Procesom obuke i propovijedi, Isusovi apostoli i učenici su naučili da se evanđelje sastojalo od istine da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca, ali u ovom času duhovne ekstaze i osobnog osjećaja pobjede, najbolja moguća vjest--najveća novost--je bila činjenica da se Isus podigao od mrtvih. I tako su osnaženi utjecajem nebeske moći počeli propovijedati radosnu vijest--spasenje kroz Isusa--dok su nehotice učinili grešku govoreći o određenim činjenicama vezanim uz evanđelje umjesto što će govoriti o samoj njegovoj poruci. Petar je bio taj koji ih je nesvjesno poveo ovim pogrešnim putom, dok su ga drugi slijedili i dok je Pavle izgradio cijelu novu religiju na temeljima ove nove verzije radosne vijesti.

Evanđelje kraljevstva govori o činjenici da je Bog otac i njenoj posljedici, istini sinsko-bratskog odnosa ljudi. Kršćanstvo, kako se od tog dana počelo razvijati, govori o činjenici da je Bog Otac Gospodina Isusa Krista i o iskustvu vjerničke zajednice s uskrslim i proslavljenim Kristom. Nije čudno što su ovi duhom prožeti ljudi iskoristili ovaj događaj kao priliku da ispolje svoj osjećaj pobjede nad silama koje su težile uništenju njihovog Učitelja i njegovih učenja. U ovom se času bilo lakše sjetiti osobnog odnosa s Isusom i prepustiti se radosti uvjerenja da je On još uvijek na životu, da njihovo prijateljstvo nije završeno i da su primili duh koji im je Isus obećao poslati. Ovi vjernici su iznenada imali osjećaj da ih je nešto prenijelo u novi svijet, u novu egzistenciju radosti, moći i slave. Isus im je rekao da će kraljevstvo doći s velikom moći i neki su pomislili da su ovom prilikom počeli uviđati značenje ovih riječi. I kad se sve ovo uzme u obzir, nije teško razumjeti zašto su ovi ljudi počeli prorpovijedati evanđelje o Isusu, umjesto ranije poruke o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi.

Za svog života na zemlji Isus je propovijedao evanđelje koje je ljude oslobađalo sujevjernog vjerovanja da su djeca đavla i koje ih je uzdizalo na dostojanstveni status Božjih sinova po vjeri. Ova poruka, kakvu je Isus propovijedao i živio u svoje doba, je nudila djelotvorno riješenje čovjekovih duhovnih teškoća u vrijeme svoje objave. I nakon što je osobno napustio ovaj svijet, Isus je na svoje mjesto poslao Duh Istine koji živi u ljudima i koji iz generacije u generaciju nudi novu i svježu formulaciju Isusove poruke kako bi svaka nova grupa smrtnih ljudi mogla primiti novu i suvremenu verziju evanđelja, izraženu riječima osobnog prosvjetljenja i grupnog vodstva koje može djelotvorno riješiti čovjekove nove i višestruke duhovne teškoće. Prva misija ovog duha je, naravno, unaprijeđenje i personificiranje istine, jer spoznaja istine tvori najviši oblik ljudske slobode. Ovaj duh pored toga nastoji uništiti vjernikov osjećaj sirotstva. Nakon što je Isus živio među ljudima, svi vjernici bi doživjeli osjećaj usamljenosti da Duh Istine nije došao živjeti u ljudskim srcima.

Bilo bi greška očekivati snažnu intelektualnu svjesnost izlivenog Duha Istine. Duh nikad ne stvara svjesnost o samom sebi, već jedino svjesnost o Isusu Kristu. Isus je od samog početka tvrdio kako duh neće govoriti o samom sebi. Stoga dokaz našeg odnosa s Duhom Istine ne počiva u našoj svjesnosti ovog duha već prije u našem unutarnjem doživljaju sve dubljeg prijateljstva s Isusom. Duh je došao kako bi čovjeku pomogao da se sjeti i da razumije Kristove riječi i kako bi iluminirao i protumačio njegov zemaljski život.

