Na novčanici od jednog USD dolara i na velikom pečatu SAD-a imamo naslikanu Veliku piramidu i pticu fenik koja je kasnije na novčanici dizainirana kao orao.
Natpisi i simbolika su svima pred nosom ali vrlo mali broj ljudi uopće shvaća njihovo značenja a još manji broj razumije.

Na velikom pečatu Sjedinjenih Država ima trinaest redova, a na dnu je uklesan broj 1776. U vrijeme kad su španjolski osvajači došli u Srednju Ameriku urođenici su za mjerenje vremena koristili sustav od trinaest katuna koji su zvali U Kahlay Katunob koji ukupno ima oko 256 godina. Jedan katun ima 7200 dana ili manje od 20 godina. Osnivanje Sjedinjenih Država po Majanskom kalendaru dogodilo se na prijelazu u novi katun i moguće je da je to bilo namjerno.

Piramida na Velikom pečatu Sjedinjenih Država možda otkriva vremenski kodirano proročanstvo da će proći 13 majanskih katuna od 19,7 godina, počevši s ciklusom od 1756. do 1776. prije očekivanog početka Zlatnog doba 2012.

Zbrojite li 256 godina i 1776 dobivate 2032, ali ako računate da se prvi red piramide na Pečatu odnosi na 1754.-1776. onda gornji red piramide završava 2012. Oko bi se tada nalazilo u završnom dvadesetogodišnjem katunu između 2012. i 2032. kada se otvara epifiza. Simbol feniksa, kao što danas znamo, izravno je povezan sa sposobnošću putovanja kroz vrijeme- prostor i također se odnosi na preobrazbu Zemlje.

Ovakvo tumačenje proročanstva Velike piramide neki ljudi smatrati pukom numerološkom igrom lišenom bilo kakve znanstvene vjerodostojnosti. Međutim, nitko ne može poreći da je ista ta simbolička poruka o vraćanju vršnog kamena zauvijek utisnuta na poleđini Velikog pečata Sjedinjenih Država. Čudnovati simbol oka unutar blještavo-bijelog trokuta, iznad piramide s trinaest katova, pojavljuje se na svakoj novčanici američkog dolara u opticaju od 1930-ih. Veliki pečat predložen je isti dan kad je 4. srpnja 1776. godine potpisana Deklaracija o nezavisnosti. Slikaru portreta Eugeneu Pierreu du Simitiereu s Kariba Thomas Jefferson povjerio je kreiranje izvornog idejnog rješenja pečata koji su potom prihvatili Jefferson, Benjamin Franklin i John Adams.
Čaki u najranijim verzijama povrh piramide se nalazi „Oko providnosti", oko obasjano blistavim svjetlom. Piramidu je izvorno okruživala rečenica „Deo Favente Perennis". Deo znači 'Bog', kao i „otvoreno nebo" i nešto što je „prožeto svjetlošću dana". Riječ favente znači 'preferirati', „sprijateljiti se" i poduprijeti', a.perennis znači 'neprekidno', 'trajno', 'stalno', 'permanentno' i 'vječno'. Dakle, slobodni prijevod s latinskog glasio bi „Bog nas vječno podupire". U latinskom, riječ perennial znači 'godišnje', nešto što se ponavlja svake godine. To bi, dakle, mogla biti još jedna aluzija na Veliku godinu precesije: „Bog podupire Veliku godinu".
Na nekima od najranijih američkih novčanica nalazila se nedovršena piramida kao glavni simbol na prednjoj strani premda, u ovom slučaju, nije bilo Oka providnosti na vrhu. Kao što sada znamo, piramida je također betil, u mnogim kulturama simbol pinealne žlijezde. Možda su osnivači Amerike smatrali da bi uključivanje ovog očigledno masonskog simbola - aktivirane pinealne žlijezde ili trećeg oka, unutar trokuta - ranim američkim kolonistima bilo previše sporno. U ovom slučaju iznad piramide je stajala samo rij eč perennis, bez one druge dvije riječi.

Godine 1782. u kasnijim verzijama Velikog pečata natpis je promijenjen u ovaj današnji s riječima „Annuit Coeptis" na vrhu i „Novus Ordo Seclorum" na dnu. Ti izrazi čine poruku još jasnijom. Riječ annuit znači 'odobravati', „biti sklon" ili „nasmiješiti se (nekom)", uz implicirano kimanje glavom u znak odobravanja, a riječ coeptis znači 'poduhvat', 'obveza', kao i 'početak', 'započeti', 'pokrenuti'. Uzmemo li u obzir i Oko providnosti kao simbol Boga rečenicu možemo prevesti kao „ Bog odobrava ono što smo započeli". Međutim, u tom izrazu postoji i jedna dublja simbolika. Riječ annuit povezana je s drugim latinskim riječima koje znače 'godišnje' odakle i potječe engleski izraz annual. Latinska riječ annuit može se prevesti i kao „godišnje plaćanje" (isplata, otplata, namirenje). Dakle, Annuit Coeptis može također značiti „Počinje [Velika] godina".
Namirenje koje bismo trebali očekivati od Velike godine napisano je, čini se, u simbolu samom, odnosno bila bi to transformacija Zemlje, gdje precesijski ciklus počinje iznova.

Poruka postaje mnogo jasnija kad zavirimo dublje u misteriozne korijene izraza „Novus Ordo Seclorum" koji je u Veliki pečat Sjedinjenih "Jržava 1782. ubacio Charles Thomson. U službenim zapisima otvoreno -toji da je Thomsona nadahnulo pet stihova Virgilijeve Četvrte ekloge pastirske pjesme) koja je posebna priča a izvorno potiječe od rimske proročice Sibile 500 g.pr.Krista.
Izvorna latinska rečenica glasi Magnus ab integro seclorum nasciturordo, što u prihvaćenim prijevodima znači „i nanovo počinje veličanstveni niz cikličkih stoljeća". Ovo zvuči poput opisa Velikog ciklusa precesije - „veličanstvenog niza cikličkih stoljeća" koji sada „nanovo počinje", stvarajući Zlatno doba.

U gornjem videu pokazano je kako izgleda kretanje planeta, sunca i galaksije, to je spiralno kretanje nalik na životnu spiralu DNK, žive stanice. Svemir je jedan džinovski organizam, a Zemlja sa svojim Sunčevim sustavom jedan mali dijelić tog organizma

U ovom trenutku najvažnije pitanje za ljude na Zemlji je što oni, kao pojedinci, mogu učiniti i kako oni, kao pojedinci, mogu izmijeniti stvari, tako da naš planet ispuni svoju sudbinu, jer ljudi moraju spoznati da svaki od njih unutar sebe sadrži cijeli Svemir. Svaki pojedini čovjek sadrži cijelo stvaranje. Stoga, kad to shvate, onda će shvatiti da ako nastupaju protiv svog vlastitog integriteta, na taj način mogu ugroziti integritet Svemira. Moraju se sami sa sobom posavjetovati oko motiva u svim akcijama; moraju naučiti voljeti sebe, a jedini način na koji mogu sebe voljeti je da nikad ne učine nešto zbog čega se sebi ne bi svidjeli. Ono što je važno je da svaka pojedina osoba na ovom planetu mora shvatiti da je postojanje sveprisutno. Oni moraju shvatiti da oni drže ključ za evolutivni proces u Svemiru. Vrijeme je buđenja. Vrijeme da unutar samih sebe shvatimo da mi držimo ključ kojim će se Zemlja dovesti do svog ispunjenja i da ne postoji uplitanje u slobodnu volju; uništenje planeta Zemlje nije neophodno. To se mora u potpunosti shvatiti, jer slobodna volja čovječanstva može Zemlji donijeti ispunjenje. Istina je da se Zemlja nalazi na pragu preobrazbe. Ona se nalazi na pragu oslobađanja duša i bića iz zarobljeništva, da se oni mogu nastaviti uzdizati i pročišćavati Zemlju tako da Svemir može nastaviti svojim putom. Upravo je sada slavno živjeti na našem planetu u fizičkom obliku. Uvijek treba znati da će ova energija pojedinaca ostati pojedinačna, ali ono što će se shvatiti je snaga misli, energija ljubavi, snaga koju ljudska bića drže unutar sebe, kojom će naš svijet učiniti slikom Svemira. Naš svijet je slavno mjesto na kojem svi dijelovi Svemira postoje, ispunjavaju se i, u velikoj radosti, bivaju ujedinjeni sa stvaranjem.

Svi ljudi moraju u potpunosti biti svjesni da, svaki pojedini od nas, unutar sebe drži ključ, kojim će dovesti do promjene. To je naša odgovornost, naša slobodna volja, naš izbor.

