Čovjek, dijete prirode, je stvoren za život na zemlji; koliko god pokušavao pobjeći od zemlje, na koncu mora doživjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: "prah si, u prah ćeš se vratiti." Čovjekova je osnovna borba bila, jeste i uvjek će biti, borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudski nastoje izvojevati borbu za zemlju. Društvena civilizacija počiva na odnosu između broja ljudi i kvadrata zemljine površine. Inteligencijom, pomoću znanosti i metoda obrade, čovjek je uvećao urod zemlje; također je više-manje doveo pod kontrolu prirodni porast stanovništva, što je stvorilo uvjete za opstanak i razvoj slobodnih aktivnosti koje vode k izgradnji kulturne civilizacije. Ljudskim društvom upravlja zakon koji nalaže direktan srazmjer između porasta pučanstva i napretka u vještini obrade zemlje i obrnut srazmjer između porasta pučanstva i napredka životnog standarda. Još više nego je to slučaj u suvremeno doba, tijekom ovog najranijeg razdoblja vlada zakon ponude i potražnje i njegova primjena u odnosu između čovjeka i zemlje potvrđuje njihovu velku vrijednost. Kad je puno zemlje – nezauzete teritorije – velika je potreba za ljudima koja povisuje vrijednost ljudskog života; gubitak života djeluje zastrašujuće. Kad manjak zemlje dovede do prenapučenosti, ljudski život gubi na vrijednosti i čovjek počinje promatrati rat, glad i epidemije sa manje zebnje. Pri umanjenju produktivnosti zemlje ili pri porastu pučanstva, ponovo se uspostavlja neminovna bitka; na površinu izbijaju najgore crte ljudske prirode. Pri porastu produktivnosti zemlje, unaprijeđenju mehaničkih vještina i umanjenju pučanstva, obično na vidjelo izlaze bolje strane ljudske prirode. Život u perifernim oblastima rezultira nekvalificiranom radnom snagom; umjetnost, istinski znanstveni napredak i duhovna kultura, najbolje mogu opstati u većim životnim centrima na temeljima poljoprivrednog i industrijskog pučanstva nešto nižeg brojnog odnosa između zemlje i čovjeka. Gradovi uvijek uvećavaju moć svojih žitelja za dobo ili zlo. Veličina obitelji uvijek ovisi o standardu života. Što je viši standard života, manja je obitelj, do same točke stagnacije ili postupnog izumiranja.
Životni standard stoljećima određuje kvalitetu života opstalog pučanstva, nasuprot pukom kvantitetu. Lokalni klasni standardi življenja rezultiraju stvaranjem novih društvenih kasti, novih društvenih zakona. Kad životni standardi postanu bilo suviše složeni ili suviše rastrošni, oni brzo postanu pogubni. Kaste predstavljaju neposredan rezultat visokog društvenog pritiska surove kompeticije koja proizlazi iz prenapučenosti.
