Svijet ponovo treba ugledati Isusov zemaljski život u iskustvu smrtnika rođenih u duhu koji će Isusa uspješno obznaniti svim ljudima. Uzaludno je govoriti o preporodu primitivnog kršćanstva, mora se ići naprijed s mjesta na kojem se nalazimo. Suvremena kultura mora postati duhovno krštena novim otkrivenjem Isusovog života i osvijetljena novim razumijevanjem njegova evanđelja vječnog spasenja. A nakon što ovako uzdignete Isusa, on će k sebi privući sve ljude. Isusovi učenici moraju biti više od osvajača, oni moraju biti preobilni izvori nadahnuća i uzvišenijeg življenja svim ljudima. Religija je samo uzvišeni humanizam ako nije obožanstvljena otkrićem stvarnosti Božje prisutnosti u osobnom iskustvu.
Ljepota i blaženstvo, humanizam i božanstvenost, jednostavnost i jedinstvenost Isusovog života na zemlji predstavljaju tako dirljivu i upečatljivu sliku spasonosne obznane Boga, da se teolozi i filozofi nikada ne smiju upustiti u formiranje teoloških sustava duhovnog ropstva iz tako transcendentalnog darivanja Boga u obliku čovjeka. U Isusu je svemir proizveo smrtnog čovjeka u kojem je duh ljubavi izvojevao pobjedu nad materijalnim poteškoćama vremena i nadvladao činjenicu tjelesnog porijekla.
Uvijek imajte na umu – Bog i čovjek trebaju jedan drugoga. Oni su uzajamno potrebni za potpuno i konačno postizanje vječnog iskustva ličnosti u božanskoj sudbini kozmične finalnosti.
"Kraljevstvo Božje je u vama," je vjerojatno najveća izreka koju je Isus ikada napravio, uz izjavu da je njegov otac živući duh ljubavi.
Kada nastojite pridobiti duše Isusu, znajte da to nije prvi kilometar prisile, dužnosti i konvencionalnosti, koji će preobraziti čovjeka i njegov svijet, već drugi kilometar dobrovoljne službe i odane ljubavi, koji obilježava čovjekovo Isusovsko nastojanje da ljubavlju dopre do svog brata i da ga duhovnim vodstvom povede prema višem i božanskom cilju smrtne egzistencije. Kršćanstvo i danas voljno ide prvim kilometrom, ali čovječanstvo vene i propada u moralnoj tami jer je mali broj ljudi iskreno voljan poći drugim kilometrom – vrlo mali broj takozvanih Isusovih sljedbenika istinski živi i voli onako kako je Isus učio svoje učenike da žive i vole i služe.
Primama pustolovine u izgradnji novog i preobraženog ljudskog društva metodom duhovnog preporoda Isusova bratstva kraljevstva, treba ushititi sve njegove vjernike i to onako kako ljudi nisu bili ushićeni od dana kad su kročili zemljom kao Isusovi zemaljski suputnici.
Ni jedan društveni sustav ili politički režim koji ne priznaje stvarnost Boga ne može na bilo koji konstruktivan i trajan način voditi unaprijeđenju ljudske civilizacije. Ali kršćanstvo, u svom današnjem segmentiranom i sekulariziranom obliku, predstavlja najveću pojedinačnu zapreku daljnjem društvenom napretku; ovo je posebno istina kad se radi o Istoku.
Strogo držanje crkvenih načela je zauvijek nespojivo s tom živućom istinom, tim rastućim duhom i tim iskustvom koje Isusovi prijatelji po vjeri, sudionici bratstva ljudi i duhovnog saveza nebeskog kraljevstva, postižu iz prve ruke. Vrijedna težnja za očuvanjem tradicije prošlih postignuća često vodi obrani zastarjelih sustava obožavanja. Dobronamjerna želja za promicanjem drevnih misaonih sustava djelotvorno sprječava stvaranje novih i prikladnijih načina i metoda zadovoljenja duhovnih težnji sve širih i naprednijih umova suvremenih ljudi. Isto tako, kršćanske crkve dvadesetprvog stoljeća predstavljaju veliku, premda posve nesvjesnu, zapreku neposrednom promicanju istinskog evanđelja – učenja Isusa iz Nazareta.
Mnoge iskrene osobe koje bi rado posvetile svoju odanost Kristu koji je proglasio evanđelje, nisu u stanju svesrdno prihvatiti crkvu koja pokazuje tako malo duha njegova života i učenja, a za koju im je greškom rečeno da je njegova tvorevina. Isus nije utemeljio takozvanu kršćansku crkvu, ali ju je podržavao na svaki način koji je u skladu s njegovom prirodom, kao najbolji postojeći izdanak njegovog zemaljskog života i rada.
Samo kad bi kršćanska crkva imala hrabrosti prihvatiti Isusov program, tisuće naočigled ravnodušnih mladih osoba bi pojurile da se pridruže takvom duhovnom poduzeću i da se bez imalo oklijevanja u cjelosti odaju toj velikoj pustolovini.
Kršćanstvo je ozbiljno suočeno s prokletstvom utjelovljenim u jednoj od svojih vlastitih parola: "Kuća u sebi razdijeljena ne može stajati.” Nekršćanski svijet teško može kapitulirati pred sektaški podijeljenim kršćanstvom. Živi Isus je jedina nada mogućem ujedinjenju kršćanstva. Istinska crkva – Isusovo bratstvo – je nevidljiva, duhovna i obilježena jedinstvom, ali ne i jednolikošću. Jednolikost je obilježje fizičkog svijeta mehanističke prirode. Duhovno jedinstvo je plod živuće vjere jedinstva s Isusom. Vidljiva crkva više ne smije ugrožavati napredak nevidljivog i duhovnog bratstva kraljevstva Božjeg. A to bratstvo mora postati živući organizam, a ne samo institucionalizirana društvena organizacija. Ono može nastaviti koristiti takve društvene organizacije, ali one ne smiju zauzeti njegovo mjesto.
