...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

Mrak na licu i glas pušten među borove

Jedna odlična pjesma. Predobri likovi. Super riječi. Zakon muzika.
Što još reći, osim da pogledate spot...



Pantera - Respect







Tako samo jadni u svojoj nemoći...


Jedan pljesak molim. Sve je sada u redu. Najboljem.
Ili možda nije. Napokon se pojavilo malo sunca. Malo
uživanja. Ima i ljutnje. Razočaranosti i prijezira. Sreće.
Pomiješano s umorom. Bespomoćnosti u nekim stvarima.
Pretvaranje da nam je svejedno. Odlazak u nepoznato.


Tako je sve trulo. Kvarimo svijet. Tako lijepog, šarenog,
ranolikog ga unakazujemo svaki božji dan. Padaju teške
riječi, obećanja se rasplinu u zrak, fotografije u vatri, prsti
izdajnički upereni u nekoga koji je svoju priliku propustio.
Krajičkom oka virimo drugima kroz ključanicu, no u svoju
smo nagurali besprijekornost i novinski papir od jučer.
Čini se da je sve savršeno. No ipak nije. Ne primjećujete
gadosti na svojim kućnim pragovima. Mrlje na posteljini s
tigrastim uzorkom. Želimo biti voljeni. Bez laži. Otvorenih
očiju probijati se kroz prašnjavu rutinu. Ići dalje i ne odustati.
Nemamo muda suočiti se sa samim sobom, a kamoli s ostatkom
svijeta. Prvo trebamo naučiti biti odlučni u svojim htijenjima.

You can't lock me into your cage...

Simfoničari čine ono što inače ne bi.
Sve je nekako drugačije.
Bolje je bez tebe.

Kako prije nisam primjetila?

U potrazi za svojom vožnjom iz snova.
Vlakovi smrti puni zagubljenih
smiješaka.

Puzećke preživljavamo dane.
Nije preteško.
Tamošnje večeri čine
se drugačijima.

Čuvari mojih snova u neprestanoj
borbi za preživljavanje.
Nije tako lako.
Odlaženje bez svijesti,
s potrganim komadićima nadanja u naručju;
odlazak u praznoću.

Neke druge čine svijet boljim mjestom.
Meni samoj ne uspijeva,
no nisam digla ruke.
Ponekad se i zalomi.
Danas je nekako posebno.

Nekako normalnija, mirnija.
Samopouzdanija.
Prevarena. U sebe.
Napokon opipala sreću.

Želim nastaviti.
Sama.
Uspjet ću.









A lesson learned in life, known from the dawn of time...


Misija obavljena. Matika ispravljena, prvo polugodište.
Jes. Sve točno. Zadovoljna, pre. Još mi sve nekako
nestvarno. A baš sam nekako sumnjala. Uvijek bude
kontra nego što mislim da će biti. Da. Svi me izljubili
i izgrlili. Jasmina me čopila na hodniku i pet minuta me
grlila i govorila da je znala da ću uspjeti. Sinoć me puklo.
Baš sam se čudno osjećala. Gledala motore na internetu.
Slali su mi poruke da će sve bit u redu... Nisam vjerovala.
Prevarila sam se. Drago mi je da jesam. Četvero patnika
iz mog razreda još treba ispraviti. Valjda će uspjeti. I
Marko je uspio ispraviti digitalnu elektroniku. Da jasmina, je.
E ovo se sad treba proslaviti. Živimo za vikend. Jedva čekam.





You wanted to get under my skin...


Nedostaje mi ekipica iz ulice. Još neki ljudi sa strane.
Nedostaju mi praznici. Oni silni tulumi. Nedostaje mi
sunce i stajanje na sred mosta na Petrinjčici dok prži
sunce. Nedostaju mi moje poderane traperice koje ne
mogu nositi jer je još hladno. Odlasci na treninge.
Nadam se da će mi koljeno uskoro biti u redu. Izgaram
od želje za rukometom. Neki to ne mogu shvatiti.
Očekuju od mene da odustanem samo zbog ozljede.
Koja, usput rečeno, nije bila mala. Ali neka. Zacijelit će.
Nastavit ću dalje bez obzira slomila se ja opet. Željela bih.








Be yourself, by yourself, stay away from me...