Rane rasne često pribjegavaju metodama koje nastoje ograničiti porast pučanstva; sva primitivna plemena su imala običaj umoriti deformiranu i slabašnu djecu. Prije doba kad su muškarci počeli plaćati za žene, ljudi su obično ubijali žensku djecu. Nekom bi prilikom zadavili dijete pri rođenju, dok bi ih najčešće ostaviti da sama izdahnu. Otac blizanaca je obično insistirao da se jedno eliminira radi ondašnjeg vjerovanja da višestruko potomstvo predstavlja rezultat magije ili nevjerstva. Međutim, nikada nisu ubijali blizance istog spola. Dok su nekoć ovi tabui bili gotovo univerzalni, ove ideje o blizancima nikada nisu bile dijelom vjerovanja prvih ljudi; ovi su narodi uvijek promatrali blizance znakom sreće. Mnoge rase su rano ovladale vještinom pobačaja, što je postalo vrlo čestim nakon što su vanbračna djeca postala tabuom. Djevojke su dugo imale običaj ubijati svoju djecu, dok su među civiliziranijim narodima nezakonita djeca postala slugama djevojčine majke. Mnogi primitivni klanovi su doslovce istrijebljeni radi kombinacije pobačaja i čedomorstva. No unatoč zahtjevima društvenih običaja, rijetko je bio slučaj da bi majka zadavila podojeno djete – na snagu bi stupila majčinska ljubav. Čak i u dvadesetom stoljeću mogu se sresti ostaci ovih primitivnih oblika kontrole pučanstva. U Australiji postoji pleme čije majke ne žele podići više od dvoje-troje djece. Ne tako davno, jedno je ljudoždersko pleme imalo običaj pojesti svako peto dijete. Neka madagaskarska plemena još uvijek imaju običaj ubiti djecu rođenu na određene nesrećne dane, što rezultira smrću otprilike jedne četvrtine sve novorođenčadi. Sa svjetskog stanovišta prenapučenost nikada prije nije bila ozbiljan problem, ali s umanjenjem broja ratnih sukoba i s uvećanjem znanstvene kontrole ljudskih bolesti, ona može postati ozbiljan problem u budućosti. U takvom će se slučaju svjetske vođe naći pred velikim ispitom svoje mudrosti. Hoće li vođe na Zemlji imati uvida i hrabrosti da podstaknu porast broja osrednjih uravnoteženih ljudskih bića umjesto što će težiti razvoju nadprirodno obdarenih i pružanju pomoći sve većem broju podnormalnih? Trebate podržati razvoj normalnih ljudi; oni su sama bit civilizacije kao i izvor mutacije genijalnih predstavnika određenih rasa. Podnormalni ljudi moraju biti pod kontrolom društva; oni se ne smiju umnožavati u većem broju nego što može podmiriti potrebe nižih razina industrijske aktivnosti čiji zadaci zahtijevaju nisku inteligenciju koja prevazilazi životinjska obdarenja, ali koji ne smiju postati teretom višim ljudskim oblicima.
Ako ljudi hoće zadržati svoju slobodu, oni moraju, nakon što izaberu svoju povelju slobode, osigurati njezino mudro, inteligentno i neustrašivo tumačenje kako bi se spriječila:
1. Neopravdana uzurpacija vlasti bilo izvršne ili zakonodavne grane.
2. Makinacije neznalica i praznovjernih agitatora.
3. Retardacija znanstvenog napretka.
4. Pat pozicija u dominaciji osrednjosti.
5. Dominacija neprincipijelnih manjina.
6. Kontrola ambicioznih prepredenjaka koji traže diktaturu.
7. Katastrofalni poremećaji usljed izbijanja panike.
8. Iskorištavanje od strane beskrupuloznih.
9. Oporezivanje i porobljavanje građana od strane države.
10. Podbačaj socijalne i ekonomske pravednosti.
11. Savez crkve i države.
12. Gubitak osobne slobode.
To su svrhe i ciljevi ustavnih sudova koji djeluju kao upravni pogoni predstavničke vlasti na evolucijskom svijetu. Borba kojom čovječanstvo nastoji postići savršenu vladu na Zemlji svodi se na usavršavanje kanala uprave, uz njihovo prilagođavanje stalno mijenjajućim potrebama, sa poboljšanjem distribucije ovlasti unutar vlade, a zatim sa odabirom upravnih vođa koji su doista mudri. Dok postoji božanski i idealan oblik vladavine, on ne može biti utemeljen otkirvenjem, nego mora biti polako obznanjen strpljivim naporima muškaraca i žena svake planete diljem svemira vremena i prostora.