Ali nemojmo prezirati kršćanstvo, čak ni kršćanstvo dvadesetprvog stoljeća. Ono je spojeni proizvod moralnog nadahnuća mnogih ljudi iz više rasa i doba koji su poznavali Boga, i uistinu je bilo jedna od najvećih sila dobra na zemlji koju stoga nitko ne treba olako odbaciti, unatoč njezinim usađenim i stečenim nedostacima. Kršćanstvo je i dalje u stanju pokrenuti umove dubokomislenih ljudi snažnim moralnim emocijama.
Ali ništa ne može opravdati sudjelovanje crkve u trgovini i politici; takvi nesveti savezi nisu ništa drugo nego neprihvatljiva izdaja Isusa. A iskreni ljubitelji istine neće olako zaboraviti da se ista ova moćna institucionalizirana crkva često usuđivala gušiti novorođenu vjeru i progoniti nositelje istine koji su se slučajno javili u nekonvencionalnom ruhu.
Točno je da takva crkva ne bi opstala da u svijetu nisu živjeli ljudi kojima je odgovarao takav način iskazanja obožavanja. Mnoge duhovno lijene duše traže zastarjelu i autoritativnu religiju ritualističkih i svetih tradicija. Ljudska evolucija i duhovni napredak teško mogu sami po sebi navesti sve ljude da odbace religiozni autoritet. A dobro je da nevidljivo bratstvo kraljevstva prihvati obiteljske grupe različitih društvenih i temperamentalnih klasa, ako se one pokažu spremnim slijediti vodstvo duha i i postati Božjim sinovima. No, u tom Isusovom bratstvu nema mjesta za sektaško rivalstvo, osjećaj gorčine među grupama, niti tvrdnje o moralnoj superiornosti i duhovnoj nepogrešivosti.
Ove različite grupacije kršćana mogu pružiti utočište velikom broju različitih tipova potencijalnih vjernika među različitim narodima Zapadne civilizacije, ali takva podjela kršćanstva predstavlja ozbiljnu slabost u pokušaju promicanja Isusovog evanđelja narodima Istoka. Ove rase još uvijek ne razumiju postojanje Isusove religije kao nečeg zasebnog i donekle odvojenog od kršćanstva, koje je s vremenom sve više postalo religija o Isusu.
Velika nada Zemlje počiva u mogućnosti novog otkrivenja Isusa s novom i proširenom predstavom njegove spasonosne poruke koja će duhovno ujediniti brojne obitelji njegovih današnjih takozvanih sljedbenika u službi ljubavi.
Čak bi i svjetovno obrazovanje moglo pomoći u ovom velikom duhovnom preporodu, ako obrati više pozornosti na podučavanje mladih vještinama planiranja života i izgradnje karaktera. Svrha sveg obrazovanja treba počivati u poticanju i unaprijeđenju vrhunskog smisla života – razvoju veličanstvene i uravnotežene ličnosti. Postoji velika potreba za učenjem moralne discipline umjesto toliko samougađanja. Na takve temelje, religija može dograditi svoj duhovni poticaj za proširenje i obogaćivanje smrtnog života, čak i osiguranje i poboljšanje vječnog života.
Kršćanstvo je improvizirana religija i kao takvo uvijek mora djelovati usporeno. Ubrzanije duhovne predstave moraju sačekati novo otkrivenje i šire prihvaćanje Isusove istinske religije. Ali kršćanstvo je moćna religija, ako se uzme u obzir da su svagdašnji učenici raspetog stolara proglasili učenja koja su tijekom tristo godina osvojila rimski svijet, a poslije toga izvojevala pobjedu nad barbarima koji su svrgli Rim. To isto kršćanstvo je osvojilo – apsorbiralo i uzvisilo – cijeli sustav židovske teologije i grčke filozofije. A onda, kad je ta kršćanska religija pala u komu kroz više od tisuću godina pod prevelikom dozom misticizma i poganizma, ona je uspjela samu sebe uskrsnuti i doslovce osvojiti cijeli zapadni svijet. Kršćanstvo u sebi ima dovoljno Isusovih učenja da osigura vlastitu besmrtnost.
Samo kad bi kršćanstvo bilo je u stanju bolje shvatiti Isusova učenja, mnogo bi daleko bolje pomoći suvremenom čovjeku da riješi svoje nove i sve složenije probleme.
Kršćanstvo pati pod velikim hendikepom, jer je postao identificirano u svijesti cijelog svijeta kao dio društvenog sustava, industrijskog života i moralnih standarda Zapadne civilizacije; i tako je kršćanstvo nehotice pružilo podršku društvu koje posrće pod negativnim posljedicama znanosti bez idealizma, politike bez principa, bogatstva bez rada, užitka bez samokontrole, znanja bez karaktera, moći bez savjesti i industrije bez moralnosti.
Nada suvremenog kršćanstva počiva u tome da treba prestati podržati društvene sustave i industrijske metode Zapadne civilizacije, dok se ponizno pokloni pred križom koji tako hrabro veliča, da od Isusa iz Nazareta ponovo nauči najveće istine koje je smrtni čovjek ikada čuo – živuće evanđelje Božjeg očinstva i bratstva ljudi.
Oznake: isus
