče kraljevstva, njegova posljednja riječ je uvijek bila: "Kraljevstvo je u vama."
Tri faktora su zaslužna za višestoljećnu zbrku koja je vladala oko značenja pojma "kraljevstvo nebesko," a to je:
1. Zbrka koja je nastala razmatranjem više progresivnih faza ideje "kraljevstva" kako su ovu ideju definirali Isus i njegovi apostoli.
2. Zbrka koja je neminovno pratila prijenos ranog kršćanstva s židovskog na pogansko tlo.
3. Zbrka koja je bila svojstvena činjenici da je kršćanstvo postalo religija organizirana oko središnje ideje Isusove ličnosti; evanđelje kraljevstva je tako sve više i više postajalo religija o njemu.
Isus je razjasnio da kraljevstvo nebesko mora započeti od i biti usredotočeno na dvojni koncept istine da je Bog otac i s njime povezane činjenice da su svi ljudi braća. Prihvaćanje ovog učenja, tvrdio je on, oslobađa čovjeka od dugogodišnjih okova životinjskog straha i u isto vrijeme obogaćuje ljudsko življenje sa sljedećim darovima novog života duhovne slobode:
1. Posjedovanjem nove hrabrosti i uvećane duhovne moći. Evanđelje kraljevstva čovjeku daje slobodu i nadahnuće da se usudi nadati vječnom životu.
2. Evanđelje je nosilo poruku novog uzdanja i iskrene utjehe za sve ljude, čak i za siromašne.
3. Ono je samo po sebi bilo novi standard moralnih vrijednosti, novo etičko mjerilo ljudskog ponašanja. Evanđelje je zorno prikazalo ideal rezultirajućeg novog poretka ljudskog društva.
4. Učilo je o nadmoći duhovnog u usporedbi s materijalnim; veličalo je duhovne stvarnosti i uzdizalo nadljudske ideale.
5. Ovo novo evanđelje je prikazivalo duhovno postignuće kao istinski cilj življenja. Ljudski život je dobio novi dar moralne vrijednosti i božanskog dostojanstva.
6. Isus je poučavao da su vječne stvarnosti rezultat (nagrada) pravednog zemaljskog nastojanja. Čovjekov smrtni boravak na zemlji stekao je nova značenja kao rezultat spoznaje čovjekove plemenite sudbine.
7. Novo evanđelje je potvrdilo da je ljudsko spasenje otkrivenje dalekosežnog božanskog nauma koji će biti ispunjen i ostvaren u budućoj sudbini beskrajne službe spašenih Božjih sinova.
Ovaj nauk obuhvaća proširenu ideju kraljevstva, kakvu je Isus učio.
Apostoli nisu bili sposobni shvatiti pravo značenje Isusovih riječi o kraljevstvu. Naknadno izvrtanje Isusovih učenja, kao što su ona zabilježena u Novom zavjetu, je posljedica toga što su koncepcije pisaca evanđelja bio obilježene uvjerenjem da je Isus bio odsutan sa svijeta samo na kratko vrijeme; da se uskoro trebao vratiti da utemelji kraljevstvo u moći i slavi – upravo onu ideju koju su imali dok je Isus bio s njima u tijelu. Ali Isus nije povezivao uspostavu kraljevstva s idejom o svom povratku na ovaj svijet. To što je prošlo više stoljeća bez bilo kakvog znaka o dolasku "Nove dobi," ni na koji način nije u neskladu s Isusovim naukom.
Veliki trud koji je utjelovljen u ovoj propovijedi je pokušaj prevođenja koncepcije kraljevstva nebeskog u ideal ideje o vršenju Božje volje. Isus je dugo učio svoje sljedbenike da se mole: "Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja"; a u ovom trenutku ih je iskreno nastojao potaknuti da odbace korištenje pojma Božjeg kraljevstva u korist praktičnijeg i njemu ravnog pojma Božje volje. Ali u tome nije uspio.
Isus je želio zamijeniti ideju kraljevstva, kralja i podanika s konceptom nebeske obitelji, nebeskog Oca i oslobođenih Božjih sinova koji sudjeluju u radosnom i dobrovoljnom služenju svojim bližnjima i u uzvišenom i inteligentnom obožavanju Boga Oca.
Isus je jasno predočio novi koncept dvostruke naravi kraljevstva tako što je zorno prikazao sljedeće dvije faze:
"Prvo. Kraljevstvo Božje u ovom svijetu, vrhovnu težnju k vršenju Božje volje, nesebičnu ljubav prema čovjeku koja donosi dobre plodove poboljšanog etičkog i moralnog ponašanja.