Duh Istine je pored toga došao kako bi vjernicima pomogao da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegovog života u ljudskom obličju kao i njegovog novog i svježeg življenja u individualnim vjernicima svih novih generacija Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao kako bi svakog vjernika poveo k cijeloj istini, k sve širem znanju isustva življenja i porasta duhovne svjesnosti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Isus je živio kako bi pružio otkrivenje čovjeka koji se pokorava Božjoj volji, ali ne i primjer koji bi ljudi doslovce pokušali slijediti. Ovaj zemaljski život, smrt na križu i prateće uskrsnuće, su s vremenom postali novo evanđelje i cijena koju su ljudi morali platiti za iskupljenje od kobnog stiska zla - od prokletstva na koje ih je osudio uvrijeđeni Bog. No unatoč ovom izobličenju evanđenja, ostaje činjenica da je ova nova poruka o Isusu sa sobom ponijela mnoge temeljne istine i učenja njegovog ranijeg evanđelja kraljevstva. I ove se latentne istine Božjeg očinstva i bratstva ljudi prije ili kasnije moraju podići i djelotvorno preobraziti civilizaciju cijelog čovječanstva.

Izraz "krštenje duhom" koji je u ovo doba ušao u sastav redovnog riječnika obilježava jedino svjesno prihvaćanje ovog darovanog Duha Istine i osobno priznanje ove nove duhovne moći kao pozitivnog dodatka svim drugim duhovnim utjecajima već dobro poznatim u iskustvu ljudskih duša koje poznaju Boga.

Od darivanja Duha Istine, čovjek ima na raspolaganju pouku i utjecaj trostrukog obdarenja duha: Očevog duha (Misaonog Ispravljača ili Tajanstvenog Osmatrača kako ga nekad zovemo), Sinovog duha (Duha Istine) i Duhovog duha (Svetog Duha).

Na određeni način, čovječanstvo se nalazi pod utjecajem sedmostrukog djelovanja svemirskih utjecaja duha. Rane evolucijske ljudske rase su bile izložene progresivnom kontaktu sa sedam pomoćnih duhova uma Majčinskog Duha lokalnog svemira. Kako čovjek napreduje ljestvicom inteligencije i duhovne spoznaje, nad njim s vremenom počinje djelovati ili živjeti utjecaj slijedećih sedam duhova napredujućih svjetova:

1. Darovani duh Oca Svih--Misaoni Ispravljači.

2. Prisutnost duha koju čovjek prima od Vječnog Sina--duh gravitacije svemira nad
svemirima i određeni komunikacijski kanal duha.

3. Prisutnost duha koju čovjek prima od Beskonačnog Duha--univerzalni duh-um
cijele tvorevine, duhovni izvor intelektualnog srodstva svih progresivnih
inteligencija.

4. Duh Oca Svih i Sina Stvoritelja--Duh Istine koji se uopćeno naziva duhom
Svemirskog Sina.

5. Duh Beskonačnog Duha i Svemirskog Majčinskog Duha--Sveti Duh koji se
uopćeno naziva duhom Svemirskog Duha.

6. Um-duh Svemirskog Majčinskog Duha--sedam pomoćnih duhova uma lokalnog
svemira.

7. Duh Oca, Sina i Duhova--novoimenovani duh napredujućih zemaljskih smrtnih
ljudi koji su doživjeli spajanje smrtničke duhom rođene duše s Rajskim Misaonim
Ispravljačem i koji su zatim postigli božanstvenost i veličanstvo statusa Rajskog
Zbora Finalista.

I tako je darivanje Duha Istine svijetu i njegovim narodima donijelo posljednje obdarenje duha koje čovjeku treba pomoći pri sve naprednijoj potrazi za Bogom.

Mnogi događaji ljudskog života se teško mogu objasniti i pomiriti s idejom da živimo u svemiru kojim vlada istina i u kojem pobjeđuje ispravnost. Ovdje vrlo često znaju prevladati kleveta, laži, neiskrenost i neispravnost, jednom riječju, grijeh. Je li istina da vjera, naposljetku, može pobjediti zlo, grijeh i nepravdu? Odgovor je pozitivan. I Isusovi život i smrt vječno svjedoče o neminovnoj pobjedi istine dobrote i vjere stvorenog bića koje slijedi usmjerivački utjecaj duha. Isusa su vrijeđali i ismijavali dok je bio na križu riječima, "Da vidimo hoće li Bog doći da ga oslobodi." Nebo se smrklo na dan raspeća, dok je naredno jutro osvanulo u punom sjaju dok je dan Duhova bio još vedriji. Religije pesimističkog očajanja traže oslobođenje od životnog tereta; oni teže uništenju u vječnom snu i odmoru. Ovo je primjer religije primitivnog straha i bojazni. Isusova religija je novo evanđelje vjere proglašeno napaćenom čovječanstvu. Ova nova religija počiva na temeljima vjere, nade i ljubavi.

