On, Ludilo i Ja
Rijeke maslinova ulja
"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...
Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije. Ja diplomirala, ali posla nema, on nije ni studirao, radi sezonski. Nekretnina nema, osim kata njegove obiteljske kuće. Proklete kuće. Tako ju je on nazivao. Ja sam bila uvjerena da pretjeruje i da ne może biti tako strašno pa sam objeručke prihvatila tu opciju kao jedinu. Iz grada se preselila na selo, jer ljubav je na selu ;) I bila presretna. Vjenčali smo se na jednu staru godinu, tulum je, kažu svi, bio za pamćenje, na nivou najprestižnijih dočeka. Ušli smo u tu novu godinu puni ljubavi i optimizma, prokleta kuća nije izgledala ni ružno ni prokleto, izgledala je kao naš dom. Optimizam, bar moj, je lagano splasnuo kad se moja žarka želja da postanem majka, nije neko vrijeme mogla ispuniti.
"Bit ce to sve ok!" - tješio me on i nastavio besposličariti dok sam ja po liječničkim ordinacijama tražila rješenje. Uvijek tako, on pasivan, ja preaktivna. Balansa nigdje, a ja uvjerena da je to u redu. Da će sve izaći na dobro. Nije naravno.
Nakon nekih godinu i pol' dana, došlo se do uzroka neplodnosti koji je relativno jednostavno odstranjen i ja sam napokon bila trudna. Optimizam se lagano vratio. Nakon prokreativnog, došao je i profesionalni uspjeh, ugovor na neodređeno!!! Financije su na neki način riješene. Zahvaljujući Bogu i meni, njemu ne.
Njegov doprinos svemu su rijeke maslinova ulja. Ne radi nigdje, ali ima 300 maslina!!!
Sadio ih je svojim rukama. Sad doduše ne radi ništa oko njih jer uz ludoga ćaću jednostavno ne može. Pa 'ko bi moga' s luđakon raditi?!? Nije on kriv, to se jednostavno ne može. Pa zato sjedi doma i igra igrice.
Za mene nikad nije bilo toga što ne mogu. Pa sam ja počela, uz ludog svekra, ići u te masline. Jer on neće, a netko mora. Godinu po godinu, posla sve više, ja sve više podmećem svoja leđa, ne iz moranja, već stvarno iz gušta, ali gušti nisu gušti dok balansa nema. Dok jedno radi sve, a drugo ništa. Ali nije on kriv, s ludim ćaćom se jednostavno ne može!!!
Lako meni, nije to moj ludi ćaća...
I tako se 300 maslina kroz 15-ak dana branja od zore do mraka, pretvaralo u rijeke maslinova ulja. Kojeg sam ja obožavala. Baš zato što sam ostavila svoju krv, znoj i suze da bih ga imala. To je ulju davalo poseban okus. Okus zadovoljstva. Njemu je imalo isti taj okus, iako se nije ni uznojio ni umorio.
Neću ga nikad ostaviti, znao mi je reći, jer će mi previše faliti njegovo ulje ;)
Evo, živim skoro dvije godine bez njegova ulja. Gorko je bilo u početku, ali sve je lakše. A nakraju, to ulje na neke čudne načine ipak dođe do mene pa me tješi. Govori mi "hvala na trudu i ljubavi koju si mi dala" kad već to nitko drugi neće da kaže. I bude opet onako ukusno kao u najboljim našim danima.
A 300 maslina?
Drugi ih sada beru...ona s nevinijim rukama ne, on idalje ne. Ludi svekar ubere koliko može, a ostalo pokloni ljudima.
Drugi ti masline beru, a ja te više ne volim.
Onoj koja ima nevinije ruke (part 2.)
Dok sjediš u mojoj kući i tepaš mome mužu, ne mogu se ne zapitati na koju si njegovu priču ti nasjela? Zanima me jer sa mnom je podijelio najintimnije svoje priče, bar je tako rekao, pa se pitam što je točno ostalo za tebe? Trebaju li tebi upće priče ili se zadovoljiš sa onih 5-7 min u spavaćoj sobi?
