On, Ludilo i Ja
Onoj koja ima nevinije ruke (part 1)
Otkad sam čula da je u igri neka druga žena (veeeć!!!), razmišljam o tome što bih joj rekla kad i ako je sretnem. Puno se oprečnih emocija u tom mom misaonom ringišpilu izmjeni, od prezira, čak mržnje, do sažaljenja i zahvalnosti.
Prvo bih joj se predstavila. "Pozdrav, ja sam ona druga strana priče." - rekla bih joj. "Tebe ta druga strana priče ne zanima, znam, ali to ne znači da ona ne postoji i da nije bitna. Trebala bi te zanimati, ali nisam ja tu da te u to uvjeravam. Slobodno ti budi slijepa pored zdravih očiju. Ni prva ni zadnja. Jer ti je tako lakše. Jer ti to odgovara. Jer si usamljena i jadna pa želiš vjerovati u njegovu stranu priče. Želiš vjerovati da sam ja kučka koja ga je izvarala i srce mu slomila. A ti ćeš ga sad zakrpati. Izliječiti od mene. Spasiti. Učiniti sretnim i živim. Ti njega i on tebe."
Taj scenarij bi se i mogao odviti, da stvarno postoji samo jedna strana priče. Ali kao i sve dobre priče tako i ova, na tvoju žalost, ima tu drugu stranu samo je pitanje, želiš li je saznati?
Pitaš li ga ikad, baš me zanima, da ti ispriča što se točno i kako dogodilo? Spomene li tada on snimke koje je napravio dok me potajce špijunirao? Pitaš li ga da ti pusti te snimke da na svoje uši čuješ zvukove prevare i izdaje? Zvukove zabadanja noža u srce? Naravno da ne pitaš jer onda bi otkrila da je priča šuplja. Da ne drži nimalo vodu. A to ne želiš. Toga se bojiš.
Pitaš li ga što mi je još radio da bi potvrdio svoje gnjusne sumnje? Nije ti sigurno rekao da me na poligraf vodio. Da sam dobrovoljno u tu stolicu sjela i to sretna kao malo dijete, misleći kako će to biti dovoljno! Kako će mu taj dokaz moje iskrenosti i neprijetvornosti, stvarno biti dovoljan da pobijedi to jebeno ludilo u sebi. I znaš šta? Cijelih 5-6 mjeseci je bio. Poligraf je dokazao da ne lažem ni ne varam. Imala sam to crno na bijelo! Vrijedilo je svake kune (cijelih 5000 kuna!) i preživljenog poniženja. Ljubav je cvjetala. Bili smo u tzv "novom braku" u kojem nema mjesta nikakvim lažima, pričali smo o svemu i zaista rasli u ljubavi. Cijelih 5-6 mjeseci.
I onda baaam!!! Mozak opet uključi ludilo, ja opet postajem najgora od najgorih, poligraf sam lažirala (tako što sam zavela poligrafistu!), sve je laž, on tako ne može, moram ići...Potjera me. Odem. Za 2 dana me na koljenima moli da se vratim jer shvaća da je bolestan. Želi se liječiti i moli mene da mu pomognem. Obećava brda i doljne. Rijeke maslinovog ulja. I ono najpotrebnije, mir. Vratim se jer sam ono "u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" obećano na tu našu staru godinu, stvarno i mislila. Vratim se u privremeni mir i blagostanje koji svako malo opet postaje kaos i tako 3 godine. On-off. Ludilo dirigira našim životima. Kao marioneta, bespomoćno visim i molim. Uzdam se u Njegovu pomoć. Molim i čekam.
Kao što znaš, nisam dočekala svoj happy end.
Dočekala sam to da nakon samo 5-6 mjeseci od mog odlaska, točnije izgona iz vlastite kuće, druga žena po njoj hoda. Kuva kavu mome mužu u džezvi koju sam ja odabrala i svako jutro mu kroz skoro 10 godina iz nje kavu servirala. Druga žena sjedi za mojim stolom, jede s mojih tanjura i spava u mome krevetu, na mojim lancunima. I osjeća se, uvjerena sam, kao kraljica. A u biti je ptica kukavica.