Demokracija, koja je ideal, je proizvod civilizacije, a ne evolucije. Idite polako! odaberite pažljivo! opasnosti demokracije su:
1. Slavljenje prosječnosti.
2. Biranje zatucanih i neprosvjetljenih vladara.
3. Neuspjeh da se prepoznaju osnovne činjenice društvene evolucije.
4. Opasnost od općeg biračkog prava u rukama neobrazovanih i nemarnih većinskih grupa.
5. To što čovjek robuje javnom mnijenju; većina nije uvijek u pravu.
Javno mnijenje, zajedničko mišljenje, uvijek je vodilo kašnjenju u razvoju društva; no, ono je vrijedno, jer unatoč tome što usporava društvenu evoluciju, ono vodi očuvanju civilizacije. Obrazovanje javnog mnijenja je jedini siguran i istinit način ubrzavanja civilizacije; sila je samo privremeno efektivna, a kulturni rast se sve više ubrzava nakon što oružje ustupi put glasačkim listićima. Javno mnijenje, društveni običaji, su osnovne i elementarne energije u društvenoj evoluciji i državnom razvoju, ali kako bi imale državnu vrijednost moraju se izražavati nenasilno.
Mjera napretka društva izravno ovisi o stupnju do kojeg javno mnijenje može kontrolirati osobno ponašanje i regulirati državu kroz nenasilno izražavanje. Istinski civilizirana vlada stupa na pozornicu nakon što javno mnijenje stekne ovlasti osobnog izbornog prava. Popularni izbori ne moraju uvijek donijeti ispravnu odluku, ali oni predstavljaju ispravan način da se donese čak i kriva odluka. Evolucija ne može odjednom proizvesti vrhunsko savršenstvo, nego samo srazmjerne i sve naprednije praktične prilagodbe.
Postoji deset koraka ili faza u razvoju praktičnog i učinkovitog oblika predstavničke vlasti, a to su:
1. Sloboda osobe. Ropstvo, kmetstvo i svi oblici prisilnog služenja moraju nestati.
2. Sloboda uma. Izuzev ako su slobodni ljudi obrazovani – ako su naučili pametno razmišljati i mudro planirati – sloboda često čini više štete nego dobra.
3. Vladavina prava. Sloboda se može uživati samo kada se samovolja i hirovi ljudskih vladara zamijene zakonskim aktima koji su u skladu s prihvaćenim temeljnim zakonom.
4. Sloboda govora. Predstavnička država je nezamisliva bez slobode svih oblika izražavanja za ljudske težnje i mišljenja.
5. Sigurnost imovine. Niti jedna vlada ne može dugo opstati ako ne osigura pravo na uživanje osobne imovine u nekom obliku. Čovjek teži za pravom korištenja, upravljanja, darovanja, prodavanja, iznajmljivanja i ostavljanja u baštinu svoje osobne imovine.
6. Pravo na podnošenje peticija. Predstavnička vlada podrazumijeva pravo građana da izraze svoje poglede. Pravo na podnošenje peticija je svojstveno slobodnom državljanstvu.
7. Pravo na vlast. Nije dovoljno da se čovjek izrazi; moć peticiranja mora uznapredovati do stvarnog državničkog upravljanja.
8. Opće pravo glasa. Predstavnička vlada pretpostavlja inteligentno, učinkovito i univerzalno biračko tijelo. Karakter takve vlade uvijek će biti određen karakterom i kalibrom onih koji u nju ulaze. S napretkom civilizacije, dok pravo glasa ostaje univerzalno za oba spola, ono se učinkovito mijenja, reorganizira i na druge načine diferencira.
9. Kontrola državnih službenika. Ni jedna civilna vlast neće biti korisna i učinkovita ako građani ne posjeduju i ne korište mudre metode za vođenje i kontrolu dužnosnika i javnih službenika.
10. Inteligentna i sposobna reprezentacija. Opstanak demokracije ovisi o uspješnoj predstavničkoj vladi; a ona je uvjetovana praksom da se u javnu službu biraju samo oni pojedinci koji su tehnički osposobljeni, intelektualno pristali, društveno odani i moralno odgovorni. Samo takve prakse mogu osigurati očuvanje vlasti ljudi, za ljude i u ime ljudi.
Oznake: izbori
