Čovjek, dijete prirode, je stvoren za život na zemlji; koliko god pokušavao pobjeći od zemlje, na koncu mora doživjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: "prah si, u prah ćeš se vratiti." Čovjekova je osnovna borba bila, jeste i uvjek će biti, borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudski nastoje izvojevati borbu za zemlju. Društvena civilizacija počiva na odnosu između broja ljudi i kvadrata zemljine površine. Inteligencijom, pomoću znanosti i metoda obrade, čovjek je uvećao urod zemlje; također je više-manje doveo pod kontrolu prirodni porast stanovništva, što je stvorilo uvjete za opstanak i razvoj slobodnih aktivnosti koje vode k izgradnji kulturne civilizacije. Ljudskim društvom upravlja zakon koji nalaže direktan srazmjer između porasta pučanstva i napretka u vještini obrade zemlje i obrnut srazmjer između porasta pučanstva i napredka životnog standarda. Još više nego je to slučaj u suvremeno doba, tijekom ovog najranijeg razdoblja vlada zakon ponude i potražnje i njegova primjena u odnosu između čovjeka i zemlje potvrđuje njihovu velku vrijednost. Kad je puno zemlje – nezauzete teritorije – velika je potreba za ljudima koja povisuje vrijednost ljudskog života; gubitak života djeluje zastrašujuće. Kad manjak zemlje dovede do prenapučenosti, ljudski život gubi na vrijednosti i čovjek počinje promatrati rat, glad i epidemije sa manje zebnje. Pri umanjenju produktivnosti zemlje ili pri porastu pučanstva, ponovo se uspostavlja neminovna bitka; na površinu izbijaju najgore crte ljudske prirode. Pri porastu produktivnosti zemlje, unaprijeđenju mehaničkih vještina i umanjenju pučanstva, obično na vidjelo izlaze bolje strane ljudske prirode. Život u perifernim oblastima rezultira nekvalificiranom radnom snagom; umjetnost, istinski znanstveni napredak i duhovna kultura, najbolje mogu opstati u većim životnim centrima na temeljima poljoprivrednog i industrijskog pučanstva nešto nižeg brojnog odnosa između zemlje i čovjeka. Gradovi uvijek uvećavaju moć svojih žitelja za dobo ili zlo. Veličina obitelji uvijek ovisi o standardu života. Što je viši standard života, manja je obitelj, do same točke stagnacije ili postupnog izumiranja.

Životni standard stoljećima određuje kvalitetu života opstalog pučanstva, nasuprot pukom kvantitetu. Lokalni klasni standardi življenja rezultiraju stvaranjem novih društvenih kasti, novih društvenih zakona. Kad životni standardi postanu bilo suviše složeni ili suviše rastrošni, oni brzo postanu pogubni. Kaste predstavljaju neposredan rezultat visokog društvenog pritiska surove kompeticije koja proizlazi iz prenapučenosti.

