Marketing
ISUS KRIST – PROŠIRENA ISTINA
Približava se vrijeme Uskrsa i mnogi ljudi to prihvaćaju kao blagdan sa slobodnim danima a vjernici kršćanskih crkvi slave taj dan manje više u ritualu sa potpunim nerazumjevanjem samog događaja tumačenog i usmjerenog objašnjenja svih kršćanskih crkvi. Radi toga ću pokušati objasniti Isusa iz Nazareta onako kako ga osobno doživljavam i sa znanjem koje imam. Isus iz Nazareta je uistinu Božiji Sin, biće koje samo sebi može uzeti i dati fizički život, tvorac i vladar našeg lokalnog svemira od 10 miliona naseljenih planeta sa bezbroj stvorenih i evolucijskih bića. Prva učenja o Isusu na Zemlji su predstavljena prvim ljudima od strane utjelovljenog osoblja planetarnog vladara prije skoro 400 000 godina ali sa padom tog poduzeća palo je i ovo učenje. Slijedeću objavu je proglasio Adam a trajala je do potopa i pada civilizacije Antlatide. Prije 4 000 godina utjelovio se Makiventa Melkizedek i utemeljio religijska učenja u Salemu (današnjem Jeruzalemu) o Isusu i Bogu Ocu Svih, koja su se fragmentalno zadržala u svim velikim religijama svijeta.
Da bi se razumjelo o čemu se radi potrebno je ukratko reći nešto o porijeklu i prirodi Isusa Krista koji je Božiji Sin Stvoritelj a spada u primarna bića velikog svemira koji grade lokalne svemire vremena i prostora i njima upravljaju. Ovi svemirski stvoritelji i vladari nose dvojno porijeklo – oni utjelovljuju osobine Boga Oca i Boga Sina. Ali svaki Sin Stvoritelj varira na svoj način; svaki ima jedinstvenu prirodu kao i jedinstvenu ličnost; svaki je “jedinorođenac” koji po porijeklu nosi savršeni božanski ideal.
Ovi primarni Rajski Sinovi nakon personifikacije počinju djelovati kao Mihaeli. Nakon što napuste Raj i počnu raditi na utemeljenju svojih svemira, oni primaju zvanje Sinova Stvoritelja. Nakon što prime najvišu vlast, oni postaju Glavni Mihaeli. Glavni vladar našeg svemira ponekad nosi naziv Krist Mihael.
Dok izvorni ili prvorođeni Mihael nikad nije prošao utjelovljenje u obličju smrtnog bića, on je sedam puta imao priliku proživjeti iskustvo duhovnog smrtnog uzlaza kroz sedam krugova Havone, uspinjući se od spoljašnjih planeta prema unutarnjim krugovima centralnog svemira. Mihaelov red dobro poznaje veliki svemir; ni jedna grupa djece vremena i prostora ne može doživjeti bitna iskustva u kojima Mihaeli već nisu sudjelovali; oni su zbilja sudionici ne samo božanske prirode već i naše prirode, što obuhvaća sve moguće prirode, od najviših do najnižih. Izvorni Mihael predsjedava sjednicama primarnih Rajskih Sinova na svemirskom centru. Imam razloga vjerovati da trenutno postoji više od sedam stotina tisuća ovih bića.
Rajski Sinovi primarnog reda djeluju kao dizajneri, stvoritelji, graditelji i administratori svojih domena, lokalnih svemira vremena i prostora, osnovnih tvoridbenih jedinki u sastavu evolutivnih svemira. Sin Stvoritelj ima dopuštenje odabrati prostorne jedinke svoje svemirske aktivnosti, ali prije nego što mogne započeti s fizičkom organizacijom svoga svemira, on prvo mora provesti dulji period vremena na opservaciji i proučavanju nastojanja svoje starije braće u različitim svemirima njegovog nasvemira. I prije svih ovih poduzeća, Sin Mihael mora proći dugotrajnim i jedinstvenim iskustvom opservacije Raja i obrazovnog programa Havone.