Prošlo je dosta vremena. Napokon sam napisala post.
Bio je ovo živčenjački tjedan. S blesavim snovima.
Neprospavanim noćima. A dobro, sad baš...Tko još u
pola dva poslije ponoći piše putopis, a prije toga je
vježbao matiku?!?! Besciljno švrljanje internetom.
Šišala se. Na lijevoj strani kosa mi je malo ispod brade,
a na desnoj do pola leđa. Onako, ukoso. Čak imam i
šiškice. Nagovorili me danas da idem u Gardaland. A
stvarno nisam mislila ići. Iako sam ispravila matiku.
Rekla sam da ako u utorak ne ispravim, da ne idem.
Danas sam tek ispravila i rekla sam da ne idem jer nisam
ispravila onda kada sam si zadala rok. Rekli su mi da sam
tvrdoglava, luda, da nisam normalna. E smiješno mi je bilo
kada su rekli da ni oni neće ići ako ne idem i ja.. hehe.. ajd
dobro onda. Tako da na kraju ipak idem. Nivesićka je sretna.
Kako sam mogla odbiti kada je nabacila onakvu facu??



Ljudi moji, čujemo se, vidimo se. Držite mi se. Ne nervirajte
se, budite najbolja i najposlušnija djeca na svijetu.. Hm,
prilično teško za ostvariti, hehe..

Another brick in the wall (misli se na post)..

Doda mi je proslijedila štafetu. Iako sam je već napisala,
napisat ću opet par kratkih stvari..



1. Imam smeđe oči, ali kada plačem onda su zelene

2. Obožavam knjige i književnost, te namjeravam
jednog dana studirati komparativnu književnost

3. Idem u Glazbenu školu i sviram klavir

4. Neostvarena želja mi je naučiti svirati gitaru

5. Imam ružičastu spavaćicu (strašno.. hehe...)


-------------------------------------------------------


Eto ga. Prošlo i Valentinovo. Dan kao dan. Samo što
svi rade frku oko svega toga. Besmisleno. Sretnem
sinoć dvije frendice, hodaju zajedno ruku pod ruku
i kažu da se idu napit jer nemaju nikoga za Valentinovo.
Ne treba to tako ozbiljno shvaćati. Sv. Valentin je ionako
pogubljen još kad-ikad. Mislim, lijepo je to sve, ali ipak...
Ne shvaćam to sve pretjerano ozbiljno. Ono, mora mi
kupiti savršen poklon ili bolje da ga nema. Ne. Samo da
bude tu. Taj dan. Svaki dan. I sve će bit ok. Zadovoljna sam.







Nisam se dugo nikome javljala jer sam bila bolesna pa
nisam baš previše visila na netu. Samo mi je bilo do
spavanja. Čovječe, već mi je i televizija dosadila. Napokon
mi je ok. Neke ljude nisam vidjela sto godina. Nisam imala
ništa pametnije za pisati. Glupo mi je to reći. Čak nema ni
pjesme. A bit će je. Nemam volje za ništa. Treba se bacit
u nove pobjede (ali tek od idućeg tjedna..).



Pisat ću nešto kad me jednostavno pukne. Pozdrav svima
koji čitaju ovo ovdje, frendovima, ljudima iz parka, mami,
društvancu iz kantine (danas, 16.25).. ii, svima vama ostalima.
Uživajte, držite se, pijte puno čaja s limunom i medom,
ne nervirajte ljude oko sebe, budite vedri, dobri, nasmijani...

Where the wild roses grow...

Odvedi me jednom
daleko, daleko odavde.
Zatvorenih očiju i s mrtvilom
na usnama ovaj put.
Samo guščje perje mrtvo okolo leži.
Neki davni...
Pokoje prozirne uspomene.

Ostani tamo za mene.
Nemoj pokušavati biti ono što i ja.
Ionako nitko ne mari.
Ne sluša.

Znaš samo jednom
pronaći ono što one žele.
Zadovoljiti.
Neiskusnjak. Gubitnik.
Stani postrance.
Da te ne vide.

Znaš odustajati i trgati
srca na komadiće. A kasnije
ih nećeš skupljati.
Sama pronađi rame za plakanje.
Ovaj put tako nije
bilo.
Obrnuto.

Ne smijem reći tko je ovaj put plakao.
Gledali bi na tebe
sa sažaljenjem. Neću biti
baš takva.
Sada sam. Pokušava.
Sjeća se.
Ne uspijeva baš.