"Drugo. Kraljevstvo Božje na nebu, cilj smrtnih vjernika, stanje u kojem je ljubav prema Bogu usavršena i gdje se Božja volja božanstvenije izvršava."
Isus je poučavao da čovjek po vjeri ulazi u kraljevstvo sada. U različitim diskursima je učio da su neophodne dvije stvari kako bi se vjerom ušlo u kraljevstvo:
1. Vjera, iskrenost. renost. Čovjek treba ući kao malo dijete, primiti darivanje posinjenja kao poklon; treba se podvrći izvršenju Očeve volje bez ispitivanja i s punim povjerenjem i iskrenim uzdanjem u Očevu mudrost; treba doći u kraljevstvo oslobođen o svih predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka; treba biti otvoren i spreman na učenje kao nerazmaženo dijete.
2. Glad za istinom.istinom. Žeđ za pravednošću, promjena uma, stjecanje motiva da bude poput Boga i da pronađe Boga.
Isus je učio da grijeh nije rezultat izopačene prirode, nego djelo razumnog uma pod dominacijom nepokorne volje. Što se tiče grijeha, on je učio da je Bog već oprostio; da mi činimo taj oprost osobno dostupnim kad oprostimo svojim bližnjima. Kada čovjek oprosti svome bratu u tijelu, tada njegova duša dobija kapacitet za primanje stvarnosti Božjeg oprosta njegovih vlastitih nedjela.
Isus je uvijek pokušavao uvjeriti svoje apostole i učenike da oni moraju steći, po vjeri, pravednost koja će premašiti pravednost ropskih djela koje su neki pismoznanci i farizeji tako tašto paradirali pred svijetom.
Iako je Isus učio da je vjera – jednostavno djetinje vjerovanje – ključ koji otvara vrata kraljevstva, on je također učio da, nakon što čovjek uđe kroz ova vrata, tu postoje progresivni koraci pravednosti kojima se svako dijete vjere mora uspeti kako bi dostiglo puni uzrast kršnih Božjih sinova.
Dostignuće pravednosti kraljevstva je otkriveno u razmatranju tehnike primanja Božjeg oproštenja. Vjera je cijena koju čovjek plaća za prijem u Božju obitelj; ali oproštenje je akt Boga koji prihvaća čovjekovu vjeru kao cijenu prijema. A kada vjerovatelj u kraljevstvo primi Božje oproštenje, taj čin u sebi nosi određeni i stvarni doživljaj koji se sastoji od sljedeća četiri koraka unutarnje pravednosti u kraljevstvu:
1. Božji oprost je doista dostupan čovjeku i on ga može osobno doživjeti do mjere do koje oprašta svojim bližnjima.
2. Čovjek neće iskreno oprostiti svojim bližnjima ako ih ne voli kao što voli samoga sebe.
3. Voljeti bližnjeg svoga kao samoga sebe je najviša etika.
4. Moralno ponašanje – istinska pravednost – je dakle prirodni ishod takve ljubavi.
Stoga je očito da istinska i unutarnja religija kraljevstva nepogrešivo i sve više teži svom ispoljenju kroz praktične puteve društvene službe. Isus je poučavao živu religiju koja je navodila svoje vjernike da sudjeluju u izvršenju službe ljubavi. Ali Isus nije postavio etiku na mjesto religije. On je govorio o religiji kao uzroku, a etici kao posljedici.
Pravednost bilo kojeg čina mora biti mjerena motivom; najviši oblici dobra su stoga nesvjesni. Isus se nije bavio pitanjima morala ili etike samih po sebi. On je u potpunosti bio zaokupljen tim unutarnjim i duhovnim zajedništvom s Bogom Ocem koje se tako sigurno i otvoreno očituje kao vanjska služba ljudima koja je utemeljenja na ljubavi. On je učio da je religija kraljevstva iskreno osobno iskustvo koje nitko ne može sadržavati u sebi; da svijest o pripadanju obitelji vjernika neizbježno vodi prakticiranju propisanog obiteljskog ponašanja, služenju svojoj braći i sestrama u nastojanju da se unaprijedi i poveća bratstvo ljudi.
Religija kraljevstva je osobna, individualna; njezini plodovi – rezultati – su obiteljski, društveni. Isus nikada nije prestao uzdizati svetost pojedinca u suprotnosti sa zajednicom. Ali on je isto tako isticao da se čovjekov karakter razvija nesebičnom službom; da se njegova moralna priroda obznanjuje u odnosima s njegovim bližnjima koji se temelje na ljubavi.