Nakon što Sin Stvoritelj napusti Raj kako bi započeo s pustolovinom svemirskog stvaranja i kako bi postao starješina – praktično Bog – lokalnog svemira koji predstavlja predmet njegove organizacije, on po prvi put stupa u intiman kontakt s Trećim Izvorom i Centrom i dolazi u poziciju koja rezultira njegovom ovisnošću o ovom Trećem Izvoru i Centru. Beskonačni Duh, unatoč svom prebivalištu s Ocem i Sinom na svemirskom centru, ostvaruje svoju sudbinu djelujući kao stvarni i djelotvorni poslužitelj svakog Sina Stvoritelja. Stoga svakog Sina Stvoritelja prati Stvaralačka Kćerka, biće koje treba postati Božanska Služiteljica, Majčinski Duh novog lokalnog svemira.
Nakon što se Mihael upusti u ovu pustolovinu, Rajski Izvori i Centri zauvijek oslobađaju njegove stvaralačke povlastice, dok jedina ograničenja počivaju u preegzistencijalnim osobinama ovih Izvora i Centara, kao i određenim drugim prijašnjim moćima i prisutnostima. Među ova ograničenja nad inače svemogućim stvaralačkim povlasticama lokalnog svemira spadaju slijedeće činjenice:
1. Beskonačni Duh upravlja nad energijom-materijom. Prije stvaranja novih obličja života, bilo velikih ili malih, prethodno početku bilo kakvih preobražaja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti suglasnost i radnu suradnju Beskonačnog Duha.
2. Vječni Sin ima kontrolu nad uzorcima i oblicima dizajna stvorenih bića. Prije nego što započne rad na stvaranju novih oblika bića ili novog dizajna stvorenja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti odobrenje Vječnog i Izvornog Majčinskog Sina.
3. Jedino Otac Svih može dizajnirati i pokloniti ličnost.
Oblici i uzorci uma predstavljaju rezultat životnih činitelja koji prethode pojavi stvorenih bića. Nakon povezivanja ovih činitelja koji zatim stvaraju živo biće (osobno ili drugo), Treći Izvor i Centar – kozmički izvor umne službe svim bićima -- poklanja umno obdarenje.
Kontrola nad oblicima i tipovima duha ovisi o razini njihovog ispoljenja. Na koncu konca, duhovni dizajn počiva pod kontrolom Trojstva ili pod upravom pred-Trojskih obdarenja duha Trojskih ličnosti – Oca, Sina i Duha.
Nakon što ovako savršen i božanski Sin primi prostornu lokaciju za izgradnju određenog svemira, nakon što se riješe rani problemi kozmičke materijalizacije i masivne ravnoteže, nakon što Sin stvori djelotvornu i funkcionalnu suradnju sa svojim parom – Kćerkom Beskonačnog Duha -- Svemirski Sin stupa u vezu sa svojim Svemirskim Duhom i ovom prilikom započinje vezu koja treba rezultirati stvaranjem nebrojenog mnoštva svemirske djece. Vezano uz ovaj događaj, mijenja se priroda usredotočenja Rajskog Beskonačnog Duha u vidu Stvaralačkog Duha koji prima osobna obilježja Majčinskog Duha lokalnog svemira.
Osobna prisutnost Sina Stvoritelja u njegovom lokalnom svemiru nije preduvijet glatkoj upravi nad utemeljenom materijalnom tvorevinom. Ovi Sinovi slobodno mogu otići do Raja, dok njihovi svemiri nastavljaju rotirati prostorom. Oni mogu položiti svoju upravu i biti utjelovljeni kao djeca vremena; njihove domene nastavljaju rotirati oko svojih centara.