Važno je da ljudi na planetu Zemlji shvate da nisu sami i da unutar sebe nose šifru pomoću koje planet Zemlja može evoluirati i postići svoju pravu svrhu. Oni koji pokušavaju vladati visoko su iznad društva i vode ljude u smjeru koji im pomaže da izbjegnu vlastitu odgovornost. Ali, imajte na umu da je ubrzanje sada apsolutno važno. Došli smo do početka ubrzanja evolutivnog napredovanja planeta Zemlje. Postoji velika nužda za ubrzanjem, jer su oceani planeta Zemlja, stabla i šume, nebo i atmosfera, sama suština disanja, životna snaga, došli do razine zagađenja koje dovodi do uništenja Zemlje. Najdublja srž čovječanstva počinje rasti i sjati. Budi se suština i razumijevanje samih početaka čovječanstva, što će dovesti do promjene. Mi smo dio te promjene. Mi smo djeca te promjene, mi smo odgovorni za tu promjenu. Bez naše posvećenosti ubrzanju, kad bi se promjena dogodila u njezino vlastito vrijeme, bez našeg udjela, onda bi se planet našao u situaciji u kojoj većina čovječanstva ne bi mogla postojati. Treba prihvatiti svoju sposobnost za stvaranje obrasca koji dovodi do razumijevanja i istine o onome tko smo. Zemlja je stvorena da bude raj svih rajeva u svom savršenstvu. Vrijeme je za opraštanje, opraštanje sebi: vrijeme da ljudi shvate da održavajući strah i razdor održava uništenje. Čovječanstvo je započelo proces uništenja. Ipak, pred nama je velika budućnost za ispunjenje sudbine Zemlje.

Moramo prihvatiti činjenicu da mi moramo obaviti svoj dio posla u postizanju ispunjenja Zemlje. Mi nemamo ograničenja. Naša ograničenja i granice stvaraju jedino naši strahovi. To ne znači da se treba uspeti na planinu od tisuću metara i onda s nje skočiti. To znači da moramo posjedovati istinsku, praktičnu primjenu razumijevanja sebe. To znači da moramo početi proširivati sposobnosti našeg uma i naših misli.

Naša fizička tijela imaju ograničenja na ovom fizičkom planetu, ali naši umovi i misli mogu se širiti i rasti, dodirnuti sve kutove Svemira. A kad naše tijelo shvati istinu o sebi, ono može zbaciti teret ovog fizičkog svijeta koji ga je držao u zarobljeništvu. Mi, ljudska bića katkad ćemo izgledati zbunjeni - ipak, jednim okretom, mi možemo postati elementi ljepote i čistoće, a to je nešto s čime možemo putovati svemirskim sferama.
Ako bi ovaj planet slijedio svoj put na dosadašnji način, bez ubrzanja, onda moramo biti svjesni toga da bi to dovelo do njegovog uništenja.

Ono što se sada ubrzava, zahvaljujući meditacijama koje ljudska bića obavljaju na ovom planetu Zemlji, početak je ubrzanja vremena, što onda stvara situaciju u kojoj Zemlja postaje lagano svemirsko vozilo, a čovječanstvo će iznenada postati svjesno. To će nalikovati početku "učinka stotog majmuna". Ako, dakle, sada počnemo shvaćati snagu meditacija u malim skupinama, mi možemo izmijeniti svijet.

Procesom obuke i propovijedi, Isusovi apostoli i učenici su naučili da se evanđelje sastojalo od istine da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca, ali u ovom času duhovne ekstaze i osobnog osjećaja pobjede, najbolja moguća vjest--najveća novost--je bila činjenica da se Isus podigao od mrtvih. I tako su osnaženi utjecajem nebeske moći počeli propovijedati radosnu vijest--spasenje kroz Isusa--dok su nehotice učinili grešku govoreći o određenim činjenicama vezanim uz evanđelje umjesto što će govoriti o samoj njegovoj poruci. Petar je bio taj koji ih je nesvjesno poveo ovim pogrešnim putom, dok su ga drugi slijedili i dok je Pavle izgradio cijelu novu religiju na temeljima ove nove verzije radosne vijesti.

Evanđelje kraljevstva govori o činjenici da je Bog otac i njenoj posljedici, istini sinsko-bratskog odnosa ljudi. Kršćanstvo, kako se od tog dana počelo razvijati, govori o činjenici da je Bog Otac Gospodina Isusa Krista i o iskustvu vjerničke zajednice s uskrslim i proslavljenim Kristom. Nije čudno što su ovi duhom prožeti ljudi iskoristili ovaj događaj kao priliku da ispolje svoj osjećaj pobjede nad silama koje su težile uništenju njihovog Učitelja i njegovih učenja. U ovom se času bilo lakše sjetiti osobnog odnosa s Isusom i prepustiti se radosti uvjerenja da je On još uvijek na životu, da njihovo prijateljstvo nije završeno i da su primili duh koji im je Isus obećao poslati. Ovi vjernici su iznenada imali osjećaj da ih je nešto prenijelo u novi svijet, u novu egzistenciju radosti, moći i slave. Isus im je rekao da će kraljevstvo doći s velikom moći i neki su pomislili da su ovom prilikom počeli uviđati značenje ovih riječi. I kad se sve ovo uzme u obzir, nije teško razumjeti zašto su ovi ljudi počeli prorpovijedati evanđelje o Isusu, umjesto ranije poruke o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi.

Za svog života na zemlji Isus je propovijedao evanđelje koje je ljude oslobađalo sujevjernog vjerovanja da su djeca đavla i koje ih je uzdizalo na dostojanstveni status Božjih sinova po vjeri. Ova poruka, kakvu je Isus propovijedao i živio u svoje doba, je nudila djelotvorno riješenje čovjekovih duhovnih teškoća u vrijeme svoje objave. I nakon što je osobno napustio ovaj svijet, Isus je na svoje mjesto poslao Duh Istine koji živi u ljudima i koji iz generacije u generaciju nudi novu i svježu formulaciju Isusove poruke kako bi svaka nova grupa smrtnih ljudi mogla primiti novu i suvremenu verziju evanđelja, izraženu riječima osobnog prosvjetljenja i grupnog vodstva koje može djelotvorno riješiti čovjekove nove i višestruke duhovne teškoće. Prva misija ovog duha je, naravno, unaprijeđenje i personificiranje istine, jer spoznaja istine tvori najviši oblik ljudske slobode. Ovaj duh pored toga nastoji uništiti vjernikov osjećaj sirotstva. Nakon što je Isus živio među ljudima, svi vjernici bi doživjeli osjećaj usamljenosti da Duh Istine nije došao živjeti u ljudskim srcima.

Bilo bi greška očekivati snažnu intelektualnu svjesnost izlivenog Duha Istine. Duh nikad ne stvara svjesnost o samom sebi, već jedino svjesnost o Isusu Kristu. Isus je od samog početka tvrdio kako duh neće govoriti o samom sebi. Stoga dokaz našeg odnosa s Duhom Istine ne počiva u našoj svjesnosti ovog duha već prije u našem unutarnjem doživljaju sve dubljeg prijateljstva s Isusom. Duh je došao kako bi čovjeku pomogao da se sjeti i da razumije Kristove riječi i kako bi iluminirao i protumačio njegov zemaljski život.

Duh Istine je pored toga došao kako bi vjernicima pomogao da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegovog života u ljudskom obličju kao i njegovog novog i svježeg življenja u individualnim vjernicima svih novih generacija Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao kako bi svakog vjernika poveo k cijeloj istini, k sve širem znanju isustva življenja i porasta duhovne svjesnosti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Isus je živio kako bi pružio otkrivenje čovjeka koji se pokorava Božjoj volji, ali ne i primjer koji bi ljudi doslovce pokušali slijediti. Ovaj zemaljski život, smrt na križu i prateće uskrsnuće, su s vremenom postali novo evanđelje i cijena koju su ljudi morali platiti za iskupljenje od kobnog stiska zla - od prokletstva na koje ih je osudio uvrijeđeni Bog. No unatoč ovom izobličenju evanđenja, ostaje činjenica da je ova nova poruka o Isusu sa sobom ponijela mnoge temeljne istine i učenja njegovog ranijeg evanđelja kraljevstva. I ove se latentne istine Božjeg očinstva i bratstva ljudi prije ili kasnije moraju podići i djelotvorno preobraziti civilizaciju cijelog čovječanstva.