Mater infanti lupus?
"Dijete od majke dobiva emocionalnu inteligenciju." - za mog muža je ta rečenica bila heureka moment na njegovom putu samoizlječenja. Izgovorila ju je njegova psihijatrica u vremenima kad je sam sebi porazno priznao kako njegove metode samoiscjeljivanja nisu dovoljne. Ne pale.
Njegova je majka bila alkoholičarka. Zanila ga je i rodila pijana, uvjerena sam u to. Trenutak naše veze u kojem on meni, kao da izgovara sam sebi smrtnu presudu, priznaje da mu je majka alkoholičarka, nikad neću zaboraviti. Tako slomljen do tad nije bio nikad. Tom rečenicom, on se meni razotkrio.
Tom rečenicom je srušio sve zidove obrane sagrađene tokom dugih godina njegova odrastanja i stao preda me potpuno bespomoćan. Ranjiv. S punim povjerenjem da ga neću povrijediti.
Bili smo tada možda već 2 godine zajedno, volili se onako naivno i bezbrižno kako se samo u mladim danima može voljeti. Bez ožiljaka. Bez strahova. Samo ljubav. Barem meni je tako bilo. Njemu, izgleda, ipak nesto drugačije. Nisam tada ni blizu razumjela težinu te rečenice. Samo sam ga grlila i govorila da će sve biti u redu. Ima sad mene. Nisam ga planirala nikad povrijediti. Bila sam mu se spremna dati na sve moguće načine, što god mu treba, samo da mu pomognem vidati te rane. I to sam i činila.
Jer ja sam od svoje majke naučila da je ljubav davanje. Jer, Bogu hvala, nisam imala majku alkoholičarku. Ja sam imala požrtvovnu majku punu ljubavi. Ali ona je imala oca alkoholičara koji ju je napustio. A majku u poznim godinama koja se više bavila ulogom babe svom prvom unučetu, nego ulogom mame mojoj majci. A tada joj je bilo samo sedam godina. Samopouzdanje joj je bilo duboko u minusu. Nije ga uopće imala. Tražila je očajnički nekoga tko će joj dati ljubav za kojom je cijelo djetinjstvo vapila. I našla je u mome ocu. Ljubav je ona izražavala kroz davanje. Bezuvjetno davanje. Zatiranje čak sebe na račun voljenog. Tako je ona ćaću volila. A ja sam, gledajući ih, naučila da to tako treba izgledati. Ugasiti svoje potrebe, zatomiti svoj ego i ugađati. Kuvat mu. Radit umisto njega. Gojit dicu sama. Podmetat leđa dok god ona mogu podnit teret života. I ne misliti o posljedicama. O ranama. O dijagnozama. Samo gurati naprijed.
Njeno guranje naprijed je naprasno zaustavljeno jednim infarktom. A moje jednim ludilom.
Njoj u 44.-oj, a meni u 39.-oj godini života. Ona se nikad nije potpuno oporavila. Nadam se da za mene ima nade. A još više se nadam da pod ovakvim naslovom moja kćer neće imati što napisati. Za to molim Boga više od ičega.
Zašto je Potjeh morao umrijeti?
Bajka o Potjehu koji je tražio istinu, me uvijek izluđivala. Dok sam je čitala kao dijete, rastuživala me, onda me kao studenticu književnosti ljutila jer bajke trebaju po definiciji imati klasični happy end, a protagonist ove bajke, koji je čisti pozitivac se utapa u zdencu! Hej, utapa!!! Zar ne bi, po narativnoj logici bajke, trebao završiti u kakvom dvorcu s prekrasnom princezom ili bar ostati živ? Iz nekog razloga nije.
