...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

You can't lock me into your cage...

Simfoničari čine ono što inače ne bi.
Sve je nekako drugačije.
Bolje je bez tebe.

Kako prije nisam primjetila?

U potrazi za svojom vožnjom iz snova.
Vlakovi smrti puni zagubljenih
smiješaka.

Puzećke preživljavamo dane.
Nije preteško.
Tamošnje večeri čine
se drugačijima.

Čuvari mojih snova u neprestanoj
borbi za preživljavanje.
Nije tako lako.
Odlaženje bez svijesti,
s potrganim komadićima nadanja u naručju;
odlazak u praznoću.

Neke druge čine svijet boljim mjestom.
Meni samoj ne uspijeva,
no nisam digla ruke.
Ponekad se i zalomi.
Danas je nekako posebno.

Nekako normalnija, mirnija.
Samopouzdanija.
Prevarena. U sebe.
Napokon opipala sreću.

Želim nastaviti.
Sama.
Uspjet ću.









A lesson learned in life, known from the dawn of time...


Misija obavljena. Matika ispravljena, prvo polugodište.
Jes. Sve točno. Zadovoljna, pre. Još mi sve nekako
nestvarno. A baš sam nekako sumnjala. Uvijek bude
kontra nego što mislim da će biti. Da. Svi me izljubili
i izgrlili. Jasmina me čopila na hodniku i pet minuta me
grlila i govorila da je znala da ću uspjeti. Sinoć me puklo.
Baš sam se čudno osjećala. Gledala motore na internetu.
Slali su mi poruke da će sve bit u redu... Nisam vjerovala.
Prevarila sam se. Drago mi je da jesam. Četvero patnika
iz mog razreda još treba ispraviti. Valjda će uspjeti. I
Marko je uspio ispraviti digitalnu elektroniku. Da jasmina, je.
E ovo se sad treba proslaviti. Živimo za vikend. Jedva čekam.





You wanted to get under my skin...


Nedostaje mi ekipica iz ulice. Još neki ljudi sa strane.
Nedostaju mi praznici. Oni silni tulumi. Nedostaje mi
sunce i stajanje na sred mosta na Petrinjčici dok prži
sunce. Nedostaju mi moje poderane traperice koje ne
mogu nositi jer je još hladno. Odlasci na treninge.
Nadam se da će mi koljeno uskoro biti u redu. Izgaram
od želje za rukometom. Neki to ne mogu shvatiti.
Očekuju od mene da odustanem samo zbog ozljede.
Koja, usput rečeno, nije bila mala. Ali neka. Zacijelit će.
Nastavit ću dalje bez obzira slomila se ja opet. Željela bih.








Be yourself, by yourself, stay away from me...


Prošlo je dosta vremena. Napokon sam napisala post.
Bio je ovo živčenjački tjedan. S blesavim snovima.
Neprospavanim noćima. A dobro, sad baš...Tko još u
pola dva poslije ponoći piše putopis, a prije toga je
vježbao matiku?!?! Besciljno švrljanje internetom.
Šišala se. Na lijevoj strani kosa mi je malo ispod brade,
a na desnoj do pola leđa. Onako, ukoso. Čak imam i
šiškice. Nagovorili me danas da idem u Gardaland. A
stvarno nisam mislila ići. Iako sam ispravila matiku.
Rekla sam da ako u utorak ne ispravim, da ne idem.
Danas sam tek ispravila i rekla sam da ne idem jer nisam
ispravila onda kada sam si zadala rok. Rekli su mi da sam
tvrdoglava, luda, da nisam normalna. E smiješno mi je bilo
kada su rekli da ni oni neće ići ako ne idem i ja.. hehe.. ajd
dobro onda. Tako da na kraju ipak idem. Nivesićka je sretna.
Kako sam mogla odbiti kada je nabacila onakvu facu??



Ljudi moji, čujemo se, vidimo se. Držite mi se. Ne nervirajte
se, budite najbolja i najposlušnija djeca na svijetu.. Hm,
prilično teško za ostvariti, hehe..