Izraz "krštenje duhom" koji je u ovo doba ušao u sastav redovnog riječnika obilježava jedino svjesno prihvaćanje ovog darovanog Duha Istine i osobno priznanje ove nove duhovne moći kao pozitivnog dodatka svim drugim duhovnim utjecajima već dobro poznatim u iskustvu ljudskih duša koje poznaju Boga.

Od darivanja Duha Istine, čovjek ima na raspolaganju pouku i utjecaj trostrukog obdarenja duha: Očevog duha (Misaonog Ispravljača ili Tajanstvenog Osmatrača kako ga nekad zovemo), Sinovog duha (Duha Istine) i Duhovog duha (Svetog Duha).

Na određeni način, čovječanstvo se nalazi pod utjecajem sedmostrukog djelovanja svemirskih utjecaja duha. Rane evolucijske ljudske rase su bile izložene progresivnom kontaktu sa sedam pomoćnih duhova uma Majčinskog Duha lokalnog svemira. Kako čovjek napreduje ljestvicom inteligencije i duhovne spoznaje, nad njim s vremenom počinje djelovati ili živjeti utjecaj slijedećih sedam duhova napredujućih svjetova:

1. Darovani duh Oca Svih--Misaoni Ispravljači.

2. Prisutnost duha koju čovjek prima od Vječnog Sina--duh gravitacije svemira nad
svemirima i određeni komunikacijski kanal duha.

3. Prisutnost duha koju čovjek prima od Beskonačnog Duha--univerzalni duh-um
cijele tvorevine, duhovni izvor intelektualnog srodstva svih progresivnih
inteligencija.

4. Duh Oca Svih i Sina Stvoritelja--Duh Istine koji se uopćeno naziva duhom
Svemirskog Sina.

5. Duh Beskonačnog Duha i Svemirskog Majčinskog Duha--Sveti Duh koji se
uopćeno naziva duhom Svemirskog Duha.

6. Um-duh Svemirskog Majčinskog Duha--sedam pomoćnih duhova uma lokalnog
svemira.

7. Duh Oca, Sina i Duhova--novoimenovani duh napredujućih zemaljskih smrtnih
ljudi koji su doživjeli spajanje smrtničke duhom rođene duše s Rajskim Misaonim
Ispravljačem i koji su zatim postigli božanstvenost i veličanstvo statusa Rajskog
Zbora Finalista.

I tako je darivanje Duha Istine svijetu i njegovim narodima donijelo posljednje obdarenje duha koje čovjeku treba pomoći pri sve naprednijoj potrazi za Bogom.

Mnogi događaji ljudskog života se teško mogu objasniti i pomiriti s idejom da živimo u svemiru kojim vlada istina i u kojem pobjeđuje ispravnost. Ovdje vrlo često znaju prevladati kleveta, laži, neiskrenost i neispravnost, jednom riječju, grijeh. Je li istina da vjera, naposljetku, može pobjediti zlo, grijeh i nepravdu? Odgovor je pozitivan. I Isusovi život i smrt vječno svjedoče o neminovnoj pobjedi istine dobrote i vjere stvorenog bića koje slijedi usmjerivački utjecaj duha. Isusa su vrijeđali i ismijavali dok je bio na križu riječima, "Da vidimo hoće li Bog doći da ga oslobodi." Nebo se smrklo na dan raspeća, dok je naredno jutro osvanulo u punom sjaju dok je dan Duhova bio još vedriji. Religije pesimističkog očajanja traže oslobođenje od životnog tereta; oni teže uništenju u vječnom snu i odmoru. Ovo je primjer religije primitivnog straha i bojazni. Isusova religija je novo evanđelje vjere proglašeno napaćenom čovječanstvu. Ova nova religija počiva na temeljima vjere, nade i ljubavi.

Ako religija zaslužuje da se nazove "opijum za narod," onda to nije Isusova religija. Viseći na križu, Isus je odbio narkozu i njegov duh koji je izliven nad svim ljudima predstavlja moćan svjetski utjecaj koji usmjerava čovjeka naprijed i naviše. Napredni duhovni poriv je najmoćniji pokretački utjecaj u cijelom svijetu; vjernik koji uči istinu predstavlja progresivnu i agresivnu zemaljsku dušu.

Na dan Duhova, Isusova religija je raskinula sve nacionalne podjele i rasne okove. Zauvijek je istina, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda." Na ovaj dan, Duh Istine je postao Isusovov osobni dar svakom smrtniku. Ovaj duh je darovan kako bi naveo vjernike da propovijedaju evanđelje kraljevstva, dok su oni greškom protumačili ovo izlivanje duha kao dio novog evanđelja koje su upravo nehotice definirali.

Duh vodi k cijeloj istini; on je učitelj šireće i rastuće religije beskrajnog napretka i božanskog raspleta. Iz dana u dan ovaj učitelj obznanjuje svakom vjerniku i tragatelju za istinom sve ono što je tako božanstveno obavijeno osobom i naravi Sina Čovječjeg.
Darivanje Duha Istine nije bilo uvjetovano ili povezano s bilo kakvim formama, ceremonijama, svetim mjestima ili naročitim postupcima koji su trebali omogućiti njegovo puno ispoljenje. U času kad se duh nadvio nad osobama koje su bile okupljene u gornjim odajama, one su jednostavno sjedile duboko zaokupljene molitvom. Duh je izliven nad selima kao i nad gradovima. Od apostola se nije tražilo da provedu više godina u osamljenoj meditaciji kako bi mogli primiti duh. Blagdan Duhova zauvijek prekida vezu između duhovnog iskustva i potrebe za posjetom nekog naročito povoljnog okruženja.

Prije Duhova, religija je jedino ukazivala na činjenicu da čovjek traga za Bogom; od Duhova na dalje, čovjek još uvijek traga za Bogom, ali nad svijetom sada sjaji prizor Boga koji isto tako traga za čovjekom i koji šalje svoj duh da nađe čovjeka i da u njemu živi.
Prije Isusovih učenja koja su dostigla vrhunac na dan Duhova, žene su imale vrlo nizak položaj u doktrinama starijih religija. Nakon Duhova, žene stoje u bratstvu kraljevstva i ispred Boga ravnopravno s muškarcima. Među sto dvadeset osoba koje su primile ovaj specijalni dar duha bilo je mnogo žena, učenica koje su dijelile ove blažene darove s muškarcima. Muškarci više ne mogu monopolizirati religioznu službu. Farizeji mogu zahvaljivati Bogu što nisu rođeni kao "žene, gubavci ili pogani," ali među Isusovim učenicima žene zauvijek moraju biti oslobođene svakog oblika religiozne diskriminacije koja počiva na njihovom spolu. Duhovi su izbrisali svaki oblik religiozne diskriminacije zasnovane na rasnim i kulturnim razlikama, društvenom staležu ili spolnim predrasudama. Nije čudo što su ovi vjernici nove religije glasno govorili, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda."

Krist je tako sve više postajao predmetom vjerovanja ove nove crkve koja se vrlo brzo formirala. Isus je još uvijek živ; umro je zbog ljudi; dao je svoj duh; ponovo će doći. Isus je bio jedino što je zaokuljalo njihove misli određujući ne samo ovaj novi koncept Boga već i sve ostalo. Bili su toliko uzbuđeni ovom doktrinom da je "Bog Otac Gospodina Isusa" da se nisu mogli vratiti staroj poruci da je "Bog Otac koji voli sve ljude"--sve i jednog čovjeka bez izuzetka. Istina, nevjerojano ispoljenje bratske ljubavi i neviđenog dobročinstva se rodilo u ovim ranim zajednicama vjernika. Ali bila je to zajednica ljudi koji su vjerovali u Isusa, a ne bratska zajednica obitelji Očevog nebeskog kraljevstva. Njihova dobronamjernost je bila plod ljubavi prema ideji Isusovog darivanja, a ne odatle što su bili u stanju prepoznati da su svi ljudi braća. Unatoč tomu, bili su tako prepuni radosti i u tolikoj mjeri spremni živjeti tako nove i jedinstvene živote da su sviju privukli da prihvate ovo učenje o Isusu. Strašno su pogriješili što su umjesto samog evanđelja kraljevstva poučavali živući i slikoviti komentar koji je pratio ovo evanđelje, ali čak i ovo je bilo najveća religija koju je čovječanstvo ikad imalo prilike upoznati.

Ujutru 9. travnja 30. godine poslije Krista, iz groba je izišlo uskrsnulo morontija obličje i ličnost Isusa Nazarećanina. Rođen 21.kolovoza 7.godine prije nove ere živio je nepunih 36 godina na Zemlji.