Ja sam oduvijek padala na priču. Ne na titule, stanja na računu, automobile i druge "bitne" stvari. Samo na priču.
A meni je pisao priče. Srcedrapajuće, emotivne, stvarne. Ja sam ih tako barem doživljavala.
Iz današnje perspektive, sve mi je sumnjivo i ne sviđa mi se što je tako, što na sve gledam razumom, a ne srcem, i uvijek s dozom opreza. Jebeš takav život, ali šta je tu je...do daljnjega je tako.
Tako je, na jednu moju priču iz mladosti o tome kako sam na Hit depo-u osvojila potpisani cd Alanis Morissette, on odgovorio sljedećom pričom:
- - - "Brzo će mater doći. Odo ja u sobu." - misli M.
Mater mu loče. Večeras će ko obično doći pijana, bit će skandal. M će biti u sobi. Misli kako mu je bilo lakše dok su mu brat i sestra bilo tu. Ona je sad u Zagrebu, on na fakultetu, M u pubertetu. Sam. Misli se ubit, misli pobić od kuće...baš mu je teško.
M kad mu je teško, priča s Bogom.
Išli su leć. M silazi i pali tv. Gleda Hit depo. To vode Hamed i Danijela. Cili je u kurcu, teško mu je. Gleda kako se Hamed priko emisije dopisuje s nekim. Daruje neki cd od Alanis Morissette. Neka cura ga kuva priko poruka. Ne mogu je dobiti. Kad su je dobili, osvojila je cd. Bila je to K iz Grada.
M cilo vrime idalje priča s Bogom.
Govori mu: "Bože, meni je teško. Al nek bude volja tvoja."
Govori njemu Bog: " A šta bi ti tio?"
"Tio bi ženu koja nije ko moja mater!" - odgovara M.
"A kakvu bi tio? Ja te pitan reci mi šta oćeš, a ti mi govoriš šta nećeš!"
Stane M misliti i jedina ženska koja mu pada na pamet je K iz Grada.
"Evo ko ova K iz Grada!"- odgovori Bogu i stavi taj težak, težak dan u škafet i zaboravi.
M je teške stvari stavlja u škafete i zaboravlja. Jedino je tako moga preživiti djetinjstvo.
Desetak godina je prošo. Voze se M i cura u Zagreb autom. Minjaju cd-ove, pričaju, zajebaju se, vole se. Ona vadi cd od Alanis Morissette i govori mu kako ga je osvojila na Hit depou.
Njemu se otvori škafet i govori joj da zna, da se sića. Očima punih sjaja.
Njegova cura je K iz Grada." - - -
A kakve je priče tebi napričao, da mi je znati....
Bile jednom neke tećice
Jučer sam bila u selu. Krizmala mi se rodica (imam i ja svojih rodica u njegovom selu!).
Srela sam njegovog prijatelja koji je i sam rastavljen. Rastavili se unazad 4 godine, kako on kaže, jer su bili k'o pas i mačka.
"Neka", kažem ja, "kad je bilo tako i ako ste to nekako zajedno odlučili, možda i bolje. Zdravije sigurno, pogotovo za dicu."
"A vi? - pita on iako zna priču, pričali su mu je seoski dušebrižnici.
"A mi se stvarno nismo svađali, mi smo se stvarno volili..." - započnem ja.
Blagi osmijeh mu se odmah razvukao licem, a poznavao nas je površno, nas kao par, njega dobro.
"Pa znam..." - reče, blago se smijući kao kad se čovjek prisjeća nekih sretnih dana, makar to ne bili njegovi sretni dani - "...pa ti si njemu nosila tećice na Cetinu!"
Ja sam koju sekundu pauzirala jer se odavno ni sjetila nisam tećica po Cetini pojedenih, s ljubavlju spravljenih, njemu kao tjelesnu i duševnu okrepu donesenih. Ni sjetila jer meni ništa neobično u tim tećicama nema. Nisam ni slutila da su drugi moje tećice iti primijetili. Da su moje tećice u očima slučajnih prolaznika bile romantični presedan, rijetko ili možda nikad viđen među našom generacijom. Toplo mi je odmah postalo oko srca.