Sin Stvoritelj prima svoju svemirsku domenu zahvaljujući dopuštenju Rajskog Trojstva i u suglasnosti s nadležnim Elohimom dotičnog nadsvemira. Zahvaljujući ovim dopuštenjima, on prima naslov fizičkog vlasništva, svemirskog zakupa. Ali Sin Mihael jedino može uzaći s ovog početnog i samoograničenog vladarskog stadija do iskustvene vrhovnosti zaslužene vlasti zahvaljujući svojim osobnim iskustvima u procesu izgradnje svemira i utjelovljenja darivanja. Sve do postignuća vlasti koju prima nakon darivanja, on vlada kao predstavnik Oca Svih.
Pri svakoj situaciji koja dovodi u pitanje, napada ili ugrožava upravu Sina Stvoritelja, on se vječno zakleo da će održati, zaštititi, obraniti i ako je to potrebno, povratiti svoju tvorevinu. Ovakve Sinove mogu napasti ili uznemiriti jedino njihova djeca i određena viša bića koja sami budu odabrali. Točno je da “viša bića” koja vuku porijeklo iz domena iznad lokalnog svemira vrlo rijetko uznemiruju Sina Stvoritelja. Ali ona to mogu učiniti ako hoće. Vrlina predstavlja rezultat slobodnih odluka ličnosti; ispravnost nije automatska osobina bića slobodne volje.
Svi Sinovi Stvoritelji prolaze kroz sedam perioda predavanja svojoj stvorenoj djeci prije nego što preuzmu utemeljenu i vrhovnu vlast nad svojim stvorenim svemirima.
Premda ovih sedam darivanja variraju u različitim sektorima i svemirima, ona uvijek obujmljuju pustolovinu smrtničkog darivanja. Prilikom konačnog darivanja Sin Stvoritelj postaje član jedne od viših rasnih grupa određenog naseljenog svijeta, obično one grupe koja u sebi nosi najveće nasljeđe Adamičke loze uvezeno u cilju unaprijeđenja fizičkog statusa ovih ljudi životinjskog porijekla. Samo jednom tijekom cijelog svog sedmostrukog života u obličju darovanog Sina, Rajski Mihael postaje dijete smrtničke majke, kao što naši zapisi govore o djetetu iz Betlehema. Nakon svakog darivanja, Sin Stvoritelj ide “Ocu s desne strane,” gdje prima Očevo priznanje darivanja i upute za izvedbu slijedeće epizode službe. Nakon sedmog i završnog darivanja, Otac Svih daje Sinu Stvoritelju vrhovnu vlast i upravu nad njegovim svemirom.
Ovakva bića utjelovljuju sve osobine koje proizlaze iz njihovog statusa djece božanskih roditelja i obujmljuju sve što proizlazi iz usavršenog iskustva stvorenog bića. Zašto bi se čovjek žalio zbog svog niskog statusa i prinudnog evolutivnog života, kad i sami Bogovi moraju proći kroz jednako iskustvo prije nego što postanu iskustveno dostojni i sposobni cjelovito i potpuno preuzeti upravu nad svojim svemirskim domenama.
Stvoritelj i vladar našeg lokalnog svemira od 10 milona naseljenih planeta nama poznat kao Isus Krist ili Jahve nakon što je proučio specijalni melkizedeški izvještaj o statusu izoliranih svjetova i po savjetovanju s Gabrijelom, je konačno izabrao Zemlju kao planet svog završnog darivanja. Po donošenju ove odluke, Gabrijel je osobno posjetio Zemlju i kao rezultat njegovog izučavanja različitih ljudskih grupa i njihovih duhovnih, intelektualnih, rasnih i zemljopisnih osobina, zaključio je da su židovi posjedovali određene relativne prednosti koje su ih činile rasom pogodnom za podarenje. Nakon što je Mihael odobrio ovu odluku, Gabrijel je imenovao i poslao na Zemlju Dvanaestočlanu Obiteljsku Komisiju—sastavljanu od pripadnika viših redova svemirskih ličnosti—kojoj je povjereno izučavanje židovskog obiteljskog života. Po okončanju svojih napora, komisija je imenovala tri para koja su prema njezinom mišljenju bila u stanju pružiti najpovoljnije obiteljske uvjete za Mihaelovo planirano darivanje i Gabrijel je bio prisutan na Zemlji kad je primio ovaj izvještaj.