Rane rasne često pribjegavaju metodama koje nastoje ograničiti porast pučanstva; sva primitivna plemena su imala običaj umoriti deformiranu i slabašnu djecu. Prije doba kad su muškarci počeli plaćati za žene, ljudi su obično ubijali žensku djecu. Nekom bi prilikom zadavili dijete pri rođenju, dok bi ih najčešće ostaviti da sama izdahnu. Otac blizanaca je obično insistirao da se jedno eliminira radi ondašnjeg vjerovanja da višestruko potomstvo predstavlja rezultat magije ili nevjerstva. Međutim, nikada nisu ubijali blizance istog spola. Dok su nekoć ovi tabui bili gotovo univerzalni, ove ideje o blizancima nikada nisu bile dijelom vjerovanja prvih ljudi; ovi su narodi uvijek promatrali blizance znakom sreće. Mnoge rase su rano ovladale vještinom pobačaja, što je postalo vrlo čestim nakon što su vanbračna djeca postala tabuom. Djevojke su dugo imale običaj ubijati svoju djecu, dok su među civiliziranijim narodima nezakonita djeca postala slugama djevojčine majke. Mnogi primitivni klanovi su doslovce istrijebljeni radi kombinacije pobačaja i čedomorstva. No unatoč zahtjevima društvenih običaja, rijetko je bio slučaj da bi majka zadavila podojeno djete – na snagu bi stupila majčinska ljubav. Čak i u dvadesetom stoljeću mogu se sresti ostaci ovih primitivnih oblika kontrole pučanstva. U Australiji postoji pleme čije majke ne žele podići više od dvoje-troje djece. Ne tako davno, jedno je ljudoždersko pleme imalo običaj pojesti svako peto dijete. Neka madagaskarska plemena još uvijek imaju običaj ubiti djecu rođenu na određene nesrećne dane, što rezultira smrću otprilike jedne četvrtine sve novorođenčadi. Sa svjetskog stanovišta prenapučenost nikada prije nije bila ozbiljan problem, ali s umanjenjem broja ratnih sukoba i s uvećanjem znanstvene kontrole ljudskih bolesti, ona može postati ozbiljan problem u budućosti. U takvom će se slučaju svjetske vođe naći pred velikim ispitom svoje mudrosti. Hoće li vođe na Zemlji imati uvida i hrabrosti da podstaknu porast broja osrednjih uravnoteženih ljudskih bića umjesto što će težiti razvoju nadprirodno obdarenih i pružanju pomoći sve većem broju podnormalnih? Trebate podržati razvoj normalnih ljudi; oni su sama bit civilizacije kao i izvor mutacije genijalnih predstavnika određenih rasa. Podnormalni ljudi moraju biti pod kontrolom društva; oni se ne smiju umnožavati u većem broju nego što može podmiriti potrebe nižih razina industrijske aktivnosti čiji zadaci zahtijevaju nisku inteligenciju koja prevazilazi životinjska obdarenja, ali koji ne smiju postati teretom višim ljudskim oblicima.

Ako ljudi hoće zadržati svoju slobodu, oni moraju, nakon što izaberu svoju povelju slobode, osigurati njezino mudro, inteligentno i neustrašivo tumačenje kako bi se spriječila:

1. Neopravdana uzurpacija vlasti bilo izvršne ili zakonodavne grane.
2. Makinacije neznalica i praznovjernih agitatora.
3. Retardacija znanstvenog napretka.
4. Pat pozicija u dominaciji osrednjosti.
5. Dominacija neprincipijelnih manjina.
6. Kontrola ambicioznih prepredenjaka koji traže diktaturu.
7. Katastrofalni poremećaji usljed izbijanja panike.
8. Iskorištavanje od strane beskrupuloznih.
9. Oporezivanje i porobljavanje građana od strane države.
10. Podbačaj socijalne i ekonomske pravednosti.
11. Savez crkve i države.
12. Gubitak osobne slobode.

To su svrhe i ciljevi ustavnih sudova koji djeluju kao upravni pogoni predstavničke vlasti na evolucijskom svijetu. Borba kojom čovječanstvo nastoji postići savršenu vladu na Zemlji svodi se na usavršavanje kanala uprave, uz njihovo prilagođavanje stalno mijenjajućim potrebama, sa poboljšanjem distribucije ovlasti unutar vlade, a zatim sa odabirom upravnih vođa koji su doista mudri. Dok postoji božanski i idealan oblik vladavine, on ne može biti utemeljen otkirvenjem, nego mora biti polako obznanjen strpljivim naporima muškaraca i žena svake planete diljem svemira vremena i prostora.

Demokracija, koja je ideal, je proizvod civilizacije, a ne evolucije. Idite polako! odaberite pažljivo! opasnosti demokracije su:

1. Slavljenje prosječnosti.
2. Biranje zatucanih i neprosvjetljenih vladara.
3. Neuspjeh da se prepoznaju osnovne činjenice društvene evolucije.
4. Opasnost od općeg biračkog prava u rukama neobrazovanih i nemarnih većinskih grupa.
5. To što čovjek robuje javnom mnijenju; većina nije uvijek u pravu.

Javno mnijenje, zajedničko mišljenje, uvijek je vodilo kašnjenju u razvoju društva; no, ono je vrijedno, jer unatoč tome što usporava društvenu evoluciju, ono vodi očuvanju civilizacije. Obrazovanje javnog mnijenja je jedini siguran i istinit način ubrzavanja civilizacije; sila je samo privremeno efektivna, a kulturni rast se sve više ubrzava nakon što oružje ustupi put glasačkim listićima. Javno mnijenje, društveni običaji, su osnovne i elementarne energije u društvenoj evoluciji i državnom razvoju, ali kako bi imale državnu vrijednost moraju se izražavati nenasilno.

