petak, 10.07.2009.
Ja sam tu negdje
U trenucima kada odlutamo u najdublje misli i zaboravimo gdje smo zapravo,možda i nismo tamo gdje smo zaboravili da jesmo.Odnosno isključimo li tjelesnu masu koja nas sputava da prijeđemo i jedan najobičniji kamenčić,a da se ne popiknemo i razbijemo,u najboljem slučaju samo koljena,bili bismo tamo gdje su i naši umovi.Dakle ako smo u našim najljepšim snovima sanjali o tome da bismo jednom mogli otputovati na Mars ili Mjesec ili barem na mjesta koja si jednostavno ne možemo priuštiti novčano kao Amerika,bilo bi potrebno samo da si vizualiziramo sliku u našim mislima kako bi se našli upravo tamo.Jer gdje je naš um tamo smo i mi.A kada bi se vratili na mjesto gdje smo ostavili našu tjelesnu masu,vratili bi se sa svim tim čudnim sjećanjima na doživljaje koje svojim tijelom nikada nismo doživjeli,ali ona su tu,čvrsto se drže za nas i uporno nas uvjeravaju da smo malo prije udisali zrak potpuno drugog prostora,a možda čak i vremena.Kada bi se u taj svijet umom mogli vraćati kada zaželimo i promatrati ga,i doživjeti slike u kojima bi bili uključeni i usputni prolaznici na nekoj tržnici,ili možda ljudi s kojima se srećemo svaki put kada koraknemo u taj klub kojeg smo uvijek htjeli posjetiti (a tjelesno to nije moguće),kako bismo mogli objasniti ili utvrditi,ili biti potpuno uvjereni da ti ljudi ne postoje i da su oni samo plod naše velike mašte?Ne možemo dokazati da su stvarni fizički jer smo ih našli na mjestima koje fizički ne možemo posjetiti,ali ipak oni su tu,mi ih osjetimo umom,mi stvaramo sliku njih odnosno kako bi oni možda izgledali.Ako ih fizički ne možemo osjetiti,a opet naš um šalje signale koji nam govore da oni moraju postojati kada ih vidimo bar na neki način,kako onda možemo biti sigurni da se to netko ne šali s nama i dok ne opažamo,ubacuje nam slike osoba u glavu koje stvarno negdje daleko,daleko postoje?Previše je pitanja,a premalo odgovora ali teško je pojmiti da nešto na što ljudski mozak pomisli uopće ne postoji.Ipak,kako pomisliti na ono što ne postoji?Nije li sve na što pomislimo zato što smo to barem u podsvijesti zapamtili nakon susreta s time?
Alice in Wonderland: "If I had a world of my own,everything would be nonsense.Nothing would be what it is because everything would be what it isn't.And contrary wise what it is,it wouldn't be.And what it wouldn't be,it would.You see?
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 16:22 -
četvrtak, 09.07.2009.
Hm,pozdrav čovjeku od kose i mašte
Tim Burton
Voodoo Girl
Her skin is white cloth,
and she's all sewn apart
and she has many colored pins
sticking out of her heart.
She has many different zombies
who are deeply in her trance.
She even has a zombie
who was originally from France.
But she knows she has a curse on her,
a curse she cannot win.
For if someone gets
too close to her,
the pins stick farther in.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:14 -
Nikada nije vidjela drvo trešnje
Potreban je samo trenutak da se osjetimo nezadovoljnima.Shvatimo da ne radimo ili nemamo ono što želimo i uhvati nas tjeskoba velikih promjera koju na kraju iskaljujemo na našim uspješno stečenim rezultatima jer oni više nisu važni,nego je SADA važno da dođemo do onoga ne stečenog,što nas još privlači i tepa nam da posegnemo za tim svim silama.Kako lutamo kroz život tako i nailazimo na nove prilike i sežemo za njima ne razmišljajući uvijek o posljedicama onoga za čime žudimo i ne razmišljajući o rizicima i onome što zapravo možemo izgubiti kada nešto novo dobijemo(uspijemo).Tek kada to imamo u našem dosegu i lagane vatrice nestane,onda se nevoljko suočavamo sa posljedicama s kojima se ne bismo suočili da možemo pobjeći,ali posljedice nas kad-tad susretnu i onda stojimo pred njima razapeti kao na križu i čekamo udarce.Ljudska priroda u svakom slučaju može imati drugo ime-Neumjerena priroda.S razlogom postoje stvari koje nisu u našem dosegu i uvijek postoji mogućnost da ćemo ih