Između ova tri kandidata, Gabrijel je osobno izabrao Josipa i Mariju; on se zatim osobno ukazao Mariji saopćivši joj radosnu vijest da će biti zemaljska majka darovanog djeteta.
Isus se planirao pojaviti na Zemlji kao prosječan čovjek kako bi ga prosječni ljudi mogli razumjeti i primiti; Gabrijel je stoga izabrao osobe poput Josipa i Marije da budu roditelji darovanog djeteta.
Marija je kao putnica 21. kolovoza 7. pr.K. rodila muško dijete. I tako je na svijet došao Isus iz Nazareta; i majka Marija je tako umotala dijete u pelenice koje je ponijela da joj se nađu na putu i položila ga u jasle. Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva druga djeca kako prije tako i poslije njegovog doba; i kako je bio židovski običaj, obrezan je osmog dana i formalno nazvan Jošua (Isus).
I ovdje ću preskočiti cijelu priču o izvanrednom Isusovom životu na Zemlji i govoriti o zadnjim danima njegovog boravka i uskrsnuća.
Isus je znao da je uhićenje obilježilo svršetak njegovog rada na Zemlji, u ljudskom obličju. U cjelosti je shvaćao način na koji je trebao umrijeti i malo se zanimao za detalje ove takozvane muke Isusove. Pred sudom Velikog vijeća Isus nije želio odgovoriti na optužbe lažnih svjedoka. Postojalo je samo jedno pitanje koje je uvijek moglo izvući odgovor od njega, bilo da ga postavi prijatelj ili neprijatelj, a to je bilo pitanje vezano uz prirodu i božanstvenost njegove zemaljske misije. Kad ga upitaše da li je bio Sin Božji, on im smjesta odgovori. Odlučno je odbio govoriti pred zlim Herodom. Pred Pilatom je govorio jedino kad je mislio da je Pilat ili neka druga iskrena osoba mogla izvući korist od boljeg poznavanja istine zahvaljujući njegovim riječima. Isus je učio svoje apostole uzaludnosti bacanja dragulja pred svinje, i ovom se prilikom usudio povesti za vlastitim učenjima. Njegovo je držanje ovom prilikom dalo primjera strpljivoj pokornosti ljudske prirode kao i veličanstvenoj tišini i svečanom dostojanstvu božanske prirode. Bio je u posve voljan raspraviti s Pilatom svako pitanje vezano uz političke optužbe koje donese protiv njega – bilo koje pitanje upraviteljevom sudbenom domenom.
U skladu s Očevom voljom -- kako je Isus čvrsto vjerovao – trebao se prepustiti prirodnom i normalnom tijeku ljudskih događaja upravo onako kako to svaki drugi smrtnik neminovno mora učiniti, te je stoga odbio upotrijebiti čak i svoje posve ljudske moći snage izražavanja kako bi utjecao na rezultat mahinacija ovih društveno kratkovidih i duhovno zasljepljenih ljudi. Premda je Isus živio i umro na Zemlji, njegov je cijeli zemaljski život od početka do svršetka imao za cilj da ostvari utjecaj i pruži uputu cijelom njegovom svemiru, njegovoj tvorevini koju je održavao.
Isus ne reče mnogo tijekom ovih procesa, ali njegove riječi bijahu dovoljne da pruže predodžbu svim smrtnicima o tipu ljudskog karaktera koji čovjek može usavršiti u suradnji s Bogom i da pokažu cijelom svemiru način na koji se Bog može očitovati u životu stvorenog bića koje se iskreno posvetilo izvršenju Očeve volje, na taj način postavši aktivnim sinom živog Boga.