Navikla sam tako ljubav iskazivati. Trudom i hranom. Ne možeš nekoga koga voliš sendvičima hraniti, ili ne daj Bože, dostavu naručiti. To ne govori "volim te" na način na koji sam ja htjela reći "volim te". Ne, ne...
I to, kao i sve drugo u životu, sam odradila onako temeljito, štreberski, po ps-u. I nisam žalila.
Radio je on tada kao skiper na raftingu, a ja sam bila u istom poslu, samo na drugoj funkciji. Jedna od rijetkih žena za volanom kombija. Samo što nisam još bila žena, već ranjeno dijete koje je naprasito ostalo bez oca. A otac je bio moja osoba. Onaj tko me razumio i bez izgovorene riječi. Velika praznina je nastala njegovim odlaskom, a ja sam je morala nekako popuniti.
Tada se pojavio on. Kome sam nosila tećice hrane i ljubavi na Cetinu.
Ludilo s velikim L
"Nitko ne zna šta je između muža i žene." - kaže meni njegova neudana teta od 80-ak godina kad sam je iznenadila kratkim posjetom. Nisam došla zbog nje, došla sam zbog svoje dice koja su na duži period otišla u ćaće, a meni fale.
Došla san vidjeti zavu i zeta (bivšu zavu i bivšeg zeta doduše, ali ja tu formalnost ne osjećam pa je ni ne izgovaram, čak i muža idalje zoven samo muž, a priko godinu dana smo razdvojeni) i njihovu dicu koju volin, s kojima san provela puno kvalitetnog vrimena.
Koji me idalje zovu ujnom.
Teško ih je bilo samo sresti, a ne ostati. U 5 min stisnuti sve emocije i događaje koje bi podijelio s njima. U 5 min gotovo nemoguće.
Zato nisan ni pričala puno, samo san grlila i plakala. Plakala, smiješeći se.
I tako kaže meni teta, da dokaže još jednom svoju reputaciju dame koja ne zabada nos gdje mu nije mjesto - nitko ne zna šta je izmeđa muža i žene - i nastavi lamentirati nad mojim odlaskom (na tome joj hvala, baš mi je to trebalo jer ni od koga iz te kuće to nisan dobila, a zaslužila sam itekako), a ja se mislim....da, nitko ne zna pa čak ni mi!!
Između mog muža i mene, voljela bih i ja znati što je stalo?! Nešto toliko jako da je sve sjebalo. Do temelja urušilo, a gradilo se dugo i strpljivo. Gradilo se ljubavlju.
To nešto ja zovem Ludilom. Ludilom s velikim L. I ne zato jer hoću reći da mi je muž lud, nije u tome stvar, lud nelud, moj je. Bio. Voljela sam ga i luda i neluda. Ali ludilo s velikim L jer je od njega napravilo potpuno drugu osobu. Jer je toliko moćno. Jer je uspjelo natjerati ga da posumnja u moju ljubav, u moju vjernost. A sve to dok sam ja ginila na bračno/obiteljsko/majčinskom bojištu. Borila se i čupala svim snagama da odradim sve najbolje što mogu. Bez puno njegove pomoći.
Nije mi ni mogao pomoći, sad razumijem, jer je bio već opsjednut Ludilom. Već ga je razdiralo iznutra i svaki atom snage je trošio da bi se izborio protiv njega. Za mene nije ostajalo ništa. A ja sam u tome vidjela njegovu sebičnost.
Može, a ne želi. Bira lakši put. Sve prebacuje na mene. A on je svo to vrijeme, izgarao na svom bojištu. Na bojištu Ludila.
Dobro smo mi i izdržali, sad kad pogledam. K'o Ukrajina. Ne bi da nije te proklete ljubavi bilo. A bilo je na bacanje. Na izvoz.