Poučavajući da je kraljevstvo u čovjeku – veličajući pojedinca – Isus je zadao smrtni udarac starom društvu i uveo novu razdiobu istinske društvene pravednosti. Svijet još nije upoznao ovaj novi društveni poredak, jer je odbio prakticirati načela evanđelja kraljevstva nebeskog. A kad to kraljevstvo duhovne prevlasti doista dođe na zemlju, neće se očitovati u pukom poboljšanju društvenih i materijalnih uvjeta, već u slavi tih uzvišenih i obogaćenih duhovnih vrijednosti koje obilježavaju nadolazeće doba poboljšanih ljudskih odnosa i naprednih duhovnih postignuća.
Isus je naglasio sljedećih pet točaka koje predstavljaju osnovna obilježja evanđelja kraljevstva:
1. Prevlast individualnog čovjeka.
2. Volju kao odlučujući faktor u čovjekovom iskustvu.
3. Duhovno zajedništvo s Bogom Ocem.
4. Najviša zadovoljstva koja proizlaze iz službe bližnjima koja je motivirana ljubavlju.
5.Uzvišenost duhovnog nad materijalnim u ljudskoj ličnosti.
Ovaj svijet nije nikada pokušao ozbiljno, iskreno i otvoreno isprobati ove dinamične ideje i božanske ideale Isusovog nauka o kraljevstvu nebeskom. Ali ne treba nas obeshrabriti naizgled spori napredak koncepcije kraljevstva na Zemlji. Ne zaboravite da je progresivna evolucija s vremena na vrijeme podvrgnuta iznenadnim i neočekivanim prevratima u materijalnom kao i duhovnom svijetu. Darivanje Isusa kao utjelovljenog Sina bilo je upravo takav čudni i nenadani događaj u duhovnom životu svijeta. I nemojmo učiniti kobnu grešku u tome da, dok tragamo za epohalnom manifestacijom kraljevstva, previdimo osigurati njegovu uspostavu u svojim vlastitim dušama.
Za vrijeme prvih stoljeća kršćanske propagande, na ideju kraljevstva nebeskog strahovito su utjecale tada brzo šireće ideje grčkog idealizma, ideja da je prirodni svijet sjena duhovnih stvarnosti – da je zemaljsko sjena vječnog.
Ali veliki korak koji je označio presađivanje Isusovih učenja iz židovskog u pogansko tlo dogodio se kada je Mesija kraljevstva postao Otkupitelj crkve, religiozne i društvene organizacije koja je izrasla iz aktivnosti Pavla i njegovih učenika, a koja se temeljila na Isusovim učenjima nadopunjenim Filonovim idejama i perzijskim doktrinama dobra i zla.
Ostvarenje Isusovih ideja i ideala, utjelovljenih u nauku o evanđelju kraljevstva, skoro je propalo s obzirom da su njegovi sljedbenici s vremenom iskrivili njegove izjave. Učiteljev koncept kraljevstva je značajno izmijenjen dvjema bitnim strujama:
1. Židovski vjernici su ustrajali u smatranju da je bio Mesija. Oni su vjerovali da se Isus ubrzo trebao vratiti da uspostavi svjetsko i manje ili više materijalno kraljevstvo.
2. Poganski kršćani su vrlo rano počeli prihvaćati Pavlove doktrine koje su postupno vodile općem vjerovanju da je Isus bio Otkupitelj djece crkve, novi i institucionalni baštinik ranijeg koncepta isključivo duhovnog bratstva kraljevstva.
Crkva, kao društveni izdanak kraljevstva, bila je u potpunosti prirodna, čak i poželjna. Zlo crkve nije bilo njezino postojanje, već što je skoro u potpunosti istisnula Isusov koncept kraljevstva. Pavlova institucionalizirana crkva je doslovce zauzela mjesto kraljevstva nebeskog koje je Isus proglasio.
Ali nemojte sumnjati da će jednom doći dan kad će isto ovo kraljevstvo nebesko, za koje je Isus govorio da živi u srcu vjernika, biti proglašeno ovoj kršćanskoj crkvi kao i svim ostalim religijama, rasama i nacijama na zemlji – čak i svakom pojedincu.