Mjera napretka društva izravno ovisi o stupnju do kojeg javno mnijenje može kontrolirati osobno ponašanje i regulirati državu kroz nenasilno izražavanje. Istinski civilizirana vlada stupa na pozornicu nakon što javno mnijenje stekne ovlasti osobnog izbornog prava. Popularni izbori ne moraju uvijek donijeti ispravnu odluku, ali oni predstavljaju ispravan način da se donese čak i kriva odluka. Evolucija ne može odjednom proizvesti vrhunsko savršenstvo, nego samo srazmjerne i sve naprednije praktične prilagodbe.

Postoji deset koraka ili faza u razvoju praktičnog i učinkovitog oblika predstavničke vlasti, a to su:

1. Sloboda osobe. Ropstvo, kmetstvo i svi oblici prisilnog služenja moraju nestati.
2. Sloboda uma. Izuzev ako su slobodni ljudi obrazovani – ako su naučili pametno razmišljati i mudro planirati – sloboda često čini više štete nego dobra.
3. Vladavina prava. Sloboda se može uživati samo kada se samovolja i hirovi ljudskih vladara zamijene zakonskim aktima koji su u skladu s prihvaćenim temeljnim zakonom.
4. Sloboda govora. Predstavnička država je nezamisliva bez slobode svih oblika izražavanja za ljudske težnje i mišljenja.
5. Sigurnost imovine. Niti jedna vlada ne može dugo opstati ako ne osigura pravo na uživanje osobne imovine u nekom obliku. Čovjek teži za pravom korištenja, upravljanja, darovanja, prodavanja, iznajmljivanja i ostavljanja u baštinu svoje osobne imovine.
6. Pravo na podnošenje peticija. Predstavnička vlada podrazumijeva pravo građana da izraze svoje poglede. Pravo na podnošenje peticija je svojstveno slobodnom državljanstvu.
7. Pravo na vlast. Nije dovoljno da se čovjek izrazi; moć peticiranja mora uznapredovati do stvarnog državničkog upravljanja.
8. Opće pravo glasa. Predstavnička vlada pretpostavlja inteligentno, učinkovito i univerzalno biračko tijelo. Karakter takve vlade uvijek će biti određen karakterom i kalibrom onih koji u nju ulaze. S napretkom civilizacije, dok pravo glasa ostaje univerzalno za oba spola, ono se učinkovito mijenja, reorganizira i na druge načine diferencira.
9. Kontrola državnih službenika. Ni jedna civilna vlast neće biti korisna i učinkovita ako građani ne posjeduju i ne korište mudre metode za vođenje i kontrolu dužnosnika i javnih službenika.
10. Inteligentna i sposobna reprezentacija. Opstanak demokracije ovisi o uspješnoj predstavničkoj vladi; a ona je uvjetovana praksom da se u javnu službu biraju samo oni pojedinci koji su tehnički osposobljeni, intelektualno pristali, društveno odani i moralno odgovorni. Samo takve prakse mogu osigurati očuvanje vlasti ljudi, za ljude i u ime ljudi.

Oznake: izbori

Bog je sveprisutan; Otac Svih vlada kružnicom vječnosti. Ali u lokalnim svemirima, Bog vlada u vidu osoba svojih Rajskih Sinova Stvoritelja i on daruje život kroz ove Sinove. "Bog nam je dao život vječni i taj je život u njegovim Sinovima." U vremenskim sektorima, ovi Božji Sinovi Stvoritelji predstavljaju njegovo osobno ispoljenje djeci s planeta koji se kreću u orbitama evolucijskih svemira prostora.
Ovi Sinovi iz reda Mihaela započinju rad na organizaciji svemira s punom upravom i pravičnim suosjećanjem prema raznim redovima bića koja su stvorili i oni prolaze procesom darivanja, rođenjem u obličiju dijeteta na evolucijskom planetu da stvarno steknu sposobnost promatranja svemira s gledišta svojih bića putem stvarnog iskustva življenja u okružju istih ovih bića. Na taj način ovi Sinovi postaju inteligentni i suosjećajni vladari; oni stjeću poznavanje različitih skupina nad kojima vladaju i prakticiraju svoju kozmičku pravdu. Živim iskustvom oni sami postaju posjednici praktičnog milosrđa, poštenog suda i strpljenja koje stječu proživljavanjem egzistencije stvorenih bića.
Našim lokalnim svemirom sada vlada Sin Stvoritelj koji je završio svoju službu darivanja, on vlada u pravednoj i milosrdnoj vlasti nad svim domenama njegovog evoluirajućeg i usavršavajućeg svemira. Mihael je bio spreman za svoju prvu avanturu u vrijeme kad je Zemlja počela poprimati svoje obličje, prije nekih milijardu godina. Njegovih šest prethodnih darivanja su se odigravala svakih 150 milijuna godina, a do posljednjeg je došlo na Zemlji prije dvije tisuće godina.