Ako religija zaslužuje da se nazove "opijum za narod," onda to nije Isusova religija. Viseći na križu, Isus je odbio narkozu i njegov duh koji je izliven nad svim ljudima predstavlja moćan svjetski utjecaj koji usmjerava čovjeka naprijed i naviše. Napredni duhovni poriv je najmoćniji pokretački utjecaj u cijelom svijetu; vjernik koji uči istinu predstavlja progresivnu i agresivnu zemaljsku dušu.

Na dan Duhova, Isusova religija je raskinula sve nacionalne podjele i rasne okove. Zauvijek je istina, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda." Na ovaj dan, Duh Istine je postao Isusovov osobni dar svakom smrtniku. Ovaj duh je darovan kako bi naveo vjernike da propovijedaju evanđelje kraljevstva, dok su oni greškom protumačili ovo izlivanje duha kao dio novog evanđelja koje su upravo nehotice definirali.

Duh vodi k cijeloj istini; on je učitelj šireće i rastuće religije beskrajnog napretka i božanskog raspleta. Iz dana u dan ovaj učitelj obznanjuje svakom vjerniku i tragatelju za istinom sve ono što je tako božanstveno obavijeno osobom i naravi Sina Čovječjeg.
Darivanje Duha Istine nije bilo uvjetovano ili povezano s bilo kakvim formama, ceremonijama, svetim mjestima ili naročitim postupcima koji su trebali omogućiti njegovo puno ispoljenje. U času kad se duh nadvio nad osobama koje su bile okupljene u gornjim odajama, one su jednostavno sjedile duboko zaokupljene molitvom. Duh je izliven nad selima kao i nad gradovima. Od apostola se nije tražilo da provedu više godina u osamljenoj meditaciji kako bi mogli primiti duh. Blagdan Duhova zauvijek prekida vezu između duhovnog iskustva i potrebe za posjetom nekog naročito povoljnog okruženja.

Prije Duhova, religija je jedino ukazivala na činjenicu da čovjek traga za Bogom; od Duhova na dalje, čovjek još uvijek traga za Bogom, ali nad svijetom sada sjaji prizor Boga koji isto tako traga za čovjekom i koji šalje svoj duh da nađe čovjeka i da u njemu živi.
Prije Isusovih učenja koja su dostigla vrhunac na dan Duhova, žene su imale vrlo nizak položaj u doktrinama starijih religija. Nakon Duhova, žene stoje u bratstvu kraljevstva i ispred Boga ravnopravno s muškarcima. Među sto dvadeset osoba koje su primile ovaj specijalni dar duha bilo je mnogo žena, učenica koje su dijelile ove blažene darove s muškarcima. Muškarci više ne mogu monopolizirati religioznu službu. Farizeji mogu zahvaljivati Bogu što nisu rođeni kao "žene, gubavci ili pogani," ali među Isusovim učenicima žene zauvijek moraju biti oslobođene svakog oblika religiozne diskriminacije koja počiva na njihovom spolu. Duhovi su izbrisali svaki oblik religiozne diskriminacije zasnovane na rasnim i kulturnim razlikama, društvenom staležu ili spolnim predrasudama. Nije čudo što su ovi vjernici nove religije glasno govorili, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda."

Krist je tako sve više postajao predmetom vjerovanja ove nove crkve koja se vrlo brzo formirala. Isus je još uvijek živ; umro je zbog ljudi; dao je svoj duh; ponovo će doći. Isus je bio jedino što je zaokuljalo njihove misli određujući ne samo ovaj novi koncept Boga već i sve ostalo. Bili su toliko uzbuđeni ovom doktrinom da je "Bog Otac Gospodina Isusa" da se nisu mogli vratiti staroj poruci da je "Bog Otac koji voli sve ljude"--sve i jednog čovjeka bez izuzetka. Istina, nevjerojano ispoljenje bratske ljubavi i neviđenog dobročinstva se rodilo u ovim ranim zajednicama vjernika. Ali bila je to zajednica ljudi koji su vjerovali u Isusa, a ne bratska zajednica obitelji Očevog nebeskog kraljevstva. Njihova dobronamjernost je bila plod ljubavi prema ideji Isusovog darivanja, a ne odatle što su bili u stanju prepoznati da su svi ljudi braća. Unatoč tomu, bili su tako prepuni radosti i u tolikoj mjeri spremni živjeti tako nove i jedinstvene živote da su sviju privukli da prihvate ovo učenje o Isusu. Strašno su pogriješili što su umjesto samog evanđelja kraljevstva poučavali živući i slikoviti komentar koji je pratio ovo evanđelje, ali čak i ovo je bilo najveća religija koju je čovječanstvo ikad imalo prilike upoznati.