Nakon što je uskrsnuli Isus izašao iz svog groba, materijalno tijelo u kojem je živio i radio na Zemlji gotovo trideset šest godina, ostalo je ležati netaknuto na pogrebnoj postelji ovijeno lanenim platnom, upravo onako kako su ga u petak poslije podne postavio Josip i njegovi prijatelji. Kamen na ulazu u grob nije bio pomaknut; Pilatov pečat bio je nedirnut; stražari su još uvijek bili na straži. Hramski čuvari ni jednog trenutka nisu napustili svoje položaje, a smjena rimskih vojnika uslijedila je oko ponoći. Niti jedan od ovih promatrača ni jednog časa nije posumnjao da se predmet njihovog čuvanja podigao u novi i viši oblik postojanja i da je tijelo koje su čuvali sada bilo samo odbačeni prekrivač koji je izgubio svaku povezanost s Isusovom oslobođenom i uskrsnutom ličnosti.

Čovječanstvo vrlo sporo sazrijeva u spoznaji da je u svemu što je osobno materija jedino kostur morontije, dok ni jedno ni drugo nisu ništa više od sjenovitih odražaja trajnih duhovnih stvarnosti. Moramo konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja.

Koncepcija Isusovog uskrsnuća koju treba razjasniti:

1. Njegovo materijalno ili fizičko tijelo nije bilo dio uskrsle ličnosti. Kad je Isus izašao iz groba, njegovo je zemaljsko tijelo ostalo netaknuto na pogrebnom ležaju. U procesu izlaska iz grobnice nisu pomaknuti kamenovi na ulazu u grob, niti su dirnuti Pilatovi pečati.

2. On nije izišao iz groba bilo kao duh ili kao Mihael iz Nebadona; on se nije pojavio u obličju Suverenog Stvoritelja koje je imao prethodno svom utjelovljenju u smrtnom obličju na Zemlji-

3. On je izišao iz Josipovog groba u obličju morontija ličnosti, poput osoba koje izlaze iz odaja uskrsnuća prvog svijeta mansonije lokalnog sustava kao uskrsla uzlazna bića morontija obličja.

Krišćansko se vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelji na činjenici “praznog groba.” Uistinu je točno da je grob bio prazan, ali ova činjenica ne predstavlja istinu uskrsnuća. Grob je uistinu bio prazan kad su prvi vjernici došli, i ova je činjenica, zajedno s činjenicom Isusovog nesumnjivog uskrsnuća, dovela do stvaranja netočnog vjerovanja: učenja da je Isusovo materijalno smrtno tijelo ustalo iz groba. Istina povezana s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima ne može uvijek počivati na kombinaciji očiglednih činjenica. Premda individualne činjenice mogu biti materijalno ispravne, povezivanje ovih činjenica ne mora rezultirati ispravnim duhovnim zaključkom.

Josipov je grob bio prazan, ali ne zato što je Isusovo tijelo obnovljeno i uskrslo, već zato što je nebeskim vojskama dano dopuštenje da izvrše posebno i jedinstveno uništenje, povratak “praha prahu,” bez vremenske odgode ovog procesa i bez djelovanja uobičajenih i vidljivih procesa smrtnog raspada i postupnog raspada materije.

Isusovi posmrtni ostaci prošli su istim prirodnim procesom materijalnog raspada koji je karakterističan svim ljudskim tijelima na zemlji, osim što je ova prirodna metoda raspada bila toliko ubrzana da bi se moglo reći da je bila gotovo trenutačna.

Istinski su dokazi Isusovog uskrsnuća po svojoj prirodi duhovni, iako je ovo učenje potkrijepljeno svjedočanstvima mnogih zemaljskih smrtnika koji su sreli, prepoznali i razgovarali s uskrslim morontija Isusom. On je na ovaj način postao dijelom osobnog iskustva gotovo tisuću ljudskih bića prije nego što je konačno otišao s Zemlje.

Uskrsnuti Isus se ovom prilikom spremao provesti kraće vrijeme na Zemlji kako bi prošao uzlaznim iskustvom zemaljskih smrtnika. Unatoč tome što je namjeravao provesti ovo razdoblje na istom onom svijetu na kojem je proveo svoje smrtničko utjelovljenje, ono je svejedno trebalo sličiti iskustvu smrtnika koji prolaze naprednim morontija životom sedam prijemnih svjetova Jerusema.

Sva ova moć koja počiva u Isusu – obdarenje života – koja mu je omogućila da ustane iz mrtvih, predstavlja sami dar vječnog života koji Isus daruje vjernicima kraljevstva i koji i u samom ovom času predstavlja garanciju njihovog uskrsnuća iz okova prirodne smrti.

Zemaljski će se smrtnici jednako podići prilikom jutra uskrsnuća u prijelaznom morontija tijelu u kojem se Isus podigao iz groba u ovu nedjelju ujutro. Ova tijela nemaju bilo protoka krvi ili potrebe za normalnom prirodnom hranom; ova su morontija obličja unatoč tome stvarna. Kad različiti smrtnici imadoše priliku vidjeti Isusa nakon njegovog uskrsnuća, oni ga uistinu vidješe; oni nisu bili samoobmanute žrtve vlastitih vizija ili halucinacija.

Jedna Isusova rečenica nakon uskrsnuća apostolu Petru je danas vrlo aktuelna, on je rekao”Ne gubi vrijeme misleći o tome što želiš dobiti od kraljevstva, već nađi načina da se posvetiš onima koji žive u teškom duhovnom siromaštvu. Pripremi se, Šimune, za bitku novog dana, borbu protiv duhovne tame i protiv zlih sumnji čovjekovog prirodnog uma."

Isus provede naredni dan, ponedjeljak, u društvu morontija osoba trenutno nazočnih na Zemlji. Kao sudionici isusovog prijelaznog iskustva, na Zemlji je prebivalo više od milijun morontija upravitelja i njihovih suradnika, zajedno s prijelaznim smrtnicima iz različitih redova sedam dvoraca svjetova sustava. Isus provede četrdeset dana u pratnji ovih izvanrednih inteligentnih bića. On je s njima dijelio iskustvo i od njih primao znanje o prijelaznom morontija životu smrtnih bića na naseljenim sjetovima ovog sustava svemira prilikom njihovog putovanja planetarnim sustavom viših svijetova.

Isus na ovaj način završava svoju službu svemirskog iskustva kako do ovog časa kroz prijašnja utjelovljenja već posjeduje puno iskustvo života uzlaznih smrtnika vremena i prostora od prebivanja na glavnom centru zviježđa, do službe i kroz službu na glavnim centrima nadsvemira. I upravo kroz ova iskustva on zabilja završava i prihvatljivo okončava svoje sedmo i završno svemirsko podarenje.

Isus se u svom novom obličju ukazao po šesnaesti put oko devet sati navečer u petak 5. svibnja u Nikodemovom dvorištu. Te su se večeri jeruzalemski vjernici pokušali sastati po prvi put otkako je Isus uskrsnuo. Tako su se tada skupili jedanaestorica apostola, zbor vjernica i njihovih suradnika, i oko pedeset drugih vodećih Njegovih učenika, uključujući i nekoliko Grka. Ova je skupina vjernika neformalno razgovarala više od pola sata kada se iznenada pred njima pojavio Isus i odmah ih počeo naučavati. Isus je rekao:
"Mir s vama. Ovo je najreprezentativnija skupina vjernika – apostola i učenika, i muškaraca i žena – kojoj sam se ukazao od trenutka mog oslobođenja od tijela. Sjetite se sada da sam vam već prije rekao da moj boravak s vama mora jednom završiti. Rekao sam vam da se uskoro moram vratiti Ocu. I otvoreno sam vam rekao da će me vrhovni svećenici i vladari Židova predati kako bi me se smaknulo, ali i da ću ja ustati od mrtvih. Zašto ste si onda dopustili da vas svi ti događaji, kad su se i ostvarili, tako smetu? I zašto vas je iznenadilo kad sam ustao iz groba trećega dana? Niste mi vjerovali jer ste čuli moje riječi, ali niste shvatili njihovo značenje.