I tako život mene, na teži način nauči, da ljubav jednostavno nekad nije dovoljna. A što se dogodilo između mog muža i mene, nije ostala nepoznanica samo teti. Ne znam to ni ja.
Bolje ruglo, nego prokletstvo
Jedna je od životnih filozofija kojoj me on učio, a svodi se na to da je bolje u životu biti u poziciji izruganog nego prokletog.
Kad ti se rugaju zbog nečega, vrijeđaju ti ego, nije nikako ugodno, ali to govori možda više o njima, nego o tebi. Rugaju se da bi pokazali da su oni bolji. Rugaju se da bi te ponizili. Prikazali nebitnim. Ruganje isto tako ima poznati bumerang-efekt, tko se drugome ruga, vrlo brzo postane predmetom izrugivanja pa je zato bolje izbjeći u potpunosti takve niske pobude jer kad se bumerang vrati, ošine te jače i žešće nego što si ga ti bacio. I tome me je učio, a sam se toga nije držao.
Rugao se glupim pandurima. Uvijek i bez iznimke. Hvalio se svim svojim pothvatima u kojima je nadmudrio glupe pandure i na taj način im se narugao. S ogromnim ponosom je te priče pričao.
A sad je glupu pandurku kući doveo. Da mu vida rane koje mu je napravila lažljiva žena kurvetina.
Njegova jubav. Njegova bol.
I postao je ruglo. Ali bolje ruglo, nego prokletstvo! Samo što na žalost jedno ne isključuje drugo, iako tako poslovica sugerira.
Proklet je on od rođenja. Prokleta je kuća u kojoj živi, proklet mu je ćaća koji ga je stvorio, prokleta mu je sudbina. Zna on to vrlo dobro. U momentima kad Ludilo ne nastupa. Svjestan je on toga toliko da je sam pomišljao kako je bolje i za mene i za dicu da živimo bez njega. Jer se boji prokletstva. Bori se on protiv njega, ali zna da je ono jače. Ako već njega mora progutati, nek se bar mi spasimo.
I spasio nas je. Potjerao iz proklete kuće. Ostao je sam na fronti pa si je našao pojačanje. Snage MUP-a u borbi protiv duhova. Bit će to jedna zanimljiva priča koju ćemo tek ispričati.
Mi se više ne volimo!!!
"Mi se više na volimo!!!" - sumanuto je ponavljao kao odgovor na moje pitanje zašto to radi? Zašto me tjera od sebe? Zašto odustaje? Diže ruke od svega nakon toliko borbe? Muke i truda, njegove i moje...Zaaaaašto??
Urlala sam cijelim svojim bićem. Svaki moj atom i molekula su mu jednoglasno postavljali to pitanje, a odgovor uvijek isti. Od riječi do riječi isti. Identičan: sadržajno, intonacijski, ortoepski, fonološki... Jebački. U mozak jebački.
Mi smo se, po njegovome, preko noći prestali voljeti. Dan prije, ljubav cvjeta. Živimo renesansu svoga braka. Oni svi atomi i molekule od maloprije koji sad u očaju vrište, samo jedan dan prije su slavili.
Ali to prije, kao da nikad nije ni postojalo. To negira u potpunosti. Tada je bio u zabludi. Teškoj zabludi. Sad napokon sve vidi jasno. Sve vidi i sve zna. Jasnije nego ikad. Bez iti mrvice sumnje!!!
A sasvim slučajno, tako jasno je progledao nakon što je na nos ušmrkao 'ko zna koje količine psihodelične droge koja mu uopće nije utjecala na mozak!?! Mozak koji je kroz godinu i pol' dana bio izložen terapiji antidepresiva i antipsihotika. Sitnica. Skroz zanemariva sitnica u cijeloj ovoj priči. I antipsihotici i šmrkanje bijelog. Sve je to nebitno jer njegov mozak njemu govori da je ovaj put u pravu. A on će vjerovati svome mozgu jer to je jedino što u životu ima. Do sad ga je u životu spašavo bezbroj puta, neće ga valjda ovaj put iznevjeriti????