Isus sin Josipa, židovska beba, je bio zamišljen i rođen u svijetu kao i sve ostale bebe prije i poslije njega, osim što je to posebno dijete bilo utjelovljenje božanskog Sina Raja i kreatora svih stvari i bića lokalnog svemira. I ovo otajstvo utjelovljenja Božanstva u ljudskom obliku Isusa, inače prirodnog porijekla na svijetu, zauvijek će ostati nerazjašnjeno.

Neki mudraci zemlje znali su za Mihaelov predstojeći dolazak. Kroz kontakte jednog svijeta s drugim, ti mudraci duhovnog uvida su saznali za predstojeće darivanja Mihaela na Zemlji. I serafimi su, putem srednjih bića, ovo najavili grupi kaldejskih svećenika čiji je vođa bio Ardnon. Ovi ljudi od Boga su posjetili novorođeno dijete u jaslama. Jedini nadnaravni događaj povezan s Isusovim rođenjem, je ta najava koju je serafim koji je nekoć bio povezan s djelovanjem Adama i Eve u prvom vrtu prenio Ardnonu i njegovim suradnicima.
Isusovi ljudski roditelji su bili prosječni ljudi svoga doba i generacije, a utjelovljenog Sina Božjeg rodila je žena i bio je podizan na običan način na koji su podizana djeca te rase i dobi.

Priča o Isusovom boravku na Zemlji, je priča o smrtnom darivanju Sina Stvoritelja na našem svijetu, to je stvar od izvanrednog značaja za svako pojedinačno ljudsko biće zbog Isusovog otkrivanja istine o Bogu i prave naravi njegove prirode.
Zemlja je sentimentalno svetište svih bića našeg lokalnog svemira, glavni planet od deset milijuna naseljenih svjetova, smrtni dom Krista Mihaela, suverenog vladara cijelog Lokalnog svemira, spasitelja sustava.

Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u periodu njegova rođenja, Zemlja je prolazila preporodom duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen prije postadamičke povijest ili u bilo kojem razdoblju poslije toga. U doba Isusovog utjelovljenja na Zemlji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nisu javili nikada prije ili poslije ove dobi. U stoljećima neposredno prije ovog vremena, grčka kultura i jezik su se upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su Židovi – pripadnici levantinske rase, u biti dio Zapada i Istoka – u ovom razdoblju bili izvanredno pristali da iskoriste postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi učinkovito pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke vlasti mediteranskog svijeta od strane Rimljana.


Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran u aktivnostima Pavla – po religioznoj kulturi pravog Židova – koji je propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku, dok je imao rimsko državljanstvo.

Ništa nalik civilizaciji Isusovog doba nije postojalo na Zapadu prije ili poslije tih dana. Europska civilizacija je bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom trostrukih utjecaja:

1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.
2. Grčkim jezikom i kulturom – i u određenoj mjeri, filozofijom.
3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.

Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio ujedinjen u jedno carstvo. Dobri putevi, po prvi put u svjetskoj povijesti, su povezivali mnoge veće centre. Mora su očišćena od gusara, i uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Europa nije ponovo uživala jedan takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-rimskog svijeta, većina njegovih žitelja je propadala u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa je bila bogata; svakidašnji se svijet sastojao od jadne i osiromašene niže klase. U to doba nije bilo srećne i uspješne srednje klase; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

Upravo su okončane prve bitke između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale razdoblje blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih odnosa sa zemljama Istoka i Zapada.

Iako društveni i ekonomski uvjeti u rimskoj državi nisu bili na najboljem redu, unutarnji mir i blagostanje su jako pogodovali Isusovom darivanju.