Njegova se ljubav prema neukim ljudima u cjelosti obznanjuje u strpljenju i samokontroli prilikom suočenja s porugama, udarcima i poniženjem kojima ga izvrgoše grubi vojnici i nepromišljene sluge. On se štoviše ne naljuti čak ni kad mu svezaše oči podrugljivo ga udarajući pesnicama po licu govoreći: “Reci nam, Mesija, tko te je udario.”
Nakon što prvo podvrgnu Isusa bičevanju, Pilat izrazi više istine nego što je bio svjestan kad ga predoči gomili govoreći, “Evo čovjeka.” Uistinu, ustrašeni rimski upravitelj nije ni sanjao da je u istom ovom času cijeli svemir pažljivo promatrao ovaj jedinstveni prozor – svog voljenog Suverenog Vladara koji je s poniženjem bio podrvgnut porugama i udarcima svojih zlih i degradiranih smrtnih podanika. I Pilatove riječi odzvanjaše cijelim Svemirom, “Evo čovjeka!” Širom cijelog svemira, nebrojena mnoštva i dalje promatraju ovog čovjeka, dok Bog s Havone vrhovni vladar svemira nad svemirima, prihvaća ovog Nazarećanina kao utjelovljenje ideala koji stoji pred svim smrtnim bićima ovog lokalnog svemira vremena i prostora. U svom je neusporedivom životu uvijek uspio obznaniti Boga čovjeku. Ovom prilikom, tijekom ovih posljednjih časova svog smrtnog života i pod prijetnjom smrti, on nanovo uspijeva ostvariti novo i dirljivo otkrivenje čovjeka Bogu.
Čovjek, a ne Bog, stoji iza planova za Isusovo ubojstvo na križu. Dok je točno da se Otac nije htio uplitati u tijek ljudskih događaja na Zemlji, Rajski Otac ni na koji način nije uzrokovao, tražio ili zahtijevao ovu Sinovu zemaljsku smrt. Ostaje činjenica da se Isus prije ili kasnije da neki način morao osloboditi svog smrtničkog tijela, svog zemaljskog utjelovljenja, ali je ovo mogao učiniti na nebrojene druge načine, a da nije morao umrijeti na križu između dvojice zločinaca. Sve je ovo rad čovjeka, a ne Boga.
Bog Otac jednako volio zemaljskog čovjeka prije Isusovog života i smrti na Zemlji, kao što to čini poslije ovog transcendentnog predočenja suradnje između čovjeka i Boga. Dok ovaj veličanstveni događaj utjelovljenja Boga Lokalnog svemira u obličju čovjeka ma Zemlji nije mogao prouzrokovati unaprijeđenje osobina Božje vječnosti, beskonačnosti i univerzalnosti, on je obogatio i prosvijetlio sve druge administrativne osobe i stvorena bića Lokalnog svemira. Dok nas nebeski Otac ne voli ništa više poslije ovog Isusovog darivanja nego što je to činio prije ovog događaja, porasli smo u ljubavi svih drugih inteligentnih bića. Ovo trebamo zahvaliti činjenici da Isus nije samo obznanio Boga čovjeku, nego je postigao novo otkrivenje čovjeka Bogovima i svim nebeskim inteligentnim bićima cijelog svemira nad svemirima.
Isus se ne sprema položiti život kao žrtvu grijesima. On se ne sprema iskupiti prirođene grijehe ljudskog roda. U čovječanstvu nema ovakvih grijeha pred Bogom. Osjećaj krivnje jednostavno predstavlja stvar osobnog grijeha i svjesne i namjerne pobune Očevoj volji i administrativnoj upravi njegovih Sinova. Zlo i pobuna nemaju veze s fundamentalnim planom podarenja Rajskih Sinova Boga, premda nama može djelovati da program spasenja u sebi nosi provizorne osobine programa darivanja.