Kraljevstvo Isusovog nauka, duhovni ideal individualne pravednosti i ideja čovjekovog božanskog zajedništva s Bogom, postupno je postalo uronjeno u mističnu koncepciju Isusove osobe kao Otkupitelja-Stvoritelja i duhovnog poglavara podruštvljene religiozne zajednice. Na taj način formalna i institucionalna crkva je postala zamjena za individualno bratstvo kraljevstva pod upravom duha.
Crkva je bila neizbježan i koristan društveni proizvod Isusovog života i učenja; tragedija je počivala u činjenici da je ova društvena reakcija na učenja o kraljevstvu u tolikoj mjeri zauzela mjesto društvenog koncepta stvarnog kraljevstva koje je Isus učio i živio.
Kad su Isusovi neposredni sljedbenici spoznali svoj djelomični neuspjeh u ostvarenju njegovog ideala utemeljenja kraljevstva u srcima ljudi kroz dominaciju duha i vodstvo individualnog vjernika, oni su, kako se njegova učenja ne bi potpuno izgubila, krenuli raditi na zamjeni Isusovog ideala kraljevstva s postupnim stvaranjem vidljive društvene organizacije, kršćanske crkve. A kada su sproveli ovaj plan zamjene, kako bi se zadržala dosljednost i osiguralo priznanje Isusovog nauka o stvarnosti kraljevstva, oni su odlučili pogurati to kraljevstvo u budućnost. Od trenutka svog utemeljenja, crkva je počela učiti da se kraljevstvo ustvari treba pojaviti na vrhuncu kršćanskog doba, prilikom Kristovog drugog dolaska.
Kraljevstvo je tako postalo pojam povezan s određenom dobi, ideja budućeg posjeta i ideal konačnog otkupljenja svetaca Svevišnjega. Rani kršćani (i previše onih kasnijih) su uglavnom izgubili ideju o Ocu i sinu utjelovljenu u Isusovom nauku kraljevstva, te su na njezino mjesto uveli ideju dobro organiziranog društvenog zajedništva crkve. Crkva je tako postala glavnim društvenim bratstvom koje je učinkovito istisnulo Isusov koncept i ideal duhovnog bratstva.
Isusov idealni koncept je u velikoj mjeri propao, ali na temeljima njegovog osobnog života i učenja uz dodatak grčkih i perzijskih ideja vječnog života i Filonovih doktrina o svjetovnom u suprotnosti s duhovnim, Pavao je izgradio jedno od najnaprednijih ljudskih društava koja su ikada postojala na Zemlji.
Isusov koncept još uvijek živi u naprednim religijama svijeta. Pavlova kršćanska crkva je podruštvljena i humanizirana sjena onoga što je Isus namjeravao da kraljevstvo nebesko bude – i što će zasigurno jednom biti. Pavao i njegovi sljedbenici su djelomično prenijeli pitanja vječnog života od individue na crkvu. Krist je tako postao glava crkve, umjesto što će biti stariji brat svakog individualnog vjernika u Očevoj obitelji kraljevstva. Pavao i njegovi suvremenici su primijenili sve Isusove duhovne implikacije u vezi s njim samim i s individualnim vjernikom na crkvu kao skupinu vjernika; i kad su to činili, oni su zadali smrtni udarac Isusovom konceptu božanskog kraljevstva u srcu individualnog vjernika.
I tako, već stoljećima, kršćanska crkva se nalazi u nelagodnoj poziciji, jer se usudila položiti pravo na te tajanstvene moći i privilegije kraljevstva, moći i privilegije koje se mogu izvršiti i doživjeti samo između Isusa i njegove braće vjernika. I tako to postaje očito da članstvo u crkvi ne mora da znači zajedništvo u kraljevstvu; jedno je duhovno, a drugo je uglavnom društveno.
Upravo zato što je Isusovo evanđelje bilo tako mnogostrano, u roku od nekoliko stoljeća došlo je do rascjepa među učiteljima zapisa njegovog života u velik broj kultova i sekti. Ta nesretna podjela kršćanskih vjernika proizlazi iz njihova neuspjeha da u Isusovim mnogostrukim učenjima raspoznaju božansko jedinstvo njegovog nenadmašivog života. Ali jednog dana istinski vjernici u Isusa neće biti tako duhovno podijeljeni u stavu pred nevjernicima. Ljudi se uvijek mogu razlikovati po intelektualnom razumijevanju i tumačenju, čak imati različite stupnjeve podruštvljenja, ali nedostatak duhovnog bratstva je i neoprostiv i prijekoran.
Oznake: ISTINA