Gabrijel se ukazao Mariji oko sredine studenog 8. godine prije Krista, dok je bila na poslu u svojoj kući u Nazaretu. Kasnije, nakon što je Marija znala bez sumnje da će postati majka, ona je uvjerila Josipa da joj dopusti da ode u posjetu Elizabeti, u Gradu Judinu, u brdima nekih šest kilometara zapadno od Jeruzalema. Gabrijel je obavijestio obje buduće majke da se objema namjeravao ukazati. One su stoga teško čekale da se nađu, da usporede svoja iskustva i da razgovaraju o budućnosti svojih sinova. Marija je ostala kod svoje daleke rođakinje tri tijedna. Elizabeta je na svaki način nastojala ojačati Marijinu vjeru u Gabrijelovo ukazanje, tako da se Marija vratila kući potpunije posvećena pozivu rađanja i podizanja sina sudbine koji se uskoro trebao pojaviti na svijetu kao bespomoćno djetešce – kao prosječna i normalna zemaljska beba.

Gabrijel se ukazao Mariji stojeći pored niskog kamenog stola i, nakon što se uspjela pribrati, rekao: “Dolazim na zahtjev onoga koji je moj Vladar i kojeg ćes uskoro voljeti i hraniti. Tebi, Marija, donosim radosnu vijest da si začela po nebeskom nalogu i da ćeš u dogledno vrijeme roditi sina; ti ćeš mu dati ime Jošua i on će obilježiti početak kraljevstva nebeskog na zemlji među ljudima. Ne govori o tome nikome osim Josipu i Elizabeti, tvojoj rođakinji kojoj sam se već ukazao i koja će s vremenom također roditi sina koji će se zvati Ivan i koji će pripremiti put za poruku izbavljenja koju će tvoj sin proglasiti ljudima s velikom snagom i dubokim uvjerenjem. Ne sumnjaj u moje riječi, Marijo, jer ovaj je dom izabran da postane smrtno stanište djeteta sudbine. Moj blagoslov tebi, i neka te Svevišnji ojača snagom i neka nad tobom bdije Bog sve zemlje.”

Josip se nije pomirio s idejom da je Marija trebala postati majka nesvakidašnjeg djeteta sve dok nije imao jedan vrlo impresivan san. U ovom snu mu se ukazao sjajni nebeski glasnik koji je između ostalog rekao: “Josipe, javljam ti se prema zapovijedi Onoga koji sada vlada na nebu, i primio sam upute da ti kažem da sin kojeg Marija nosi treba postati veliko svjetlo u svijetu. U njemu će biti život i njegov će život postati svjetlo čovječanstva. On će najprije doći k svome narodu, ali teško da će ga oni primiti; ali onima koji ga prime, njima će biti otkriveno da su djeca Božja.” Nakon ovog doživljaja, Josip nikada više nije u cjelosti sumnjao u Marijinu priču o Gabrijelovu posjetu i obećanje da nerođeno dijete treba postati božanski glasnik svijetu.

U mjesecu ožujku, 8. godine prije Krista (Josip i Marija su se tada upravo uzeli), Cezar August je izdao naredbu da se prebroje žitelji Rimskog carstva, da se izvrši popis pučanstva radi boljeg oporezivanja. Židovi su oduvijek imali duboke predrasude prema svakom pokušaju “prebrojavanja naroda,” i to je, zajedno s ozbiljnim domaćim poteškoćama Heroda, kralja Judeje, vodilo odgodi popisa u židovskom kraljevstvu za cijelu godinu dana. U cijelom rimskom carstvu, s izuzetkom Palestine, ovaj popis stanovništva je obavljen 8. godine prije Krista, dok je jedino u palestinskom kraljevstvu Heroda izvršen 7. godine prije Krista, godinu dana kasnije. Marija nije bila obvezna ići u Betlehem na popis –Josip je bio ovlašten prijaviti cijelu obitelj – ali je Marija, koja je bila pustolovna i agresivna osoba, insistirala da mu se pridruži.