Božje bi spasenje koje je namjenjeno ljudskim bićima Zemlje bilo jednako djelotvorno i nepogrešivo neizbježno da Isus nije izgubio život u okrutnim rukama neukih ljudi. Da je Učitelj našao dobrodošlicu od strane zemaljskih ljudi i da je napustio Zemlju tako što je dobrovoljno odustao od svog tjelesnog života, ostala bi činjenica Božje ljubavi i milosti Sinova – činjenica da je čovjek sin Boga – na koju ovo ni na koji način ne bi utjecalo. Ljudi su sinovi Boga i samo je jedna stvar potrebna kako bi pretvorila ovu činjeničnu istinu u naše osobno iskustvo, a to je maša vjera koja se rađa od duha.
Dvojica zločinaca koje su razapeli s Isusom bili su suradnici Barabe, i trebali su umrijeti sa svojim vođom, no njega je Pilat zbog blagdana Pashe oslobodio. Isusa su tako razapeli umjesto Barabe.
Ono što se Isus ovom prilikom spremao učiniti, podvrgnuti se smrti na križu, učinio je dobrovoljno. Navješćujući ovo iskustvo, rekao je: “Zato me ljubi i čuva Otac moj što sam spreman dati život svoj. Ali ja ću ga opet uzeti. Nitko mi ga ne može oduzeti – ja ga sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti. Takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.”
Isus je izdahnuo na plemenit način – onako kako je i živio. Otvoreno je pokazao svoje kraljevsko dostojanstvo, te je zadržao kontrolu nad situacijom tijekom ovoga cijeloga tragičnoga dana. Spremno se suočio sa svojom sramotnom smrću, nakon što je prvo osigurao sigurnost svojih apostola. Mudro je suzbio Petrove nasilne tendencije, tražeći Ivanovu nazočnost do posljednjeg časa svoje smrtne egzistencije. Otkrio je svoju pravu prirodu krvoločnom Velikom vijeću, te je podsjetio Pilata koji je izvor suverene moći Sina Čovječjeg. Prema Golgoti je krenuo noseći svoju vlastitu poprečnu gredu, a svoje je brižno darivanje završio predajući duh svog smrtničkog postignuća u ruke svog Rajskog Oca. Poslije takvog života i takve smrti, Učitelj je uistinu mogao reći, “Svršeno je.”
Oko Isusovog je pogreba vladala prilična žurba i pometnja radi predstojeće subote i blagdana Pashe. Muškarci su se žurno vratili u grad, dok su žene ostale pored groba dok se nije smračilo. Osim Davida Zebedejevog i Josipa iz Arimateje, mali je broj Isusovih učenika uistinu vjerovao ili shvaćao da je Isus trebao uskrsnuti treći dan.
Iako Isus nije umro na križu kako bi iskupio grijehe smrtnih ljudi ili kako bi stvorio određeni djelotvoran pristup inače ljutom i okrutnom Bogu, iako Sin Čovječji nije položio život kako bi ublažio ljutnju Boga i otvorio put k spasenju grešnog čovjeka, unatoč svim ovim neispravnim idejama o iskupljenju i umilostivljenju, postoje određeni bitni aspekti Isusove smrti na križu koji se ne bi trebali previdjeti. Činjenica je da je Zemlja na obližnjim naseljenim planetima postala poznata kao “Svijet križa.”
Smrtni čovjek nikada nije bio vlasništvo velikih varalica. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih knezova višega svijeta. Nebeski Otac nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Isusova smrt na križu nije pokušaj otplate duga koji čovječanstvo duguje Bogu.
Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljude ovog jednog svijeta. Dok su smrtnici primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, točno je da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uvelike prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti fizičkog tijela.
Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, njega se sasvim sigurno može nazvati spasiteljem. Isus je zauvijek put spasenja učinio jasnim i izvjesnim; on je bolje i uvjerljivije predočio put spasenja svim smrtnicima svih svjetova cijelog njegovog svemira.