Svanut će i njemu jednom.
Uskoro nadam se.
Ionako mi je
svejedno.









Kažu da će ljubav jednoga dana slomiti svijet...



Tako daleko. Agonija šeće s njim. Osjeća se tako.
Ja ne mogu shvatiti. Nije ništa posebno. Ženska
ništa ne kuži (ili se samo pretvara..). Ona i samo
ona. Postao je nekako drugačiji. Možda je cijelo
vrijeme i bio upravo takav. Samo je sada pokazao
pravog sebe. Možda i griješim. Ne bih se željela
miješati. Glupo mi je gledati frenda takvog. Željela
bih pomoći nekako. No nema smisla. Ionako.
"And nothing else matters..." Zavisi. Kako kada.




Ressurection


Trgnula sam se. Gadno je ovako. Vjerovala ja ili
ne. Nije najbolje rješenje braniti se uvijek riječima
i lupanjem. Puno puta dobiješ po nosu. Ali neka.
Barem za razliku od nekih kažeš što zapravo
misliš. Iako nekad treba prešutjeti. Ali baš ne
uspijem svaki put skužiti kada treba zašutiti. Ok.
Ovo nije bila poanta svega. Odmaknula sam se od
onoga što sam zapravo htjela reći. Dosta je bilo
čučanja u svom sretnom svijetu. E sada ću vikati.
Ne. Pokušat ću riješiti nerješene stvari. Da mi ih
više prestanu nabijati na nos. E onda mi nema kraja.








Nakon svega, svi komadići su napokon na mjestu...


Bili smo na izletu. Mogu reći da je bilo stvarno
super. Skompali se s nekim likom koji dijeli
novine. Cjenkala se s likovima koji prodaju
kožnate narukvice. Tražila kestene likove koji
ih peku na ulici. Što je najbolje, dobila sam ih.
Bili pred sex-shopom. Gadno nešto. Bili u
metal-shopu. Tamo sam uživala iako sam bila
samo minutu. Kasnije se nitko nije htio vratiti.
Ne.. Šetali po gradu i smijali se (nešto novo?).
I još dosta toga. Nije fora kada se prepričava,
Sve u svemu, sve je ok, sve je opet na mjestu,
svi opet nisu s onim s kim bi htjeli biti. No dobro.
Sad će srijeda, još malo. Svanut će. Sve će se srediti.

Through the fire and flames

Možda treba preskočiti polja.
Plesati s mandragorama
i crnim dalijama.
Možda nesparivim.

S jetkošću crtam opsjene
po svom zidu
mržnje.
Postoji li išta drugačije od ovoga?

Skrivene tajne iza
mojih leđa.
Ledeno smješkanje i stupanje
uz pitanja o
postojanosti.

Put ka spalionicama snova.

Gar na pragu sa čuvarom
tajne.
Izgovoreno s otvorenim usnama.

Prolivena bademovača
po bijelom pruću.
Zamišljeno bez greške.

Još samo košuljari
svoje snove spremaju u džepove.
Nemogućnost gledanja.
Prekrižena polja.
Opet početak.








Za početak, mogli biste pročitati ovaj cijeli post.
Možda i nije tako loš. Da ne odustanete odmah
kada vidite koliko toga ima..




Baš sam nekako ludo raspoložena. Destruktivno.
Samo se smijem. Potrebno je tako jako malo.
Ne treba preveliki razlog. Prikrivanje neuspjeha.
Malo mi dođe da budem dobra, a malo.. hm.

Živcira me to kada prođeš gradom a ljudi te onako
gledaju s facama koje vrište "pogledaj je samo"..
Predrasude. Obično tako i je. No ne vrijedi za sve.
Puhnulo mi je nešto u glavu. Ne treba biti zatucan.
Svatko je ono što on želi biti. Ne ono što mu drugi
nameće. A upravo to nisam kužila. Nekako se stalno
borim protiv toga "poprijekog" gledanja "nešminkera".
No ne mogu jedina promijeniti svijet. Briga me ako je
netko šminker, cajka, hipi, darker, sotonist. Neću ga
dirati, pljuvati po njemu, kritizirati. Samo ako on ne dira
mene. Trpit ćemo se. Radi očuvanja dobrosusjedskih
odnosa. I bit će sve ok. Bez želje da netko bude nešto
drugo nego ono što zapravo je. Iako.. ali dobro sad..
Ako želiš da te gledaju još čudnije prođi gradom, pojačaj
mob na najglasnije i pusti Nightwish. Po mogućnosti neku
žestoku. E onda samo pratiš grozne izraze lica primitivčina.
Zatucanih ljudi koji znaju samo jedno. A drugo ne prihvaćaju.