Rano ujutro 19. kolovoza, Josip i Marija su ponovo bili na putu. Nakon što su zastali da ručaju u podnožju brda Sartaba, odakle su pružao pogled na dolinu Jordana, nastavili su ići prema Jerihonu, gdje su stigli predvečer i prenoćili u gostionici na prometnom putu u predgrađu. Nakon večere nazaretski putnici su se povukli na počinak. Rano sutradan ujutro, 20 kolovoza, nastavili su putovati i stigli su u Jeruzalem prije podne, i nakon što su prvo posjetili hram, otišli su u svoje konačno odredište, Betlehem, gdje su stigli oko sredine podneva.
Gostionica je bila pretrpana, tako da se Josip nadao da će naći prenoćište kod svojih dalekih rođaka, ali je svaka soba u Betlehemu bila krcata posjetiteljima. Po povratku u dvorište gostionice, Josip je saznao da je obližnja karavanska štala, isklesana u stijeni ispod gostionice, ispražnjena i očišćena za prijem posjetitelja. Josip je ostavio magarca u dvorištu, uprtio vreće s odjećom i drugim potrepštinama, i uputio se s Marijom kamenim stubama do svratišta. Našli su se u prostoriji koja je služila kao spremište za žito ispred staje i jaslica.
Marija se cijele noći prevrtala, tako da ni ona ni Josip nisu puno spavali. U zoru je počela osjećati porođajne bolove, a točno u podne 21. kolovoza 7.godine prije Krista, uz pomoć i ljubaznu službu drugih žena koje su bile na putu, Marija je rodila dječaka. I tako je Isus iz Nazareta rođen u svijetu, i majka Marija je umotala djetešce u odjeću koju je donijela da joj se nađu na putu i položila ga u obližnje jasle.

Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva druga djeca prije i poslije toga dana; obrezan je osmoga dana, prema židovskom običaju, i formalno nazvan Jošua (Isus).

Dan nakon Isusova rođenja, Josip se prijavio na popis. Na putu je sreo čovjeka s kojim je razgovarao prije dvije noći u Jerihonu, i koji je imao imućnog prijatelja koji je imao sobu u gostionici, i koji je ponudio da zamijeni mjesto s nazaretskim parom. I tako su tog poslijepodneva prešli u gostionicu, gdje su ostali gotovo tri tjedna, kad su prešli u dom Josipovog daljeg rođaka.

Oznake: rođenje isusa

Svijet ponovo treba ugledati Isusov zemaljski život u iskustvu smrtnika rođenih u duhu koji će Isusa uspješno obznaniti svim ljudima. Uzaludno je govoriti o preporodu primitivnog kršćanstva, mora se ići naprijed s mjesta na kojem se nalazimo. Suvremena kultura mora postati duhovno krštena novim otkrivenjem Isusovog života i osvijetljena novim razumijevanjem njegova evanđelja vječnog spasenja. A nakon što ovako uzdignete Isusa, on će k sebi privući sve ljude. Isusovi učenici moraju biti više od osvajača, oni moraju biti preobilni izvori nadahnuća i uzvišenijeg življenja svim ljudima. Religija je samo uzvišeni humanizam ako nije obožanstvljena otkrićem stvarnosti Božje prisutnosti u osobnom iskustvu.

Ljepota i blaženstvo, humanizam i božanstvenost, jednostavnost i jedinstvenost Isusovog života na zemlji predstavljaju tako dirljivu i upečatljivu sliku spasonosne obznane Boga, da se teolozi i filozofi nikada ne smiju upustiti u formiranje teoloških sustava duhovnog ropstva iz tako transcendentalnog darivanja Boga u obliku čovjeka. U Isusu je svemir proizveo smrtnog čovjeka u kojem je duh ljubavi izvojevao pobjedu nad materijalnim poteškoćama vremena i nadvladao činjenicu tjelesnog porijekla.

Uvijek imajte na umu – Bog i čovjek trebaju jedan drugoga. Oni su uzajamno potrebni za potpuno i konačno postizanje vječnog iskustva ličnosti u božanskoj sudbini kozmične finalnosti.

"Kraljevstvo Božje je u vama," je vjerojatno najveća izreka koju je Isus ikada napravio, uz izjavu da je njegov otac živući duh ljubavi.

Kada nastojite pridobiti duše Isusu, znajte da to nije prvi kilometar prisile, dužnosti i konvencionalnosti, koji će preobraziti čovjeka i njegov svijet, već drugi kilometar dobrovoljne službe i odane ljubavi, koji obilježava čovjekovo Isusovsko nastojanje da ljubavlju dopre do svog brata i da ga duhovnim vodstvom povede prema višem i božanskom cilju smrtne egzistencije. Kršćanstvo i danas voljno ide prvim kilometrom, ali čovječanstvo vene i propada u moralnoj tami jer je mali broj ljudi iskreno voljan poći drugim kilometrom – vrlo mali broj takozvanih Isusovih sljedbenika istinski živi i voli onako kako je Isus učio svoje učenike da žive i vole i služe.