"I sada biste trebali dobro poslušati moje riječi kako ne bi učinili istu pogrešku: čuli moje učenje svojim umom, ali ne shvatili njegovo značenje u svojem srcu. Od početka svojeg boravka kao jedan od vas učio sam vas da je moja jedina namjera objaviti mojeg nebeskog Oca njegovoj zemaljskoj djeci. Živio sam život otkrivenja Božjeg darivanja kako biste mogli iskusiti sve bolje poznavanje Boga u svom životu. Pokazao sam vam da je Bog vaš nebeski Otac; pokazao sam vam da ste sinovi Božji na zemlji. Činjenica je da vas, svoje sinove, Bog voli. Ako budete vjerovali mojoj riječi, ta će činjenica postati vječna i živuća istina u vašim srcima. Kada, kroz živuću vjeru, postanete božanski svjesni Boga, tada ste rođeni od duha kao djeca svjetla i života, i to vječnog života tijekom kojeg ćete se uspeti do svemira nad svemirima, te ćete iskusiti pronalazak Boga Oca u Raju.

"Upozoravam vas da uvijek trebate imati na umu da je vaša zadaća među ljudima navještavati evanđelje kraljevstva – stvarnost da je Bog otac i istinu da je čovjek njegov sin. Navješćujte cijelu istinu radosne vijesti, a ne samo dio spasonosnog evanđelja. Vaša poruka se nije promijenila zbog mog uskrsnuća. Još uvijek je spasonosna istina evanđelja kraljevstva da čovjek vjerom postaje Božji sin. Vaš je zadatak ići među ljude propovijedajući Božju ljubav i služenje ljudima. Ono što je svijetu najpotrebnije za znati je: Ljudi su Božja djeca, i kroz vjeru oni tu oplemenjujuću istinu mogu uistinu ostvariti i svaki dan iskusiti. Moje darivanje bi trebalo pomoći svim ljudima da spoznaju da su Božja djeca, ali to znanje neće biti dovoljno ako osobno vjerom ne shvate spasonosnu istinu da su oni živuća duhovna djeca vječnoga Oca. Bit evanđelja kraljevstva je ljubav Oca i služenje njegovoj djeci na zemlji.

"Vi svi znate da sam ja ustao od mrtvih, no to nije čudno. Ja imam moć položiti svoj život i opet ga uzeti; Otac daje takvu moć svojim Rajskim Sinovima. Više bi vaša srca trebala uzbuditi spoznaja da su mrtvi iz jednoga doba krenuli na vječni uspon ubrzo nakon što sam napustio Josipov novi grob. Živio sam svoj život u tijelu kako bih vam pokazao kako, kroz služenje puno ljubavi, možete svojim bližnjima otkriti Boga, isto kao što sam i ja, voleći vas i služeći vas, otkrio Boga vama. Živio sam među vama kao Sin Čovječji kako bi vi, ali i svi drugi ljudi, mogli znati da ste svi vi uistinu Božji sinovi. Stoga idite sada po cijelom svijetu propovijedajući ovo evanđelje nebeskog kraljevstva svim ljudima. Ljubite sve ljude kao što sam i ja vas ljubio; služite svojim bližnjima kako sam i ja služio vas. Besplatno ste primili, besplatno i dajte. Zadržite se ovdje u Jeruzalemu samo dok ja ne odem Ocu i dok vam ne pošaljem Duha Istine. On će vas uvesti u uvećanu istinu, a ja ću ići s vama po cijelome svijetu. Ja sam uvijek s vama, i svoj vam mir ostavljam." Kada je Isus završio svoj govor, iščeznuo je.

Četvrtak 18. svibnja Isus je stigao na zapadni obronak Maslinske gore s jedanaest tihih i pomalo izbezumljenih apostola. S ovog su mjesta, na dvije trećine do vrha planine, mogli vidjeti Jeruzalem i Getsemanski vrt. Isus se sada spremao reći oproštajnu riječ svojim apostolima prije nego što napusti Zemlju. I dok je tako stajao pred njima, apostoli su, a da im Isus to nije rekao, kleknuli oko njega u krug, i Isus im je rekao:

"Tražio sam da ostanete u Jezuralemu dok ne dobijete moć s visina. Uskoro ću vas napustiti; uskoro ću se popeti k svome Ocu i ubrzo, vrlo ubrzo, poslat ćemo na ovaj svijet mojeg boravka Duha Istine. I kad on dođe, započet ćete novo propovijedanje evanđelja kraljevstva, prvo u Jeruzalemu, a onda i do najdaljih kuteva zemlje. Ljubite ljude ljubavlju kojom sam ja ljubio vas, i služite svoje bližnje kako sam i ja služio vas. Duhovnim plodovima svojih života potaknite duše da vjeruju u istinu da je čovjek sin Božji, i da su svi ljudi braća. Sjećajte se svega što sam vas učio i života koji sam živio među vama. Moja vas ljubav zasjenjuje, moj će duh živjeti s vama, i moj će mir boraviti u vama. Zbogom."

Kad je Isus to rekao, iščeznuo je. Takozvano Isusovo uzašašće nije se ni po čemu razlikovalo od njegovih ostalih nestajanja tijekom četrdeset dana njegovog života poslije uskrsnuća na Zemlji. On je do Edentije išao preko Jeruzema, gdje su Svevišnji, uz prisutnost Rajskoga Sina, izbavili Isusa iz Nazareta iz stanja morontije, te su mu, kroz duhovne kanale uspona, vratili status Rajskog sinstva i vrhovne vlasti u njegovom Svemiru.

Za svog života na zemlji Isus je propovijedao evanđelje koje je ljude oslobađalo sujevjernog vjerovanja da su djeca đavla i koje ih je uzdizalo na dostojanstveni status Božjih sinova po vjeri. Ova poruka, kakvu je Isus propovijedao i živio u svoje doba, je nudila djelotvorno riješenje čovjekovih duhovnih teškoća u vrijeme svoje objave. I nakon što je osobno napustio ovaj svijet, Isus je na svoje mjesto poslao Duh Istine koji živi u ljudima i koji iz generacije u generaciju nudi novu i svježu formulaciju Isusove poruke kako bi svaka nova grupa smrtnika koja mogla primiti novu i suvremenu verziju evanđelja, izraženu riječima osobnog prosvjetljenja i grupnog vodstva koje može djelotvorno riješiti čovjekove nove i višestruke duhovne teškoće.

Prva misija ovog duha je, naravno, unaprijeđenje i personificiranje istine, jer spoznaja istine tvori najviši oblik ljudske slobode. Ovaj duh pored toga nastoji uništiti vjernikov osjećaj sirotstva. Nakon što je Isus živio među ljudima, svi vjernici bi doživjeli osjećaj usamljenosti da Duh Istine nije došao da živi u ljudskim srcima.

Darivanje Sinova duha je djelotvorno pripremilo sve mentalno zdrave ljude da prime univerzalni dar Očeva duha (Tajanstvenog Osmatrača) koji je poklonjen cijelom čovječanstvu. U određenom smislu, ovaj Duh Istine je duh Oca Svih kao što je i duh Sina Stvoritelja.

Bilo bi greška očekivati snažnu intelektualnu svjesnost izlivenog Duha Istine. Duh nikad ne stvara svjesnost o samom sebi, već jedino svjesnost o Sinu Mihaelu. Isus je od samog početka tvrdio kako duh neće govoriti o samom sebi. Stoga dokaz našeg odnosa s Duhom Istine ne počiva u našoj svjesnosti ovog duha već prije u našem unutarnjem doživljaju sve dubljeg prijateljstva s Isusom.

Duh je došao kako bi čovjeku pomogao da se sjeti i da razumije Isusove riječi i kako bi iluminirao i protumačio njegov zemaljski život.

Duh Istine je pored toga došao kako bi vjernicima pomogao da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegovog života u ljudskom obličju kao i njegovog novog i svježeg življenja u individualnim vjernicima svih novih generacija Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao kako bi svakog vjernika poveo k cijeloj istini, k sve širem znanju isustva življenja i porasta duhovne svjesnosti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Približava se vrijeme Uskrsa i mnogi ljudi to prihvaćaju kao blagdan sa slobodnim danima a vjernici kršćanskih crkvi slave taj dan manje više u ritualu sa potpunim nerazumjevanjem samog događaja tumačenog i usmjerenog objašnjenja svih kršćanskih crkvi. Radi toga ću pokušati objasniti Isusa iz Nazareta onako kako ga osobno doživljavam i sa znanjem koje imam. Isus iz Nazareta je uistinu Božiji Sin, biće koje samo sebi može uzeti i dati fizički život, tvorac i vladar našeg lokalnog svemira od 10 miliona naseljenih planeta sa bezbroj stvorenih i evolucijskih bića. Prva učenja o Isusu na Zemlji su predstavljena prvim ljudima od strane utjelovljenog osoblja planetarnog vladara prije skoro 400 000 godina ali sa padom tog poduzeća palo je i ovo učenje. Slijedeću objavu je proglasio Adam a trajala je do potopa i pada civilizacije Antlatide. Prije 4 000 godina utjelovio se Makiventa Melkizedek i utemeljio religijska učenja u Salemu (današnjem Jeruzalemu) o Isusu i Bogu Ocu Svih, koja su se fragmentalno zadržala u svim velikim religijama svijeta.