Kad se samo sjetim da mi je taj isti njegov mozak bio najprivlačniji dio njega od početka. Najveća njegova kvaliteta se pretvorila u najveće prokletstvo.
"Genijalni" um caruje, a oni najbliži mu, ispaštaju.
Onoj koja ima nevinije ruke (part 1)
Otkad sam čula da je u igri neka druga žena (veeeć!!!), razmišljam o tome što bih joj rekla kad i ako je sretnem. Puno se oprečnih emocija u tom mom misaonom ringišpilu izmjeni, od prezira, čak mržnje, do sažaljenja i zahvalnosti.
Prvo bih joj se predstavila. "Pozdrav, ja sam ona druga strana priče." - rekla bih joj. "Tebe ta druga strana priče ne zanima, znam, ali to ne znači da ona ne postoji i da nije bitna. Trebala bi te zanimati, ali nisam ja tu da te u to uvjeravam. Slobodno ti budi slijepa pored zdravih očiju. Ni prva ni zadnja. Jer ti je tako lakše. Jer ti to odgovara. Jer si usamljena i jadna pa želiš vjerovati u njegovu stranu priče. Želiš vjerovati da sam ja kučka koja ga je izvarala i srce mu slomila. A ti ćeš ga sad zakrpati. Izliječiti od mene. Spasiti. Učiniti sretnim i živim. Ti njega i on tebe."
Taj scenarij bi se i mogao odviti, da stvarno postoji samo jedna strana priče. Ali kao i sve dobre priče tako i ova, na tvoju žalost, ima tu drugu stranu samo je pitanje, želiš li je saznati?
Pitaš li ga ikad, baš me zanima, da ti ispriča što se točno i kako dogodilo? Spomene li tada on snimke koje je napravio dok me potajce špijunirao? Pitaš li ga da ti pusti te snimke da na svoje uši čuješ zvukove prevare i izdaje? Zvukove zabadanja noža u srce? Naravno da ne pitaš jer onda bi otkrila da je priča šuplja. Da ne drži nimalo vodu. A to ne želiš. Toga se bojiš.
Pitaš li ga što mi je još radio da bi potvrdio svoje gnjusne sumnje? Nije ti sigurno rekao da me na poligraf vodio. Da sam dobrovoljno u tu stolicu sjela i to sretna kao malo dijete, misleći kako će to biti dovoljno! Kako će mu taj dokaz moje iskrenosti i neprijetvornosti, stvarno biti dovoljan da pobijedi to jebeno ludilo u sebi. I znaš šta? Cijelih 5-6 mjeseci je bio. Poligraf je dokazao da ne lažem ni ne varam. Imala sam to crno na bijelo! Vrijedilo je svake kune (cijelih 5000 kuna!) i preživljenog poniženja. Ljubav je cvjetala. Bili smo u tzv "novom braku" u kojem nema mjesta nikakvim lažima, pričali smo o svemu i zaista rasli u ljubavi. Cijelih 5-6 mjeseci.
I onda baaam!!! Mozak opet uključi ludilo, ja opet postajem najgora od najgorih, poligraf sam lažirala (tako što sam zavela poligrafistu!), sve je laž, on tako ne može, moram ići...Potjera me. Odem. Za 2 dana me na koljenima moli da se vratim jer shvaća da je bolestan. Želi se liječiti i moli mene da mu pomognem. Obećava brda i doljne. Rijeke maslinovog ulja. I ono najpotrebnije, mir. Vratim se jer sam ono "u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" obećano na tu našu staru godinu, stvarno i mislila. Vratim se u privremeni mir i blagostanje koji svako malo opet postaje kaos i tako 3 godine. On-off. Ludilo dirigira našim životima. Kao marioneta, bespomoćno visim i molim. Uzdam se u Njegovu pomoć. Molim i čekam.
Kao što znaš, nisam dočekala svoj happy end.