Primama pustolovine u izgradnji novog i preobraženog ljudskog društva metodom duhovnog preporoda Isusova bratstva kraljevstva, treba ushititi sve njegove vjernike i to onako kako ljudi nisu bili ushićeni od dana kad su kročili zemljom kao Isusovi zemaljski suputnici.

Ni jedan društveni sustav ili politički režim koji ne priznaje stvarnost Boga ne može na bilo koji konstruktivan i trajan način voditi unaprijeđenju ljudske civilizacije. Ali kršćanstvo, u svom današnjem segmentiranom i sekulariziranom obliku, predstavlja najveću pojedinačnu zapreku daljnjem društvenom napretku; ovo je posebno istina kad se radi o Istoku.

Strogo držanje crkvenih načela je zauvijek nespojivo s tom živućom istinom, tim rastućim duhom i tim iskustvom koje Isusovi prijatelji po vjeri, sudionici bratstva ljudi i duhovnog saveza nebeskog kraljevstva, postižu iz prve ruke. Vrijedna težnja za očuvanjem tradicije prošlih postignuća često vodi obrani zastarjelih sustava obožavanja. Dobronamjerna želja za promicanjem drevnih misaonih sustava djelotvorno sprječava stvaranje novih i prikladnijih načina i metoda zadovoljenja duhovnih težnji sve širih i naprednijih umova suvremenih ljudi. Isto tako, kršćanske crkve dvadesetprvog stoljeća predstavljaju veliku, premda posve nesvjesnu, zapreku neposrednom promicanju istinskog evanđelja – učenja Isusa iz Nazareta.

Mnoge iskrene osobe koje bi rado posvetile svoju odanost Kristu koji je proglasio evanđelje, nisu u stanju svesrdno prihvatiti crkvu koja pokazuje tako malo duha njegova života i učenja, a za koju im je greškom rečeno da je njegova tvorevina. Isus nije utemeljio takozvanu kršćansku crkvu, ali ju je podržavao na svaki način koji je u skladu s njegovom prirodom, kao najbolji postojeći izdanak njegovog zemaljskog života i rada.

Samo kad bi kršćanska crkva imala hrabrosti prihvatiti Isusov program, tisuće naočigled ravnodušnih mladih osoba bi pojurile da se pridruže takvom duhovnom poduzeću i da se bez imalo oklijevanja u cjelosti odaju toj velikoj pustolovini.

Kršćanstvo je ozbiljno suočeno s prokletstvom utjelovljenim u jednoj od svojih vlastitih parola: "Kuća u sebi razdijeljena ne može stajati.” Nekršćanski svijet teško može kapitulirati pred sektaški podijeljenim kršćanstvom. Živi Isus je jedina nada mogućem ujedinjenju kršćanstva. Istinska crkva – Isusovo bratstvo – je nevidljiva, duhovna i obilježena jedinstvom, ali ne i jednolikošću. Jednolikost je obilježje fizičkog svijeta mehanističke prirode. Duhovno jedinstvo je plod živuće vjere jedinstva s Isusom. Vidljiva crkva više ne smije ugrožavati napredak nevidljivog i duhovnog bratstva kraljevstva Božjeg. A to bratstvo mora postati živući organizam, a ne samo institucionalizirana društvena organizacija. Ono može nastaviti koristiti takve društvene organizacije, ali one ne smiju zauzeti njegovo mjesto.

Ali nemojmo prezirati kršćanstvo, čak ni kršćanstvo dvadesetprvog stoljeća. Ono je spojeni proizvod moralnog nadahnuća mnogih ljudi iz više rasa i doba koji su poznavali Boga, i uistinu je bilo jedna od najvećih sila dobra na zemlji koju stoga nitko ne treba olako odbaciti, unatoč njezinim usađenim i stečenim nedostacima. Kršćanstvo je i dalje u stanju pokrenuti umove dubokomislenih ljudi snažnim moralnim emocijama.

Ali ništa ne može opravdati sudjelovanje crkve u trgovini i politici; takvi nesveti savezi nisu ništa drugo nego neprihvatljiva izdaja Isusa. A iskreni ljubitelji istine neće olako zaboraviti da se ista ova moćna institucionalizirana crkva često usuđivala gušiti novorođenu vjeru i progoniti nositelje istine koji su se slučajno javili u nekonvencionalnom ruhu.

