"Nitko ne zna šta je između muža i žene." - kaže meni njegova neudana teta od 80-ak godina kad sam je iznenadila kratkim posjetom. Nisam došla zbog nje, došla sam zbog svoje dice koja su na duži period otišla u ćaće, a meni fale.
Došla san vidjeti zavu i zeta (bivšu zavu i bivšeg zeta doduše, ali ja tu formalnost ne osjećam pa je ni ne izgovaram, čak i muža idalje zoven samo muž, a priko godinu dana smo razdvojeni) i njihovu dicu koju volin, s kojima san provela puno kvalitetnog vrimena.
Koji me idalje zovu ujnom.
Teško ih je bilo samo sresti, a ne ostati. U 5 min stisnuti sve emocije i događaje koje bi podijelio s njima. U 5 min gotovo nemoguće.
Zato nisan ni pričala puno, samo san grlila i plakala. Plakala, smiješeći se.
I tako kaže meni teta, da dokaže još jednom svoju reputaciju dame koja ne zabada nos gdje mu nije mjesto - nitko ne zna šta je izmeđa muža i žene - i nastavi lamentirati nad mojim odlaskom (na tome joj hvala, baš mi je to trebalo jer ni od koga iz te kuće to nisan dobila, a zaslužila sam itekako), a ja se mislim....da, nitko ne zna pa čak ni mi!!
Između mog muža i mene, voljela bih i ja znati što je stalo?! Nešto toliko jako da je sve sjebalo. Do temelja urušilo, a gradilo se dugo i strpljivo. Gradilo se ljubavlju.
To nešto ja zovem Ludilom. Ludilom s velikim L. I ne zato jer hoću reći da mi je muž lud, nije u tome stvar, lud nelud, moj je. Bio. Voljela sam ga i luda i neluda. Ali ludilo s velikim L jer je od njega napravilo potpuno drugu osobu. Jer je toliko moćno. Jer je uspjelo natjerati ga da posumnja u moju ljubav, u moju vjernost. A sve to dok sam ja ginila na bračno/obiteljsko/majčinskom bojištu. Borila se i čupala svim snagama da odradim sve najbolje što mogu. Bez puno njegove pomoći.
Nije mi ni mogao pomoći, sad razumijem, jer je bio već opsjednut Ludilom. Već ga je razdiralo iznutra i svaki atom snage je trošio da bi se izborio protiv njega. Za mene nije ostajalo ništa. A ja sam u tome vidjela njegovu sebičnost.
Može, a ne želi. Bira lakši put. Sve prebacuje na mene. A on je svo to vrijeme, izgarao na svom bojištu. Na bojištu Ludila.
Dobro smo mi i izdržali, sad kad pogledam. K'o Ukrajina. Ne bi da nije te proklete ljubavi bilo. A bilo je na bacanje. Na izvoz.
I tako život mene, na teži način nauči, da ljubav jednostavno nekad nije dovoljna. A što se dogodilo između mog muža i mene, nije ostala nepoznanica samo teti. Ne znam to ni ja.
Post je objavljen 23.10.2025. u 20:38 sati.