Da bi se razumjelo o čemu se radi potrebno je ukratko reći nešto o porijeklu i prirodi Isusa Krista koji je Božiji Sin Stvoritelj a spada u primarna bića velikog svemira koji grade lokalne svemire vremena i prostora i njima upravljaju. Ovi svemirski stvoritelji i vladari nose dvojno porijeklo – oni utjelovljuju osobine Boga Oca i Boga Sina. Ali svaki Sin Stvoritelj varira na svoj način; svaki ima jedinstvenu prirodu kao i jedinstvenu ličnost; svaki je “jedinorođenac” koji po porijeklu nosi savršeni božanski ideal.

Ovi primarni Rajski Sinovi nakon personifikacije počinju djelovati kao Mihaeli. Nakon što napuste Raj i počnu raditi na utemeljenju svojih svemira, oni primaju zvanje Sinova Stvoritelja. Nakon što prime najvišu vlast, oni postaju Glavni Mihaeli. Glavni vladar našeg svemira ponekad nosi naziv Krist Mihael.

Dok izvorni ili prvorođeni Mihael nikad nije prošao utjelovljenje u obličju smrtnog bića, on je sedam puta imao priliku proživjeti iskustvo duhovnog smrtnog uzlaza kroz sedam krugova Havone, uspinjući se od spoljašnjih planeta prema unutarnjim krugovima centralnog svemira. Mihaelov red dobro poznaje veliki svemir; ni jedna grupa djece vremena i prostora ne može doživjeti bitna iskustva u kojima Mihaeli već nisu sudjelovali; oni su zbilja sudionici ne samo božanske prirode već i naše prirode, što obuhvaća sve moguće prirode, od najviših do najnižih. Izvorni Mihael predsjedava sjednicama primarnih Rajskih Sinova na svemirskom centru. Imam razloga vjerovati da trenutno postoji više od sedam stotina tisuća ovih bića.

Rajski Sinovi primarnog reda djeluju kao dizajneri, stvoritelji, graditelji i administratori svojih domena, lokalnih svemira vremena i prostora, osnovnih tvoridbenih jedinki u sastavu evolutivnih svemira. Sin Stvoritelj ima dopuštenje odabrati prostorne jedinke svoje svemirske aktivnosti, ali prije nego što mogne započeti s fizičkom organizacijom svoga svemira, on prvo mora provesti dulji period vremena na opservaciji i proučavanju nastojanja svoje starije braće u različitim svemirima njegovog nasvemira. I prije svih ovih poduzeća, Sin Mihael mora proći dugotrajnim i jedinstvenim iskustvom opservacije Raja i obrazovnog programa Havone.

Nakon što Sin Stvoritelj napusti Raj kako bi započeo s pustolovinom svemirskog stvaranja i kako bi postao starješina – praktično Bog – lokalnog svemira koji predstavlja predmet njegove organizacije, on po prvi put stupa u intiman kontakt s Trećim Izvorom i Centrom i dolazi u poziciju koja rezultira njegovom ovisnošću o ovom Trećem Izvoru i Centru. Beskonačni Duh, unatoč svom prebivalištu s Ocem i Sinom na svemirskom centru, ostvaruje svoju sudbinu djelujući kao stvarni i djelotvorni poslužitelj svakog Sina Stvoritelja. Stoga svakog Sina Stvoritelja prati Stvaralačka Kćerka, biće koje treba postati Božanska Služiteljica, Majčinski Duh novog lokalnog svemira.

Nakon što se Mihael upusti u ovu pustolovinu, Rajski Izvori i Centri zauvijek oslobađaju njegove stvaralačke povlastice, dok jedina ograničenja počivaju u preegzistencijalnim osobinama ovih Izvora i Centara, kao i određenim drugim prijašnjim moćima i prisutnostima. Među ova ograničenja nad inače svemogućim stvaralačkim povlasticama lokalnog svemira spadaju slijedeće činjenice:

1. Beskonačni Duh upravlja nad energijom-materijom. Prije stvaranja novih obličja života, bilo velikih ili malih, prethodno početku bilo kakvih preobražaja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti suglasnost i radnu suradnju Beskonačnog Duha.

2. Vječni Sin ima kontrolu nad uzorcima i oblicima dizajna stvorenih bića. Prije nego što započne rad na stvaranju novih oblika bića ili novog dizajna stvorenja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti odobrenje Vječnog i Izvornog Majčinskog Sina.

3. Jedino Otac Svih može dizajnirati i pokloniti ličnost.

Oblici i uzorci uma predstavljaju rezultat životnih činitelja koji prethode pojavi stvorenih bića. Nakon povezivanja ovih činitelja koji zatim stvaraju živo biće (osobno ili drugo), Treći Izvor i Centar – kozmički izvor umne službe svim bićima -- poklanja umno obdarenje.

Kontrola nad oblicima i tipovima duha ovisi o razini njihovog ispoljenja. Na koncu konca, duhovni dizajn počiva pod kontrolom Trojstva ili pod upravom pred-Trojskih obdarenja duha Trojskih ličnosti – Oca, Sina i Duha.

Nakon što ovako savršen i božanski Sin primi prostornu lokaciju za izgradnju određenog svemira, nakon što se riješe rani problemi kozmičke materijalizacije i masivne ravnoteže, nakon što Sin stvori djelotvornu i funkcionalnu suradnju sa svojim parom – Kćerkom Beskonačnog Duha -- Svemirski Sin stupa u vezu sa svojim Svemirskim Duhom i ovom prilikom započinje vezu koja treba rezultirati stvaranjem nebrojenog mnoštva svemirske djece. Vezano uz ovaj događaj, mijenja se priroda usredotočenja Rajskog Beskonačnog Duha u vidu Stvaralačkog Duha koji prima osobna obilježja Majčinskog Duha lokalnog svemira.

Osobna prisutnost Sina Stvoritelja u njegovom lokalnom svemiru nije preduvijet glatkoj upravi nad utemeljenom materijalnom tvorevinom. Ovi Sinovi slobodno mogu otići do Raja, dok njihovi svemiri nastavljaju rotirati prostorom. Oni mogu položiti svoju upravu i biti utjelovljeni kao djeca vremena; njihove domene nastavljaju rotirati oko svojih centara.

Sin Stvoritelj prima svoju svemirsku domenu zahvaljujući dopuštenju Rajskog Trojstva i u suglasnosti s nadležnim Elohimom dotičnog nadsvemira. Zahvaljujući ovim dopuštenjima, on prima naslov fizičkog vlasništva, svemirskog zakupa. Ali Sin Mihael jedino može uzaći s ovog početnog i samoograničenog vladarskog stadija do iskustvene vrhovnosti zaslužene vlasti zahvaljujući svojim osobnim iskustvima u procesu izgradnje svemira i utjelovljenja darivanja. Sve do postignuća vlasti koju prima nakon darivanja, on vlada kao predstavnik Oca Svih.

Pri svakoj situaciji koja dovodi u pitanje, napada ili ugrožava upravu Sina Stvoritelja, on se vječno zakleo da će održati, zaštititi, obraniti i ako je to potrebno, povratiti svoju tvorevinu. Ovakve Sinove mogu napasti ili uznemiriti jedino njihova djeca i određena viša bića koja sami budu odabrali. Točno je da “viša bića” koja vuku porijeklo iz domena iznad lokalnog svemira vrlo rijetko uznemiruju Sina Stvoritelja. Ali ona to mogu učiniti ako hoće. Vrlina predstavlja rezultat slobodnih odluka ličnosti; ispravnost nije automatska osobina bića slobodne volje.

Svi Sinovi Stvoritelji prolaze kroz sedam perioda predavanja svojoj stvorenoj djeci prije nego što preuzmu utemeljenu i vrhovnu vlast nad svojim stvorenim svemirima.

Premda ovih sedam darivanja variraju u različitim sektorima i svemirima, ona uvijek obujmljuju pustolovinu smrtničkog darivanja. Prilikom konačnog darivanja Sin Stvoritelj postaje član jedne od viših rasnih grupa određenog naseljenog svijeta, obično one grupe koja u sebi nosi najveće nasljeđe Adamičke loze uvezeno u cilju unaprijeđenja fizičkog statusa ovih ljudi životinjskog porijekla. Samo jednom tijekom cijelog svog sedmostrukog života u obličju darovanog Sina, Rajski Mihael postaje dijete smrtničke majke, kao što naši zapisi govore o djetetu iz Betlehema. Nakon svakog darivanja, Sin Stvoritelj ide “Ocu s desne strane,” gdje prima Očevo priznanje darivanja i upute za izvedbu slijedeće epizode službe. Nakon sedmog i završnog darivanja, Otac Svih daje Sinu Stvoritelju vrhovnu vlast i upravu nad njegovim svemirom.