Točno je da takva crkva ne bi opstala da u svijetu nisu živjeli ljudi kojima je odgovarao takav način iskazanja obožavanja. Mnoge duhovno lijene duše traže zastarjelu i autoritativnu religiju ritualističkih i svetih tradicija. Ljudska evolucija i duhovni napredak teško mogu sami po sebi navesti sve ljude da odbace religiozni autoritet. A dobro je da nevidljivo bratstvo kraljevstva prihvati obiteljske grupe različitih društvenih i temperamentalnih klasa, ako se one pokažu spremnim slijediti vodstvo duha i i postati Božjim sinovima. No, u tom Isusovom bratstvu nema mjesta za sektaško rivalstvo, osjećaj gorčine među grupama, niti tvrdnje o moralnoj superiornosti i duhovnoj nepogrešivosti.

Ove različite grupacije kršćana mogu pružiti utočište velikom broju različitih tipova potencijalnih vjernika među različitim narodima Zapadne civilizacije, ali takva podjela kršćanstva predstavlja ozbiljnu slabost u pokušaju promicanja Isusovog evanđelja narodima Istoka. Ove rase još uvijek ne razumiju postojanje Isusove religije kao nečeg zasebnog i donekle odvojenog od kršćanstva, koje je s vremenom sve više postalo religija o Isusu.

Velika nada Zemlje počiva u mogućnosti novog otkrivenja Isusa s novom i proširenom predstavom njegove spasonosne poruke koja će duhovno ujediniti brojne obitelji njegovih današnjih takozvanih sljedbenika u službi ljubavi.

Čak bi i svjetovno obrazovanje moglo pomoći u ovom velikom duhovnom preporodu, ako obrati više pozornosti na podučavanje mladih vještinama planiranja života i izgradnje karaktera. Svrha sveg obrazovanja treba počivati u poticanju i unaprijeđenju vrhunskog smisla života – razvoju veličanstvene i uravnotežene ličnosti. Postoji velika potreba za učenjem moralne discipline umjesto toliko samougađanja. Na takve temelje, religija može dograditi svoj duhovni poticaj za proširenje i obogaćivanje smrtnog života, čak i osiguranje i poboljšanje vječnog života.

Kršćanstvo je improvizirana religija i kao takvo uvijek mora djelovati usporeno. Ubrzanije duhovne predstave moraju sačekati novo otkrivenje i šire prihvaćanje Isusove istinske religije. Ali kršćanstvo je moćna religija, ako se uzme u obzir da su svagdašnji učenici raspetog stolara proglasili učenja koja su tijekom tristo godina osvojila rimski svijet, a poslije toga izvojevala pobjedu nad barbarima koji su svrgli Rim. To isto kršćanstvo je osvojilo – apsorbiralo i uzvisilo – cijeli sustav židovske teologije i grčke filozofije. A onda, kad je ta kršćanska religija pala u komu kroz više od tisuću godina pod prevelikom dozom misticizma i poganizma, ona je uspjela samu sebe uskrsnuti i doslovce osvojiti cijeli zapadni svijet. Kršćanstvo u sebi ima dovoljno Isusovih učenja da osigura vlastitu besmrtnost.

Samo kad bi kršćanstvo bilo je u stanju bolje shvatiti Isusova učenja, mnogo bi daleko bolje pomoći suvremenom čovjeku da riješi svoje nove i sve složenije probleme.

Kršćanstvo pati pod velikim hendikepom, jer je postao identificirano u svijesti cijelog svijeta kao dio društvenog sustava, industrijskog života i moralnih standarda Zapadne civilizacije; i tako je kršćanstvo nehotice pružilo podršku društvu koje posrće pod negativnim posljedicama znanosti bez idealizma, politike bez principa, bogatstva bez rada, užitka bez samokontrole, znanja bez karaktera, moći bez savjesti i industrije bez moralnosti.

Nada suvremenog kršćanstva počiva u tome da treba prestati podržati društvene sustave i industrijske metode Zapadne civilizacije, dok se ponizno pokloni pred križom koji tako hrabro veliča, da od Isusa iz Nazareta ponovo nauči najveće istine koje je smrtni čovjek ikada čuo – živuće evanđelje Božjeg očinstva i bratstva ljudi.

Oznake: isus