Dočekala sam to da nakon samo 5-6 mjeseci od mog odlaska, točnije izgona iz vlastite kuće, druga žena po njoj hoda. Kuva kavu mome mužu u džezvi koju sam ja odabrala i svako jutro mu kroz skoro 10 godina iz nje kavu servirala. Druga žena sjedi za mojim stolom, jede s mojih tanjura i spava u mome krevetu, na mojim lancunima. I osjeća se, uvjerena sam, kao kraljica. A u biti je ptica kukavica.
Mater infanti lupus?
"Dijete od majke dobiva emocionalnu inteligenciju." - za mog muža je ta rečenica bila heureka moment na njegovom putu samoizlječenja. Izgovorila ju je njegova psihijatrica u vremenima kad je sam sebi porazno priznao kako njegove metode samoiscjeljivanja nisu dovoljne. Ne pale.
Njegova je majka bila alkoholičarka. Zanila ga je i rodila pijana, uvjerena sam u to. Trenutak naše veze u kojem on meni, kao da izgovara sam sebi smrtnu presudu, priznaje da mu je majka alkoholičarka, nikad neću zaboraviti. Tako slomljen do tad nije bio nikad. Tom rečenicom, on se meni razotkrio.
Tom rečenicom je srušio sve zidove obrane sagrađene tokom dugih godina njegova odrastanja i stao preda me potpuno bespomoćan. Ranjiv. S punim povjerenjem da ga neću povrijediti.
Bili smo tada možda već 2 godine zajedno, volili se onako naivno i bezbrižno kako se samo u mladim danima može voljeti. Bez ožiljaka. Bez strahova. Samo ljubav. Barem meni je tako bilo. Njemu, izgleda, ipak nesto drugačije. Nisam tada ni blizu razumjela težinu te rečenice. Samo sam ga grlila i govorila da će sve biti u redu. Ima sad mene. Nisam ga planirala nikad povrijediti. Bila sam mu se spremna dati na sve moguće načine, što god mu treba, samo da mu pomognem vidati te rane. I to sam i činila.
Jer ja sam od svoje majke naučila da je ljubav davanje. Jer, Bogu hvala, nisam imala majku alkoholičarku. Ja sam imala požrtvovnu majku punu ljubavi. Ali ona je imala oca alkoholičara koji ju je napustio. A majku u poznim godinama koja se više bavila ulogom babe svom prvom unučetu, nego ulogom mame mojoj majci. A tada joj je bilo samo sedam godina. Samopouzdanje joj je bilo duboko u minusu. Nije ga uopće imala. Tražila je očajnički nekoga tko će joj dati ljubav za kojom je cijelo djetinjstvo vapila. I našla je u mome ocu. Ljubav je ona izražavala kroz davanje. Bezuvjetno davanje. Zatiranje čak sebe na račun voljenog. Tako je ona ćaću volila. A ja sam, gledajući ih, naučila da to tako treba izgledati. Ugasiti svoje potrebe, zatomiti svoj ego i ugađati. Kuvat mu. Radit umisto njega. Gojit dicu sama. Podmetat leđa dok god ona mogu podnit teret života. I ne misliti o posljedicama. O ranama. O dijagnozama. Samo gurati naprijed.
Njeno guranje naprijed je naprasno zaustavljeno jednim infarktom. A moje jednim ludilom.
Njoj u 44.-oj, a meni u 39.-oj godini života. Ona se nikad nije potpuno oporavila. Nadam se da za mene ima nade. A još više se nadam da pod ovakvim naslovom moja kćer neće imati što napisati. Za to molim Boga više od ičega.
Zašto je Potjeh morao umrijeti?
Bajka o Potjehu koji je tražio istinu, me uvijek izluđivala. Dok sam je čitala kao dijete, rastuživala me, onda me kao studenticu književnosti ljutila jer bajke trebaju po definiciji imati klasični happy end, a protagonist ove bajke, koji je čisti pozitivac se utapa u zdencu! Hej, utapa!!! Zar ne bi, po narativnoj logici bajke, trebao završiti u kakvom dvorcu s prekrasnom princezom ili bar ostati živ? Iz nekog razloga nije.