Sada malo škole. Opet problemosi s profom iz matike.
Standardno. Ubijanje u pojam. Bijes. Vikanje. Bacanje
stvari po sobi. Lupanje. Obrazi trnu. Smirivanje. Nekako.
Bila treća iz geografije od trinaest. S tim da je ženska
koja je bila prva imala dva boda više od mene, a lik koji
je bio drugi bod više. Ma pojela se živa. Možda mi nekako
malo krivo. No ipak mi je drago. Sad sam prolupala. Iduće
godine idem na natjecanja za koje se god uspijem pripremiti.
Haha.. Kako ambiciozno Ma još će se sve preokrenuti za 360.


Evo nešto poduži post koji nije pisan baš u mom stilu.
Naša AdriJanči će ga sigurno shvatiti ovaj put. Hehe..
Držimo joj fige da što prije ozdravi. I Jaci isto. Čovječe,
svi bolesni u zadnje vrijeme. Želim mojim luđacima da
uspiju ispraviti matiku napokon. I digitalnu elektroniku,
da. Razumljivo je na koga se odnosi. Da se provedemo
sutra na izletu (valjda se ovaj put neće nitko napiti...)
Da me Mata napokon pusti na miru s tim Šakanovićem.
Liku se ni ne sjećam face najbolje. Ali najvažnije da me
zafrkava.
Želim popraviti neke stvari. Koji mi uporno ne
idu. Možda sam i ja kriva. Djelomično. Nikad ne priznaj.


No, sve u svemu, osjećam se super. Unatoč nekim
gadostima i gadovima. Pokušavam biti flegma. No
baš i ne uspijevam. Nama živčenjacima ne ide to baš
najbolje od ruke. Ali držimo se. Ali budimo realni.
Kako se kaže: "Nigdar ni bilo da nekak ni bilo."
Znate, mame svašta provaljuju kada tješe svoju
djecu. I lupaju u sred noći s njima tanjure. Psuju
one koji su naživcirali njihovu djecu. Plaču zajedno
sa svojom djecom. Tješe. Govore da će sve biti
u redu. I bit će. Samo što djeca trenutno to ne vide.

Čovječe, tko će ovo uopće čitati? Ma nitko...

Jednom kad noć ukrade nebu...

Dobro razumijem što se događa.
Paučina u uglovima
prostorije.
Crni baršun
se povlači po pločicama.

Sa stropa vise zamišljene žrtve.
Sami kolerici.
Dobrodošli u klub.
Miris
parafina.

Opskurnost teška,
kao omča oko vrata..

Opsidijan u srcu.








Ajmo sad ovako.
Mata mi kaže da napokon napišem
nekakav normalan post. Očito hoće da nabacim neku svoju
filozofiju. Ili već nešto. Popljuvao me zbog pjesama. hehe...
Mislim, mogu napisati neki bezobrazno dugačak post, ali
stvar je u tome što ga sigurno nitko ne bi čitao. Možda.

Što htjedoh reći? Napokon vikend. Štrebam geografiju.
Idem na natjecanje. Prijavila se bezveze. Bar neću biti
na tri školska sata. Meni odgovara. Glupo mi je tu
pisati o školi. Ionako je ne volim.

Bili smo sinoć kod frenda. Nije bilo kao i obično, no,
bilo je ok. Opet nekakva naguravanja oko onoga što
je netko rekao nekome iza leđa. Pljuvanje. Lupanje.
Igranje PES-a. I da. Nisam igrala. Kartala sam Uno
( u nedostatku kreativnosti..). Svu negativnu energiju
izbacila na frendu. Sad je super. Izašli van. Smrzli se.

Zvao je. Doći će. Valjda. Rezervacija za sedam.
Unaprijed planirani događaji. Kaže nešto drugo.
Kaže da je sretan. Vidi me i kad ga ja ne vidim.
Nije fer. Misli, misli. Sve je u savršenom redu.
Nema više frke. Sve se posložilo. A bilo je i vrijeme.