ponedjeljak, 26.10.2009.
Crno pero
Iako vrijeme konstantno prolazi,pitamo se kada će sve završiti.I kada osjetimo da negdje trebamo biti,a znamo da je vrijeme da sve završi, shvatimo koliko bi trebali cijeniti to što trenutak traje uopće.Živiš za nešto,ne,misliš da živiš za nešto,a onda te pretekne „mala“ stvar zvana prolaznost i sve se mijenja.I onda shvaćaš da nikada zapravo nisi živio za to nešto,nego za put koji si morao prijeći da bi došao do toga,a sad kada si došao,više nije važno.Ono što ti na kraju nedostaje jest taj put koji si prolazio i kroz koji si se smijao i plakao,kroz koji nikada nisi išao sam…I tek sada,kad je došao kraj tome putu,ti shvaćaš koliko voliš i koliko si to trebao pokazati prije nego što su se promijene počele događati,prije nego što je prekasno došlo…No,sve je u redu,jer oni znaju i oni osjećaju isto! I njihova duša čezne negdje sada i oni znaju,sve znaju i sve razumiju.Ali nisu tu…A može li uopće jedan hvala objasniti što osjećaš? Pa i jedan „volim te“ nije dovoljan da objasni onozemaljske osjećaje koji su u nama i ne samo u nama,nego u cijelom svemiru jer takvi osjećaji sežu daleko i duboko u prostor.Demon si,a opet si anđeo,jer što je anđeo nego jedna strana kojoj fali druga?Što je demon nego jedna strana kojoj fali druga?Snađi se ti sada u ovome svijetu!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 23:36 -