Ovakva bića utjelovljuju sve osobine koje proizlaze iz njihovog statusa djece božanskih roditelja i obujmljuju sve što proizlazi iz usavršenog iskustva stvorenog bića. Zašto bi se čovjek žalio zbog svog niskog statusa i prinudnog evolutivnog života, kad i sami Bogovi moraju proći kroz jednako iskustvo prije nego što postanu iskustveno dostojni i sposobni cjelovito i potpuno preuzeti upravu nad svojim svemirskim domenama.

Stvoritelj i vladar našeg lokalnog svemira od 10 milona naseljenih planeta nama poznat kao Isus Krist ili Jahve nakon što je proučio specijalni melkizedeški izvještaj o statusu izoliranih svjetova i po savjetovanju s Gabrijelom, je konačno izabrao Zemlju kao planet svog završnog darivanja. Po donošenju ove odluke, Gabrijel je osobno posjetio Zemlju i kao rezultat njegovog izučavanja različitih ljudskih grupa i njihovih duhovnih, intelektualnih, rasnih i zemljopisnih osobina, zaključio je da su židovi posjedovali određene relativne prednosti koje su ih činile rasom pogodnom za podarenje. Nakon što je Mihael odobrio ovu odluku, Gabrijel je imenovao i poslao na Zemlju Dvanaestočlanu Obiteljsku Komisiju—sastavljanu od pripadnika viših redova svemirskih ličnosti—kojoj je povjereno izučavanje židovskog obiteljskog života. Po okončanju svojih napora, komisija je imenovala tri para koja su prema njezinom mišljenju bila u stanju pružiti najpovoljnije obiteljske uvjete za Mihaelovo planirano darivanje i Gabrijel je bio prisutan na Zemlji kad je primio ovaj izvještaj.

Između ova tri kandidata, Gabrijel je osobno izabrao Josipa i Mariju; on se zatim osobno ukazao Mariji saopćivši joj radosnu vijest da će biti zemaljska majka darovanog djeteta.

Isus se planirao pojaviti na Zemlji kao prosječan čovjek kako bi ga prosječni ljudi mogli razumjeti i primiti; Gabrijel je stoga izabrao osobe poput Josipa i Marije da budu roditelji darovanog djeteta.

Marija je kao putnica 21. kolovoza 7. pr.K. rodila muško dijete. I tako je na svijet došao Isus iz Nazareta; i majka Marija je tako umotala dijete u pelenice koje je ponijela da joj se nađu na putu i položila ga u jasle. Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva druga djeca kako prije tako i poslije njegovog doba; i kako je bio židovski običaj, obrezan je osmog dana i formalno nazvan Jošua (Isus).

I ovdje ću preskočiti cijelu priču o izvanrednom Isusovom životu na Zemlji i govoriti o zadnjim danima njegovog boravka i uskrsnuća.

Isus je znao da je uhićenje obilježilo svršetak njegovog rada na Zemlji, u ljudskom obličju. U cjelosti je shvaćao način na koji je trebao umrijeti i malo se zanimao za detalje ove takozvane muke Isusove. Pred sudom Velikog vijeća Isus nije želio odgovoriti na optužbe lažnih svjedoka. Postojalo je samo jedno pitanje koje je uvijek moglo izvući odgovor od njega, bilo da ga postavi prijatelj ili neprijatelj, a to je bilo pitanje vezano uz prirodu i božanstvenost njegove zemaljske misije. Kad ga upitaše da li je bio Sin Božji, on im smjesta odgovori. Odlučno je odbio govoriti pred zlim Herodom. Pred Pilatom je govorio jedino kad je mislio da je Pilat ili neka druga iskrena osoba mogla izvući korist od boljeg poznavanja istine zahvaljujući njegovim riječima. Isus je učio svoje apostole uzaludnosti bacanja dragulja pred svinje, i ovom se prilikom usudio povesti za vlastitim učenjima. Njegovo je držanje ovom prilikom dalo primjera strpljivoj pokornosti ljudske prirode kao i veličanstvenoj tišini i svečanom dostojanstvu božanske prirode. Bio je u posve voljan raspraviti s Pilatom svako pitanje vezano uz političke optužbe koje donese protiv njega – bilo koje pitanje upraviteljevom sudbenom domenom.

U skladu s Očevom voljom -- kako je Isus čvrsto vjerovao – trebao se prepustiti prirodnom i normalnom tijeku ljudskih događaja upravo onako kako to svaki drugi smrtnik neminovno mora učiniti, te je stoga odbio upotrijebiti čak i svoje posve ljudske moći snage izražavanja kako bi utjecao na rezultat mahinacija ovih društveno kratkovidih i duhovno zasljepljenih ljudi. Premda je Isus živio i umro na Zemlji, njegov je cijeli zemaljski život od početka do svršetka imao za cilj da ostvari utjecaj i pruži uputu cijelom njegovom svemiru, njegovoj tvorevini koju je održavao.

Isus ne reče mnogo tijekom ovih procesa, ali njegove riječi bijahu dovoljne da pruže predodžbu svim smrtnicima o tipu ljudskog karaktera koji čovjek može usavršiti u suradnji s Bogom i da pokažu cijelom svemiru način na koji se Bog može očitovati u životu stvorenog bića koje se iskreno posvetilo izvršenju Očeve volje, na taj način postavši aktivnim sinom živog Boga.

Njegova se ljubav prema neukim ljudima u cjelosti obznanjuje u strpljenju i samokontroli prilikom suočenja s porugama, udarcima i poniženjem kojima ga izvrgoše grubi vojnici i nepromišljene sluge. On se štoviše ne naljuti čak ni kad mu svezaše oči podrugljivo ga udarajući pesnicama po licu govoreći: “Reci nam, Mesija, tko te je udario.”

Nakon što prvo podvrgnu Isusa bičevanju, Pilat izrazi više istine nego što je bio svjestan kad ga predoči gomili govoreći, “Evo čovjeka.” Uistinu, ustrašeni rimski upravitelj nije ni sanjao da je u istom ovom času cijeli svemir pažljivo promatrao ovaj jedinstveni prozor – svog voljenog Suverenog Vladara koji je s poniženjem bio podrvgnut porugama i udarcima svojih zlih i degradiranih smrtnih podanika. I Pilatove riječi odzvanjaše cijelim Svemirom, “Evo čovjeka!” Širom cijelog svemira, nebrojena mnoštva i dalje promatraju ovog čovjeka, dok Bog s Havone vrhovni vladar svemira nad svemirima, prihvaća ovog Nazarećanina kao utjelovljenje ideala koji stoji pred svim smrtnim bićima ovog lokalnog svemira vremena i prostora. U svom je neusporedivom životu uvijek uspio obznaniti Boga čovjeku. Ovom prilikom, tijekom ovih posljednjih časova svog smrtnog života i pod prijetnjom smrti, on nanovo uspijeva ostvariti novo i dirljivo otkrivenje čovjeka Bogu.

Čovjek, a ne Bog, stoji iza planova za Isusovo ubojstvo na križu. Dok je točno da se Otac nije htio uplitati u tijek ljudskih događaja na Zemlji, Rajski Otac ni na koji način nije uzrokovao, tražio ili zahtijevao ovu Sinovu zemaljsku smrt. Ostaje činjenica da se Isus prije ili kasnije da neki način morao osloboditi svog smrtničkog tijela, svog zemaljskog utjelovljenja, ali je ovo mogao učiniti na nebrojene druge načine, a da nije morao umrijeti na križu između dvojice zločinaca. Sve je ovo rad čovjeka, a ne Boga.

Bog Otac jednako volio zemaljskog čovjeka prije Isusovog života i smrti na Zemlji, kao što to čini poslije ovog transcendentnog predočenja suradnje između čovjeka i Boga. Dok ovaj veličanstveni događaj utjelovljenja Boga Lokalnog svemira u obličju čovjeka ma Zemlji nije mogao prouzrokovati unaprijeđenje osobina Božje vječnosti, beskonačnosti i univerzalnosti, on je obogatio i prosvijetlio sve druge administrativne osobe i stvorena bića Lokalnog svemira. Dok nas nebeski Otac ne voli ništa više poslije ovog Isusovog darivanja nego što je to činio prije ovog događaja, porasli smo u ljubavi svih drugih inteligentnih bića. Ovo trebamo zahvaliti činjenici da Isus nije samo obznanio Boga čovjeku, nego je postigao novo otkrivenje čovjeka Bogovima i svim nebeskim inteligentnim bićima cijelog svemira nad svemirima.