U smrti Sina Čovječjeg treba vidjeti vrhunac očitovanja Očeve božanske ljubavi prema njegovim sinovima svih smrtnih planeta. Križ stoga predstavlja odanost dobrovoljne ljubavi i darivanje dobrovoljnog spasenja onima koji su spremni primiti ovu odanost i takve darove. Otac nije zahtijevao ništa u Isusovoj smrti na križu – jedino ono što je Isus dragovoljno dao i ono što je odbio izbjeći.
Ako čovjek nije u stanju cijeniti Isusa i razumjeti značenje njegovog darovanog života, onda barem može shvatiti prijateljsku naklonost njegove smrtne patnje. Nijedan se čovjek nikada ne mora bojati da Stvoritelj ne poznaje prirodu i mjeru njegove privremene zemaljske patnje.
Znamo da cilj smrti na križu nije bio postići pomirenje čovjeka i Boga, već oživjeti čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti, te saopćenje ovih univerzalnih istina cijelom svemiru.
Nedugo nakon Isusovog pogreba u petak poslije podne, poglavar arhanđela koji je ovom prilikom bio nazočan na Zemlji, sazvao je sabor uskrsnuća uspavanih smrtnika obdarenih slobodnom voljom, te je odmah započeo razmatranje mogućih tehnika Isusovog uskrsnuća. Ovi okupljeni sinovi lokalnog svemira, Mihaelova stvorena bića, ovako su učinili vodeći se vlastitim osjećajem odgovornosti, a ne prema Gabrijelovom pozivu. Prije ponoći došli su do zaključka da stvoreno biće ne može olakšati proces uskrsnuća Stvoritelja. Bili su skloni ptihvatiti Gabrijelov savjet, koji ih je poučio da s obzirom da je Mihael “sam od sebe dao svoj život, te on sam također ima vlast opet ga uzeti u skladu sa svojom odlukom.” Nedugo po razilaženju ovog vijeća arhanđela, bićima iz civilizacije Aragon i njihovim različitim suradnicima pri procesu obnove stvorenih bića, tjeskobnim se promatračima obrati Isusov Božanski Tajanstveni Osmatrač, koji je zapovijedao okupljenim nebeskim vojskama Zemlje, riječima: “Nitko od vas ne može učiniti ništa kako bi pomogao svom Stvoritelju-ocu da se vrati u život. Kao smrtnik on je iskusio fizičku smrt; kao Stvoritelj svemira on još uvijek živi. Ono što sada imate priliku vidjeti je smrtni prijelaz Isusa Nazarećanina iz zemaljskog života u morontija obličje. Isusov je duhovni prijelaz bio okončan onog trenutka kad sam se odvojio od njegove ličnosti i postao vašim osobnim zapovjednikom. Vaš je Stvoritelj-otac odabrao proći cjelokupnim iskustvom svojih smrtnih bića, od rođenja na materijalnim svjetovima, prirodne smrti i morontija uskrsnuća, do statusa istinskog duhovnog postojanja. Uskoro ćete vidjete određenu fazu ovog iskustva, ali u njemu nećete moći sudjelovati. One stvari koje inače činite za stvorena bića ne možete učiniti za Stvoritelja. Sin Stvoritelj ima moć darivati se u obličju svojih stvorenih sinova; on sam po sebi ima vlast dati svoj život te ga ima vlast ponovo uzeti; i on ima ovu vlast prema izravnoj zapovijedi svog Rajskog Oca, i ja znam o čemu govorim.
Najveći dio informacija o Isusovom životu i smrti na Zemlji su date od strane Srednjih bića o kojima sam pisao u prethodnom postu a bili su zaduženi za praćenje i čuvanje Isusa od rođenja do smrti na Zemlji.
Post je objavljen 02.04.2012. u 22:51 sati.