Dugo mi je trebalo da se tom razlogu domislim, jednako kao što je samom Potjehu trebalo da nađe istinu. Našla sam svoje odgovore na teži način. Istinu nisam ja tražila, nego se istina od mene tražila. I ja sam je dala. Ne samo dala, već i na razne načine (one CSI-ovske) dokazala. Ali to nije bilo dovoljno. Mozak je varljiv, pogotovo kad se previše na njega oslanjaš jer ništa drugo u životu nemaš. Ta vječna borba između racionalnog i emocionalnog je, na kraju, i prava tema ove bajke. Potjeh je znao u krajičku svog mozga da je zaboravio nešto jako bitno, nešto od životne važnosti što mu je Svarožić priopćio. I umjesto da jednostavno posluša svoje srce koje ga je upravo tim putem vodilo, odlučio je poslušati razum i krenuo u svoju iscrpljujuću potragu. Nije on tokom te potrage izgubio sebe, dapače, radio je idalje dobro jer mu je takva narav, ali patio je onaj kojeg je najviše volio - njegov djed. Uvijek netko pati, to je valjda tako, ali zašto to moraju biti oni dobri?
Nagrada koju su obojica nakraju dobila za svo svoje dobro bio je vječni mir u dvoru Svarožićevom, odnosno smrt i odlazak u raj. S vjerske perspektive, koju je autorica nesumnjivo utkala u ovu bajku, nema veće nagrade, ali s ljudske, ne može izostati vječno i neodgovoreno pitanje - zašto?
Mogućih odgovora je puno, a za koji ćemo se odlučiti, uvelike određuje kako će nam život izgledati. Zato birajte oprezno!
P.s. - I da odgovorim na pitanje iz naslova, Potjeh je morao umrijeti baš zato što je istinski dobar. Njegova smrt je promijenila njegovu iskvarenu braću koja su činila zlo i djedu i sebi, a nakon toga su se obratili. Nastavili su živjeti ispravno i zaslužili i sami život vječni. Bez njegove žrtve, to ne bi bilo moguće. I to je to. Kad si dobar, jedeš govna.
Naučena - izgubljena
"Kad te naučim, izgubit ću te!" - govorio mi je, nimalo s visoka, već s ljubavlju i određenom dozom mudrosti i tajnovitosti. Kao da se u tim riječima krila neka njegova filozofija života, iskustvo života koji ti (zna on) nekad nešto daje, ali onda duplo uzima.
Uvijek su te riječi dolazile sa slatkim osmijehom pa se nisam nikad ljutila niti bi feminizam u meni proradio. "Neka me uči, želim od njega učiti!" - mislila sam. Ali da će me izgubiti, stvarno smiješno i nelogično, isto sam mislila.
Pokazalo se da sam krivo mislila. Pokazalo se, još jednom, da je njegovo iskustvo života dublje od moga i da, makar intuitivno, neke stvari zna.
Učio me on tako, kako nekad treba reći NE. I kad voliš i kad ti savjest govori da, zbog sebe ipak nekad smiješ reći NE. Učio me kako je odraz u ogledalu koji me frustrira, samo subjektivni privid, kako ljepota stvarno leži u očima promatrača. I vidjela sam tu ljepotu sebe kroz njegove oči.
Učio me da pronađem svoju snagu i da dignem glavu visoko jer mi nitko ništa ne može! Učio me da sam nepobjediva, a onda me on pobijedio. Razorio. Sa zemljom sravnio. Nije on, nego njegovo Ludilo. Prvo je pobijedilo njega, a onda mene. Srušilo sve u ljubavi građeno. Ubilo nadu. Ubilo vjeru. Ostavilo bezbroj neodgovorenih pitanja. I ogromnu odgovornost. Odgovornost za dva nevina dječja života. Odgovornost da oni dobiju istinu. Da dobiju vjeru i nadu. To me nije naučio prije nego me izgubio.
To ću izgleda morati naučiti sama.
