"Dijete od majke dobiva emocionalnu inteligenciju." - za mog muža je ta rečenica bila heureka moment na njegovom putu samoizlječenja. Izgovorila ju je njegova psihijatrica u vremenima kad je sam sebi porazno priznao kako njegove metode samoiscjeljivanja nisu dovoljne. Ne pale.
Njegova je majka bila alkoholičarka. Zanila ga je i rodila pijana, uvjerena sam u to. Trenutak naše veze u kojem on meni, kao da izgovara sam sebi smrtnu presudu, priznaje da mu je majka alkoholičarka, nikad neću zaboraviti. Tako slomljen do tad nije bio nikad. Tom rečenicom, on se meni razotkrio.
Tom rečenicom je srušio sve zidove obrane sagrađene tokom dugih godina njegova odrastanja i stao preda me potpuno bespomoćan. Ranjiv. S punim povjerenjem da ga neću povrijediti.
Bili smo tada možda već 2 godine zajedno, volili se onako naivno i bezbrižno kako se samo u mladim danima može voljeti. Bez ožiljaka. Bez strahova. Samo ljubav. Barem meni je tako bilo. Njemu, izgleda, ipak nesto drugačije. Nisam tada ni blizu razumjela težinu te rečenice. Samo sam ga grlila i govorila da će sve biti u redu. Ima sad mene. Nisam ga planirala nikad povrijediti. Bila sam mu se spremna dati na sve moguće načine, što god mu treba, samo da mu pomognem vidati te rane. I to sam i činila.
Jer ja sam od svoje majke naučila da je ljubav davanje. Jer, Bogu hvala, nisam imala majku alkoholičarku. Ja sam imala požrtvovnu majku punu ljubavi. Ali ona je imala oca alkoholičara koji ju je napustio. A majku u poznim godinama koja se više bavila ulogom babe svom prvom unučetu, nego ulogom mame mojoj majci. A tada joj je bilo samo sedam godina. Samopouzdanje joj je bilo duboko u minusu. Nije ga uopće imala. Tražila je očajnički nekoga tko će joj dati ljubav za kojom je cijelo djetinjstvo vapila. I našla je u mome ocu. Ljubav je ona izražavala kroz davanje. Bezuvjetno davanje. Zatiranje čak sebe na račun voljenog. Tako je ona ćaću volila. A ja sam, gledajući ih, naučila da to tako treba izgledati. Ugasiti svoje potrebe, zatomiti svoj ego i ugađati. Kuvat mu. Radit umisto njega. Gojit dicu sama. Podmetat leđa dok god ona mogu podnit teret života. I ne misliti o posljedicama. O ranama. O dijagnozama. Samo gurati naprijed.
Njeno guranje naprijed je naprasno zaustavljeno jednim infarktom. A moje jednim ludilom.
Njoj u 44.-oj, a meni u 39.-oj godini života. Ona se nikad nije potpuno oporavila. Nadam se da za mene ima nade. A još više se nadam da pod ovakvim naslovom moja kćer neće imati što napisati. Za to molim Boga više od ičega.
Post je objavljen 08.07.2025. u 06:11 sati.