jednoga dana preuzeti. Kada bi sve stvari bile u našem dosegu,ljudskom rodu bi postalo dosadno jer ne bi imali za čime žuditi,pa ipak želje za nečime su one koje pokreću svijet.Od novca i predmeta koji ispunjavaju našu praznu svakodnevnicu sve do hrane kako bi preživjeli ili pažnje koju nikada nismo dobivali u onoj mjeri u kojoj bi ju svaki čovjek trebao dobivati.Naše želje se projiciraju u našim mislima i putuju svijetom tražeći same sebe kako bi bar u snovima zadovoljile naša tjeskobna bića i kako bi nam bar u snovima ukazale na nešto lijepo.Umirući od gladi ili samo od dosade,svi smo mi bića koja žude za nečime i isto kao što je krivo nazvati jednu gladnu osobu sebičnom jer žudi za gozbom kako bi uskratila svoje muke,jednako je tako krivo nazvati sebičnom jednu tinejdžericu koja žudi za najnovijim mobitelom koji je izašao na tržište.Ljudi su odrasli u različitoj okolini,a svi smo mi stvoreni da se orijentiramo na sebe i svoje želje(i na tuđe nakon naših ako to želimo).Ne možemo znati bi li jedna razmažena balavica u susretu sa gladnim siromahom bar na trenutak zaboravila na svoj mobitel i pomislila na želju jednog siromaha.Želju za kruhom.I ne možemo znati bi li njezina pomisao na tuđu želju imala utjecaja na naš svijet,bi li ona tom svojom pomisli koja je u jednoj stotinki izletjela iz njezinih najdubljih misli odlutala u svijet i nadopunila se na želju koju gladni siromah već duže vrijeme odašilje,na kraju krajeva,bi li njezina mala pomisao potpomogla da se ta želja ostvari (poremetivši ujedno ravnotežu dimenzije ali to sad nije bitno XD)ili ako ništa drugo bar priuštila siromahu da te noći ima jedan od najljepših snova u svom životu.
Na kraju,svi ljudi su sebični u nekoj mjeri.Ljudi koji zaslužuju pohvalu su oni koji su svjesni svoje sebičnosti i znaju je kontrolirati bar do te mjere da ne unište sve što su dosada stekli samo kako bi došli do nečega novog (u mnogim slučajevima ne potrebno po život nego samo po zadovoljstvo).Što se mene tiče,sve stvari koje su nužne za preživljavanje bi trebale biti besplatne 
.Ali u tom slučaju svijet bi se prevrnuo naopačke,a politika i veliki tajkuni nikada ne bi dopustili da se to dogodi.Kada bi samo drvo trešnje bilo dostupno svima…..
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:02 -
srijeda, 08.07.2009.
I ruže su izgubile miris….
Ne obraćamo pažnju na stvari oko nas.Stvari koje bi nam trebale biti važnije od onih koje se nalaze miljama daleko i zanimljive su samo zbog daljine koju ne možemo prevagnuti u jednom trenu.Stvari na koje ne obraćamo pažnju,a kad bi barem na sekundu primijetili te stvari svijet bi se promijenio u našim očima u istom onom trenutku u kojem smo htjeli prevagnuti milje da dođemo do nečega toliko ne vrijednog i ne zanimljivog,da budi veliki osjećaj razočaranja u trenutku kada se nađe u našim rukama.Kada legnemo na plažu,umjesto da stavimo sunčane naočale ili novine preko glave(te zaspimo s nadom da ćemo se probuditi crni kao mrlja od kave na bijelom stolnjaku),poslušamo na trenutak cvrkut ptica,valove koji u trenutku udara u stijenu lagano pošpricaju usputne prolaznike,šum vjetra koji prolazi kroz grane i skupine ljudi kojima se trnci na tijelu odmah pojave od hladnoće vjetra na mokroj koži.Da u našem umu jednostavno na trenutak isključimo ljudske glasove i poslušamo prirodu kako nam pjeva o životu i njegovim tajnama.Nakon tog doživljaja,jedna mala tenisica u kutu naše sobe koja već dugo nije osjetila naše noge bi nam izgledala drugačije.I kada odlazite kući nakon napornog dana na plaži u kojem ste uživali s ljudima koje poznajete (ili ne poznajete),stanite i pogledajte tuđe vrtove pune cvijeća koje se njiše na vjetru i izgleda kao da mu usput pomaže u komponiranju muzike,te ne dozvolite da se taj miris cvijeća izgubi samo jer ste jako zaposleni razmišljanjem o večernjem izlasku s ljudima koje poznajete (ili ne poznajete,ili ćete ih tek upoznati),ne dozvolite da i ruže izgube svoj miris…..
- 16:34 -