Isus se ne sprema položiti život kao žrtvu grijesima. On se ne sprema iskupiti prirođene grijehe ljudskog roda. U čovječanstvu nema ovakvih grijeha pred Bogom. Osjećaj krivnje jednostavno predstavlja stvar osobnog grijeha i svjesne i namjerne pobune Očevoj volji i administrativnoj upravi njegovih Sinova. Zlo i pobuna nemaju veze s fundamentalnim planom podarenja Rajskih Sinova Boga, premda nama može djelovati da program spasenja u sebi nosi provizorne osobine programa darivanja.

Božje bi spasenje koje je namjenjeno ljudskim bićima Zemlje bilo jednako djelotvorno i nepogrešivo neizbježno da Isus nije izgubio život u okrutnim rukama neukih ljudi. Da je Učitelj našao dobrodošlicu od strane zemaljskih ljudi i da je napustio Zemlju tako što je dobrovoljno odustao od svog tjelesnog života, ostala bi činjenica Božje ljubavi i milosti Sinova – činjenica da je čovjek sin Boga – na koju ovo ni na koji način ne bi utjecalo. Ljudi su sinovi Boga i samo je jedna stvar potrebna kako bi pretvorila ovu činjeničnu istinu u naše osobno iskustvo, a to je maša vjera koja se rađa od duha.

Dvojica zločinaca koje su razapeli s Isusom bili su suradnici Barabe, i trebali su umrijeti sa svojim vođom, no njega je Pilat zbog blagdana Pashe oslobodio. Isusa su tako razapeli umjesto Barabe.

Ono što se Isus ovom prilikom spremao učiniti, podvrgnuti se smrti na križu, učinio je dobrovoljno. Navješćujući ovo iskustvo, rekao je: “Zato me ljubi i čuva Otac moj što sam spreman dati život svoj. Ali ja ću ga opet uzeti. Nitko mi ga ne može oduzeti – ja ga sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti. Takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.”

Isus je izdahnuo na plemenit način – onako kako je i živio. Otvoreno je pokazao svoje kraljevsko dostojanstvo, te je zadržao kontrolu nad situacijom tijekom ovoga cijeloga tragičnoga dana. Spremno se suočio sa svojom sramotnom smrću, nakon što je prvo osigurao sigurnost svojih apostola. Mudro je suzbio Petrove nasilne tendencije, tražeći Ivanovu nazočnost do posljednjeg časa svoje smrtne egzistencije. Otkrio je svoju pravu prirodu krvoločnom Velikom vijeću, te je podsjetio Pilata koji je izvor suverene moći Sina Čovječjeg. Prema Golgoti je krenuo noseći svoju vlastitu poprečnu gredu, a svoje je brižno darivanje završio predajući duh svog smrtničkog postignuća u ruke svog Rajskog Oca. Poslije takvog života i takve smrti, Učitelj je uistinu mogao reći, “Svršeno je.”

Oko Isusovog je pogreba vladala prilična žurba i pometnja radi predstojeće subote i blagdana Pashe. Muškarci su se žurno vratili u grad, dok su žene ostale pored groba dok se nije smračilo. Osim Davida Zebedejevog i Josipa iz Arimateje, mali je broj Isusovih učenika uistinu vjerovao ili shvaćao da je Isus trebao uskrsnuti treći dan.

Iako Isus nije umro na križu kako bi iskupio grijehe smrtnih ljudi ili kako bi stvorio određeni djelotvoran pristup inače ljutom i okrutnom Bogu, iako Sin Čovječji nije položio život kako bi ublažio ljutnju Boga i otvorio put k spasenju grešnog čovjeka, unatoč svim ovim neispravnim idejama o iskupljenju i umilostivljenju, postoje određeni bitni aspekti Isusove smrti na križu koji se ne bi trebali previdjeti. Činjenica je da je Zemlja na obližnjim naseljenim planetima postala poznata kao “Svijet križa.”

Smrtni čovjek nikada nije bio vlasništvo velikih varalica. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih knezova višega svijeta. Nebeski Otac nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Isusova smrt na križu nije pokušaj otplate duga koji čovječanstvo duguje Bogu.

Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljude ovog jednog svijeta. Dok su smrtnici primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, točno je da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uvelike prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti fizičkog tijela.

Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, njega se sasvim sigurno može nazvati spasiteljem. Isus je zauvijek put spasenja učinio jasnim i izvjesnim; on je bolje i uvjerljivije predočio put spasenja svim smrtnicima svih svjetova cijelog njegovog svemira.

U smrti Sina Čovječjeg treba vidjeti vrhunac očitovanja Očeve božanske ljubavi prema njegovim sinovima svih smrtnih planeta. Križ stoga predstavlja odanost dobrovoljne ljubavi i darivanje dobrovoljnog spasenja onima koji su spremni primiti ovu odanost i takve darove. Otac nije zahtijevao ništa u Isusovoj smrti na križu – jedino ono što je Isus dragovoljno dao i ono što je odbio izbjeći.

Ako čovjek nije u stanju cijeniti Isusa i razumjeti značenje njegovog darovanog života, onda barem može shvatiti prijateljsku naklonost njegove smrtne patnje. Nijedan se čovjek nikada ne mora bojati da Stvoritelj ne poznaje prirodu i mjeru njegove privremene zemaljske patnje.

Znamo da cilj smrti na križu nije bio postići pomirenje čovjeka i Boga, već oživjeti čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti, te saopćenje ovih univerzalnih istina cijelom svemiru.

Nedugo nakon Isusovog pogreba u petak poslije podne, poglavar arhanđela koji je ovom prilikom bio nazočan na Zemlji, sazvao je sabor uskrsnuća uspavanih smrtnika obdarenih slobodnom voljom, te je odmah započeo razmatranje mogućih tehnika Isusovog uskrsnuća. Ovi okupljeni sinovi lokalnog svemira, Mihaelova stvorena bića, ovako su učinili vodeći se vlastitim osjećajem odgovornosti, a ne prema Gabrijelovom pozivu. Prije ponoći došli su do zaključka da stvoreno biće ne može olakšati proces uskrsnuća Stvoritelja. Bili su skloni ptihvatiti Gabrijelov savjet, koji ih je poučio da s obzirom da je Mihael “sam od sebe dao svoj život, te on sam također ima vlast opet ga uzeti u skladu sa svojom odlukom.” Nedugo po razilaženju ovog vijeća arhanđela, bićima iz civilizacije Aragon i njihovim različitim suradnicima pri procesu obnove stvorenih bića, tjeskobnim se promatračima obrati Isusov Božanski Tajanstveni Osmatrač, koji je zapovijedao okupljenim nebeskim vojskama Zemlje, riječima: “Nitko od vas ne može učiniti ništa kako bi pomogao svom Stvoritelju-ocu da se vrati u život. Kao smrtnik on je iskusio fizičku smrt; kao Stvoritelj svemira on još uvijek živi. Ono što sada imate priliku vidjeti je smrtni prijelaz Isusa Nazarećanina iz zemaljskog života u morontija obličje. Isusov je duhovni prijelaz bio okončan onog trenutka kad sam se odvojio od njegove ličnosti i postao vašim osobnim zapovjednikom. Vaš je Stvoritelj-otac odabrao proći cjelokupnim iskustvom svojih smrtnih bića, od rođenja na materijalnim svjetovima, prirodne smrti i morontija uskrsnuća, do statusa istinskog duhovnog postojanja. Uskoro ćete vidjete određenu fazu ovog iskustva, ali u njemu nećete moći sudjelovati. One stvari koje inače činite za stvorena bića ne možete učiniti za Stvoritelja. Sin Stvoritelj ima moć darivati se u obličju svojih stvorenih sinova; on sam po sebi ima vlast dati svoj život te ga ima vlast ponovo uzeti; i on ima ovu vlast prema izravnoj zapovijedi svog Rajskog Oca, i ja znam o čemu govorim.

Najveći dio informacija o Isusovom životu i smrti na Zemlji su date od strane Srednjih bića o kojima sam pisao u prethodnom postu a bili su zaduženi za praćenje i čuvanje Isusa od rođenja do smrti na Zemlji.