Dugo mi je trebalo da se tom razlogu domislim, jednako kao što je samom Potjehu trebalo da nađe istinu. Našla sam svoje odgovore na teži način. Istinu nisam ja tražila, nego se istina od mene tražila. I ja sam je dala. Ne samo dala, već i na razne načine (one CSI-ovske) dokazala. Ali to nije bilo dovoljno. Mozak je varljiv, pogotovo kad se previše na njega oslanjaš jer ništa drugo u životu nemaš. Ta vječna borba između racionalnog i emocionalnog je, na kraju, i prava tema ove bajke. Potjeh je znao u krajičku svog mozga da je zaboravio nešto jako bitno, nešto od životne važnosti što mu je Svarožić priopćio. I umjesto da jednostavno posluša svoje srce koje ga je upravo tim putem vodilo, odlučio je poslušati razum i krenuo u svoju iscrpljujuću potragu. Nije on tokom te potrage izgubio sebe, dapače, radio je idalje dobro jer mu je takva narav, ali patio je onaj kojeg je najviše volio - njegov djed. Uvijek netko pati, to je valjda tako, ali zašto to moraju biti oni dobri?
Nagrada koju su obojica nakraju dobila za svo svoje dobro bio je vječni mir u dvoru Svarožićevom, odnosno smrt i odlazak u raj. S vjerske perspektive, koju je autorica nesumnjivo utkala u ovu bajku, nema veće nagrade, ali s ljudske, ne može izostati vječno i neodgovoreno pitanje - zašto?
Mogućih odgovora je puno, a za koji ćemo se odlučiti, uvelike određuje kako će nam život izgledati. Zato birajte oprezno!
P.s. - I da odgovorim na pitanje iz naslova, Potjeh je morao umrijeti baš zato što je istinski dobar. Njegova smrt je promijenila njegovu iskvarenu braću koja su činila zlo i djedu i sebi, a nakon toga su se obratili. Nastavili su živjeti ispravno i zaslužili i sami život vječni. Bez njegove žrtve, to ne bi bilo moguće. I to je to. Kad si dobar, jedeš govna.
Naučena - izgubljena
"Kad te naučim, izgubit ću te!" - govorio mi je, nimalo s visoka, već s ljubavlju i određenom dozom mudrosti i tajnovitosti. Kao da se u tim riječima krila neka njegova filozofija života, iskustvo života koji ti (zna on) nekad nešto daje, ali onda duplo uzima.
Uvijek su te riječi dolazile sa slatkim osmijehom pa se nisam nikad ljutila niti bi feminizam u meni proradio. "Neka me uči, želim od njega učiti!" - mislila sam. Ali da će me izgubiti, stvarno smiješno i nelogično, isto sam mislila.
Pokazalo se da sam krivo mislila. Pokazalo se, još jednom, da je njegovo iskustvo života dublje od moga i da, makar intuitivno, neke stvari zna.
Učio me on tako, kako nekad treba reći NE. I kad voliš i kad ti savjest govori da, zbog sebe ipak nekad smiješ reći NE. Učio me kako je odraz u ogledalu koji me frustrira, samo subjektivni privid, kako ljepota stvarno leži u očima promatrača. I vidjela sam tu ljepotu sebe kroz njegove oči.
Učio me da pronađem svoju snagu i da dignem glavu visoko jer mi nitko ništa ne može! Učio me da sam nepobjediva, a onda me on pobijedio. Razorio. Sa zemljom sravnio. Nije on, nego njegovo Ludilo. Prvo je pobijedilo njega, a onda mene. Srušilo sve u ljubavi građeno. Ubilo nadu. Ubilo vjeru. Ostavilo bezbroj neodgovorenih pitanja. I ogromnu odgovornost. Odgovornost za dva nevina dječja života. Odgovornost da oni dobiju istinu. Da dobiju vjeru i nadu. To me nije naučio prije nego me izgubio.
To ću izgleda morati naučiti sama.
